ponedjeljak, 18. ožujka 2019.

Kristerosi zaboravljeni u komemoraciji žrtava revolucija u Meksiku



Tri mjeseca nakon preuzimanja ureda, 4. ožujka 2019., meksički predsjednik otvorio je arhive obavještajnih službi da bi se ,,rasvijetlile zloporabe koje su počinile stranke rođene iz meksičke revolucije od 1929. do 1985. Ipak, mučeništvo kristerosa nije uključeno u tu potragu za istinom.

1. ožujka 2019. Andres Manuel Lopez Obrador iznio je odlučni poziv, moleći ,,oproštenje u ime države za žrtve najtamnijih trenutaka meksičke revolucije. Dan prije meksički predsjednik potpisao je uredbu kojom se dekvalificira više od 10,000 sanduka dokumenata koji su dotada držani pod oznakom tajnosti u nacionalnim arhivima.

Dokumenti koji su u pitanju, tvrdi Le Monde, ulaze u razdoblje od posljednjih 90 godina. Ali meksički predsjednik zavređuje prijekor zbog selektivnosti svoje mea culpa koja potpuno zanemaruje zločine koje je revolucija počinila protiv Crkve.

srijeda, 6. ožujka 2019.

Zašto svećenici trebaju nositi reverendu?



Svrha

Sam Bog propisao je da u Starome zavjetu Njegovi svećenici trebaju nositi posebnu odjeću da bi se razlikovali. I moderno društvo propisuje da oni koji drže službene položaje, kao što su vojska ili policija, trebaju biti prepoznatljivi, i za tu svrhu trebaju nositi posebne uniforme.

Isto se odnosi na svećenike. Posebna odjeća omogućava svećeniku da bude prepoznat kao službeni predstavnik Rimokatoličke Crkve. Konačno, tko bi se usudio približiti strancu i tražiti ispovijed bez sigurnosti da je to uistinu službenik Crkve?

četvrtak, 28. veljače 2019.

Proročanstvo Marie-Julie Jahenny o novoj Misi



Marie-Julie Jahenny, mistikinja i stigmatkinja iz La Fraudaisa i možda najveća mistikinja u povijesti Crkve, rođena je 12. veljače 1850., u malome mjestu Blain u Bretanji (na zapadu Francuske). Bila je najstarija od petoro djece, odgojili su je jednostavni, dobri roditelji u onoj živoj vjeri po kojoj su Bretanjci bili poznati. Gospodin ju je obdario mnogim milostima u vrijeme njezine prve Pričesti, milostima na koje je odgovarala sa sve većom pobožnošću. Ušla je u Franjevački treći red u svojim ranim dvadesetima da bi se tako mogla posvetiti u svijetu.

Godine 1873. primila je od Neba najosobitiji mistični dar, stigme. Od 23. godine do svoje smrti, oko 60 godina kasnije, nosila je u svom tijelu rane našega Gospodina vidljivije nego bilo koji drugi stigmatik u povijesti Crkve. Uz pet rana svetih ruku, nogu i boka, Marie-Julie Jahenny trpjela je rane izazvane od trnove krune i Križa na Gospodinovoj glavi i ramenima, rane od Njegova bičevanja, rane izazvane užetima kojima je bio vezan, kao i druge rane mistične naravi.

Stoga je Marie-Julie živjeli svoj život suotkupiteljske patnje (kao žrtvena duša) u maloj nastambi u zaselku La Fraudais, blizu Blaina. Time je ona ispunila Gospodinovu želju da dade zadovoljštinu za grijehe Francuske i svijeta. Bila je obdarena čestim viđenjima Isusa i Marije, kao i mnogim proročkim prosvjetljenjima.
Istina nebeskih opomena kojima je ona bila nebeski glasnik opravdana je njezinom svojstvenom jednostavnošću i poštenjem, njezinom primjerenom poslušnošću svome duhovnome voditelju i biskupu, i naravno, ispunjenjem svega što je prorekla za svoga dugoga života. Nepogrešivom točnošću prorekla je dva svjetska rata, izbor pape sv. Pija X., različite progone Crkve, kaznu i sudbinu otpale Francuske. No dosta toga se još treba ispuniti. Njezina upozorenja za posljednja vremena trebaju čitati svi koji ,,imaju uši.

Marie-Julie je bila čudo za mnoge znanstvenike koji su je neprestano ispitivali, poruga nevjernika i oholih, divljenje svoga cjeloživotnoga prijatelja, mons. Fouriera, biskupa Nantesa, te odanih krugova onih koji su posvetili svoj život širenju njezinih poruka nezahvalnome i nemarnome svijetu. Otišla je u svoju nebesku nagradu 4. ožujka 1941.

Više posljednjih godina svoga života, kao slijepa, gluha, nijema i uzeta, živjela je čudesno samo od Presvetoga Sakramenta. Stoga nećemo olako prijeći preko onoga što joj je Bog povjerio za dobrobit naših tužnih dana. Pročitajmo proročanstva Marie-Julie glede nove liturgije.

27. studenoga 1902. (na 72. obljetnicu ukazanja Čudotvorne medaljice) i 10. svibnja 1904., Gospodin je upozorio o novoj liturgiji koja će biti uvedena jednoga dana:

,,Upozoravam vas. Učenici koji nisu od moga Evanđelja sada ozbiljno rade na tome da prema svojim zamislima i pod utjecajem neprijatelja duša preoblikuju Misu koja sadrži riječi koje su mi mrske. Kada dođe sudbonosni čas te će vjera mojih svećenika biti stavljena u iskušenje, u tom drugom razdoblju služit će se [Misa] prema tim tekstovima.

utorak, 19. veljače 2019.

Kako država treba kažnjavati psovku


Katolički nauk o Kristovoj društvenoj vlasti jasno nam govori da je država dužna brinuti se oko poštivanja Božjega zakona tako da će s jedne strane zabraniti, kazniti ili ograničiti sve što je protivno Božjim zakonima, a s druge strane pozitivno poticati sve ono što je u skladu s kršćanskim krepostima. Među najteže grijehe i prijestupe protiv Božjega zakona spada svakako psovka, koja je nažalost toliko raširena u našemu narodu. I dok nam se mogućnost da država sankcionira psovke protiv Boga, Blažene Djevice Marije, svetaca i svetih stvari čini iz današnje perspektive – kada ona dopušta čak i čedomorstvo – udaljenom svjetlosnim godinama, trebamo si samo posvijestiti da Bogu ništa nije nemoguće i prisjetiti se trenutaka kada je država (unatoč drugim nesavršenostima u konkretnim slučajevima) nastojala ostvariti ovaj specifični vidik Božje pravednosti. Za to navodimo primjere iz vremena carice Marije Terezije (izvor: Povijest Nedelišća, 1993., str. 150) te iz vremena Nezavisne Države Hrvatske koji nam pokazuju kako bi se to trebalo ostvariti da bi se nastojala iskorijeniti ova velika kuga iz našega naroda te tako dala Bogu zadovoljština za neizmjerne uvrede koje mu se svakodnevno nanose.



ponedjeljak, 11. veljače 2019.

Sv. Toma Akvinski smatrao je i naučavao da je Zemlja okrugla


U svojoj prekrasnoj predstavi The Discovery of America (Otkriće Amerike), dr. Coakley prikazuje Kolumba kako govori prioru La Rabide:
,,Moja istraživanja dokazuju da je naš životni prostor okrugao!“
Na to blagi fratar odgovara (,,s velikim iznenađenjem“):
,,Vi kažete da je okrugao.“
Potom Kolumbo:
,,Okrugao kao kugla ispod križa na tom tornju!“

Potom je na sceni u dvoru Izabela, koja saznaje da Kolumbo smatra da je Zemlja okrugla, veoma začuđena, a čak i kardinal sumnjičavo trese glavom.
No dok je kraljičino iznenađenje – pošto je čula kozmičku teoriju koja nije došla iz sveučilišne dvorane u palaču – posve prirodno, crkveni velikodostojnik i prior samostana nisu trebali biti u neznanju da su mnogi učenjaci u njihovo vrijeme držali mišljenje da je naša Zemlja doista sferična. Jer nisu li u rukama sveučilišnih profesora i studenata u to vrijeme bili udžbenici Teološka suma sv. Tome i Aristotelova Fizika?

U oba ta poznata znanstvena izvora izričito se drži da je Zemlja sferična. Anđeoski naučitelj spominje taj predmet u dva odlomka Sume (I, q. 1, a. 1, ad 2um; i: I-II, q. 54, a. 2, ad 2um) isto kao i u komentaru na Sentencije (II., D 24, q. 2, 2, 5um); u svome komentaru na Post. Anal. (L. 41), na Fiziku (II., L. 3) i iscrpnije u De coelo et mundo (L. II, L. 26, 27, 28). Jedan citat iz Sume će za trenutnu svrhu biti dovoljan.

Sv. Toma odgovara na prigovor protiv zaključka da je načelo na kome se klasificiraju habitusi njihov formalni predmet. Tvrdi se da jedan isti predmet može potpasti pod različite vrste znanosti ,,kao što to da je Zemlja okrugla dokazuju fizičar i astronom“. Odgovor glasi: ,,Treba odgovoriti, da to da je Zemlja okrugla dokazuje fizičar jednim sredstvima, a astronom drugima. Astronom naime to dokazuje putem matematike, npr. oblicima eklipse ili na druge načine, a fizičar dokazuje putem fizike, npr. kretanjem težih tijela prema središtu i dr.“ (I, q. 54, a. 2, ad 2um).

Drugim riječima, sv. Toma izjavljuje da se Aristotelova tvrdnja da je Zemlja okrugla može dokazati pomoću dva posredna pojma. Astronom izvodi svoj argument iz matematike, tj. iz okruglog oblika Zemlje koji se vidi na površini Mjeseca tijekom njegove pomrčine. Fizičar izvodi svoj argument iz fizikalnoga fenomena gravitacije, naime da ,,teška tijela teže prema središtu Zemlje; dakle Zemlja mora biti okrugla.


Da okruglost na koju se ovdje misli sigurno nije u smislu ravnoga diska, nego lopte ili sfere, sasvim je očito iz naučavanja kako Aristotela, tako i Akvinca, koje ovaj opsežno razvija u Lectiones (26, 27, 28) u drugoj knjizi djela De coelo et mundo.

Nadalje, oba ova časna učitelja smatrali su vjerojatnim da se ocean koji se proteže dalje od Gibraltara, spaja s Indijskim morem, koje zapljuskuje istočne obale Indije. I budući da je to mišljenje izloženo u drugoj knjizi Filozofovog djela De coelo et mundo, koje komentira Akvinac (lekcija 28), nije začuđujuće da je veliki Đenovljanin smatrao da je Zemlja okrugla i da će ploveći zapadno od Herkulovih stupova doseći obale Indije i da je sve do svoje smrti Kolumbo vjerovao da je zapravo pristao na Azijskome kontinentu. Iznenađujuće je da se misli da crkvenjaci njegovih dana nisu znali što se naučavalo u njihovim udžbenicima.

J. F. S.


utorak, 5. veljače 2019.

Isusovački pravoslavac



Poznata je ona stara latinska: ,,Corruptio optimi pessima“ – najgore je kada se iskvari najbolji; jer je takva iskvarenost veći gubitak nego kod onoga lošijega, a pritom se često događa da taj isti i više padne zbog prigovora savjesti što je prije bio na visokom položaju. Zato nije ni čudno da su se nakon koncila najviše srozale one zajednice koje su prije bile najbolje – isusovci, dominikanci, kapucini itd. – te su sada upravo one postale najveći promicatelji modernizma. To je posebno primjetno u zapadnim zemljama gdje je revolucija dosegla najvećega maha, ali se može uočiti i u našoj domovini. Najbolji primjer za to je p. Tvrtko Barun – isusovac koji je gorljivi promicatelj imigrantske politike koja proizlazi iz ljevičarskih ideologija.

Jedan od poznatijih isusovaca je p. Luka Rađa, poznat najprije kao studentski kapelan, a kasnije po svojoj borbi za oporavkom od teške bolesti nakon što je nastradao u prometnoj nesreći. Premda svaki kršćanin treba suosjećati s njegovom bolešću, s druge strane smo dužni upozoriti na zablude koje se šire u Crkvi, iz kojega god kuta one dolazile. Tako se na Facebook profilu p. Rađe može pročitati objava navedena na početku članka.

ponedjeljak, 28. siječnja 2019.

Povjesničar dr. Ante Nazor: Treba li 7. lipnja biti Dan hrvatske državnosti?



Prenosimo izvadak iz razgovora s povjesničarom dr. Antom Nazorom objavljenoga na youtube-kanalu Podcast Velebit. U njemu se dr. Nazor osvrće na pitanje treba li 7. lipnja, dan kada je 879. Hrvatska dobila međunarodno priznanje od pape Ivana VIII., biti uveden kao Dan hrvatske državnosti – tema o kojoj je već bilo riječi na našemu blogu.

subota, 19. siječnja 2019.

Motuproprij pape Franje o ukinuću Povjerenstva Ecclesia Dei



Više od 30 godina Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, utemeljeno motuproprijem Ecclesia Dei adflicta od 2. srpnja 1988., izvršavalo je s iskrenom pomnjom i s hvalevrijednom revnošću zadatak suradnje s biskupima i dikasterijima Rimske kurije da bi se olakšalo puno crkveno zajedništvo svećenika, bogoslova, redovničkih zajednica ili osoba povezanih s Bratstvom kojega je osnovao mons. Marcel Lefebvre, koji su željeli ostati ujedinjeni s Petrovim nasljednikom u Katoličkoj Crkvi, zadržavajući vlastite duhovne i liturgijske tradicije. (1)

Na taj način ono je moglo izvršavati vlastite ovlasti i kompetencije u ime Svete Stolice o tim zajednicama i družbama sve dok se nije providjelo drukčije. (2)

Susljedno, na osnovi motuproprija Summorum Pontificum od 7. srpnja 2007. Papinsko povjerenstvo je proširilo autoritet Svete Stolice na one redovničke ustanove i zajednice koje su prionule uz izvanredni oblik rimskoga obreda i koje su preuzele prethodne tradicije redovničkoga života, nadgledajući ispunjavanje i primjenu utvrđenih odredbi. (3)

Dvije godine kasnije moj duboko poštovani prethodnik Benedikt XVI. je s motuproprijem Ecclesiae unitatem od 2. srpnja 2009. reorganizirao strukturu Papinskoga povjerenstva kako bi ga učinio prikladnijim za novu situaciju stvorenu dokidanjem izopćenja s četvorice biskupa posvećenih bez papinskoga ovlaštenja. A osim toga, smatrajući da su nakon takvoga čina milosti pitanja kojima se bavilo to isto Papinsko povjerenstvo pretežno doktrinarne naravi, on ga je organski povezao s Kongregacijom za nauk vjere, ostavljajući ipak početne ciljeve, ali mijenjajući njegov ustroj. (4)

Sada, pošto je Feria quarta Kongregacije za nauk vjere 15. studenoga 2017. sastavila zahtjev da dijalog između Svete Stolice i Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. izravno vodi spomenuta Kongregacija, budući da su pitanja o kojima se raspravlja doktrinarnoga karaktera, na taj sam zahtjev dao odobrenje in Audientia (u prisutnosti) Prefekta idućeg 24. i taj prijedlog je službeno potvrđen na plenarnom zasjedanju iste Kongregacije koja se održala od 23. do 26. siječnja 2018. Tako sam nakon obimnog razmatranja došao do sljedeće odluke.

Razmatrajući o danas promijenjenim uvjetima koji su naveli svetog papu Ivana Pavla II. na utemeljenje Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei;
- utvrđujući da su redovničke ustanove i zajednice koje se služe obično izvanrednim oblikom pronašle danas vlastitu stabilnost u brojnosti i u životu;
- napominjući da su ciljevi i pitanja koje je razmatralo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei pretežno dokrinarnog reda;
- želeći da ti ciljevi postaju sve više očevidnima u svijestima crkvenih zajednica,
ovim apostolskim pismom 'Motu proprio data',

- odlučujem:

1. Ukida se Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, utemeljeno 2. srpnja 1988. motuproprijem Ecclesia Dei adflicta.

2. Zadaće ovoga Povjerenstva doslovno su u potpunosti dodijeljene Kongregaciji za nauk vjere, u krilu koje će se osnovati posebni odjel zadužen da nastavi djelo nadziranja, promicanja i zaštite koje je do sada provodilo ukinuto Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei.

3. Proračun Papinskoga povjerenstva ulazi u redovno računovodstvo spomenute Kongregacije.

Određujem još uz to da ovaj Motuproprij, kojega se mora poštivati nasuprot svemu što je protivno, ako to valja posebno spomenuti, bude promulgiran objavom u dnevniku L'Osservatore Romano koji izlazi 19. siječnja 2019., stupajući na snagu odmah i da zatim  bude umetnut u službeni zbornik Svete Stolice, Acta Apostolicae Sedis.

Dano u Rimu, u sv. Petru, 17. siječnja 2019. godine, VI. Našega Pontifikata.

Franjo
____________________

1 Cf. Joannes Paulus PP. II, Litterae Apostolicae ‘Motu proprio datae’, Ecclesia Dei adflicta’, 2 Iulii 1988, AAS, LXXX (1988), 12 (15 Nov. 1988), 1495-1498, 6a.
2 Cf. Rescriptum ex Audientia Sanctissimi, 18 Oct. 1988, AAS, LXXXII (1990), 5 (3 Maii 1990), 533-534, 6.
3 Cf. Benedictus PP. XVI, Litterae Apostolicae ‘Motu proprio datae’, Summorum Pontificum, 7 Iulii 2007, AAS, XCIX (2007), 9 (7 Sept. 2007), 777-781, 12.
4 Cf. Benedictus PP. XVI, Litterae Apostolicae ‘Motu proprio datae’, Ecclesiae unitatem, 2 Iulii 2009, AAS, CI (2009), 8 (7 Aug. 2009), 710-711, 5


četvrtak, 17. siječnja 2019.

Kako su sv. Augustin i Toma tumačili biblijski izvještaj o stvaranju?


Teorija alegorizma

Nju je u starini iza Filona († 40.) branio Origen ( 254./5.), sv. Augustin, Klement Aleks, Atanazije i Prokopije ( 538.). Blaži oblik dali su joj u prošlom vijeku geolozi egzegeti Stopanni i Lempl D. I.

Ona uči: a) Bog je sve zajedno stvorio prema riječima: »Koji živi uvijeke, stvorio je sve zajedno« (Crk 18, 1). No, jer ljudi, a osobito Židovi onih vremena, ne bi mogli shvatiti istovremenost stvoriteljnog čina, morao je sv. pisac ovaj jedan čin, koji je po svojoj snazi mnogostruk, prikazati kao različite čine. To je učinio iznoseći razne učinke jednog Božjeg stvoriteljskog čina.

b) Posve ekstremni alegorizam zastupao je Origen (1). Idući stopama Filona on je učio, da je Bog sve zajedno stvorio; dani heksemerona su idealni, pa se stoga pojedina djela, koja odgovaraju pojedinim danima imadu tumačiti alegorički. Pod imenom nebo imadu se razumjeti anđeli, a pod gornjim i donjim vodama dobri i zli dusi. Pod imenom sunca i mjeseca Krist i Crkva.

c) Alegorizam sv. Augustina. Ublaženi alegorizam učila je aleksandrijska škola, a osobito sv. Augustin (2). Augustinova je koncepcija ova (3); Bog je stvorio sve zajedno. Sve je dakle već od početka ovdje, i to bilo po svome aktualnom, zbiljskom bivstvovanju kao što je to anorganska tvar, bilo po mogućem (potencijalnom) bivstvovanju u tzv. sjemenosnim klicama (in rationibus seminalibus), na koji su način već tu kao buduća sva ona živa bića, koja će se kasnije pojaviti. Na pitanje, što prema tome znače dani u Genezi, Augustin je prihvatio sasvim idealno ili alegorično tumačenje dana, po kojem dan nije nešto stvarno nego alegoričko, čime je označeno šest različitih spoznajnih čina anđela, kojima su oni spoznali djelo stvaranja.

Augustin naime uči: Bog je zajedno stvorio sav ovaj vidljivi svijet. Odmah je iza toga stvorio svjetlo, to jest duhovnu narav ili anđeosku. Tako je nastala razlika između svjetla (anđeoske naravi) i tame (tjelesne naravi).

No čim su anđeli stvoreni, spoznavali su sebe u sebi samima (večernja spoznaja). Iza toga spoznali su sebe savršenije u Riječi (jutarnja spoznaja). I tako je nastalo večer i jutro, jedan dan. Isto su tako anđeli spoznali ostale stvorove večernjom i jutarnjom spoznajom (t. j. najprije u stvorovima samima, a onda u biti Božjoj) u šest različitih momenata. Ovaj dvostruki način spoznaje označen je dakle riječima: ,,I bi veče i jutro, pa su tako nastali: dan drugi, treći, četvrti, peti i šesti. Sedmi dan počinuo je Bog, t. j. nije anđelima ništa više dao za spoznaju, nego sebe sama, i odonda ostadoše anđeli samo u jutarnjoj spoznaji, bez večernje, koja bi iza nje slijedila.

Sv. Augustina slijedili su u ovom tumačenju sv. Euherije (4), sv. Izidor Španj. (5), Alkuin (6), Skot Eriugena (7), Rupert iz Deutza (8), Kajetan (9), Berti (10), Norisije (11), a osobito sv. Toma, koji kaže: ,,No prijašnje tumačenje, naime sv. Augustina, je razumnije te više brani sv. Pismo od izrugivanja nevjernika i ovo mi se tumačenje više sviđa nego doslovno (literalno) tumačenje (In 2 dist. 12 q. I. a 2).

(1) In Gen. hom 1; MG. 12, 145 sl.
(2) De Genesi Manichaeos; De Gen. ad lit. 1. imperf.; Confessiones 11, 13.
(3) De Gen. contra Manichaeos; De Gen. ad lit. 1, 15, 29; 4, 22, 39; 5, 4, 11; Civ. Dei 11, 29; (ML. 34, 312, 318, 325).
(4) Comment. in Gen. 1, 1 (ML. 50, 893).
(5) Sent. 1. 1 c. 10 n. 3 sl. (ML. 83, 554 sl.).
(6) Interr. et resp. in Gen. (ML. 100, 515 sl.).
(7) De divis. nat. 1. 1 n. 7 (ML. 122, 446).
(8) De Trinit. et oper. ejus, Comment. in Gen. 1. 1 c. 1 (ML. 167, 200 sl.).
(9) In Gen. 1, 5.
(10) Isp. Hurter, Theol. dogm. 7, 2 n. 269.
(11) Isp. Hurter, n. dj.

Izvor: Stjepan Bakšić, Bog Stvoritelj – stvaranje tvarnog i duhovnog svijeta, I. sv., Zagreb, 1946., 212.-213. str.

četvrtak, 10. siječnja 2019.

Kako trebamo prosuditi biološku evoluciju?

Put od jednostavne stanice do čovjeka (lijevo) je čisto nagađanje. U prirodi je dokaziva evolucija samo unutar osnovnoga tipa (desno)


Prigovor: Postoji očita evolucija u tijeku života. Slučajne promjene u genomu (mutacije) su dovoljne da se objasni visoki razvoj života od jednostavnih stanica do čovjeka.

Odgovor: U stvarnosti postoje slučajne mutacije genoma koje donose evolucijski napredak te se na taj način šire na temelju naravnoga izbora (selekcije). Na taj način mogu se objasniti promjene i prilagodbe unutar jedne određene vrste. Tako npr. u vrstu u kojoj se nalaze psi tipa vukova i šakala (candidae canis) pripada i obični domaći pas sa svim pasminama. Razlike unutar jedne vrste može ciljanim uzgojem proizvesti i čovjek. Ptica galapagos, koju je Darwin isticao kao ogledni primjer evolucije, nije ništa drugo nego varijacija jednog temeljnog tipa: ,,U međuvremenu je ipak dokazano da se kod Darwinovih ptica ne radi o različitim vrstama, nego o križanim varijantama[1]. Takva vrsta razvoja unutar jednoga osnovnoga tipa naziva se mikroevolucija ili ,,infraspecifična evolucija jer djeluje unutar jedne jedinstvene vrste.

Nasuprot tome stoji do danas nepotvrđena makroevolucija prema kojoj je slučajno došlo do neprestanoga razvoja svih živih bića prema višim oblicima. Ona nije ni dokazana niti je potvrđena nalazima. To je već Darwin sam utvrdio: ,,Ako su vrste nastale jedna od druge putem neprimjetnih, postupnih prijelaza, zašto ne vidim posvuda prijelazne oblike? Zašto u cijeloj prirodi nema mreže isprepletenih oblika umjesto da su vrste kako ih vidimo ozbiljno ograničene?[2]

Protiv ove teorije govori sljedeće: prvo je nedostatak tzv. prijelaznih oblika. Prirodno-znanstvena otkrića potvrđuju u osnovi upravo suprotno: arheolozi govore o kambrijskoj eksploziji vrsta. Temeljni obrisi oblika tijela gotovo svih današnjih rodova životinja jasno su pronađeni tek u stijena samo jednoga doba – kambrija. Da je teorija o postupnom razvoju vrsta ispravna, ne bi smjelo biti tako. Darwinu je bio poznat taj ,,izvorni prasak životate ga je označio kao ,,problem za svoju teoriju“.

Drugo je genijalnost životinjskoga svijeta: tehnika je počela svjesno kopirati iz životinjskoga i biljnoga svijeta (bionika). Lotus učinak se kopira iz istoimene biljke, isto tako i čičak (već 1951.), plivaća odijela sa strukturom kože morskoga psa su u međuvremenu u plivačkim natjecanjima zabranjena. Puno se toga ne može oponašati: paukova mreža debljine palca mogla bi podići zrakoplov, hitin kod insekata bio bi neuništiva karoserija automobila, k tome još lakša i tanja. Rukavice sa strukturom noge guštera macaklina omogućile bi penjanje po fasadi klizavoj poput stakla. Kobre idu u lov s infracrvenim noćnim uređajem, šišmiši i kitovi komuniciraju putem ultrazvuka, ptice reagiraju munjevito sinkronizirano, dok su njihove oči visokobrzinske kamere. Potrebna je visoka tehnologija da bi se sve to barem ugrubo moglo oponašati. I onda se čovjeka želi uvjeriti da je sve to u prirodi nastalo čisto slučajno?

[1] Junker, Scherer (izd.): Evolution – Ein kritisches Lehrbuch. Weyel, 2013., str. 46.
[2] Über die Entstehung der Arten, 2002., str. 189.

Izvor: Liebe zur Wahrheit (br. 2) – Existiert Gott?, Zaitzkofen, 2018., 38.-39. str.