srijeda, 26. travnja 2017.

Sablazan našeg vremena


Svijet je pun sablazni i Isus kaže: ,,Teško svijetu zbog sablazni" (Mt 18, 6-7). Sablazan, prema katoličkom moralu, je ponašanje onoga koji prouzrokuje grijeh ili duhovnu propast svoga bližnjega (KKC 2284).

Nije dovoljno ne činiti ono što je samo po sebi grijeh, nego je potrebno izbjegavati ono što, iako nije grijeh, stavlja druge u opasnost da griješe; i to, poučava Rječnik moralne teologije od kardinala Roberta i Palazzinija, vrijedi posebno kada smo na visokom mjestu u svijetu (ili u Crkvi) (Editrice Studium, Roma 1968., str. 1479).

Najteži oblici sablazni danas su reklama, moda, apologija nemoralnosti i izopačenosti od strane medija, zakona koji odobravaju kršenje Božjih zapovijedi kao oni koji su uveli pobačaj i životno partnerstvo – homo- i heteroseksualno.

Crkva je također oduvijek smatrala sablazni građanski brak ponovno vjenčanih. Ivan Pavao II. u Familiaris consortio pokazuje sablazan kao jedan od razloga zbog kojega razvedeni i ponovno oženjeni ne mogu primiti svetu Pričest. Zapravo "ako bi se pripustile te osobe Pričesti, vjernici bi bili navedeni na zabludu i zbunjenost oko crkvenog nauka o nerazrješivosti braka" (br. 84).

Kanon 915., Zakonika kanonskog prava kazuje: ,,Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“.

Jedna izjava Papinskog vijeća za zakonodavne tekstove potkrijepila je zabranu sadržanu u tom kanonu protiv onih koji si umišljaju da se to pravilo ne primjenjuje na slučaj razvedenih i ponovno oženjenih. Izjava potvrđuje: "U konkretnom slučaju pripuštanja svetoj Pričesti rastavljenih i ponovno oženjenih vjernika, sablazan, shvaćena kao radnja koja potiče druge na zlo, u isto vrijeme se tiče sakramenta Euharistije i nerazrješivosti ženidbe. Takva sablazan postoji čak i ako, nažalost, takvo ponašanje ne pobuđuje više čuđenje: naprotiv, upravo zbog izobličenja savjesti, potrebno je da pastiri još više djeluju, strpljivo kao i odlučno, u obrani svetosti sakramenata, u zaštiti kršćanske moralnosti, a sve za ispravnu formaciju vjernika" (Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Izjava o pripuštanju svetoj Pričesti razvedenih i ponovno oženjenih, 24. 6. 2000, u: Communicationes, 32 [2000], str. 159-162).

Nakon objavljivanja postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia, ono što je za Učiteljstvo Crkve uvijek predstavljalo sablazan, smatra se prihvatljivim ponašanjem, koje valja biti popraćeno s razumijevanjem i milosrđem. Mons. Pietro Maria Fragnelli, biskup Trapanija i predsjednik Vijeća Talijanske biskupske konferencije za obitelj, mlade i život, u intervjuu za biskupsku agenciju SIR 10. travnja, posvećenom dokumentu pape Franje, rekao je da: ,,primanje apostolske pobudnice u biskupijama raste, u smislu da se uvijek sve više nastoji ući u dubinu duha Amoris laetitie, što zahtijeva novi mentalitet kad se usporedi općenito ljubav, povezana s obitelji i obiteljskim životom".

ponedjeljak, 24. travnja 2017.

Prvi puta u gotovo 50 godina, u irskoj biskupiji služit će se samo tradicionalna latinska Misa


Patetična priča o Katoličkoj crkvi u Irskoj nastavlja se. Posljednje poglavlje je da ondje zbog manjka svećenika ,,neće biti Misa u utorak u cijeloj Biskupiji Limerick – nešto što se nije dogodilo u gotovo 2 stoljeća.

Biskupije i mediji govore nam da će biti samo ,,bogoslužje Božje riječi koje će predvoditi laici“ (Bogu hvala, ovaj katolik [autor članka, op.] nema pojma što to uopće jest, a umrijet će sretan što nije ni znao).

Normalno ne bismo marili da su sve Novus ordo Mise presušile u biskupiji. Zašto i bismo? Molimo da odumru po cijelome svijetu. Ali nalazimo ovo kao dobru priliku da ispravimo Biskupiju Limerick i medije.

Ondje će uistinu biti Misa u utorak. Dvije od njih će uistinu služiti Institut Krista Kralja Vrhovnog Svećenika.

Cijeli – ali ipak nepotpuni izvještaj za pamćenje, na ovoj poveznici od Irish Timesa.

Tako se u utorak u Limericku uistinu stvara povijest. To će biti po prvi puta u gotovo 50 godina, prvi puta otkako je Pavao VI. izumio i nametnuo svoju novu Misu stvorenu od povjerenstva, prve nedjelje došašća 1969., da će jedina Misa koju katolik može pohađati u cijeloj irskoj biskupiji biti tradicionalna latinska Misa. Deo gratias, alleluia, alleluia.


Izvor: http://rorate-caeli.blogspot.com/2017/04/for-first-time-in-nearly-200-years-only.html

četvrtak, 20. travnja 2017.

Najveći pomor u ljudskoj povijesti

Kineski propagandni plakat koji promiče obitelj s jednim djetetom

Financial Times izvijestio je da je 14. ožujka kinesko Ministarstvo zdravstva objavilo sljedeće statistike za razdoblje od 1971.:

- izvršeno je 336 milijuna pobačaja
- provedeno je 196 milijuna sterilizacija
- ugrađeno je 403 milijuna kontracepcijskih spirala

Narodna Republika Kina, najmnogoljudnija zemlja svijeta i komunistička diktatura, prvi puta je postavila zakonska ograničenja na rast populacije 1971., a 1979. je započela prisilni program ,,jednog djetetapo paru. To znači da je ova zemlja izvela najveći pomor ljudskih bića u povijesti svijeta.

Da bi dao perspektivu ovom broju ubijenih, Financial Times navodi niz statistika: broj je veći nego cijela svjetska populacija u vrijeme križarskih ratova; jednak je zajedničkoj trenutnoj populaciji Sjedinjenih Država i Australije; iz kineske populacijske kontrole uslijedilo je više smrti nego od bubonske kuge u Europi ili velike kineske gladi, broj je veći od svih ljudi ubijenih u 10 najstrašnijih ratova u ljudskoj povijesti, to je više od broja sve djece koja će biti rođena u svijetu tijekom sljedećih 10 godina.

Samo Bog može istinski vidjeti veličinu takvog gubitka u samo jednoj državi. (American Life League procjenjuje da je u Sjedinjenim Državama bilo više od 60 milijuna namjernih pobačaja u 44 godine od odluke Roe vs. Wade iz 1973.) Neka se Bog smiluje našem svijetu.

Izvori: Financial Times; The Gospel Coalition, American Life League

subota, 8. travnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (V.)


Vremenita kazna za naše grijehe

Peti razlog zašto moraš trpjeti je ovaj: počinio si mnoge grijehe i stoga si stekao veliki dug vremenite kazne. Moraš vratiti taj dug ili ovdje ili poslije – ovdje, tako što ćeš činiti dobrovoljna djela pokore ili podnoseći trpljenje koje ti Bog šalje ili dopušta da ti dođe: poslije, podnoseći patnju čistilišta.

Vidjeli smo da veliki dio jada kojega čovjek podnosi nanosi ili uzokuje sam sebi. Ali osim toga što smo krivi kada dopustimo da dođe do tog stanja, postoje mnoge teške patnje čiji su uzroci izvan čovjekove kontrole. Od kojih nema bijega, kao što nema niti od same smrti. Takve su neizbježne nezgode ili katastrofe, zarazne bolesti i epidemije, oluje, potresi i ratovi, kao i one koje imaju svoj izvor u sebičnosti, neljubaznosti, neprijateljstvu, nepravdi i okrutnosti koje iskusimo na svojim leđima u kontaktu sa svojim kolegama. Što je s tim patnjama?

Za mnoge, ako ne sve, možemo reći da su poslane ili barem dopuštene zbog vremenite kazne za naše grijehe. Da bi to razjasnili, moramo reći nekoliko riječi o prirodi kazne koju zaslužujemo grijesima. Svaki grijeh, pa čak i najmanji, uključuje dvije stvari: krivicu i kaznu. Pod krivicom mi shvaćamo uvredu ili prekršaj protiv Boga koji su sadržani u tom grijehu; a pod kaznom mislimo na zadovoljštinu ili naknadu koja se za njih mora dati. Ta kazna je dvostruka, vječna i vremenita. U slučaju smrtnog grijeha, ona je i vječna i vremenita; dok je u slučaju lakog grijeha ona samo vremenita.

Vječna kazna sastoji se od osude grješnika na vječnu patnju pakla; odnosno, svatko tko umre s neoproštenim smrtnim grijehom na svojoj duši je osuđen da vječno trpi u "paklu, u ognju neugasivom, gdje crv(savjesti) njihov ne umire, i oganj se ne gasi."(Marko 9,43-44). Ta kazna, međutim, nije ista za sve smrtne grijehe, već se razlikuje u stupnju i intenzitetu prema posebnoj zloći koja pripada svakom grijehu posebno.

Vremenita kazna sastoji se u tome da se kazna mora podnijeti kraće ili dulje vremensko razdoblje, ili u ovome životu ili u čistilištu. U ovome životu, sastoji se od različitih vremenskih nevolja koje nas redovito snalaze poput siromaštva, bolesti i progona i dobrovoljnih djela pokore; dok se u sljedećem sastoji od patnje koja se podnosi u čistilištu.

Kad god se smrtni grijeh oprašta u dobroj ispovijedi ili činu savršenog kajanja, i krivnja i vječna kazna za grijeh su posve oproštene; također kada se oprašta laki grijeh, krivica je odstranjena. Ali vremenita kazna, i za smrtni i laki grijeh, otpušta se svaki put samo u onoj mjeri kakva je dispozicija raskajanog grješnika. Ako je njegovo kajanje savršeno i vrlo snažno, možda uspije poništiti odjednom cijeli dug kao što je bez sumnje bio slučaj sa sv. Marijom Magdalenom kada je klekla pred Isusove noge i pustila svoje suze savršenog kajanja; ali ako je njegovo kajanje samo nesavršeno, onda će se postići samo onoliko oprosta kazne koliki je stupanj njegovog kajanja. Dakle, koji god dio vremenite kazne nije otpušten u vrijeme kada se grijeh oprašta mora biti odrađen kasnije, bilo u ovom životu pokorničkim djelima ili kasnije podnoseći kazne u čistilištu.

Primjena ovih istina

Sada kada znaš ove istine, prouči svoju grješnost u prošlosti. Jesi li ikada pokušao razmisliti o tome kako je cijeli iznos vremenite kazne koju duguješ možda puno veći nego što misliš? A to je iz dva razloga: kao prvo, jer svaki grijeh koji počiniš vuče za sobom svoju odgovarajuću kaznu; a drugo, jer si možda kriv za veliki broj grijeha. Što se tiče prvog, moraš znati da kazna slijedi grijeh nužno kao što sijena slijedi neki predmet na suncu. Zrno prašine, sićušna vlas, olovka, drvo, kuća, planina, sve to baca sjenu određene veličine. Tako i svaki grijeh, od najmanje nesavršenosti do najgnjusnijeg zločina koji čovjek može počiniti, zavrjeđuje kaznu koja točno odgovara stupnju njegove zlobe.

Koliko je velika kazna u svakom slučaju ne možemo znati; to je Božja tajna. Ali ovoliko znamo, da je u slučaju smrtnog grijeha ona jako velika, kao i u slučaju onih lakih grijeha koji su toliko blizu granice između lakog i smrtnog grijeha da niti najučeniiji teolozi ne mogu odlučiti je li on još uvijek laki grijeh ili je prešao granicu i postao smrtni.

utorak, 4. travnja 2017.

,,Papolatrija“ je stvarna


Prošlog mjeseca supruga i ja posjetili smo katoličku trgovinu, tražeći nešto što bi poklonili jednom od naše djece kao dar za godišnjicu krštenja. Našli smo nešto prikladno – lijepi križ od kositra na kojemu je u središtu medaljon s likom sveca čije ime naše dijete nosi.

To je bio jedan od nekoliko takvih križeva, a svaki od njih je imao različitog sveca ili arkanđela. Ali uskoro smo se užasnuli kad smo vidjeli da jedan od kositrenih križeva nema niti nebeskog sveca niti anđela. Tako šokirani uslikali smo križ koristeći kameru na mobitelu moje supruge:

S obzirom na kvalitetu slike ne može se lako razabrati, ali oko lika pape Franje nalazi se ovaj natpis: ,,Papa Franjo, moli za nas.

Ne bi trebalo biti potrebno objašnjavati zašto je to posve i krajnje nekatoličko – zapravo, da je to ozbiljna povreda svake pobožnosti i štovanja.

Mi kršćani molimo jedan za drugoga svaki dan i svakoga dana čujemo kako
nas znaju pitati: „Molim te, moli za mene“, ili kako skupine traže: „Hoćete li moliti za nas?“

Također zazivamo svece i anđele riječima: ,,
Ora pro nobis“. ,,Moli za nas“. Nosimo blagoslovljene sakramentale i pobožne slike posvećene nebeskim svecima i anđelima kao sredstva zazivanja njihove zagovorničke zaštite. Ispravno je davati takvu čast članovima pobjedničke Crkve. Onomu kome je Bog iskazao veliku čast, i mi je moramo iskazati.

Ali mi ne pravimo sakramentale, pobožne slike i predmete posvećene bilo kojem od naših bližnjih kršćana čije je smrtno tijelo još uvijek u ovome svijetu. Bez obzira koliko on ili ona bili sveti. Bez obzira koliko on ili ona bili nadahnjujući za nas. Bez obzira kakav on imao autoritet u Crkvi.

Pa čak ni papi.

subota, 1. travnja 2017.

Regularizacija i potpuno opravdanje nadbiskupa Lefebvrea



Napomena urednika Remnant Newspapera: Ovo je proširena verzija članka koji je bio objavljen u nedavnom tiskanom izdanju „Remnanta“. Ovdje ga reproduciramo da bismo potakli konstruktivnu raspravu o tome što bi se moglo dogoditi (ako se ostvari) najznačajnija promjena u Crkvi od Summorum Pontificuma. Te rasprave prije realizacije čine mi se prikladnima, ali one ne smiju biti napad na one koji su za regularizaciju. Postoje dobri ljudi s obje strane ovog problema, a ono što slijedi, samo je mišljenje jednog čovjeka koji možda griješi. Tako ja to vidim – kao autsajder – a čitatelj slobodno može odbaciti moje brige i ostati mi prijatelj i brat u oružju.

The Remnant se ne bavi glasinama. Ali posljednjih mjeseci sve vrvi glasinama o neizbježnoj regularizaciji Bratstva sv. Pija X., a i generalni poglavar, biskup Bernard Fellay, konačno potvrđuje da su to i više nego samo glasine, iako je stvar još daleko od riješene.

Zbog poslanja pape Franje da potkopa sve katoličko, svaka „regularizacija“ od Vatikana – bez obzira na uvjete – može uzrokovati prijateljima FSSPX-a razlog za brigu. Biskup Fellay to, vjerujem, razumije, i zna da takva briga potječe od zabrinutosti za FSSPX. On, zapravo, i sam dijeli tu brigu. Preuzvišeni je nedavno primjetio u intervjuu o kojemu se naširoko izvještavalo da iako Rim, čini se, teži regularizaciji, „da to ne znači da ćemo mi ići dalje, jer moramo ići s velikom razboritošću te osigurati svoju budućnost da možemo spriječiti svaku mogućnost zamke. Stoga, ne srljamo u tu situaciju.“

Zaista mudre riječi. U ovome trenutku, zbog svih nepravda kojima papa Franjo i njegovi crkveni plaćeni ubojice podvrgavaju Franjevce Bezgrješne, na primjer, zbog njihove tendencije prema Tradiciji – neki od nas odmah zamišljamo da je bilo kakva regularizacija od Vatikana vrlo vjerojatno zamka. Napokon, Papa koji je našao način kako potkopati tisućljećima stari Red malteških vitezova, vjerojatno bi imao pouzdanja u svoju sposobnost da nađe put oko FSSPX-ove nedavno izmišljene osobne prelature.

Teško je pod bilo kojim okolnostima – s obzirom da je Crkva hijerarhijska – zamisliti da bi Papa bio vezan uvjetima prelature jednog običnog bratstva katoličkih svećenika. Radilo se, konačno, o vatikanskoj zloupotrebi moći – a ne FSSPX-ovoj kritici Drugog vatikanskog sabora i nove Mise – zbog koje je uopće i došlo do FSSPX-ovog „raskola“. A raspravljati da se, ako će se dogoditi slična kršenja pravila nakon „regularizacije“ FSSPX uvijek može „vratiti tamo gdje je bio“ je, vjerujem, previdjeti silnu djelotvornost dosadašnje vatikanske strategije 'podijeli pa vladaj'.

Osim toga, ako papa Franjo zaista želi dati regularizaciju bez ikakvih obaveza – što ga sprječava? Potezom svoje papinske olovke FSSPX može regularizirati još večeras i stvar riješena. Zbog činjenice da on to nije učinio mnogi od nas se pitaju o njegovim namjerama.

Postoji jednostavna stvar naravne pravde koju ovdje treba imati na umu: je li se Vatikan spreman posthumno ispričati nadbiskupu Lefebvfreu za veliku nepravdu koja mu je učinjena, najvjernijem sinu Crkve dvadesetog stoljeća? Je li Vatikan spreman zahvaliti FSSPX-u što je sačuvalo tradiciju Crkve zadnjih četvrt stoljeća? Ili Vatikan pod svaku cijenu želi razvijati turbo-modernističku agendu koja će imati koristi da stekne kontrolu nad svojom najmoćnijom tradicionalističkom opozicijom?



Da, argumentira se ovako: ali FSSPX bi imao osobnu prelaturu koja bi mu dopuštala da nastave biti točno kakav je! Zaista? Od kada Crkva tako djeluje? Govorimo o hijerarhijskoj instituciji u kojoj bi FSSPX, tako mi se čini, moglo „nastaviti točno kakav je“ toliko dugo dok onaj koji ima nadzor kaže da može. Čak i s prelaturom, ono bi još uvijek bilo podložno hirovima pape Franje, čije će općenito dopuštenje biti potrebno da mogu „kritizirati II. vatikanski i novu Misu“. Ali otkada proturevolucionari dobivaju dopuštenje revolucionara da bi se suprotstavili Revoluciji? To izgleda na prvi pogled apsurdno.

U svojoj propovijedi prilikom biskupskih ređenja 1988. u Econeu, u Švicarskoj, nadbiskup Lefebvre je vrlo jasno rekao da je njegova odluka da djeluje bez vatikanskog mandata nije samo razborit trud da spasi svoje Bratstvo. Stari vojnik slomljena srca otišao je u rat toga dana i sigurno nije lobirao za svoje malo pravo da smije kritizirati određene elemente Drugog vatikanskog koncila. Nadbiskup je razumio da je đavao izveo puč u Rimu, zbog čega je on bio obvezan donijeti svjesnu odluku da stane protiv Vatikana koji je izdao Crkvu.



“Obratimo se Presvetoj Djevici Mariji,” rekao je nadbiskup tog sudbonosnog dana. „Draga moja braćo, znate da je Lav XIII. na temelju proročkog viđenja rekao: „Petrova će stolica jednog dana biti sjedištem bezboštva.“... Vrijedi li to već danas? Hoće li to biti tek sutra? Ja to ne znam. U svakom slučaju to je nagoviješteno. Bezboštvo može također posve jednostavno biti i krivi nauk. Krivi nauk je također bezboštvo. To je teška zabluda neispovijedanja vjere svih vremena, katoličke vjere. Ako postoji bezboštvo, onda je to današnje bezboštvo koje se širi! Mislim da u Crkvi nikada ranije nije bilo većeg bezboštva od susreta u Asizu. Ovaj se susret ogriješio o prvu Božju zapovijed kao i o prvi članak Vjerovanja!

Nadbiskup je tada usmjerio svoje misli k Gospi od Dobrog Uspjeha: “Nedavno sam od jednog od naših svećenika, od priora našeg priorata u Bogoti/Kolumbija, dobio knjigu o ukazanjima naše Gospe od Dobrog Uspjeha ... Presveta je Djevica ovoj časnoj sestri dosta toga predskazala za XX. stoljeće i kod toga izričito rekla: u tijeku XIX. i najvećim dijelom u tijeku XX. stoljeća u svetoj će se Crkvi u velikoj mjeri proširiti kriva učenja. Crkva će se strmoglaviti u apsolutno katastrofalnu situaciju. Ćudoređe će propasti, vjera će se ugasiti, a da to i ne zamijetimo.

A zatim još dramatičniji osobni osvrt: “Oprostite da sada nastavljam s ovim ukazanjem. Ono govori o jednom prelatu koji će se posvema suprotstaviti ovoj nahrupi otpadništva i bezboštva i koji će sačuvati svećeništvo odgajajući dobre svećenike. Možete imati prigovore ako želite. Ja to neću učiniti. Ne mogu zanijekati da sam bio iznenađen kada sam pročitao ove retke. To je pak činjenica. Ovi su redci napisati, tiskani i pohranjeni na čuvanje u arhivima o ovom ukazanju.“

petak, 31. ožujka 2017.

Spasitelj nagoviješta svoje otkupiteljsko djelo - bl. Alojzije Stepinac


Dragi vjernici!
Jednoga dana, kako izvješćuje sveti Matej evanđelist, nalazio se Spasitelj naš sa svojim apostolima u Cezareji Filipovoj. Tu je sveti Petar, od Boga prosvijetljen, ispovijedio svoju vjeru u Krista, Sina Božjega, i primio ono veliko obećanje od Spasitelja, da će postati vrhovnim glavarom Crkve. „Otada“, veli sveti Matej,“poče Isus objašnjavati učenicima svojim, da mora ići u Jeruzalem, da će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika i da će biti ubijen, ali treći dan da će uskrsnuti“ (Mt 16,2). Ali kako je Isus znao, da pojam žrtve ide teško u ljudsko shvaćanje, On se opet vratio na istu temu i dok su hodali naokolo po Galileji, reče im Isus: „ Sin čovječji predat će se u ruke ljudima. Ubit će Ga, ali će On treći dan uskrsnuti.“ „Tada se oni vrlo ražalostiše“ (Mt 17,22-23). A jer je predmet muke Gospodnje bio od najveće važnosti, zato se Spasitelj i po treći put vraća na istu temu, kad je pošao u Jeruzalem. „Tada uze“, veli sveti Matej,“nasamo dvanaestoricu i reče im putem: Idemo gore u Jeruzalem. Ondje će biti Sin čovječji predan glavarima svećeničkim i književnicima. Oni će Ga osuditi na smrt. I onda će Ga predati neznabošcima, da bude naružen, bičevan i propet. Ali će on treći dan uskrsnuti.“ (Mt 20,17-19)

Što je zapravo navijestio time Spasitelj naš? Navijestio je kroz svoju strašnu muku i smrt divno ispunjenje veličanstvenoga plana Božjega još iz raja zemaljskoga. Praroditelji naši Adam i Eva bili su sagriješili. Zbog toga pada izgubili su milost posvećujuću. Zbog toga pada potamnio je njihov razum. Zbog toga pada oslabila je njihova volja. Zbog toga pada postali su podložni smrti. Zbog toga pada izgubili su pravo na život u nebu. Sve je to dragi Bog u svom beskrajnom milosrđu odlučio popraviti i odmah nakon pada, kad je izricao kletvu nad Adamom i Evom radi prestupka zapovijedi Njegove, dao i divno obećanje, kad rekao zmiji zavodnici: „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, potomstva tvojega i potomstva njezina. Ona će ti satrti glavu, a ti ćeš vrebati petu njezinu.“ (Post 3,15)

Isus dakle naš nagoviještanjem svoje gorke muke nagoviješta, da je blizu čas oslobođenja čovjek a iz ropstva sotonina i svega, što je s tim u vezi. Nikada više ne bismo mi bili u stanju svojim silama priskrbiti sebi prijašnju svetost i pravednost i s tim skopčana velika dobra, koja je Bog dao prvim ljudima kao nezaslužen dar. Jer ako se tjelesni mrtvac ne može sam uskrisiti, još manje se može uskrisiti na novi duhovni život duševni mrtvac. Zato je bio potrebit sam Sin Božji, da nas, kukavne ljude, na smrt izranjene od paklenog razbojnika, podigne kao milosrdni Samaritanac na svoja ramena i unese nas u očinski dom, koji smo svojom krivnjom ostavili i izgubili.

Spasitelj dakle naš, nagoviještajući svoju strašnu muku i smrt, nagoviješta u isti mah oslobođenje naše od duhovnih posljedica istočnoga grijeha. Razum je čovječji oslabljen. Čovjek je bio sličan onome koji se nalazi u sobi punoj dima, pa ne vidi ni ono što je unutra, ni ono što je vani. I tako je bijedni čovjek prionuo uz zemaljštinu zaboravio Stvoritelja svoga, i kralj svega vidljivog stvorenja postade robom stvorenja. Spasitelj naš, to pravo i divno svjetlo svijeta, prosvijetlio je svojim divnim naukom tmine našega razuma, stavljajući nagoviještanjem svoje muke i smrti kao pečat na sve, što je učinio za života.

Nagoviještanjem svoje gorke muke i smrti, nagoviješta ujedno i rijeke milosti, koje će poteći iz svetoga križa, da jačaju našu volju u dobru, i da ta volja, koja je prije bila igračka strasti, bude u stanju oprijeti se grijehu i tako čovjeku omogućiti, da se opet vrati u nebo, za koje je bio određen, a grijeh ga je praroditelja bio isključio iz neba.

Nagoviještanjem svoje gorke muke i smrti, nagoviješta Spasitelj naš ujedno oslobođenje čovjekovo od tjelesnih posljedica istočnog grijeha. Kletva Božja nad prvim ljudima – prah si i u prah ćeš se pretvoriti – oborila je čovjeka u grob. Smrt Spasiteljeva, koju nagoviješta i slavno uskrsnuće Njegovo, daje našemu tijelu u grobu snagu, da na koncu svijeta opet ustane iz groba, kao što je ustalo i proslavljeno tijelo Krista Gospodina. Zato govori sveti Pavao apostol: „Po jednom čovjeku smrt, po jednom čovjeku i uskrsnuće od mrtvih.“ (1 Kor 15, 21)

Nagoviještanjem svoje gorke muke i smrti, nagoviješta Spasitelj naš našu sreću već na ovome sivjetu. Jer iako je naše kukavno tijelo podložno strastima i svakojakim nevoljama u vezi s time, ono ipak može imati raj svoje vrste na zemlji, ako se čovjek služi sredstvima milosti i ako se vježba u kršćanskim krepostima. Tko je bio sretniji od prosjaka Benedikta Labre, od pustinjaka Pavla i Antuna, od pokornika Simeona Stilite, pokornice Margarite Kortonske i tolikih drugih, usprkos svih boli, što su ih podnosili u svom smrtnom tijelu? Sve je zasladila milost Kristova, koja izvire iz muke Kristove, naviještene od Spasitelja apostolima nekoliko puta prije same muke, da ne klonu duhom, nego prije kliču od veselja, kao što je i sveti Augustin, govoreći: „O sretne krivnje, koja nam je priskrbila takvog Otkupitelja!“

ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

Zašto moram trpjeti? (IV.)


Prirodni rezultati grijeha protiv deset Božjih zapovijedi

Ako grijesi protiv zdravog razuma doprinose tolikoj patnji, grijesi protiv deset Božjih zapovijedi čine to još više. Ne pretjerujemo kada kažemo da je kršenje zapovijedi izravno odgovorno za najveći dio bijede koja ugrožava ljudsku vrstu. Da bismo to dokazali, dopustite nam da istaknemo samo neke grijehe koji, kako iskustvo i promatranje pokazuju, su čest i plodonosan izvor mnogih samonanesenih patnji.

Ništa nije toliko štetno djelovalo na zdravlje čovječanstva kroz mnoga stoljeća koliko navike koje se mogu općenito nazvati nečistoćom. „Razaranje spolnim bolestima poraslo je proporcionalno postepenim smanjivanjem utjecaja religije na posljednjih nekoliko generacija.“ (James J. Walsh, „Zdravlje i religija“, str. 185.) Kod bezbrojnih robova poroka nečistoće doslovce se potvrđuju riječi iz Biblije: „Tko griješi pred Stvoriteljem svojim, nek’ padne u ruke liječničke.“ (Sir 38,15) „Ako zadovoljiš svoju dušu požudom, načinit ćeš od sebe ruglo neprijateljima.“ (Sir 18,31) „Bit će plijenom ličinkama i crvima i drznik će izgubiti život svoj.“ (Sir 19,3) „Kosti su njegove ispunjene porocima mladosti; gle, zajedno s njome pokošen je sada.“ (Job 20,11) Životi mnogih muškaraca i žena sada su zagorčani bolestima tako odvratnima da ih to čini žrtvama neugodnih muka za njih i za one oko njih, a često ih i navode da traže spas od svog jada u samoubojstvu. Ali kako su to dobili? Vrlo često grješnim upuštanjem u strasti požude, ili s njihove strane ili od onih s kojima su povezani. Život čistoće sačuvao bi ih od nesreće tako strašne kazne.

Da bi razumjeli koliko jada može biti uzrokovano porokom nečistoće trebamo samo posjetiti neku bolnicu ili utočište. Osobe svih položaja i klasa, mladi i stari, bogati i siromašni, tamo su dospjeli žanjući plodove svoje žetve zlobe i grijeha. Propadanje tijela i često, također i uma, očigledno je u svim njihovim nesretnim oblicima. Oni umiru živu smrt. Kako strašno plaćaju što su okusili otrovnu čašu zabranjenog užitka! A kako su nesrazmjernu pogodbu sklopili! Za nekoliko kratkih i prolaznih trenutaka osjetne ugode oni trpe muke bolesti koja im uzrokuje neprestanu bol i prkosi umijeću i najboljih doktora.

Ali ne možemo to vidjeti samo u bolnicama i utočištima gdje možemo vidjeti pustošenje koje nečistoća širi među svojim robovima. Postoje mnogi koji žive u svojim domovima, ili u impozantnim palačama ili u skromnim kolibama, koji moraju teško plaćati svoje grješne ekscese. Neki pate od bolnih poremećaja koji su direktno povezani s njihovim prošlim grijesima; dok su drugi kažnjeni u svojoj djeci, kojima je povrijeđen um ili tijelo. Mnoge takve nevine žrtve strašno su jadne. Tko snosi krivicu? U velikom broju slučajeva nitko drugi do njihovih roditelja. Upuštanjem u nezakonite užitke prije ili u braku oni se zaraze zlobnim otrovom, koji se onda prenosi na njihovo nesretno potomstvo.

To je bio vrlo prirodan proces, slijepo djelovanje strogog zakona uzroka i posljedice. Da su roditelji živjeli u strahu Božjem i čuvali Njegove zakone, njihova bračna sreća bila bi osigurana; ali budući da su pogazili zakon, posljedice njihovog grijeha ne uključuju samo njih već i njihovu potomstvo do treće i četvrte generacije. Nije bilo potrebno da im Bog pošalje posebnu kaznu. Te nesreće su tako blisko povezane s određenim oblicima grijeha, i tako nužno potpomognute njima da ništa do čudesnog uplitanja u zakone prirode ne bi moglo spasiti kršitelja od kazne za njegove nemoralne radnje. „Ne samo da je smrt posljedica tih bolesti, već su često uzrok dugogodišnjih patnji i sakaćenja, oslijepljivanja djece i mrtvorođenčad ili djeca s poteškoćama u razvoju, ili mali koji su odrasli kao epileptičari ili su postali mentalno bolesni u ranoj mladosti, ili da pokazuju druge tužne oznake bolesti svojih roditelja.“  (Idem, str. 186)

Isto je točno za žrtve alkoholizma ili ovisnika o drogama. Oni su krivi za vrstu samoubojstva. Oni uništavaju svoju muževnost, degradiraju svoj razum, navlače na sebe svaku vrstu problema u domu, siromaštvo, bolesti i preranu smrt. Uz to su često krivi i za ozbiljnu nepravdu prema svojoj djeci, kojima prenose svoje zle sklonosti, ili prenose tjelesne ili mentalne slabosti. Veliki je zaista broj tih osoba koji duguju svoje defekte uma i tijela činjenici da je jedan ili drugi roditelj bio rob alkohola ili ovisnosti o drogi.

Na kraju, uzmimo u obzir slučaj koji se događa sve češće u ovim danima neopoganskih ideala u vezi dužnosti bračnog staleža: Iznenađujuće velik broj žena ne pati od ničeg drugog do hladnokrvnog uplitanja u red koji je Bog uspostavio za razmnožavanje ljudske vrste. Strašno teške bolesti, poput raka, otrovanja krvi, ozbiljnih mentalnih i živčanih poremećaja koji ponekad završavaju ludilom, čine njhov život produljenom agonijom. Jednom su možda slavile što su uspjele spriječiti Božju volju i naum; možda su se radovale zbog činjenice što su izbjegle teret odgajanja djece; možda su uspjele utišati prijekore svojih savjesti prihvaćajući poganske ideale modernog svijeta koji zagovara i najveće oblike nemoralnosti kao nešto nevino i bezopasno; ali postoji jedna stvar koju nisu uspjeli, a to je ukinuti ili promijeniti nepromjenjiv Božji zakon, prirodni zakon. Bili su slobodni kršiti zakon počinjajući grijehe koji viču u nebo za osvetom; ali oni nisu bili slobodni pobjeći od prirodnih kazni za te grijehe. Razbješnjela priroda ne pozna sažaljenje niti oprašta. Njihovo sadašnje bolno stanje je samo naplata grijeha – i ne šalje ga Bog, stoga, već je potpuno samonaneseno.

četvrtak, 23. ožujka 2017.

Sv. Padre Pio NIKADA nije služio Novus ordo Misu


Sv. Padre Pio bio je prvi stigmatizirani svećenik u Crkvi, poslan od Boga da bude znak za naše vrijeme. Francesco Forgione (rođen 1887.) je primio pet rana Kristovih tek nakon ređenja (1910.), kada je počeo prikazivati svetu Misnu Žrtvu i postao poznat kao Padre Pio. Te vidljive i krvareće Kristove rane, koje je primio 20. rujna 1918. godine, nestale su Padru Piju u vrijeme kada je završio svoju posljednju Misu 22. rujna 1968. godine - dva dana nakon 50. obljetnice. Rane su bile povezane sa svetom Misnom Žrtvom.

Padre Pio je bio poslan kao vidljivi znak žrtvene naravi sv. Mise. Godine 1968. sveta Misna Žrtva je prolazila promjene u svjetlu Drugoga vatikanskoga sabora da bi se iz nekrvnog predstavljanja Kristove žrtve na Kalvariji, kojoj je Bog središte, preobrazila u spomen večeru s čovjekom kao središtem. Stigmatizirani Padre Pio je znak protivljenja ovom protestantiziranom modernističkom mišljenju.

Poput svetog Padra Pija, svi svećenici su zaređeni, na poseban način, da bi prikazivali Žrtvu svemogućem Bogu, u osobi Isusa Krista (in Persona Christi). Na Oltaru Križa, svećenik stoji in Persona Christi, uprisutnjuje kalvarijsku Žrtvu vjernicima kroz vrijeme i prostor za sve naraštaje od Kristovog vremena sve do kraja vremena. Padre Pio, koji je bio obilježeni predstavnik našega Gospodina, živo raspelo, bio je poslan da nas podsjeća na jedinstvenu narav svećenika koji je zaređen da prinosi Žrtvu, a ne da 'predsjeda' kod zajedničke gozbe. Toga prvoga Velikoga petka na Kalvariji nisu bili postavljeni stolovi za banket.

Svatko može 'predsjedati'. ,,Samo svećenik može prinositi Žrtvu i učiniti transupstancijaciju, čime se mijenja kruh i vino u Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista. Božanska Žrtva, naš Gospodin Isus Krist, tada se prikazuje Bogu Ocu po svećeniku kao okajnička žrtva za naše grijehe na svetoj Misi. Sv. Padre Pio, svećenik zauvijek, prinosio je žrtvu. On nije bio 'predsjedatelj'.

Kada je objavljeno da će se sredinom 60-ih dogoditi eksperimentalne promjene u Tradicionalnoj latinskoj Misi, koju je sveti Padre Pio tako ljubio, on nije oklijevao tražiti dopuštenje iz Rima da dalje nastavi prinositi drevnu tridentsku Misu. Govorilo se da je dobio dopuštenje jer se uzela u obzir njegova poodmakla dob, krhko zdravlje i loš vid.

Do trenutka kad je Pavao VI. 3. travnja 1969. promulgirao Novus Ordo liturgiju, Padre Pio je već šest mjeseci bio mrtav. Cjeloviti 'Sakramentar' Novus orda sa svim svojim izmijenjenim molitvama, biti će objavljen 1970. - više od godinu dana nakon što je mrtvo tijelo Padre Pija položeno u grobnicu. Dakle, može se sa sigurnošću reći da sv. Padre Pio nikada nije služio Novus ordo Misu. Stoga je lažno i obmanjujuće da bilo tko upućuje na išta drugo.