petak, 31. ožujka 2017.

Spasitelj nagoviješta svoje otkupiteljsko djelo - bl. Alojzije Stepinac


Dragi vjernici!
Jednoga dana, kako izvješćuje sveti Matej evanđelist, nalazio se Spasitelj naš sa svojim apostolima u Cezareji Filipovoj. Tu je sveti Petar, od Boga prosvijetljen, ispovijedio svoju vjeru u Krista, Sina Božjega, i primio ono veliko obećanje od Spasitelja, da će postati vrhovnim glavarom Crkve. „Otada“, veli sveti Matej,“poče Isus objašnjavati učenicima svojim, da mora ići u Jeruzalem, da će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika i da će biti ubijen, ali treći dan da će uskrsnuti“ (Mt 16,2). Ali kako je Isus znao, da pojam žrtve ide teško u ljudsko shvaćanje, On se opet vratio na istu temu i dok su hodali naokolo po Galileji, reče im Isus: „ Sin čovječji predat će se u ruke ljudima. Ubit će Ga, ali će On treći dan uskrsnuti.“ „Tada se oni vrlo ražalostiše“ (Mt 17,22-23). A jer je predmet muke Gospodnje bio od najveće važnosti, zato se Spasitelj i po treći put vraća na istu temu, kad je pošao u Jeruzalem. „Tada uze“, veli sveti Matej,“nasamo dvanaestoricu i reče im putem: Idemo gore u Jeruzalem. Ondje će biti Sin čovječji predan glavarima svećeničkim i književnicima. Oni će Ga osuditi na smrt. I onda će Ga predati neznabošcima, da bude naružen, bičevan i propet. Ali će on treći dan uskrsnuti.“ (Mt 20,17-19)

Što je zapravo navijestio time Spasitelj naš? Navijestio je kroz svoju strašnu muku i smrt divno ispunjenje veličanstvenoga plana Božjega još iz raja zemaljskoga. Praroditelji naši Adam i Eva bili su sagriješili. Zbog toga pada izgubili su milost posvećujuću. Zbog toga pada potamnio je njihov razum. Zbog toga pada oslabila je njihova volja. Zbog toga pada postali su podložni smrti. Zbog toga pada izgubili su pravo na život u nebu. Sve je to dragi Bog u svom beskrajnom milosrđu odlučio popraviti i odmah nakon pada, kad je izricao kletvu nad Adamom i Evom radi prestupka zapovijedi Njegove, dao i divno obećanje, kad rekao zmiji zavodnici: „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, potomstva tvojega i potomstva njezina. Ona će ti satrti glavu, a ti ćeš vrebati petu njezinu.“ (Post 3,15)

Isus dakle naš nagoviještanjem svoje gorke muke nagoviješta, da je blizu čas oslobođenja čovjek a iz ropstva sotonina i svega, što je s tim u vezi. Nikada više ne bismo mi bili u stanju svojim silama priskrbiti sebi prijašnju svetost i pravednost i s tim skopčana velika dobra, koja je Bog dao prvim ljudima kao nezaslužen dar. Jer ako se tjelesni mrtvac ne može sam uskrisiti, još manje se može uskrisiti na novi duhovni život duševni mrtvac. Zato je bio potrebit sam Sin Božji, da nas, kukavne ljude, na smrt izranjene od paklenog razbojnika, podigne kao milosrdni Samaritanac na svoja ramena i unese nas u očinski dom, koji smo svojom krivnjom ostavili i izgubili.

Spasitelj dakle naš, nagoviještajući svoju strašnu muku i smrt, nagoviješta u isti mah oslobođenje naše od duhovnih posljedica istočnoga grijeha. Razum je čovječji oslabljen. Čovjek je bio sličan onome koji se nalazi u sobi punoj dima, pa ne vidi ni ono što je unutra, ni ono što je vani. I tako je bijedni čovjek prionuo uz zemaljštinu zaboravio Stvoritelja svoga, i kralj svega vidljivog stvorenja postade robom stvorenja. Spasitelj naš, to pravo i divno svjetlo svijeta, prosvijetlio je svojim divnim naukom tmine našega razuma, stavljajući nagoviještanjem svoje muke i smrti kao pečat na sve, što je učinio za života.

Nagoviještanjem svoje gorke muke i smrti, nagoviješta ujedno i rijeke milosti, koje će poteći iz svetoga križa, da jačaju našu volju u dobru, i da ta volja, koja je prije bila igračka strasti, bude u stanju oprijeti se grijehu i tako čovjeku omogućiti, da se opet vrati u nebo, za koje je bio određen, a grijeh ga je praroditelja bio isključio iz neba.

Nagoviještanjem svoje gorke muke i smrti, nagoviješta Spasitelj naš ujedno oslobođenje čovjekovo od tjelesnih posljedica istočnog grijeha. Kletva Božja nad prvim ljudima – prah si i u prah ćeš se pretvoriti – oborila je čovjeka u grob. Smrt Spasiteljeva, koju nagoviješta i slavno uskrsnuće Njegovo, daje našemu tijelu u grobu snagu, da na koncu svijeta opet ustane iz groba, kao što je ustalo i proslavljeno tijelo Krista Gospodina. Zato govori sveti Pavao apostol: „Po jednom čovjeku smrt, po jednom čovjeku i uskrsnuće od mrtvih.“ (1 Kor 15, 21)

Nagoviještanjem svoje gorke muke i smrti, nagoviješta Spasitelj naš našu sreću već na ovome sivjetu. Jer iako je naše kukavno tijelo podložno strastima i svakojakim nevoljama u vezi s time, ono ipak može imati raj svoje vrste na zemlji, ako se čovjek služi sredstvima milosti i ako se vježba u kršćanskim krepostima. Tko je bio sretniji od prosjaka Benedikta Labre, od pustinjaka Pavla i Antuna, od pokornika Simeona Stilite, pokornice Margarite Kortonske i tolikih drugih, usprkos svih boli, što su ih podnosili u svom smrtnom tijelu? Sve je zasladila milost Kristova, koja izvire iz muke Kristove, naviještene od Spasitelja apostolima nekoliko puta prije same muke, da ne klonu duhom, nego prije kliču od veselja, kao što je i sveti Augustin, govoreći: „O sretne krivnje, koja nam je priskrbila takvog Otkupitelja!“

ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

Zašto moram trpjeti? (IV.)


Prirodni rezultati grijeha protiv deset Božjih zapovijedi

Ako grijesi protiv zdravog razuma doprinose tolikoj patnji, grijesi protiv deset Božjih zapovijedi čine to još više. Ne pretjerujemo kada kažemo da je kršenje zapovijedi izravno odgovorno za najveći dio bijede koja ugrožava ljudsku vrstu. Da bismo to dokazali, dopustite nam da istaknemo samo neke grijehe koji, kako iskustvo i promatranje pokazuju, su čest i plodonosan izvor mnogih samonanesenih patnji.

Ništa nije toliko štetno djelovalo na zdravlje čovječanstva kroz mnoga stoljeća koliko navike koje se mogu općenito nazvati nečistoćom. „Razaranje spolnim bolestima poraslo je proporcionalno postepenim smanjivanjem utjecaja religije na posljednjih nekoliko generacija.“ (James J. Walsh, „Zdravlje i religija“, str. 185.) Kod bezbrojnih robova poroka nečistoće doslovce se potvrđuju riječi iz Biblije: „Tko griješi pred Stvoriteljem svojim, nek’ padne u ruke liječničke.“ (Sir 38,15) „Ako zadovoljiš svoju dušu požudom, načinit ćeš od sebe ruglo neprijateljima.“ (Sir 18,31) „Bit će plijenom ličinkama i crvima i drznik će izgubiti život svoj.“ (Sir 19,3) „Kosti su njegove ispunjene porocima mladosti; gle, zajedno s njome pokošen je sada.“ (Job 20,11) Životi mnogih muškaraca i žena sada su zagorčani bolestima tako odvratnima da ih to čini žrtvama neugodnih muka za njih i za one oko njih, a često ih i navode da traže spas od svog jada u samoubojstvu. Ali kako su to dobili? Vrlo često grješnim upuštanjem u strasti požude, ili s njihove strane ili od onih s kojima su povezani. Život čistoće sačuvao bi ih od nesreće tako strašne kazne.

Da bi razumjeli koliko jada može biti uzrokovano porokom nečistoće trebamo samo posjetiti neku bolnicu ili utočište. Osobe svih položaja i klasa, mladi i stari, bogati i siromašni, tamo su dospjeli žanjući plodove svoje žetve zlobe i grijeha. Propadanje tijela i često, također i uma, očigledno je u svim njihovim nesretnim oblicima. Oni umiru živu smrt. Kako strašno plaćaju što su okusili otrovnu čašu zabranjenog užitka! A kako su nesrazmjernu pogodbu sklopili! Za nekoliko kratkih i prolaznih trenutaka osjetne ugode oni trpe muke bolesti koja im uzrokuje neprestanu bol i prkosi umijeću i najboljih doktora.

Ali ne možemo to vidjeti samo u bolnicama i utočištima gdje možemo vidjeti pustošenje koje nečistoća širi među svojim robovima. Postoje mnogi koji žive u svojim domovima, ili u impozantnim palačama ili u skromnim kolibama, koji moraju teško plaćati svoje grješne ekscese. Neki pate od bolnih poremećaja koji su direktno povezani s njihovim prošlim grijesima; dok su drugi kažnjeni u svojoj djeci, kojima je povrijeđen um ili tijelo. Mnoge takve nevine žrtve strašno su jadne. Tko snosi krivicu? U velikom broju slučajeva nitko drugi do njihovih roditelja. Upuštanjem u nezakonite užitke prije ili u braku oni se zaraze zlobnim otrovom, koji se onda prenosi na njihovo nesretno potomstvo.

To je bio vrlo prirodan proces, slijepo djelovanje strogog zakona uzroka i posljedice. Da su roditelji živjeli u strahu Božjem i čuvali Njegove zakone, njihova bračna sreća bila bi osigurana; ali budući da su pogazili zakon, posljedice njihovog grijeha ne uključuju samo njih već i njihovu potomstvo do treće i četvrte generacije. Nije bilo potrebno da im Bog pošalje posebnu kaznu. Te nesreće su tako blisko povezane s određenim oblicima grijeha, i tako nužno potpomognute njima da ništa do čudesnog uplitanja u zakone prirode ne bi moglo spasiti kršitelja od kazne za njegove nemoralne radnje. „Ne samo da je smrt posljedica tih bolesti, već su često uzrok dugogodišnjih patnji i sakaćenja, oslijepljivanja djece i mrtvorođenčad ili djeca s poteškoćama u razvoju, ili mali koji su odrasli kao epileptičari ili su postali mentalno bolesni u ranoj mladosti, ili da pokazuju druge tužne oznake bolesti svojih roditelja.“  (Idem, str. 186)

Isto je točno za žrtve alkoholizma ili ovisnika o drogama. Oni su krivi za vrstu samoubojstva. Oni uništavaju svoju muževnost, degradiraju svoj razum, navlače na sebe svaku vrstu problema u domu, siromaštvo, bolesti i preranu smrt. Uz to su često krivi i za ozbiljnu nepravdu prema svojoj djeci, kojima prenose svoje zle sklonosti, ili prenose tjelesne ili mentalne slabosti. Veliki je zaista broj tih osoba koji duguju svoje defekte uma i tijela činjenici da je jedan ili drugi roditelj bio rob alkohola ili ovisnosti o drogi.

Na kraju, uzmimo u obzir slučaj koji se događa sve češće u ovim danima neopoganskih ideala u vezi dužnosti bračnog staleža: Iznenađujuće velik broj žena ne pati od ničeg drugog do hladnokrvnog uplitanja u red koji je Bog uspostavio za razmnožavanje ljudske vrste. Strašno teške bolesti, poput raka, otrovanja krvi, ozbiljnih mentalnih i živčanih poremećaja koji ponekad završavaju ludilom, čine njhov život produljenom agonijom. Jednom su možda slavile što su uspjele spriječiti Božju volju i naum; možda su se radovale zbog činjenice što su izbjegle teret odgajanja djece; možda su uspjele utišati prijekore svojih savjesti prihvaćajući poganske ideale modernog svijeta koji zagovara i najveće oblike nemoralnosti kao nešto nevino i bezopasno; ali postoji jedna stvar koju nisu uspjeli, a to je ukinuti ili promijeniti nepromjenjiv Božji zakon, prirodni zakon. Bili su slobodni kršiti zakon počinjajući grijehe koji viču u nebo za osvetom; ali oni nisu bili slobodni pobjeći od prirodnih kazni za te grijehe. Razbješnjela priroda ne pozna sažaljenje niti oprašta. Njihovo sadašnje bolno stanje je samo naplata grijeha – i ne šalje ga Bog, stoga, već je potpuno samonaneseno.

četvrtak, 23. ožujka 2017.

Sv. Padre Pio NIKADA nije služio Novus ordo Misu


Sv. Padre Pio bio je prvi stigmatizirani svećenik u Crkvi, poslan od Boga da bude znak za naše vrijeme. Francesco Forgione (rođen 1887.) je primio pet rana Kristovih tek nakon ređenja (1910.), kada je počeo prikazivati svetu Misnu Žrtvu i postao poznat kao Padre Pio. Te vidljive i krvareće Kristove rane, koje je primio 20. rujna 1918. godine, nestale su Padru Piju u vrijeme kada je završio svoju posljednju Misu 22. rujna 1968. godine - dva dana nakon 50. obljetnice. Rane su bile povezane sa svetom Misnom Žrtvom.

Padre Pio je bio poslan kao vidljivi znak žrtvene naravi sv. Mise. Godine 1968. sveta Misna Žrtva je prolazila promjene u svjetlu Drugoga vatikanskoga sabora da bi se iz nekrvnog predstavljanja Kristove žrtve na Kalvariji, kojoj je Bog središte, preobrazila u spomen večeru s čovjekom kao središtem. Stigmatizirani Padre Pio je znak protivljenja ovom protestantiziranom modernističkom mišljenju.

Poput svetog Padra Pija, svi svećenici su zaređeni, na poseban način, da bi prikazivali Žrtvu svemogućem Bogu, u osobi Isusa Krista (in Persona Christi). Na Oltaru Križa, svećenik stoji in Persona Christi, uprisutnjuje kalvarijsku Žrtvu vjernicima kroz vrijeme i prostor za sve naraštaje od Kristovog vremena sve do kraja vremena. Padre Pio, koji je bio obilježeni predstavnik našega Gospodina, živo raspelo, bio je poslan da nas podsjeća na jedinstvenu narav svećenika koji je zaređen da prinosi Žrtvu, a ne da 'predsjeda' kod zajedničke gozbe. Toga prvoga Velikoga petka na Kalvariji nisu bili postavljeni stolovi za banket.

Svatko može 'predsjedati'. ,,Samo svećenik može prinositi Žrtvu i učiniti transupstancijaciju, čime se mijenja kruh i vino u Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista. Božanska Žrtva, naš Gospodin Isus Krist, tada se prikazuje Bogu Ocu po svećeniku kao okajnička žrtva za naše grijehe na svetoj Misi. Sv. Padre Pio, svećenik zauvijek, prinosio je žrtvu. On nije bio 'predsjedatelj'.

Kada je objavljeno da će se sredinom 60-ih dogoditi eksperimentalne promjene u Tradicionalnoj latinskoj Misi, koju je sveti Padre Pio tako ljubio, on nije oklijevao tražiti dopuštenje iz Rima da dalje nastavi prinositi drevnu tridentsku Misu. Govorilo se da je dobio dopuštenje jer se uzela u obzir njegova poodmakla dob, krhko zdravlje i loš vid.

Do trenutka kad je Pavao VI. 3. travnja 1969. promulgirao Novus Ordo liturgiju, Padre Pio je već šest mjeseci bio mrtav. Cjeloviti 'Sakramentar' Novus orda sa svim svojim izmijenjenim molitvama, biti će objavljen 1970. - više od godinu dana nakon što je mrtvo tijelo Padre Pija položeno u grobnicu. Dakle, može se sa sigurnošću reći da sv. Padre Pio nikada nije služio Novus ordo Misu. Stoga je lažno i obmanjujuće da bilo tko upućuje na išta drugo.

ponedjeljak, 20. ožujka 2017.

Blagdan sv. Josipa


Sveti Josip je veliki svetac Crkve, ujedno i zaštitnik naše Domovine. On je hranitelj Isusa Krista, našega Spasitelja. Josip je svetac o kojem nema mnogo napisano, a nijednu njegovu riječ nemamo napisanu koju bi on za života izgovorio. Ovako Božja Mudrost stavlja Josipa nama pred oči kao ponizna čovjeka koji više razmišlja o Riječi Božjoj, no što zaista naviješta. On djelima provodi ono što je Bogu po volji, i tako izvršava Njegov Zakon. Evanđelist Matej stavlja naglasak na Josipa, a Luka na Mariju, kao na one koji pripremaju rođenje Emanuela, samoga Isusa.

Očito je kako Josip nema poziv od Boga poput Marije, pa razmišlja što će sa svojom zaručnicom. Stavlja Mariju u ruke providnosti jer vjeruje u njezino poslanje. Ovo govori i o tome kako Josip i Marija imaju nešto zajedničko, a to je vjera. Pravednik će od vjere živjeti (Rim 1, 16-17) govori poslanica Rimljanima.

Pri dolasku na svijet Isusa, Spasitelja, vrlo važnu i nezamjenjivu ulogu ima Djevica Marija, kao Majka Utjelovljene Riječi. Marija je dobila od anđela navještaj koji je Božji plan s Njom. I Marija sebe stavlja u ruke Boga, koji daruje svoju milost.

Josip, zaručnik Marijin, nema jasnu sliku što Bog od njega traži. Zato je i u fazi propitivanja, on traži odgovor od samoga sebe. Već pravi planove što i kako učiniti, no Bog šalje anđela Josipu u san i obznanjuje što očekuje od njega. U Svetom pismu san je stanje koje označava blizinu Božje milosti. Tako i Isus spava za vrijeme oluje na moru, a učenici u strahu za život probudiše Gospodina.

petak, 17. ožujka 2017.

Odabrani kanoni/anateme - dogme aktualne za današnje vrijeme


Tridentski sabor:

Kanoni o krštenju

4. "Tko niječe da treba krstiti malu djecu od utrobe majčine", pa i ako su rođena od krštenih roditelja, "ili tko kaže, da ih se doduše krsti za oproštenje grijeha, ali da oni nisu od Adama naslijedili nikakav izvorni grijeh koji bi trebalo okajati kupkom preporođenja" kako bi postigli vječni život, "odakle slijedi, da se kod njih forma krštenja 'za oproštenje grijeha' ne shvaća kao istinita nego kao lažna, neka bude kažnjen anatemom. 

Jer ne smije se drugačije shvaćati ono što kaže Apostol: 'Po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt' [Rim 5,12], nego kao što je to uvijek shvaćala Katolička crkva raširena posvuda. Zbog tog se naime prema pravilu vjere", po apostolskoj predaji, "za oproštenje grijeha uistinu krste i djeca koja sama još nisu mogla počiniti nikakav grijeh, kako bi se preporođenjem (kod njih) očistilo ono što su zadobili rođenjem". "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha ne može ući u kraljevstvo Božje" [Iv 3,5].

Kanoni o opravdanju

Kan. 1. Tko kaže da se čovjek može opravdati pred Bogom svojim djelima koja se čine snagom ljudske naravi ili prema učenju Zakona, bez Božje milosti po Kristu Isusu, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 2. Tko kaže da se Božja milost po Kristu Isusu daje samo za to kako bi čovjek lakše mogao pravedno živjeti i zaslužiti vječni život, kao da bi po slobodnoj volji, bez milosti, oboje mogao postići, ali s mukom i teško, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 3. Tko kaže da čovjek može bez prethodnog nadahnuća Duha Svetoga i bez njegove pomoći vjerovati, nadati se i ljubiti ili činiti pokoru kao što treba, kako bi mu se udijelila milost opravdanja, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 4. Tko kaže da čovjekova slobodna volja pokrenuta i potaknuta od Boga, pristajući uz Boga koji ju potiče i zove, ništa ne čini čime bi se priredila i pripremila da prihvati milost opravdanja, te da se (toj milosti) ne može niti usprotiviti kad bi to i htjela, nego da poput nečeg neživog uopće ništa ne radi i da se ponaša sasvim pasivno, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 8. Tko kaže da je strah od pakla, zbog kojeg žalimo radi grijeha i utječemo se Božjem milosrđu ili se čuvamo grijeha, grijeh ili da on (takav strah) čini još veće grješnike, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 9. Tko kaže da se neopravdan opravdava samo vjerom, tako da misli, kako se ništa drugo ne traži čime bi (čovjek) sudjelovao da postigne milost opravdanja, i da ni iz kog stanovišta nije potrebno da se on (za to) pripremi i priredi činom svoje volje, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 14. Tko kaže da čovjek biva odriješen od grijeha i opravdan time što vjeruje da je odriješen i opravdan, ili da nitko nije uistinu opravdan osim onog koji vjeruje da je opravdan, te da se samom tom vjerom dovršava odrješenje i opravdanje, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 15. Tko kaže da preporođen i opravdan čovjek temeljem vjere mora vjerovati da je sigurno u broju izabranih, neka bude kaženjen anatemom.

Kan. 16. Tko sigurno te s apsolutnom i nepogrješivom sigurnošću kaže da će onaj veliki dar ustrajnosti do smrti sačuvati, osim (ako to zna) po posebnoj objavi, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 17. Tko kaže da milost opravdanja dobivaju samo predodređeni za život, ostali pak svi koji su pozvani, jesu doduše pozvani, ali ne dobivaju milost, kao oni koji su Božjom moći predodređeni za zlo, neka bude kažnjen anatemom.

Kan. 18. Tko kaže da čovjek, pa i opravdan i postavljen u milosti, ne može obdržavati Božje zapovijedi, neka bude kažnjen anatemom.

utorak, 14. ožujka 2017.

Jesu li anateme Tridentskog sabora ukinute?


Definicije katoličkog nauka s Tridentskog sabora (npr. koje se tiču Mise, sakramenata, milosti, istočnog grijeha i opravdanja) činovi su svečanog, izvanrednog učiteljstva Crkve. Nauk je katoličke vjere da su takvi čini nezabludivi i da se ne smiju preoblikovati, odnosno da su nepromjenjivi (I. vatikanski sabor, Pastor Aeternus, Dz 3074). To znači da nijedan crkveni autoritet ne može promijeniti te definicije, čak ni papa ni ekumenski sabor. Stoga nije moguće da Kanonski zakonik iz 1983. poništi takve definicije niti je to pokušao učiniti.

Nije moguće reći da su definicije nezabludive i nepromjenjive, ali da su anateme skinute. Razlog za to je da je anatema (odnosno, izraz neka bude proklet, za one koji drže nauk suprotan onome što je upravo definirano) integralni dio definicije. U stvari, dužnost držanja tog nauka pod kaznom otcjepljenja od Katoličke crkve jedna je od četiri definicije potrebne za definiciju da bude nezabludivi čin katoličkog izvanrednog učiteljstva. Ako je ona jednom bila nezabludivi čin, to je bilo zato što je imala anatemu uza se. Ako bi anatema na neki način mogla biti maknuta, onda ona ne bi bila nezabludivi čin i zapravo nikad nije mogla biti.

Anateme koje su svečano proglasili suvereni pape i ekumenski sabori Crkve stoga nisu ukinute, niti mogu biti i one isključuju iz članstva Rimokatoličke crkve sve one osobe koje padnu pod njezinu osudu i koje samim time postaju krivovjernici.

o. Peter R. Scott, FSSPX

subota, 11. ožujka 2017.

Je li dopušteno ostati u kontaktu s članovima obitelji koji su otpali od vjere?


Ovo pitanje tiče se onoga što teolozi zovu komunikacija s krivovjernicima. Ovdje se odnosi na svjetovnu ili pristojnu komunikaciju, uglavnom povezanu uz trgovinu, posao ili prijateljske razgovore, odvojeno od komunikacije o svetim stvarima koja se odnosi na bogoštovlje i molitvu. Aktivno sudjelovanje ove druge vrste zabranjeno je po tradicionalnom zakonu i praksi Crkve (kanon 1258, §1 Zakonika iz 1917.), ali ga potiče pokoncilska Crkva u ime ekumenizma (kanon 844 Zakonika iz 1983.).

Postojalo je vrijeme u povijesti Crkve kada je crkveni zakon zabranjivao uljudbene ili prijateljske interakcije s onima koji su bili ili koji su postali općepoznati i nepopravljivi krivovjernici i koji su otpali od vjere. Međutim, žalosne okolnosti modernog društva, u kojem neprestano moramo živjeti uz krivovjernike i otpadnike od vjere, prisililo je Crkvu da ublaži taj zakon. Stoga, naredba da se izbjegava svaka uljudbena komunikacija s krivovjernicima i otpadnicima može se primijeniti samo na poseban razred ekskomuniciranih osoba koje su klasificirane kao one koje treba izbjegavati u Zakoniku iz 1917. Nadalje, čak i tada je takva uljudbena komunikacija dopuštena ako postoji razuman razlog, poput nužnih poslova (kanon 2267.). Uz to, isti kanon objašnjava da se zabrana građanske komunikacije ne primjenjuje na nečijeg supružnika, roditelje, djecu, sluge i podređene, budući da se očito takva komunikacija s njima ne može izbjegavati.

Unatoč tomu, iako nas crkveni zakon ne obvezuje da izbjegavamo svaki osobni i prijateljski kontakt s otpadnicima od vjere, a osobito ne s rodbinom, takav kontakt je često vrlo opasan za vjeru katolika donoseći sa sobom mogućnost indiferentizma. Jer u praksi takav kontakt pretpostavlja da se neće raspravljati o vjeri i da će se vjerovanja ili nevjerovanja osobe otpale od vjere prihvaćati. Jer takvo prihvaćanje osnova je uobičajenih prijateljskih, društvenih kontakata. U takvim slučajevima kontakti čak i s rodbinom bili bi u suprotnosti s naravnim zakonom, a čak i s božanskim zakonom. Sv. Pavao je, zaista, vrlo jasan: „Čovjeka krivovjerca iza prve i druge opomene kloni se.“ (Tit 3,10) Slično je i sa sv. Ivanom, apostolom milosrđa:Ako tko dolazi k vama i ove nauke ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga! Jer tko ga pozdravlja, prima dio u njegovim zlim djelima.“ (2 Iv 10-11).

Međutim, kada je to rečeno, ne može se zanijekati da ne postoji istinski katolik koji žarko ne želi obraćenje krivovjernih ili otpalih rođaka na pravu vjeru i da ne postoji prijateljski odnos ili razgovor, onda ne bi postojala ljudska mogućnost za iniciranje tog obraćenja. Stoga će ovisiti o kreposti razboritosti da se uravnoteži moguća prednost održavanja nekog odnosa s ozbiljnom opasnošću od indiferentizma kada se taj odnos održava, tako da on utječe na vlastitu dušu, ili da se rođacima ostavi utisak da religija nije važna, ili da se na kraju potakne druge osobe ili rodbinu na indiferentizam svojim primjerom iz tog odnosa.

Razborit čovjek uglavnom će riješiti to pitanje koristeći priliku društvenog kontakta da govori otvoreno i iskreno o pravoj vjeri i religiji u pokušaju da ohrabri otpalog ili krivovjernog rođaka da pokaže interes za to. Kada tako djeluje, on vjerno ispunjava naredbu našeg Gospodina: ,,Tkogod prizna mene pred ljudima, toga ću i ja priznati pred Ocem svojim na nebesima." (Mt 10,32). Ako taj pokušaj donese pozitivan odgovor, onda će on zadržati taj kontakt, redovito govoreći o vjeri. Ako ne donese dobrih plodova, nego se čini beskorisnim, onda će on izbjegavati bilo kakvo prijateljstvo i jednostavno ograničiti odnos na društvene neizbježnosti, tako ispunjavajući prijedlog sv. Pavla: ,,Ne budite ujarmljeni s nevjernicima. Jer što ima pravednost s nepravednošću ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?... Zato iziđite između njih i odvojite se, govori Gospodin, i ne dotičite se nečista, i ja ću vas primiti.“ (2. Kor 6, 14-17). Zaista, jer što mi imamo zajedničko s onima koji odbijaju vjerovati u nadnaravne zbilje: u Boga, Njegovu milost, nauk Crkve i križ, našu jedinu nadu?

Ali osim toga, razborit čovjek uvijek će biti spreman vježbati milosrđe prema svojoj rodbini, čak i otpadnicima i u slučaju potrebe uvijek će biti spreman pružiti fizičku pomoć ili emocionalnu podršku, čak i kada ga se duhovno odbacuje, kao što sv. Pavao naučava: ,,Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim." (Rim 12,21).

o. Peter R. Scott, FSSPX


Izvor: http://archives.sspx.org/Catholic_FAQs/catholic_faqs__canonical.htm#contact_apostates

srijeda, 8. ožujka 2017.

Kada smijemo moliti molitvu sv. Mihaelu protiv đavla i drugih zlih duhova?


Ovu moćnu molitvu napisao je papa Lav XIII. 1888. godine i ona je bila uvrštena u Rimski obrednik 1925. (Tit. XI, Cap. 3) s rubrikom da nju mogu moliti biskupi ili svećenici koji su primili autoritet da to čine od svojih nadležnih. Međutim, ta rubrika tiče se samo javnih molitava Crkve koje sadrži Rimski obrednik. Ista ograničenja u tom pogledu ne vrijede za privatnu molitvu pojedinačnog svećenika ili bilo kojeg vjernika, kao što su mnogi biskupi dopuštali i ohrabrivali prije II. Vatikanskog.

Crkveni tradicionalni nauk u vezi molitve privatnih molitava egzorcizma može se naći u priručniku Moralne Teologije Dominicusa Prümmera (vol. II, §463):

Nije samo klericima dopušteno izgovaranje egzorcizama na privatni i skroviti način, uživajući posebnu moć nad đavlima u kreposti egzorcističkog reda, nego to smiju moliti i sami laici. Ni na koji način laicima nije zabranjeno niti iz toga proizlazi nekakva neugodnost. Tako čitamo u povijesti o nekolicini laika, poput sv. Katarine Sijenske ili sv. Antuna Pustinjaka, kako istjeruju đavle.

Stoga, nije ni na koji način neprikladno da laici izgovaraju egzorcističku molitvu pape Lava XIII., ako to rade privatno. To će sigurno biti vrlo djelotvorno u nadvladavanju kušnji i đavolskih zamki.

Nije jasno zašto autori nakon II. vatikanskog sabora imaju skrupule u vezi izgovaranja te veličanstvene molitve, govoreći da od uvođenja Kanonskog zakonika iz 1983. to više nije dopušteno. Zapravo, zadržano je isto pravilo o potrebnoj dozvoli za javne egzorcizme (Kanon 1172). No ne postoji odredba u vezi privatnog izgovaranja egzorcističke molitve, što znači da je ona savršeno dopuštena. Naravno, svi znamo zašto je moderna Crkva uklonila tradicionalne moćne molitve i obeshrabrila sve naredbe u ime Kristovo protiv zlih moći: tako da se đavao od sada tretira više kao neko mitsko biće nego kao stvarnost s kojom se moramo suočavati svakoga dana, kao što naučava sv. Petar: ,,Budite trijezni i bdijte: jer protivnik vaš, đavao, kao lav ričući obilazi i traži, koga da proždere.” (1 Pt 5,8)

Ozbiljnost grijeha, opasnost od vječne osude i osobna moć zla koju đavao može koristiti u ovom pokvarenom svijetu, iskvarenost Crkve i njezina infiltracija od neprijatelja, čak do pape, su neke od stvarnosti koje modernisti guraju u stranu, a na koje nas podsjeća ova molitva. Evo jednog dijela:

Ovaj opaki zmaj izlijeva, kao najnečistiju  bujicu, otrov na ljude izopačena uma i pokvarena srca, duha laži, bezbožnosti, huljenja i kužna daha požude i svakog poroka i grijeha.

Njezini najlukaviji neprijatelji zahvatili su Crkvu, Zaručnicu Neokaljanog Jaganjca, s boli, oni su je natopili gorčinom; na Njezine najsvetije posjede položili su svoje bezbožne ruke.

Gdje su Sveta Stolica svetog Petra i Katedra Istine ustanovljene kao svjetlo svijeta, tamo su podigli prijestolje svog odvratnog bezboštva, tako da kad je Pastir udaren, oni mogu raspršiti stado.

Ustani onda, Ti nepobjedivi Vođo, pritekni u pomoć Božjem narodu i donesi pobjedu protiv napada zlih duhova.“

Je li čudno da modernisti smatraju tu molitvu “opasnom” za dušu? Upravo suprotno, odbijati moliti na taj način opasno je za dušu.

petak, 3. ožujka 2017.

Knez mira


Vol poznaje gospodara svojega i magarac jasle gospodara svojega. Samo Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije!" (Iz 1,3)
Zbog događaja u 2016. jasnije vidimo kako nas tiranizira liberalna ideologija, odnosno liberalizam, koji je konačno pobuna protiv Boga.

Liberalizam

Liberalizam je pokušaj čovjeka da se “oslobodi” od naredbi koje je Bog odredio: oslobodi od vjere i oslobodi od morala, oslobodi od istine (objavljene ili obrazložene), oslobodi od zakona i naravnog i od Božanski ustrojenog autoriteta. Liberalizam je, naravno, ludost. Kako može čovjek zdravog razuma reći: “Apsolutno je istinito da nema apsolutne istine“? Ili: “Ti si potpuno slobodan dok god misliš ili radiš što ti ja kažem“? Liberali odbijaju prihvatiti prvi princip rasuđivanja, bez kojeg svako razmišljanje postaje apsurdno. Prvi princip rasuđivanja je: “Nemoguće je da u isto vrijeme i na isti način nešto je i nije.“ Drugim riječima: “Nemoguće je da je nešto istinito i lažno u isto vrijeme i na isti način.“ Ideja da svatko može imati svoju vlastitu istinu je apsurdna i samo će završiti tiranijom najjačih. Naš dragi velečasni otac u trenucima velike potištenosti znao bi odmahivati glavom, okretati očima i reći: „Kada bogovi nekoga namjeravaju uništiti, prvo ga razbjesne.“ Ta drevna grčka pronicljivost potpuno je prikladna kada se primijeni na liberale. Sotona želi da oni trpe zauvijek u paklu i tako ih on čini bijesnima.

Samonadziruća tiranija

Liberali čine suprotno od oslobađanja, oni porobljuju. Liberalni novi svjetski poredak stvorio je tiranski sistem koji je samonadzirući. Jao onima koji si daju slobodu govora da objave istinu da je Isus Krist jedinstveni Spasitelj svijeta, da postoje nepovredivi zakoni Božji, objavljeni i naravni: oni će na sebi iskusiti u punoj snazi silu njihovog tiranskog arsenala osude, cenzure i kazne. Zli totalitarni sistem Sovjetskog saveza koristio je strah da bi vladao. Liberali novog svjetskog poretka koriste političku korektnost. To je impresivan sistem: koji njeguje liberalnu ideologiju u akademskom svijetu, u lobijima, u vladi, u školama, u medijima, u sportu – ukratko, u svakom području života, pa čak i vjeri – s učinkom ili pranja mozga ili moralnog batinanja mnoštva ljudi da pristane na svjetonazor koji diktiraju ateisti, sotonisti, ubojice i pervertiti.