srijeda, 16. listopada 2019.

Komentar na propovijed p. Sliškovića za blagdan sv. Jeronima (30. 9. 2019.)



Prenosimo komentar jednoga čitatelja na propovijed koju je održao provincijal dominikanske provincije u Hrvatskoj, p. Slavko Slišković, na blagdan sv. Jeronima u Rijeci. Transkript propovijedi je prenesen tekstom uobičajene boje, a komentar plavom bojom.

Drage sestre i braćo! U središtu naše vjere je Presveto Trojstvo. Mi vjerujemo u jednoga Boga u tri osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga. Vjerujemo u Boga Stvoritelja koji nas je na svoju sliku stvorio, a tu sliku grijeh je narušio, pa čovjek onda nažalost češće izgleda kao karikatura, nego stvarna slika Božja. Grijeh je također udaljio čovjeka od Boga.

Vjerujemo u Isusa Krista jer je Spasitelj, jer je radi nas ljudi radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Kako bi premostio tu udaljenost između Boga i čovjeka. Jer su se u njemu i Bog i čovjek susreli. On je u isto vrijeme i pravi Bog i pravi čovjek. Bog je u Isusu sišao na zemlju, u Isusu Kristu čovjek je uzišao na nebo. Njega slijedeći i mi možemo do Boga. On nam je ujedno kao trajni lik Božji došao pokazati kako onu grijehom nagrčenu sliku možemo obnoviti, restaurirati. Da bi iznova u svakomu od nas zabljesnula ona ljepota Božjega stvaranja. Prave slike Božje.

Vjerujemo i u Duha Svetoga životvorca koji daje životnu snagu u procesu obnove i putu zajedništva, darujući nam one svoje darove kako bismo mogli božanski život u sebi obnavljati i u skladu s njim živjeti.

Stoga je i svako naše čašćenje svetaca opravdano moguće i razumljivo samo ako u njima slavimo Presveto Trojstvo. I doista u svakom svecu mi častimo trojedinog Boga, u smislu da u svetoj osobi vidimo istinsku sliku Božju, vidimo biće koje je ususret prema Bogu i ostvarenju zajedništva s Bogom išlo putem nasljedovanja Isusa Krista. Vidimo osobu koja je živjela vođena onim Duhom Božjim. Stoga je i naše slavlje svetaca dvostruke naravi. S jedne strane ih slavimo i želimo nasljedovati njihov način života na zemlji, a s druge strane častimo već njihovo postignuto zajedništvo s Bogom.

Tako su nam sveci i uzor u življenju jer želimo kao i oni postići taj cilj obnove slike Božje i postizanja zajedništva s Bogom, a s druge strane su nam zagovornici jer vjerujemo da su već u zajedništvu s Bogom i mogu nas iz te blizine Bogu preporučiti. Mogu nas kod Boga zagovarati. A to će biti više tim što ih više nasljedujemo, što idemo njihovim putem, jer onda nas mogu lakše razumjeti, jer su i sami prolazili put kojim mi prolazimo, pa znaju gdje nam je teško, gdje padamo, gdje smo slabi i nemoćni i gdje nam je pomoć najpotrebnija.

Mi danas slavimo svetoga Jeronima. Stoga i ovo slavlje ima dvostruki karakter. S jedne strane želimo vidjeti u čemu nam sveti Jeronim može biti uzor življenja, a s druge strane želimo moliti njegov zagovor na tom putu. Vjerujem da je svima nama životopis svetog Jeronima barem donekle poznat, pa neću isticati previše njegovih biografskih podataka. Svakako, rođen je 340. u Stridonu u Dalmaciji, tadašnjoj. Mjesto koje je danas enigma. Ne zna se točno gdje je. Neki ga čak smještaju ovdje u Riječko zaleđe. Školu je pohađao u Rimu. Iako potječe od kršćanskih roditelja, kršten je tek u Rimu. Tamo je rado zalazio i u zajednicu kršćana, ali jednako tako i u mondeno i poprilično grešno društvo onoga vremena. A svoje krštenje shvatio je kao istinski početak jednog novog života pa je započeo pokornički, asketski život. Obišao je i kršćanski zapad i kršćanski istok, tražeći pravi način življenja.

U vrijeme sv. Jeronima Zapad kako i Istok bijahu jedno, kršćanski. I jedni kao i drugi kršćani bijahu pripadnici jedine iste prave Katoličke Crkve Kristove. (Ovo je potrebno navesti kako se ne bi mislilo da je sv. Jeronim išao po istoku, a sa predodžbom šizmatičkog Istoka koji je tek od početka 11. stoljeća postao takvim.)

subota, 12. listopada 2019.

Blagdan Gospinoga Božanskoga Majčinstva


Ne postoji veća ovisnost od zametka u utrobi o njegovoj majci. Ali kad je Marija postala Majka Božja, nosila je zametak koji je sam Bog! Sićušan je, nemoćan i po svojoj vlastitoj volji potpuno je podložan svojoj majci. Utroba je najopasnije mjesto ovih dana. Više ih umire u utrobi nego bilo gdje drugdje. A ipak je Gospina utroba najsigurnije mjesto za našega Gospodina. Sveti Grignion piše: Zahvaljujem ti što si poništio samoga sebe uzevši obličje roba kako bi me spasio od okrutnog ropstva đavlu. Hvalim Te i slavim Te zato što si se rado pokoravao Mariji, tvojoj svetoj Majci, u svemu.

Majka Božja! Kakav je to naziv? Kako je ovo moguće? Ona je sama mogla obuhvatiti Onoga koji je oblikovao svijet. Samo je ona mogla biti Djevica Bogorodica (Virgo Dei Genetrix). Prije je bila Djevica, sada je plodna Djevica, Djevica Majka. Kao što je ona najveća od djevica po tome što je najčišća od svih njih, prva djevica i izvor djevičanstva, tako je i ona najveća od majki po tome što je a) Majka Božja; b) Majka udova Mističnoga Tijela svoga Sina. Kod Uznesenja ona će biti Kraljica. Božansko Majčinstvo je veće dostojanstvo od svećeništva jer je veće dati Gospodinu Njegovu ljudsku narav nego Ga učiniti prisutnim u Euharistiji.

Naš Gospodin nije besposlen dok je tamo! Ne, On tamo proizvodi sva otajstva svoga života koja će ostvariti. Sv. Ljudevit kaže da je Utjelovljenje najveće od otajstava našega Gospodina (Prava pobožnost, § 248), jer:
1. U njemu je u zajednici s Gospom izabrao odabrane.
2. U njemu je proizveo sva otajstva svoga života koja će ostvariti prihvaćajući ih u Gospinoj utrobi.
3. Obuhvaća sva otajstva, budući da sadrži čežnju i milost za sve njih.

srijeda, 9. listopada 2019.

Je li pravi papa Franjo ili Benedikt? (II.)


Nastavak prvoga dijela...


Pitanje nakane


Drugo pitanje koje se postavlja oko valjanosti ostavke ne tiče se slobode čina, nego nakane čina. Je li Benedikt uistinu imao namjeru da dade ostavke s papinske službe ili samo ,,njezina aktivnoga izvršavanja”?

Papinska dijarhija

Nakon ostavke pape Benedikta neki su počeli ukazivati na potencijalne probleme s načinom na koji je ostavka sročena ili, moglo bi se reći, načinom na koji se ostavka očitovala. Stefano Violi, ugledni profesor kanonskog prava na Teološkom fakultetu u Bologni i Luganu objavio je studiju koja je uključivala detaljno ispitivanje latinskoga teksta. Profesor je tvrdio da pomno ispitivanje dokumenta otkriva da se papa Benedikt nije imao namjeru potpuno odreći papinske službe (munus petrinum), nego samo njegova aktivnoga izvršavanja (agendo et loquendo). Ustvrdio je da se čini da je njegova namjera bila u biti podijeliti papinstvo na dvoje, pretvarajući papinsku monarhiju u papinsku dijarhiju.

Komentirajući studiju profesora Violija, Vittorio Messori je napisao sljedeće:

[Papa] Benedikt nije se namjeravao odreći munus petrinuma ni službe ili dužnosti, tj. koje je sam Krist pripisao glavi apostola (tj. Petru) i koja je prenesena na njegove nasljednike. Papa se namjeravao odreći samo ministeriuma, koji je izvršavanje i konkretno upravljanje tom službom.”

subota, 5. listopada 2019.

Franjo dosiže još dublje dno: poganski obredi u vatikanskim vrtovima



Prije gotovo dvije tisuće godina sveti Petar, prvi biskup Rima, podnio je mučeništvo na vatikanskom brežuljku, preko Tibera od povijesne jezgre grada. Na njemu su podignuti veliko svetište i bazilika posvećena apostolskom prvaku pošto su katolici bili oslobođeni potlačenosti i postupno su tijekom stoljeća, kako su glavna papinska mjesta bogoslužja i uprave u Lateranu i Kvirinalu odlazila u pozadinu, zgrade oko vatikanske bazilike postale sve istaknutije, sve dok ujedinjenjem Italije i Lateranskim ugovorima Vatikan nije postao apsolutno središte administrativne i duhovne moći Katoličke crkve.

Čini se to apsolutno providonosnim i prikladnim, jer uopće nije bilo očito da će krv sv. Petra, prvog Kristova namjesnika, završiti u samom središtu katoličanstva. Krv sv. Petra, sv. Pavla i nebrojenih katoličkih mučenika u Rimu – od kojih se mnogi svakodnevno spominju u Kanonu Mise – prolili su pogani u obranu poganstva. Ništa nije dalje od nauka našega Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola od štovanja idola. Sasvim suprotno: od Njemačke do Baltika, od Kanade do Amazonije, od Afrike do Filipina, katolički misionari su radili, trpjeli i umirali kako bi prekinuli štovanje poganskih idola: "Ali što žrtvuju neznabošci, zlim duhovima žrtvuju, a ne Bogu." (1 Kor 10,20)

Poganski obred plodnosti u vatikanskim vrtovima

Koliko bi bio šokiran sv. Petar da je znao da će na to isto tlo blagoslovljeno njegovom žrtvom budući biskup Rima donijeti pogansku gadost. To se dogodilo danas, kao samo prvi čin "Sinode za Amazoniju", skupa koji nitko nije tražio, a koji su stvorili biskupi najliberalnijih dijelova Europe uz pomoć nekih demonskih biskupa iz Južne Amerike, kako bi se postigli neki unaprijed zadani ciljevi: ređenje oženjenih muškaraca i, ako je moguće, normalizacija trenutne verzije sekulariziranog poganstva, mješavine mitova o kultu zemlje i russeoovskih mitova o autohtonim stanovnicima sliva rijeke Amazonije.

četvrtak, 3. listopada 2019.

Sv. Mala Terezija: bila bih sretna da sam se u križarskom ratu borila protiv heretika


Zaspala sam za vrijeme molitve jedan trenutak. Sanjala sam da nema dosta vojnika za rat.

Vi ste rekli: treba poslati sestru Tereziju od Djeteta Isusa. Odgovorih da bih više željela da je posrijedi neki sveti rat. Ipak sam smjesta otputovala.

O, ne bi me bilo strah poći u rat. Kako bih bila sretna, da sam se npr. za vrijeme križarskih ratova borila protiv heretika. Znadete da se ne bih bojala primiti tane.


Izvor: Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Ulazim u Život – posljednji razgovori, Zagreb, 1991., str. 121

utorak, 1. listopada 2019.

Je li pravi papa Franjo ili Benedikt? (I.)


Suočimo se s ovim pitanjem. Mnogi katolici – ne samo „radikalni tradicionalisti“, postavljaju pitanje je li Franjo pravi papa. Pitanja koja su pokrenula ovo preispitivanje nisu tajna i ostavila su mnoge katolike u stanju zbunjenosti. Ostavljajući po strani one koji su Franju javno osudili kao antipapu, mnogi drugi jednostavno ne znaju u što vjerovati ili čak koja bi ih načela trebala voditi da oblikuju svoju prosudbu. Nedavno je jedna katolička autorica izjavila da „nemamo ovlasti“ proglasiti Franju protupapom i da je „Franjo papa dok budući papa ne kaže da nije“. Ipak, ista autorica u istom članku rekla je da ,,nisam imala prigovora da netko misli da je Bergoglio možda protupapa“, pa je čak zaključila i da ,,možete u to vjerovati“ [da je Franjo protupapa].[1] Zbunjenost pa čak i proturječja čine se uobičajenom stvari, čak i među dobro potkovanim katolicima.

U ovom ćemo se članku suočiti s polemikom oko upitne ostavke pape Benedikta i je li Franjo kao „rimski biskup“ zakoniti papa. Na početku moramo istaknuti da nije naša namjera dati konačne odgovore na sva pitanja o kojima će biti riječi, nego samo primijeniti primjenjiva načela i predstaviti ono što nam se čini jasnim kao ispravan pristup koji katolici trebaju zauzeti dok se nastoje probijati kroz sve veću krizu Crkve i papinstva.

Zbog kojih pitanja su neki sumnjali u Franjin legitimitet ili ga nijekali? Primarno pitanje odnosi se na valjanost Benediktove ostavke. Neki vjeruju da je on bio prisiljen podnijeti ostavku te da njegova ostavka nije "slobodan čin" (koji je potreban za valjanost); drugi ukazuju na nepravilnosti u formulaciji njegove ostavke, što dovodi u pitanje njegovu namjeru (je li se namjeravao odreći papinske službe ili samo aktivnoga izvršavanja te službe?). Drugo pitanje koje se postavlja odnosi se na valjanost Franjinog izbora. Dvojbe ovdje proizlaze iz javno priznate zavjere "kleričke mafije" ("Sanktgalenska skupina") da bi ga izabrali za papu. Takva zavjera nije samo nezakonita, već podvrgava one koji u njoj sudjeluju izopćenju latae sententiae. Konačno pitanje zbog kojeg neki dovode u pitanje Franjin legitimitet je šteta koju on nanosi Crkvi i dušama, putem njegovih skandaloznih i pogrešnih učenja, koja vode zalutale duše i utvrđuju druge u njihovim zabludama i grijehu. Sve to otežava činjenica da je Franjo, za razliku od svojih nedavnih prethodnika koji su potkopavali katolički nauk – često pod blagorječivim izgovorom jedinstva i svjetskog mira (utvrđeni cilj asiških molitvenih skupova) – usmjerio svoj napad na sam naravni zakon, pod blagorječivim izgovorom milosrđa i samilosti prema grešnicima.

Neki u jednom ili više ovih pitanja vide razlog za odbacivanje Franje u korist Benedikta, misleći da je to najbolje rješenje za objašnjenje njegovog katastrofalnog pontifikata, omogućavajući im da drže da sva zla zapravo ne dolaze od pape, nego od protupape. Ironično je, međutim, da su mnogi od ovih ljudi bili vrlo kritični prema Benediktu za vrijeme njegove vladavine, pa su ga čak optuživali da je javni promicatelj idolopoklonstva (npr. Asiz 2011.) i arhimodernist koji javno odbacuje temeljne vjerske nauke, kao što su fizičko uskrsnuće tijela[2] te da je već zagovarao Pričest za razvedene i ponovno vjenčane u ranim 70-ima.[3]

utorak, 24. rujna 2019.

Od Efeza do Fatime (II.)



Čitamo u našoj katoličkoj povijesti da su se pravovjerni oci, braneći vjeru u Kristovo božanstvo, skupili oko dogmatskog izraza „Theotokos”, „Majka Božja“. Pobjedu na Efeškome saboru primjetno su osjetili vjernici.

Stajali su pred vratima crkve, dok se 200 biskupa okupilo na saboru. Biskupi su službeno tri puta pozvali heretika Nestorija koji se odlučno odbio pojaviti, iako je bio u gradu s malom privatnom vojskom. Bez njega su saborski oci nastavili prosuđivati njegove zapise. „Anatema onome tkogod drži takva mišljenja! Ona su u suprotnosti sa Svetim Pismom i tradicijom Otaca!“ Čitajući pismo saboru pape svetoga Celestina, izopćili su Nestorija. Već je bio mrak kada su se vrata sabora otvorila i biskupi su proglasili ovu osudu velikom mnoštvu ljudi u iščekivanju. Začuli su se krikovi radosti. Oko biskupa su se formirale svečane procesije, predvođene bakljama i mirisima tamjana do njihovih hotela u gradu.

Tako je jedna katolička riječ, ojačana snagom Svetoga Pisma, Tradicije i autoritativnoga katoličkog učenja, pobijedila i ta se pobjeda nastavlja u cijeloj Crkvi, odjekujući u svakoj izrečenoj Zdravo Mariji.


četvrtak, 12. rujna 2019.

Blagdan Presvetoga Imena Marijina


Učitelju, gdje stanuješ? Dođite i vidite. (Iv 1, 38-39)

Dok prvi učenici 
 i budući apostoli  žele znati više o tom Isusu kojega je Ivan Krstitelj imenovao kao obećanoga Mesiju, Isus ih samo poziva da pođu s njim. Mogao bi im u potpunosti objasniti utjelovljenje, a onda i otkupljenje koje će uslijediti, ali oni nisu spremni: to je preduboko otajstvo i ide predaleko izvan shvaćanja galilejskoga grešnika  pa i stvorenoga razuma – da bi im se objasnilo u nekoliko riječi. Ne pripremamo se da bismo dokučili stvari iz Božjega plana gledajući na brzinu bilješku s Wikipedije! Isus ih tada samo poziva da slijede Njegovu osobu. Sve će doći u svoje vrijeme.

To je slučaj s Gospom. Ne možemo pristupiti Isusu ako ne dođemo po Njegovoj svetoj Majci. Ali Njezino je otajstvo također previše duboko, previše nadnaravno. Nemoguće ga je iscrpiti u nekoliko riječi: litanije se s time beskrajno bore  i nikad se ne umaraju. Tako Evanđelje započinje dajući nam na neki način svoju poruku: „ime je Djevici bilo Marija” (Lk 1,27). S ovime znamo kome se obratiti, znamo kome se moliti. Dogma i teologija će slijediti iz toga: Bezgrješno Začeće, Isusovo djevičansko Začeće, djevičanstvo neokrnjeno do posljednjega dana na zemlji, uznesenje i krunidba na Nebu, opće posredništvo milosti: sve će to Isusovi učenici naučiti u svoje vrijeme. Ali prvo moraju znati kako pristupiti Majci Isusovoj. Zove se Marija, porijeklom je iz Nazareta, samozatajna je supruga tesara Josipa.

Velika je čast znati ovo Ime: svoje ime ne govorite bilo kome. Đavao nerado otkriva svoje ime, jer gubi svoj utjecaj kad ga iznese na vidjelo. Ljudi također štite svoje osobne podatke: danas se borimo za zaštitu osobnih podataka pojedinaca od bilo kakvoga trgovanja! Sam Bog je želio objavi svoga Imena, Jahve, 
dati tako veliku svečanost, a Židovi su toj riječi iskazivali veliko poštovanje. Isus u svom govoru nakon Posljednje večere sažima svoje propovijedanje rekavši: „[Oče,] ja objavih ime tvoje ljudima“ (Iv 17, 6). Kao da je ovo vrhunac čitavoga njegova djela. Ali Presveto Marijino ime dano nam je jednostavno, ne kao da je od male važnosti, nego je dobri Gospodin želio da se njime lako služimo.

Ovo nam se ime otkriva kako bismo ga mogli zazivati s povjerenjem. Sve do posljednjega trenutka našega života i najodbačenijem grešniku još je uvijek moguće zazivati ​​Mariju, „sada i na času smrti naše”. Otkriveno nam je tako da možemo pjevati njegove hvale (Salve Mater misericordiae... O Maria!). Napokon, tako da možemo nadoknaditi za svetogrđa kojima se ovo presveto ime vrijeđa.

Nemojmo ga izgovarati uzalud!

Izvor: fsspx.news

ponedjeljak, 2. rujna 2019.

Iznenađujući posjet Viktora Orbana Fatimi



Međunarodna mreža katoličkih zakonodavaca (ICLN) imala je počasnoga gosta u osobi Viktora Orbana tijekom svoga zasjedanja održanog u Fatimi 22.-25. kolovoza 2019. Neočekivani posjet koji je izazvao neugodnosti unutar portugalske vlade.

ICLN je neovisna katolička organizacija stvorena 2010. godine koja ima za cilj ,,okupiti katolike – kao i druge kršćane koji to žele – izabrane u politici... kako bi ih bolje informirala o činjenicama, znanosti kao i crkvenom nauku”.

Godišnji susret organizacije održan je u Fatimi od 22. do 25. kolovoza 2019. Započeo je Misom koja se slavila u svetištu u čast Bezgrešnoga Srca Marijina.

Među izaslanicima su bili Viktor Orban, mađarski premijer koji je protestant, kao i Mick Mulvaney, šef osoblja Bijele kuće, koji je katolik.

S portugalske strane Ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da se radi o čisto privatnom posjetu, i da nije održan sastanak između portugalskoga predsjednika vlade Antonija Coste, socijalista, i onoga koga masovni mediji u zapadnim zemljama smatraju izopćenikom.

Viktor Orban trenutno uživa procvat ekonomije. Namjerava djelovati kao glava Europe vjerne svojim kršćanskim korijenima, protiv multikulturalizma i ekonomskog liberalizma osi Pariz-Berlin. Stoga takav njegov iznenadni posjet Fatimi ima smisla.


četvrtak, 22. kolovoza 2019.

Od Efeza do Fatime


Može li se Crkva koja dahće u gorkom ratu s drevnim hereticima usporediti s Crkvom koja se bori sa zabludama masonerije danas?

Arijanizam je otvoreno nijekao Kristovo božanstvo, dok je nestorijanizam nijekao jedinstvo dviju naravi u Kristovoj osobi, potvrđujući samo lijepu duhovnu zajednicu između Krista, sina Marijina i Riječi Božje, na taj način posredno niječući Kristovo božanstvo.

U Efezu 431. godine oci su, kao odraz Svetoga pisma i Tradicije, proglasili da je Marija Majka Božja. Ova nebiblijska formula, koju je uredio katolički autoritet, bila je jedinstveno sredstvo za očuvanje biblijske istine o Kristu, jedinstva Njegove božanske osobe koja je postala čovjekom uzimajući na sebe pravu ljudsku narav iz utrobe Marije, njegove bogonoseće Majke.