Zatišje pred oluju (I.)

Ovaj tekst temelji se na predavanju vlč. Grunera održanoga u St. Cloudu, Minnesoti. Sadrži aktualnosti iz vremena kada je nastao, za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

Danas smo i na rubu tragedije i na rubu pobjede. Ali prije nego progovorim o tragediji, volio bih naglasiti Gospinu poruku, a i moja poruka je poruka nade, poruka pobjede.

Moramo se sjetiti da je Gospa rekla, a to je i ozbiljno mislila: „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobjediti, Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, Rusija će se obratiti i razdoblje mira bit će dano čovječanstvu“.

To je Njezino proročanstvo. To je Njezino predviđanje. Ono se još nije ostvarilo, ali hoće.

Nadati se i osjećati se dobro

Još se uvijek dobro sjećam kako sam prije mnogo godina, 1984., razgovarao u Los Angelesu s ateistom i kako je, kada sam mu rekao o fatimskoj poruci i obećanju mira, prvi puta vidio znak nade za naš svijet. Nije on doduše nužno povjerovao poruci, ali to je bila prva poruka nade za koju je mogao vidjeti da ima smisla za ovaj svijet.

Postoji dvije vrste nade. Jedna se temelji na ideji da ako samo sakrijemo istinu od samih sebe i ne gledamo loše vijesti, da onda možemo imati taj osjećaj nade u svojim srcima.

Kršćanska nada je puno više od toga. To je prepoznavanje da postoji opasnost; da moramo proći strmim putevima i da usprkos tome imamo mogućnost pobjede.

A kršćanska se nada, naravno, tiče prvenstveno našega vlastitoga vječnoga spasenja. Trebamo biti svjesni da postoje razne opasnosti za svakoga od nas na tom putu u nebo. Iako je to, ako slijedimo Božje milosti i prosvjetljenja, puno lakše nego što svijet želi da vjerujete.

Svjetski događaji i vaše vječno spasenje

Ovdje govorim o ufanju u naše vječno spasenje jer je naše spasenje povezano, u određenoj mjeri, s tekućim događajima. Na jedan način nije, a na drugi jest. Mi ne trebamo biti poput mučenika iz davnina, u vrijeme Rima, ili neko drugo vrijeme. Bez obzira što nam drugi ljudi rade, možemo i moramo biti vjerni Bogu i našemu Gospodinu.

Lakše je za većinu čovječanstva spasiti svoje duše u vrijeme mira, kada nema progona. Postoje mnogi herojski primjeri mučenika u koloseumu, ali ne čujemo često o onima koji nisu bili tako čvrsti i koji su otpali.

Gospa Fatimska je zabrinuta o porezima koje plaćate, o dogovorima za naoružanje i razoružanje koji se događaju, o stanju u svijetu i svim tim vremenitim događajima. Ne zato što su oni važniji od vašega vječnoga spasenja, već upravo zato što je vaše vječno spasenje tako važno.

Kada je papa Ivan Pavao II. išao u Fatimu, govorio je o različitim brigama koje je Gospa spomenula. Papa Ivan Pavao II. rekao je, budući da je Ona naša majka, da je Ona zabrinuta za svaki vidik naših života. Ali Ona je prvenstveno i iznad svega zabrinuta za naše vječno spasenje.

Politika i opće dobro

Neki ljudi misle da su časopis The Fatima Crusader, a možda i vlč. Gruner, previše „politički“. Ako smo zaista katolici, onda moramo u nekoj mjeri biti politički orijentirani. A što pod tim mislim? Ako ljubimo svoga bližnjega kako bi trebali i kako nam Bog zapovijeda, onda trebamo biti zabrinuti oko općega dobra. Politika se bavi zakonima i propisima koji se tiču općega dobra. Današnja diplomacija često radi na našu štetu jer zapravo ne služi općem dobru, nego programu Božjih neprijatelja.

Sv. Toma definira zakon kao razumsku odredbu koju izdaje onaj kome je povjerena briga za opće dobro zajednice. Ako zakon nije razuman, ako ga nije proglasio netko tko ima autoritet i ako nije za opće dobro, onda to nije zakon. Vrlo jednostavno.

Svi zakoni moraju biti za opće dobro ili to jednostavno nisu zakoni. Svi imamo obvezu prema općem dobru. Opće dobro se ne odnosi samo na dobro naše žene, djece, braće, sestara, majki i očeva; opće dobro tiče se sviju.

Smrtni grijesi protiv općega dobra

Zbog toga je smrtni grijeh glasati za nekoga tko je za pobačaj isto kao što je smrtni grijeh glasati za komunista. Vaša obveza naspram općega dobra je tako ozbiljna da možemo izgubiti dušu ako se ne brinemo o njemu u njegovim temeljnim problemima.

Mnogi ljudi razumiju da je naša dužnost samo prema nekome koga znamo ili susrećemo ili s kime imamo određeni odnos. To je istina, ali imamo obvezu i prema ljudima koje ne susrećemo i svim onim ljudima koje nikada nećemo susresti.

Sv. Toma nam kaže da je bratska ljubav kao vatra u kaminu. Ona grije one koji su najbliže, ali nikoga ne isključuje. Očigledno će naša ljubav prema grešniku koji je neprijatelj Božji biti izražena drugačije nego naša ljubav prema osobi koja je svetac i prijatelj Božji. Ljubav prema našim neprijateljima i neprijateljima Božjim je moliti za njihovo obraćenje, ili možda samo moliti da im ne uspije naum kojim namjeravaju naštetiti Crkvi ili dušama, tako da će im barem njihovo mjesto u paklu biti manje strašno.

Moramo svjedočiti istinu

Moramo imati ljubavi za sve, ali jedna stvar koja se izgleda gubi u tome je dužnost prema istini. Nama je zapovjeđeno ne samo da se suzdržimo od laganja bližnjemu, nego i da imamo dužnost govoriti istinu kako privatno, tako i u javnosti. Ta dužnost prema istini proteže se na opće dobro, stoga kada je naša Gospa govorila u Fatimi, ona je govorila o tome kako Rusija širi svoje zablude.

Karl Marx, koliko ja znam, nikada nije učinio ubojstvo, ali njegove zablude su poslale više od sto i pedeset milijuna ljudi u nasilnu smrt, a tu ne uračunavamo abortuse. Kada Gospa govori o zabludama Rusije, Ona govori o nečemu vrlo ozbiljnome. A tako je i naša dužnost prema istini: (a) podržati istinu onoga što je Gospa rekla i (b) ukazati na to gdje se svakodnevno šire zablude, pa čak i dok nam govore da se Rusija obraća.

Govoriti drugačije bila bi laž, šteta te nemilosrdan i nepravedan čin. Bilo bi nepravedno kada bih uzeo vaše donacije za tiskanje The Fatima Crusader i emitiranje radija i TV -a i kada bi ta sredstva koristio da naslikam ružičastu sliku kako je sve divno, tako da me prestanu progoniti. A tražili su od mene da to kažem. Zasigurno bi bilo puno lakše iz ljudske perspektive za mene da to učinim, ali isto tako je sigurno da bih izgubio svoju dušu što nepravedno uzimam novac od ljudi kada bih popustio pod njihovim pritiskom i poslušao ih.

Opće dobro i dužnost prema istini je nešto što se dovoljno ne naglašava. Posebno u ovo vrijeme kada nam se ispire mozak da životna rješenja i sreća dolaze upakirani u polusatne TV fantazije gdje sve dobro završi dok god se dobro osjećaš! Važno je da i drugi upoznaju istinu jer bismo se kad Gospa pobjedi mogli naći na pogrešnoj strani. Možda ne bismo bili s Gospom ili s pobjednicima.

Jasna, bliža i sadašnja opasnost za vjeru

Živimo u vremenu o kojemu govori naš Gospodin, da bi u njemu čak i odabrani bili zavedeni, kada bi to bilo moguće. To nije samo moje mišljenje.

Upitali su kardinala Ratzingera 1984. u vezi treće tajne: „Jeste li pročitali treću tajnu?“. Odgovorio je: „Da, jesam.“ „O čemu se radi?“. Odgovorio je: „Radi se o opasnostima za našu vjeru“. To je rekao predstojnik Zbora za nauk vjere, koji je još uvijek na tom položaju i čiji je posao, između ostalog, nadgledati prijavljena i potvrđena ukazanja po cijelome svijetu. On je jedan od nekolicine koji su imali pristup pravom tekstu treće tajne i koji je rekao: „Da, pročitao sam ga. Radi se o opasnostima za našu vjeru“.

On ide dalje i govori: „i stoga (opasnostima) za život kršćana i za život svijeta“. On nam kaže da se treća tajna nalazi u Svetom Pismu i da se radi o 'i novissimi', posljednjim stvarima, posljednjim vremenima'.

Čak i izabrani...?

Treća tajna se onda, ako se radi o posljednjim vremenima, odnosi na veliki otpad. Sv. Pavao nam govori u Drugoj poslanici Solunjanima, II. poglavlje, da će Antikrist doći tek nakon velikog otpada. Što ta riječ otpad znači? To je veliki otpad koji je prorekao ne samo sv. Pavao, nego i sam naš Gospodin. On je rekao: „Ali Sin čovječji, kad dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?“. Gospodin je, govoreći o tim vremenima, rekao: „da bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike“.

Moram priznati da sam se uplašio kada sam pročitao encikliku pape sv. Pija X. iz 1907. godine o modernizmu. Pročitao sam je do sada već četiri ili pet puta i vrijedi je pročitati barem jednom godišnje. Papa sv. Pio X. nam govori da je prijevara modernista u tome što ti oduzmu vjeru dok te u isto vrijeme uvjeravaju da je još imaš. Rade to tako što koriste katoličke pojmove i terminologiju, ali im onda, a da vam ne kažu, daju drugačije značenje. To je ono što se u velikoj mjeri događa u Katoličkoj Crkvi od 1960. Tako da „bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike“. To je težina treće fatimske tajne.

Obmana iznutra

Papa Ivan Pavao II. smjerao je na to kada je otišao u Fatimu: „Može li Majka koja sa svom snagom ljubavi koju gaji u Duhu Svetomu i želi svačije spasenje, može li Ona i ostati nijema kada vidi da se podriva sam temelj spasenja Njezine djece?”

Papa je odgovorio na svoje vlastito retoričko pitanje: „Ne, Ona ne može ostati nijema.“. Papa nije trebao objašnjavati koji je temelj našeg spasenja. Temelj našeg spasenja je naša katolička vjera. To je prvi redak Vjerovanja sv. Atanazija koje je katoličko vjerovanje i moramo vjerovati u to vjerovanje da budemo katolici.

Atanazijevo vjerovanje možete pronaći u Denzingeru ili nekoj drugoj standardnoj teološkoj katoličkoj knjizi, kao i većini službenih molitvenika, poput Časoslova. Vjerovanje sv. Atanazija nam govori: „Tkogod želi biti spašen, taj mora prije svega čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.“ To je nauk Katoličke Crkve.

Gospa vidi da se naša vjera potkopava, stoga ne može šutjeti i zato je došla u Fatimu. Naša vjera se potkopava. A koristeći riječ „potkopava“, naznačuje se da se to radi unutar Crkve. Ne može se nešto potkopavati ako se ne radi unutar, a to je čin prevrata. Da je to samo napad, sveti otac bi ga nazvao napadom, ali on je jasno i s razlogom rabio riječ potkopavati.

 Prikaz jednoga sna don Bosca koji je naslikan po njegovim uputama.

Sveti Josip ispušta iz ruke na svetište ruže koje mu dodaje Dijete Isus.

Cvijeće predstavlja milosti koje Isus daje preko Marije.

Naša besplatna moćna zaštita

Zbog toga je Gospa inzistirala da molimo krunicu svaki puta kada je došla u Fatimu. Obećala je sv. Dominiku da ako molimo svaki dan krunicu, nećemo upasti u krivovjerje i naša vjera neće biti potkopana. Ako bismo imali nesreću upasti u krivovjerje, ali nastavili moliti krunicu, Gospa će nam dati milosti da izađemo iz krivovjerja.

Jedan moj prijatelj, Hamish Fraser, koji je bio poznat kao ‘čovjek golub', bio je komunist. Obratio se 1947. Bio je na fatimskom kongresu 1950., a kada su pustili golube koji su se obično zadržavali na hodočasničkom kipu Djevice, jedan je sletio na njegovu glavu i tako dugo mirovao. To je bilo kao poseban znak za njegov govor na čast Gospe Fatimske.

Hamish je govorio o tome kako zna da će se Rusija obratiti. Rekao je: „Ne samo da vjerujem u to, nego i znam jer sam sām to proživio“. Pa ponovo u svojoj autobiografiji opisuje kako je nemoguće komunistima pobjeći iz mentalne magle u kojoj se nalaze; kako je njihov cijeli um deformiran i uvrnut te im je nemoguće bez jako posebne milosti promijeniti svoje razmišljanje i postati otvorenim za milost i istinu katoličke vjere.

Zanimljivo je za one koji žele znati kako um funkcionira, da cijeli sloj i skupina ljudi mogu biti zatvoreni za istinu. Pa ipak se đavolje varke koji je lažac i ubojica od početka nadvladavaju jednostavnim prakticiranjem krunice. Kada bismo samo shvatili koliko je ona moćna, ali i kako je se prezire na određenim mjestima.

Istinska katolička vjera je apsolutno potrebna

Bez vjere ne možemo dostojno primati sakramente. Bez vjere ne možemo ništa dobroga učiniti. Bez vjere ne možemo imati ljubavi pa ni ufanje. Možemo imati lažnu nadu i lažnu ljubav, ali ne možemo imati pravu ljubav i pravo ufanje bez vjere.

Sv. Pavao nam kaže da je ljubav veća od te dvije, ali da je svejedno vjera temelj i za ufanje i za ljubav. Gospa nam obećava pobjedu. Prvenstveno i iznad svega to će biti pobjeda nad neprijateljima vjere i Crkve. Ali dok smo usredotočeni na te duhovne stvari kao što i trebamo, ne smijemo izgubiti iz vida druge dijelove Otkrivenja u Bibliji ili javnim ukazanjima u Fatimi.

Sv. Toma nam kaže da Bog šalje proroke svakoj generaciji, ne da bi dao novi nauk, već da bi podsjetio vjernike što moraju činiti da bi spasili svoje duše.

Opasnosti hireva

Moj djed koji je bio istraživač tumora ukazao je da su čak i liječnici skloni hirevima. Neko vrijeme su govorili kako je operacija rješenje, pa tablete, pa ovo, pa ono. Time ne želim reći da treba prezirati prakticiranje medicine. Samo govorim da ljudi koji se bave raznim zanimanjima, ali i svećenici, imaju hireve.

Nema ništa pogrešno u tome da se određene istine iznose u javnost u određenim strukama i da neko vrijeme na njima bude naglasak i da se razvijaju. U tome ima neke logike. Ali događa se da se u određeno vrijeme neke druge istine zaborave. A neke od tih istina su nužne za naše spasenje. (Zato Bog šalje proroke da podsjete vjernike što trebaju učiniti da bi spasili svoje duše.)

Apostolski i proročki temelj Crkve

I tako Crkva nije samo utemeljena na svećenicima, biskupima i Papi. To je istina čak i ako vam zvuči krivovjerno. Biblija nam kaže da je Crkva također utemeljena i na prorocima. Nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen sam Krist Isus (Ef 2,20). Ako čitate Djela Apostolska u Novom Zavjetu, vidjet ćete da ranu Crkvu ne vode samo apostoli, nego i proroci.

Najveći primjer toga je izbor sv. Pavla za biskupa. Preko proroštva su apostoli prepoznali da je sv. Pavao izabrana posuda, da je izdvojen za tu službu, da treba postati biskup. Kada su primili tu poruku, Barnaba i Pavao, kao i drugi, okupili su se na molitvu, a Duh Sveti kojega su zazvali na početku susreta, progovorio je: ,,Izdvojite mi Pavla i Barnabu“.

Izdvojiti za Boga

Zato riječ posvetiti znači izdvojiti, ili preciznije: izdvojiti za svetu svrhu. To ne znači da drugi katolici koji su prisustvovali tom susretu nisu bili bitni Duhu Svetome. I oni su bili važni, na svoj vlasititi način, posvećeni svojim krštenjem. Ali ovo je bilo posebno posvećenje i izdvojilo je sv. Pavla i Barnabu od ostalih u toj sobi.

Tako da riječ posvetiti treba shvatiti u njezinu kontekstu jer sami smisao riječi znači izdvojiti. Izdvaja se jedno od drugoga ili jednu osobu od druge. Ako ne uzmemo riječ posvetiti u njezinu pravom kontekstu, možemo je vrlo lako krivo shvatiti i pogrešno tumačiti. Ovo spominjem jer je ta riječ tako zloupotrebljavana danas kada se govori o posveti Rusije. Gospa je govorila o posveti Rusije i u istoj rečenici, istom dahu, Ona je rekla: „biskupi svijeta“. Ona zna što je svijet jer je rabila izraz „biskupi svijeta“. Ona želi da svi katolici svijeta posvete jednu zemlju, Rusiju. Ona je izdvojila zemlju Rusiju od ostatka svijeta. Tako da općenita posveta svijeta ne izdvaja posebno Rusiju na način kako je Ona naredila.

Nastavlja se...