četvrtak, 17. siječnja 2019.

Kako su sv. Augustin i Toma tumačili biblijski izvještaj o stvaranju?


Teorija alegorizma

Nju je u starini iza Filona († 40.) branio Origen ( 254./5.), sv. Augustin, Klement Aleks, Atanazije i Prokopije ( 538.). Blaži oblik dali su joj u prošlom vijeku geolozi egzegeti Stopanni i Lempl D. I.

Ona uči: a) Bog je sve zajedno stvorio prema riječima: »Koji živi uvijeke, stvorio je sve zajedno« (Crk 18, 1). No, jer ljudi, a osobito Židovi onih vremena, ne bi mogli shvatiti istovremenost stvoriteljnog čina, morao je sv. pisac ovaj jedan čin, koji je po svojoj snazi mnogostruk, prikazati kao različite čine. To je učinio iznoseći razne učinke jednog Božjeg stvoriteljskog čina.

b) Posve ekstremni alegorizam zastupao je Origen (1). Idući stopama Filona on je učio, da je Bog sve zajedno stvorio; dani heksemerona su idealni, pa se stoga pojedina djela, koja odgovaraju pojedinim danima imadu tumačiti alegorički. Pod imenom nebo imadu se razumjeti anđeli, a pod gornjim i donjim vodama dobri i zli dusi. Pod imenom sunca i mjeseca Krist i Crkva.

c) Alegorizam sv. Augustina. Ublaženi alegorizam učila je aleksandrijska škola, a osobito sv. Augustin (2). Augustinova je koncepcija ova (3); Bog je stvorio sve zajedno. Sve je dakle već od početka ovdje, i to bilo po svome aktualnom, zbiljskom bivstvovanju kao što je to anorganska tvar, bilo po mogućem (potencijalnom) bivstvovanju u tzv. sjemenosnim klicama (in rationibus seminalibus), na koji su način već tu kao buduća sva ona živa bića, koja će se kasnije pojaviti. Na pitanje, što prema tome znače dani u Genezi, Augustin je prihvatio sasvim idealno ili alegorično tumačenje dana, po kojem dan nije nešto stvarno nego alegoričko, čime je označeno šest različitih spoznajnih čina anđela, kojima su oni spoznali djelo stvaranja.

Augustin naime uči: Bog je zajedno stvorio sav ovaj vidljivi svijet. Odmah je iza toga stvorio svjetlo, to jest duhovnu narav ili anđeosku. Tako je nastala razlika između svjetla (anđeoske naravi) i tame (tjelesne naravi).

No čim su anđeli stvoreni, spoznavali su sebe u sebi samima (večernja spoznaja). Iza toga spoznali su sebe savršenije u Riječi (jutarnja spoznaja). I tako je nastalo večer i jutro, jedan dan. Isto su tako anđeli spoznali ostale stvorove večernjom i jutarnjom spoznajom (t. j. najprije u stvorovima samima, a onda u biti Božjoj) u šest različitih momenata. Ovaj dvostruki način spoznaje označen je dakle riječima: ,,I bi veče i jutro, pa su tako nastali: dan drugi, treći, četvrti, peti i šesti. Sedmi dan počinuo je Bog, t. j. nije anđelima ništa više dao za spoznaju, nego sebe sama, i odonda ostadoše anđeli samo u jutarnjoj spoznaji, bez večernje, koja bi iza nje slijedila.

Sv. Augustina slijedili su u ovom tumačenju sv. Euherije (4), sv. Izidor Španj. (5), Alkuin (6), Skot Eriugena (7), Rupert iz Deutza (8), Kajetan (9), Berti (10), Norisije (11), a osobito sv. Toma, koji kaže: ,,No prijašnje tumačenje, naime sv. Augustina, je razumnije te više brani sv. Pismo od izrugivanja nevjernika i ovo mi se tumačenje više sviđa nego doslovno (literalno) tumačenje (In 2 dist. 12 q. I. a 2).

(1) In Gen. hom 1; MG. 12, 145 sl.
(2) De Genesi Manichaeos; De Gen. ad lit. 1. imperf.; Confessiones 11, 13.
(3) De Gen. contra Manichaeos; De Gen. ad lit. 1, 15, 29; 4, 22, 39; 5, 4, 11; Civ. Dei 11, 29; (ML. 34, 312, 318, 325).
(4) Comment. in Gen. 1, 1 (ML. 50, 893).
(5) Sent. 1. 1 c. 10 n. 3 sl. (ML. 83, 554 sl.).
(6) Interr. et resp. in Gen. (ML. 100, 515 sl.).
(7) De divis. nat. 1. 1 n. 7 (ML. 122, 446).
(8) De Trinit. et oper. ejus, Comment. in Gen. 1. 1 c. 1 (ML. 167, 200 sl.).
(9) In Gen. 1, 5.
(10) Isp. Hurter, Theol. dogm. 7, 2 n. 269.
(11) Isp. Hurter, n. dj.

Izvor: Stjepan Bakšić, Bog Stvoritelj – stvaranje tvarnog i duhovnog svijeta, I. sv., Zagreb, 1946., 212.-213. str.

četvrtak, 10. siječnja 2019.

Kako trebamo prosuditi biološku evoluciju?

Put od jednostavne stanice do čovjeka (lijevo) je čisto nagađanje. U prirodi je dokaziva evolucija samo unutar osnovnoga tipa (desno)


Prigovor: Postoji očita evolucija u tijeku života. Slučajne promjene u genomu (mutacije) su dovoljne da se objasni visoki razvoj života od jednostavnih stanica do čovjeka.

Odgovor: U stvarnosti postoje slučajne mutacije genoma koje donose evolucijski napredak te se na taj način šire na temelju naravnoga izbora (selekcije). Na taj način mogu se objasniti promjene i prilagodbe unutar jedne određene vrste. Tako npr. u vrstu u kojoj se nalaze psi tipa vukova i šakala (candidae canis) pripada i obični domaći pas sa svim pasminama. Razlike unutar jedne vrste može ciljanim uzgojem proizvesti i čovjek. Ptica galapagos, koju je Darwin isticao kao ogledni primjer evolucije, nije ništa drugo nego varijacija jednog temeljnog tipa: ,,U međuvremenu je ipak dokazano da se kod Darwinovih ptica ne radi o različitim vrstama, nego o križanim varijantama[1]. Takva vrsta razvoja unutar jednoga osnovnoga tipa naziva se mikroevolucija ili ,,infraspecifična evolucija jer djeluje unutar jedne jedinstvene vrste.

Nasuprot tome stoji do danas nepotvrđena makroevolucija prema kojoj je slučajno došlo do neprestanoga razvoja svih živih bića prema višim oblicima. Ona nije ni dokazana niti je potvrđena nalazima. To je već Darwin sam utvrdio: ,,Ako su vrste nastale jedna od druge putem neprimjetnih, postupnih prijelaza, zašto ne vidim posvuda prijelazne oblike? Zašto u cijeloj prirodi nema mreže isprepletenih oblika umjesto da su vrste kako ih vidimo ozbiljno ograničene?[2]

Protiv ove teorije govori sljedeće: prvo je nedostatak tzv. prijelaznih oblika. Prirodno-znanstvena otkrića potvrđuju u osnovi upravo suprotno: arheolozi govore o kambrijskoj eksploziji vrsta. Temeljni obrisi oblika tijela gotovo svih današnjih rodova životinja jasno su pronađeni tek u stijena samo jednoga doba – kambrija. Da je teorija o postupnom razvoju vrsta ispravna, ne bi smjelo biti tako. Darwinu je bio poznat taj ,,izvorni prasak životate ga je označio kao ,,problem za svoju teoriju“.

Drugo je genijalnost životinjskoga svijeta: tehnika je počela svjesno kopirati iz životinjskoga i biljnoga svijeta (bionika). Lotus učinak se kopira iz istoimene biljke, isto tako i čičak (već 1951.), plivaća odijela sa strukturom kože morskoga psa su u međuvremenu u plivačkim natjecanjima zabranjena. Puno se toga ne može oponašati: paukova mreža debljine palca mogla bi podići zrakoplov, hitin kod insekata bio bi neuništiva karoserija automobila, k tome još lakša i tanja. Rukavice sa strukturom noge guštera macaklina omogućile bi penjanje po fasadi klizavoj poput stakla. Kobre idu u lov s infracrvenim noćnim uređajem, šišmiši i kitovi komuniciraju putem ultrazvuka, ptice reagiraju munjevito sinkronizirano, dok su njihove oči visokobrzinske kamere. Potrebna je visoka tehnologija da bi se sve to barem ugrubo moglo oponašati. I onda se čovjeka želi uvjeriti da je sve to u prirodi nastalo čisto slučajno?

[1] Junker, Scherer (izd.): Evolution – Ein kritisches Lehrbuch. Weyel, 2013., str. 46.
[2] Über die Entstehung der Arten, 2002., str. 189.

Izvor: Liebe zur Wahrheit (br. 2) – Existiert Gott?, Zaitzkofen, 2018., 38.-39. str.

petak, 28. prosinca 2018.

Biskup najveće portugalske biskupije na Božić: Gospa nije stvarno bila djevica



Portugalska web-stranica Observador, jedna od najvažnijih obavijesnih web-stranica u toj zemlji, objavila je poseban božićni intervju s biskupom Oporta (Porta), najbrojnije biskupije u Portugalu, Manuelom Lindom te teologom i svećenikom Anselmom Borgesom. [P. S.: Opaki biskup je pokušao sakriti svoju izjavu dodajući ,,pojašnjenja“ izvornome članku te smo zato izvorni članak spremili u arhivu da bismo sačuvali povijesni zapis].

U njemu oni razotkrivaju sve ,,mitove“ koji se odnose na Božić, uključujući njegov datum u prosincu (,,vjerojatno rujan“...), ali najveća sablazan od sviju je izravni napad na nekoliko dogmi koje se odnose na božanstvo Gospodina Isusa Krista i čistoću Njegove Bezgrješne Majke, Blažene Djevice Marije.

U nastavku donosimo prijevod glavnih odlomaka:

,,On [Krist] je bio začet od Marije i Josipa kao bilo koja druga osoba... Djevičanstvo je povezano s Marijom samo kao metafora da bi se dokazalo da je Isus bio samo vrlo posebna osoba.“

Biskup Oporta govori za stranicu Observador da ,,ne bismo nikada trebali govoriti o Marijinom fizičkome djevičanstvu“. ,,Stari zavjet puno puta govori da će Isus biti rođen od djeve, kćeri Izraelove koja je bila jednostavna, siromašna i ponizna. Ali to je uistinu samo izraz za potpunu posvećenost te žene Bogu. Dar da bude majka Božja Mariji je dan samo zato što je imala nepodijeljeno srce. Ono što je važno je potpuno samopredanje“, objašnjava biskup Manuel Linda.

I dodaje: ,,Sigurno ima žena sa slomljenim himenom koje su više djevice u smislu potpune posvećenosti Bogu od onih s netaknutim himenom“.

RORATE: U boljim danima bi ovoga heretika i hulitelja bijesni katolici izbacili iz njegova sjedišta i bacili u more zbog tih teških uvreda protiv Gospe, vazda Djevice i protiv svete Majke Crkve. Gdje su katolici laici u Portugalu?

Benedikt XVI. imanovao je Lindu 2009. pomoćnim biskupom Brage. Franjo ga je 2013. imenovao vojnim ordinarijem Portugala, a ove godine naslovnim biskupom Oporta, jednim od najuglednijih položaja u fatimskom narodu.

Izvor: https://rorate-caeli.blogspot.com/2018/12/bishop-of-second-largest-portuguese.html

ponedjeljak, 24. prosinca 2018.

Čestit Božić!



U ono vrijeme: izda car August naredbu da se izvrši popis svega svijeta. Ovaj se prvi popis izvršio, kad je Kvirin bio upravitelj Sirije. I svi su išli da se prijave, svaki u svoj grad. Tako pođe i Josip iz grada Nazareta u Galileji u Judeju, u grad Davidov Betlehem, jer je bio iz doma i roda Davidova, da se upiše s Marijom, svojom zaručenom ženom, koja je bila trudna. Kada su bili ondje, dođe joj vrijeme da rodi. I rodi svojega Sina prvorođenca, povi ga u pelenice i položi u jasle, jer nisu našli mjesta u svratištu. – U onom su kraju pastiri noću bdjeli i čuvali svoje stado. I Gospodnji anđeo stane do njih i obasja ih Božja svjetlost, a oni se vrlo prestraše. Anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam veliku radost koja će biti svemu narodu: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, to je Krist Gospodin. I evo vam znaka: Naći ćete Dijete povijeno u pelenice i položeno u jasle.« I najednom se s anđelom nađe mnoštvo nebeske vojske koja je hvalila Boga pjesmom: Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima dobre volje.

(Luka 2, 1-14; evanđelje Mise ponoćke)


Svim čitateljima sretan i blagoslovljen Božić – da novorođeni Spasitelj svijeta vječno živi u našim srcima!

utorak, 11. prosinca 2018.

Prof. Robert Spaemann, filozof i branitelj tradicionalne Mise, umro u 91. godini



Uvaženi njemački filozof Robert Spaemann preminuo je 10. prosinca u svome domu u Stuttgartu nakon duge bolesti. U Spaemannu je katolički intelektualni svijet izgubio jednoga od svojih najvećih svjetala te rječitoga branitelja tradicionalne Mise i tradicionalnoga katoličkoga nauka, kao i vjekovne filozofije.

Spaemann je rođen 1927. u Berlinu od socijalističkoga pisca Heinricha Spaemanna i avangardne plesačice Ruth Krämer. 1930. su se Spaemannovi roditelji obratili na katoličanstvo i trogodišnji Spaemann je bio kršten. 1936. umrla je Spaemannova majka. Njegov otac je potom studirao teologiju te ga je 1942. zaredio za svećenika biskup Münstera, blaženi Clemens August Graf von Galen.

Robert Spaemann studirao je filozofiju, povijest, teologiju i romanske jezike na sveučilištima u Münsteru, Münchenu, Fribourgu i Parizu. Primio je doktorat iz filozofije na Sveučilištu u Münsteru s disertacijom o Louis-Gabriel-Ambroise de Bonaldu i izvorima sociologije iz duha restauracije pod Joachimom Ritterom. Potom je habilitirao na monografiji o raspravi između Fénelona and Bossueta. Radeći kao asistent Ritteru u Münsteru, Spaemann je bio profesor filozofije na sveučilištima u Stuttgartu (do 1968.), Heidelbergu (do 1972.) i Münchenu (do umirovljenja 1992.).

Kao filozof Spaemann se puno bavio obranom aristotelovskoga teleološkoga razumijevanja naravi i važnosti toga razumijevanja za filozofsku antropologiju, etiku i politiku. Njegov znameniti esej ,,Narav” iz 1978. zalagao se za to da je napuštanje teleološkoga razumijevanja naravi u ranome modernitetu bio jedan od korijena krize civilizacije. Druga ključna točka djela bila je obnova aristotelovskoga i kršćanskoga razumijevanja sreće kao utemeljenja etike. U svojoj monografiji Sreća i dobrovoljnost obnovio je klasično razumijevanje sreće nasuprot modernim krivim shvaćanjima. Kao etičar Spaemann je bio jedan od najvažnijih europskih branitelja života nerođene djece. Kao politički mislilac Spaemann je bio oštri kritičar marksističkoga utopijanstva u vrijeme kada je veliki dio njemačke akademske filozofije bio pod marksističkim utjecajem. U tome se ističe njegovo djelo iz 1977. Kritika političke utopije. Spaemann je također bio izgrađeni metafizičar te je puno pisao o filozofskim dokazima o Božjoj opstojnosti.

Spaemann je bio duboki katolički mislilac koji je koristio svoj briljantni um za obranu vjere umjesto za njezino pobijanje. Uvijek je imao duboko razumijevanje za jednostavnu dječju vjeru. U svome intervjuu iz 2016. rekao je sljedeće:

,,Jednom sam sudjelovao na tijelovskoj procesiji u biskupiji Feldkirch u Austriji, koju je predvodio biskup, član Opusa Dei. Na oltarskim postajama biskup je moleći molitve okrenuo leđa pokaznici. Rekao sam si, da je dijete to vidjelo, ono više ne bi moglo vjerovati da je Gospodin prisutan u svetoj Hostiji jer maleni jako dobro znaju da kada s nekim razgovaraš, tada mu ne okrećeš leđa. Takve su stvari vrlo važne. Nema smisla da dijete uči vjeronauk ako se onome što uči proturječi pred njegovim očima.”

utorak, 4. prosinca 2018.

Kada je nedjeljom dopušteno kupovati i prodavati?



Tradicionalni Kanonski zakonik (1917.) vrlo je izričit po tom pitanju i govori: „Na zapovijedane je blagdane [uključujući svaku nedjelju] zabranjeno, ako nije drugačije uređeno zakonitim običajima ili posebnim povlasticama, javno trgovanje te sajmovi i drugo javno kupovanje i prodavanje.“ (kanon 1248). Kanonski zakonik iz 1983. nije tako precizan, ali jednostavno govori da se treba uzdržati od onih poslova koji priječe štovanje Boga, radost vlastitu nedjelji i potreban odmor (kanon 1247). Sve je ostavljeno tumačenju pojedinca.

Tradicionalni zakon vrlo je izričit i isključuje svako javno trgovanje, poput aukcija ili velikih pravnih ugovora. Međutim, on dopušta da pojedinosti budu donekle određene mjesnim običajima. To ne treba shvaćati u smislu onoga što svi čine, nego s obzirom koji je običaj među revnim, praktičnim katolicima. Jasno je da se može ulaziti u privatne dogovore, poglavito one koji nemaju nikakav javni zakonski oblik. Isto je jasno da je dopušteno kupovati i prodavati sitne potrepštine poput mlijeka, voća, kruha, cvijeća, svetih slika, knjiga, odjeće i drugih sličnih stvari koje mogu biti dostupne na štandovima uz cestu ili na crkvenim policama. Svi se slažu da se oni predmeti koji su nužni za svakodnevnu upotrebu, poput uobičajenih prehrambenih proizvoda, smiju prodavati i kupovati u nedjelju.

Autori se također slažu da ako postoji težak razlog za kupnju velikih predmeta u nedjelju, da je to dopušteno npr. ako osoba živi daleko od grada i jedino joj je moguće doći u grad u nedjelju. Te iznimke zbog nužde pokazuju privrženost Crkve duhu zakona prije nego samo slovu zakona.

Postoje stvari koje su očito zabranjene u tradicionalnom zakonu Crkve, poput kupnje i prodaje nekretnina, cjenkanje za važne stvari na dražbama (npr. namještaj). Zatim su tu područja koja nisu tako jasno određena, poput nedjeljne nabave kućnih potrepština i namirnica. Pojedina i svaka od tih namirnica sigurno se smiju kupiti nedjeljom bez skrupula savjesti pa tako osoba koja nije imala drugu priliku za kupnju može je obaviti. Međutim, osoba koja je obavila nedjeljnu kupnju za cijeli tjedan bez nužde smatrala bi se uključenom u javnu nabavu i prodaju predmeta velike vrijednosti i ne može biti opravdana barem od lakoga grijeha.

petak, 16. studenoga 2018.

Osvrt na Neokatekumenski put (I.)



Drugi vatikanski sabor zajedno s pomutnjom koju je unio u nauk, potaknuo je njezinu realizaciju u praktičnim inicijativama – zajednicama, pokretima i 'karizmama'. Svima je njima zajednička točka preuzimanje izvjesnih nekatoličkih – protestantskih i modernističkih - ideja i pokušaj 'preoblikovanja' i 'novog pristupa' vjeri, koji se zapravo događaju spajanjem katoličkih ideja koje su zadržane i zabluda koje su uvedene kao ta 'novost'. Jedna od najpoznatijih takvih zajednica je Neokatekumenski put, dobro poznat i gotovo posvuda rasprostranjen u našoj domovini. Da se ovdje radi o jednom uistinu modernističkom pokretu koji utjelovljuje očite zablude protestantizma, pa čak i izvjesne židovske ideje, poznato je svima koji su u katoličkome duhu upućeni u materiju. Jedan od najistaknutijih dokaza za to pruža nam talijanski teolog Enrico Zoffoli koji je temeljitu studiju o Neokatekumenskome putu pružio u svoja dva djela: ,,Usporedba papinog učiteljstva i Kikove kateheze“ te ,,Istina o Neokatekumenskom putu“. Na hrvatskome je priređena zbirka najvažnijih dijelova iz tih dvaju knjiga pod naslovom ,,Osvrt na Neokatekumenski put“ (izdavač UPT, Đakovo, 2006.) u kojoj se daje sustavni osvrt na pojedine nauke osnivača ove zajednice (Kika Argüella) i pokazuje u kojoj mjeri je on suprotstavljen tradicionalnome katoličkome nauku. Želimo u više nastavaka donijeti najznačajnije izvatke iz ove knjige da bismo čitatelje upoznali s pravim licem ovoga pokreta i upozorili na njegovu opasnost, a za potpuniji uvid u temu svakako preporučamo nabaviti spomenuto djelo.

Napomena: odlomci označeni crvenim slovima označuju Kikove citate, a oni smeđim slovima komentare autora knjige. U zagradama su navedena točna mjesta u Kikovim djelima.

1. Katolička Crkva (str. 16-17)

Kada je riječ o naravi, zadaći i sudbini Crkve Kiko ne ulazi u detalje. Ali ono što kaže dovoljno je da ga proglasimo heretikom.

,,Možda je zadatak Crkve da sve ljude koji su izvan nje uvede u Crkvu... Kad bi to bila istina, mogli bismo reći da je Isus Krist nakon 2000 godina promašio cilj, jer danas je vrlo malo onih koji su doista u Crkvi. Ako je zadatak Crkve da u nju svi uđu, kako to da je Bog dopustio da je toliko premalo onih koji su u Crkvi?“ (Smjernice za skupinu katehista za fazu obraćenja – bilješke govora koje su Kiko i Carmen održali u Madridu u veljači 1972., Neokatekumenski centar 'Sluga Jahvin' u San Salvatoreu, Piazza S. Salvatore in Campo, ožujak 1981., str. 78)

,,Zadatak Crkve nije da postigne to da juridički svi postanu njezin dio, nego da Crkva sve ljude prosvijetli i da svi dođu do Boga.“ (Isto, str. 81)

,,Izvan Crkve nema spasenja (...) Pravno gledano, ova rečenica odražava mentalitet ljudi kojima je upućena. Na njoj se zasniva naše mišljenje o Crkvi: otuda pretjerana pomazanja bolesnika, ispovijedi u zadnji čas, krštenja tek rođene djece itd. Jer ako je Crkva jedino mjesto spasenja, tada se onaj koji joj pravno ne pripada osuđuje; i onda tako valja postupiti“ (Isto, str. 82)

,,Prva Crkva nikad se nije smatrala jedinim mjestom spasenja, već poslanjem u povijesti“ (Isto, str. 81)

,,Mi tako zamišljamo Crkvu: bez trijumfalizama i prozelitizama, bez želje da Isusa Krista dovedemo ne znam kamo te bez želje da svi uđu u Crkvu“ (Isto, str. 86)

2. Božja Riječ i crkveno Učiteljstvo (str. 18-19)

,,S Tridentskim saborom i u razdoblju između 16. i 20. stoljeća sve je zaustavljeno (Isto, str. 174)

,,S Tridentskim saborom u 16. se stoljeću sve čvrsto odredilo i tako radikalno nametnulo rimski obred... Ta postojanost trajala je tako dugo da nas je prva promjena liturgije sablaznila jer smo misu smatrali nepromjenjivom. To je pogreška“ (Isto, str. 325)

Kikovo oštro kritiziranje Tridentskoga sabora u skladu je pak s hvalospjevima II. vatikanskom zahvaljujući kojemu smo ,,izašli iz gotovo potpune nepokretnosti“ (Isto, str. 73)

Teologe, poznate i nepoznate – uključujući i sv. Tomu – zaslužne za pripremanje, razvijanje i obranu službenog Učiteljstva Crkve i ne spominje; dapače, prema svima se odnosi s nepovjerenjem i prijezirom... Kiko ironizira njihove 'debate' o euharistijskoj dogmi, ali i njihove rasprave općenito (usp. Isto, str. 327, 332, 334-335, 348-351).

srijeda, 7. studenoga 2018.

Krunica za pokojne


Povodom Spomena svih vjernih mrtvih – Dušnoga dana i općenito u mjesecu studenome koji označava kraj crkvene godine, pozvani smo posebno moliti za vjerne mrtve – duše u čistilištu, za oproštenje kazni za njihove grijehe. U tu svrhu možemo primijeniti oproste koje Crkva proviđa u ovome vremenu. Također se možemo poslužiti posebnim molitvama za pokojne, kao što je Krunica za mrtve koju donosimo u nastavku (izvor: Oficij za mrtve, Dubrovnik, 1929.)





četvrtak, 1. studenoga 2018.

Predslovlje svih svetaca i svetih zaštitnika



Kako se rimska liturgija odlikuje velikim bogatstvom posebnih obreda i molitvenih obrazaca, tako u njoj nalazimo predslovlje koje se uzima za blagdan Svih svetih i svetaca zaštitnika (grada, župe, biskupije, redovničke zajednice...). Ono doduše ne spada u standardnu zbirku predslovlja, nego je uvedeno u pojedinim partikularnim Crkvama, no prema mogućnostima koje proviđa posljednje izdanje tradicionalnoga misala iz 1962. može se danas svugdje upotrebljavati te se zato nalazi u dodatku mnogih misala. Ovo je predslovlje preuzeto u novi misal, iako ne posve identično. U nastavku donosimo njegov tekst iz tradicionalnoga misala zajedno s hrvatskim prijevodom.


Vere dignum et iustum est, aequum et salutare, nos tibi semper et ubique gratias agere: Domine, sancte Pater, omnipotens aeterne Deus; qui glorificaris in concilio Sanctorum, et eorum coronando merita, coronas dona tua: qui nobis in eorum praebes et conversatione exemplum, et communione consortium, et intercessione subsidium: ut tantam habentes impositam nubem testium, per patientiam curramus ad propositum nobis certamen, et cum eis percipiamus immarcescibilem gloriae coronam. Per Iesum Christum Dominum nostrum, cuius sanguine ministratur nobis introitus in aeternum regnum. Per quem maiestatem tuam trementes adorant Angeli, et omnes spirituum caelestium chori socia exultatione concelebrant. Cum quibus et nostras voces, ut admiti iubeas, deprecamur, supplici confessione dicentes.
Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo Tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože. Tebe slavi zbor svetih, a Ti kruneći njihove zasluge, kruniš svoje darove. Ti nam u njihovom životu daješ primjer, u njihovom zajedništvu društvo i u zagovoru pomoć da bismo imajući takvo mnoštvo danih nam svjedoka po strpljivosti hrlili u bitku koja nam predstoji te s njima primili neuvelu krunu slave. Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji nam je svojom Krvlju zaslužio ulazak u vječno kraljevstvo. Po Njemu se Tvome veličanstvu drhteći klanjaju anđeli i zajedničkim klicanjem skupa te slave svi nebeski duhovi. S njima se, molimo, udostoj primiti i naše glasove, dok govorimo smjernim hvalospjevom.

petak, 26. listopada 2018.

Je li kanonizacija Pavla VI. nezabludiva?


Kanonizacije koncilskih i postkoncilskih papa (Ivana XXIII., Pavla VI. i Ivana Pavla II.) zasigurno su čini koji spadaju u vrhunac sablazni od svih zloporaba u postkoncilskoj Crkvi. Posebno to vrijedi za nedavnu kanonizaciju Pavla VI. koju je izvršio papa Franjo prije dvije nedjelje, 14. listopada 2018. Što reći na činjenicu da se proglašava svetim papu koji je pokrenuo najveću revoluciju u povijesti Crkve, koji je uveo novi obred Mise i tako u praksi ukinuo tradicionalni obred, koji je potaknuo progone svećenika vjernih Tradiciji pod vodstvom nadbiskupa Lefebvrea, a uzrokovao da se promiču modernisti i heretici? Možemo ostati samo pred nevjericom kako se to moglo dogoditi i čini nam se da je odgovor na to pitanje jedna velika zagonetka. Ipak, Bog je u svojoj providnosti dopustio da Njegovu Crkvu pogode i takva poniženja, a možemo ih razumjeti ako uzmemo u obzir nekoliko sljedećih promišljanja.

Za moderniste je ova kanonizacija (kao i nedavna kanonizacija Oscara Romera koji je bio promicatelj ljevičarske teologije oslobođenja) trijumf njihovih ideja. Kao što je svaka ideologija (bila ona i bezbožna poput komunizma) trebala svoje idole kojima će iskazivati štovanje, tako je i s modernističkim krivovjerjem. Iako modernisti odbacuju i svugdje potkopavaju vjeru u nadnaravno – primjerice kada govorimo o Isusovim čudesima koja se proglašavaju samo literarnim konstrukcijama i izrazom vjere Njegovih učenika – ipak su im potrebne ikone kojima će iskazivati svoje štovanje. Jer duboko u čovjekovom biću je težnja za religioznošću pa ako je ne očituje na ispravan način – u kultu koji je u skladu s božanski objavljenom istinom vjere, onda će je oblikovati u skladu s obmanom na koju je pristao. Ako neće štovati pravoga Boga u skladu s njegovom objavom, onda će si stvoriti idole. Tako je komunistima bio potreban Tito kao veliki vođa i učitelj umjesto Božanskoga Spasitelja kojemu će polagati zakletvu umjesto obnove krsnih zavjeta, održavati Dan mladosti umjesto procesija, pioniri umjesto prve pričesti, sletovi umjesto nedjelja i blagdana, proslave nove godine umjesto Božića. Jer ako čovjek ne vjeruje u nadnaravno, počet će vjerovati u bilo što, kako bi rekao Chesterton. Tako je i današnji konzumeristički čovjek umjesto kulta pravoga Boga stvorio sebi humanističke idole. Zamjena svetkovanju nedjelje je u religiji modernoga doba šoping ili kult tijela vidljiv u neumjerenoj rekreaciji, umjesto ljubavi prema životu koja se izražava u potomstvu imamo bolesnu privrženost kućnim ljubimcima, sakramenti se pretvaraju samo u proslave i obiteljske svečanosti, umjesto molitve i obiteljskoga zajedništva središnje mjesto u obiteljskom domu danas zauzimaju televizija i druge elektroničke naprave.


Isto tako i modernisti trebaju svoju religiju. Zato je bilo potrebno da se uvede novi obred Mise koji će izražavati novu vjeru – koji neće više izražavati objektivne istine katoličke vjere, nego će biti ekumenski i subjektistički koncipiran. Modernisti su zato stvorili novu Crkvu koja će biti premrežena vijećima na svim razinama te tako horizontalno, a ne vertikalno ustrojena; gdje će vlast proizlaziti ne od božanski ustanovljene hijerarhije, nego odozdo, iz puka. A trebaju im konačno i sveci koji će im biti uzor i oličenje njihove religije. Zato je bilo potrebno kanonizirati sve pokoncilske pape na način kako se to radi u pravoslavnim (tj. istočno-raskolničkim) crkvama – bez ikakvog ozbiljnijeg postupka i vođeno ideološkim motivima, da bi se dalo potvrdu novim idejama koje su ti njihovi sveci u svojim likovima utjelovili. Time se želi dati konačna potvrda i onim slijepo poslušnim katolicima koji ne razlikuju autoritet od njegova nositelja, da su novotarije koje su službeno uvedene djelo Duha Svetoga i da ih treba bezrezervno slijediti.