ponedjeljak, 20. ožujka 2017.

Blagdan sv. Josipa


Sveti Josip je veliki svetac Crkve, ujedno i zaštitnik naše Domovine. On je hranitelj Isusa Krista, našega Spasitelja. Josip je svetac o kojem nema mnogo napisano, a nijednu njegovu riječ nemamo napisanu koju bi on za života izgovorio. Ovako Božja Mudrost stavlja Josipa nama pred oči kao ponizna čovjeka koji više razmišlja o Riječi Božjoj, no što zaista naviješta. On djelima provodi ono što je Bogu po volji, i tako izvršava Njegov Zakon. Evanđelist Matej stavlja naglasak na Josipa, a Luka na Mariju, kao na one koji pripremaju rođenje Emanuela, samoga Isusa.

Očito je kako Josip nema poziv od Boga poput Marije, pa razmišlja što će sa svojom zaručnicom. Stavlja Mariju u ruke providnosti jer vjeruje u njezino poslanje. Ovo govori i o tome kako Josip i Marija imaju nešto zajedničko, a to je vjera. Pravednik će od vjere živjeti (Rim 1, 16-17) govori poslanica Rimljanima.

Pri dolasku na svijet Isusa, Spasitelja, vrlo važnu i nezamjenjivu ulogu ima Djevica Marija, kao Majka Utjelovljene Riječi. Marija je dobila od anđela navještaj koji je Božji plan s Njom. I Marija sebe stavlja u ruke Boga, koji daruje svoju milost.

Josip, zaručnik Marijin, nema jasnu sliku što Bog od njega traži. Zato je i u fazi propitivanja, on traži odgovor od samoga sebe. Već pravi planove što i kako učiniti, no Bog šalje anđela Josipu u san i obznanjuje što očekuje od njega. U Svetom pismu san je stanje koje označava blizinu Božje milosti. Tako i Isus spava za vrijeme oluje na moru, a učenici u strahu za život probudiše Gospodina.

Ako promotrimo život svetoga Josipa, postaje jasno kako je Josipova uloga unutar svete obitelji, uloga oca. Bog je mogao izabrati neki drugi oblik spasenja čovjeka, ali želio je posvetiti obitelj, temeljnu zajednicu u kojoj muž i žena postaju jedno tijelo. No jesu li Josip i Marija zaista postali jedno tijelo?

Uze Josip Mariju, ženu svoju – govori evanđelje, no uzeti kod Židova svoju ženu, značilo je dobiti dopuštenje za vjenčanje od oca zaručnice. Tako je zaručnica pravno gledano već i bila žena čovjeka za kojeg će se tek udati, iako je slijedila još i svadbena svečanost.

Josip i Marija darovali su Bogu svoje vrijeme, a vrijeme je sakrament susreta s Bogom. Vrijeme koje provodi Josip u razmišljanju što s Marijom jer je trudna, a on nije još doživio nadnaravnu objavu, to je vrijeme promišljanja. Vrijeme poklonjeno za dobro drugoga, za dobro čitavog čovječanstva.

Imati vremena za drugoga predstavlja imati s tom osobom isti duh, duh koji traži isto poznavanje stvari, a to je sama ljubav u Istini.

Upravo osoba koja i nas okuplja jest Krist Spasitelj, jedna osoba koja je Bog sam. On je imao i ima vremena za nas, jer je nama poklonio sama sebe. Jesmo li i mi poklonili sami sebe Njemu? Jesmo li od istog Duha kao i Njegova Sveta obitelj, Marija i Josip?

Poklonimo svoje vrijeme Bogu, i Bog postaje naš prijatelj. Jer je nemoguće nekoga voljeti, ako ne nalazimo za njega vremena.

vlč. Kornelije Grgić

Nema komentara:

Objavi komentar