utorak, 23. svibnja 2017.

Isusovački general potpisao je 1989. hvalospjev Fidelu Castru i kubanskoj revoluciji


(Havana) Iščitavanje života Artura Sose Abascala, koji je od listopada 2016. u službi 31. isusovačkog generala, otkriva ga kao pravog marksista. U kasnijim 70-im godinama, u procvatu teologije oslobođenja, bavio se pitanjem kako prenijeti kršćansku vjeru na marksistički način. Više godina nakon toga svrstao se u krug uvjerenih Castrovih pristalica. To proizlazi iz izjave o podršci, koju je potpisao i sadašnji ,,crni papa.

,,Besprimjerena pobjeda nad tiranijom, korupcijom i vazalstvom

Godine 1989. objavilo je 911 venezuelanskih intelektualaca i umjetnika Manifiesto de Bienvenida a Fidel Castro u kojemu su pozdravili posjet kubanskog diktatora Fidela Castra njihovoj zemlji i slavili ga kao ,,vođu kubanske revolucije“.

,,Želimo Vam javno iskazati poštovanje za ono što ste postigli za čast Vašeg naroda i za cijelu Latinsku Ameriku“, stoji u izjavi.

,,U ovom dramatičnom trenutku za kontinent, samo ideološka zasljepljenost može nijekati mjesto koje Vi zauzimate u povijesti oslobođenja naših naroda. Prije 30 godina došli ste u Venezuelu neposredno nakon besprimjerene pobjede nad tiranijom, korupcijom i vazalstvom. Tada Vas je naš puk primio kako dolikuje samo junaku, koji utjelovljuje i simbolizira zajednički ideal.“

Potpisnici žele Fidelu Castru ,,iz istih razloga i danas“ očitovati svoju podršku koju povezuju ,,s nadom“ da je moguće ,,izgraditi pravednu, neovisnu i solidarnu Latinsku Ameriku“. Progonstvo Crkve koje je provodio kubanski režim, isusovca Sosu očito se nije ticalo. U tome stavu među progresivnim katolicima tada nije bio jedini. Kršćani koji nisu lijevo, nisu pravi kršćani, nego reakcionari, koji zaslužuju progonstvo. Tako je to formulirao 1986. švicarski kapucin Walbert Bühlmann misleći pritom na marksističke režime u Angoli i Mozambiku koje je Kuba podupirala.

utorak, 16. svibnja 2017.

,,Čudesni svijet“ – apostolski nuncij u Švicarskoj slavio prvu sv. Misu po tradicionalnom obredu


(Bern) Nadbiskup Thomas Gullickson je od 2015. apostolski nuncij u Švicarskoj. Ovu službu vrši on istodobno i u Kneževini Lihtenštajn. 13. svibnja je za njega bio sasvim poseban dan. Tada je on po prvi puta slavio sv. Misu po tradicionalnom obliku rimskog obreda. Već u prošlosti je nuncij očitovao simpatije za Tradiciju i tradicionalni obred. Njegove simpatije vrijede i za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. za čije se kanonsko priznanje od strane Rima nadbiskup izjasnio više puta.

,,13. svibnja mogao je ovaj čovjek prijeći prag u jedan novi i čudesan svijet“. Ovim riječima opisuje sam apostolski nuncij na svojem blogu svoje prvo slavlje sv. Mise u tradicionalnom obredu. Msgr. Gullickson, koji ima 66 godina, svojim izborom riječi očito aludira na to da je trajalo više od 40 godina od njegovog svećeničkog ređenja – da je dakle morao postati toliko 'star', da bi po prvi puta sam mogao slaviti tradicionalni oblik rimskog obreda.

Od 2011. do 2015. bio je msgr. Gullickson apostolski nuncij u Ukrajini. Rođen je 1950. u SAD-u, a zaređen je 1976. za svećenika biskupije Sioux Falls. 1985. ušao je kao promovirani pravnik u diplomatski zbor Svete Stolice. 2004. primio je biskupsko posvećenje. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je titularnim biskupom Polymartija – biskupije koja je – koliko se to povijesno može ustanoviti, postojala od 6. do početka 11. stoljeća u talijanskoj pokrajini Laciju, a potom je sjedinjena s biskupijom Bagnoregio.

Prije svog poziva u Švicarsku imao je nuncij u Ukrajini težak posao kako bi umirio uznemirenu Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, nakon što se papa Franjo susreo s moskovskim patrijarhom na Kubi i potpisao s njime ,,Zajedničku izjavu“ koju unijatski katolici shvaćaju kao nož u leđa.

Dok je u Ukrajini svoju zadaću ispunio u vjernosti Papi, u Švicarskoj su ga progresivni crkveni krugovi dočekali s negodovanjem i otvorenim neprihvaćanjem. Slično je negativno o njemu pisao i dio medija. Dolazak nuncija kojega je pratio glas vjerske ozbiljnosti uznemirio je neke krugove. Teolog i pročelnik studija Religijsko-pedagoškog instituta u Luzernu, Markus Arnold, izjavio je čak ,,da je u Švicarskoj ugrožen vjerski mir“. Arnold je prosvjedovao kod švicarskog predsjednika protiv nuncija koji želi ,,u Katoličkoj Crkvi ojačati vjerski fanatizam“. Arnoldova izjava puno govori o stanju formacije vjeroučitelja i vjeronaučne literature.

Nuncij Gullickson je, u svakom slučaju, prošle subote doživio da po prvi puta ulazi u jedan ,,novi i čudesan svijet“.

Giuseppe Nardi


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/05/eine-wunderbare-welt-apostolischer-nuntius-der-schweiz-zelebrierte-erste-heilige-messe-im-ueberlieferten-ritus/

srijeda, 10. svibnja 2017.

Papinsko pismo venezuelanskim biskupima: prosvjed s crnim križevima na Trgu sv. Petra

Venezuelanski vjernici prosvjeduju kod Regina Coeli protiv represija koje provodi socijalistički režim Nicolasa Madura u njihovoj domovini, prema kojemu papa Franjo gaji simpatije.

(Caracas) Kasnog popodneva 7. svibnja objavila je Venezuelanska biskupska konferencija pismo pape Franje o stanju u Venezueli. Pismo je upućeno biskupima. Datirano je na 5. svibnja i izražava papinsku ,,brigu zbog teške situacije u kojoj živi venezuelanski narod“.

Na Trgu sv. Petra željeli su jučer kod Regina Coeli venezuelanski vjernici s crnim križevima svrnuti pozornost na represije u Venezueli. Na crnim križevima stajala su bijelom bojom napisana imena mrtvih, koji su kod nedavnih prosvjeda protiv socijalističkog režima Nicolasa Madura ustrijeljeni ili umoreni.

Tihi prosvjed nije htio samo upozoriti svjetsku javnost na stanje u ovoj latinoameričkoj zemlji, u kojoj već 19 godina vlada ,,bolivarska revolucija“. Prosvjed s crnim križevima bio je i odgovor papi Franji na njegovo pismo biskupima. On je bio zahtjev da se stavi na stranu venezuelanskog naroda i napusti potporu za PSUV-ov režim.

Na to Papa u svojemu pismu biskupima nije bio spreman. U njemu je ponovio svoj zahtjev da se traži ,,dijalog“ s režimom i da se s njime postigne ,,dogovor“.

petak, 5. svibnja 2017.

Dedemonizacija FSSPX-a – odluka biskupa Planeta za uzor


Dobro je poznato da je povjerenstvo Ecclesia Dei pismom od 27. ožujka obavijestilo biskupe svijeta da je Papa odobrio mjere da bi se osigurala valjanost ženidbi koje se sklapaju pred svećenicima Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Preuzvišeni gospodin Alain Planet, biskup Carcassonnea (Francuska), putem uredbe koja će uskoro biti objavljena daje najvelikodušnije tumačenje značenja ovog pisma i proviđa neograničena ovlaštenja za sve svećenike Svećeničkog bratstva sv. Pija X. po cijelom području svoje biskupije da predvode obred ženidbe u svim kapelama Bratstva. Ženidbe koje će se pred njima sklopiti bit će zapisane u maticu biskupijskog ordinarijata.

Nadalje, ako će ovi svećenici trebati predvoditi obred ženidbe u župnim crkvama, župnici su pozvani da delegiraju svoje redovne ovlasti za primanje ženidbene privole kao što bi to učinili u slučaju svakog katoličkog svećenika.


Izvor: http://rorate-caeli.blogspot.com/2017/04/the-un-demonization-of-sspx-exemplary.html

nedjelja, 30. travnja 2017.

Nedjelja Dobrog Pastira


Danas slavimo nedelju Dobroga Pastira, na osnovu odlomka iz svetoga evanđelja što smo ga upravo sada čuli, gdje se Isus objavljuje kao Dobri Pastir, koji život daje za svoje ovce. Danas je zbog toga i nedelja svećeničkih zvanja, jer Isus Dobri Pastir, pase svoje stado po sakramentu svećeničkog i biskupskog reda. To jest, u nasljednicima apostola, kojima je Isus predao svu vlast, koju je primio od Oca da u ime njegovo pasu svoje stado.

Prvo ćemo dakle razmotriti osobu Isusa Krista, našega Gospodina, jer jedino tako možemo dospjeti do razumijevanja njegovog pastirstva i pastirstva onih, kojima je dao udjela u svom poslanju i vlasti. Naš dragi Isus kaže za sebe da je On vrata, vratar i dobri pastir. Simbolično je to rečeno, ne doslovno. Duhovno trebamo shvatiti ove izraze našega Gospodina. I on nam sam daje objašnjenje da nitko ne dolazi Ocu, osim po njemu, dakle on je vrata po kojima dolazimo do Boga. Ali on je i Bog, zato je i vratar i samo oni ulaze, kojima on otvara, jer je On jedini posrednik između Boga i ljudi, jer je pravi Bog i jer je pravi čovjek u jednoj jedinoj i nerazdjeljivoj osobi Božjega Sina. Koji dakle ne ulaze kroz vrata, razbojnici su; to jest oni, koji su došli i dolaze mimo Isusa u ovčinjak, to jest u Crkvu Božju. Takvi su bili svi, koji su zavodil Izraela, prije dolaska Kristova, govoreći o sebi da su oni Mesija, a ne bijahu. Za njih kaže Isus da su kradljivci, lopovi i ubojice. Taki su bili Teuda i Juda Galilejski, koji su zbog lažnog interesa i samopozvani zaveli druge i na kraju zajedno s njima propali.

Isus je dakle prava vrata, koja vode Bogu. Isus je pravi Mesija, a ne kao oni prije njega. On je vrata po svom utjelovljenju, jer je učinio sebe prolazom do Oca. On, vječni Sin očev, postade čovjekom da bi nas doveo u svoje divno kraljevstvo svjetlosti, mira i istine. Vrata je dakle kao utjelovljeni Sin Očev, rođen od Djevice, a isto On je i vratar, kao Bog od Boga, koji otvara vrata svojega kraljevstva svima, koji u njega vjeruju. A to kraljevstvo je Crkva, koja ima ključeve kraljevstva nebeskoga i na putu je u nebo.

Dalje nastavlja Isus i kaže da kao vratar ima povesti van svoje ovce i da ide pred njima i da ga njegove ovce, koje je izveo slijede. Te njegove ovce, koje je izveo, slušat će njegov glas, dok glas stranca neće poslušati.

To da je Isus izveo svoje ovce, označuje one, koje je svojom krvlju, smrću i uskrsnućem otkupio od grijeha i oprao u krštenju. A vodi ih po naučavanju svetog evanđelja, po svojim pastirima, i hrani ih svojim tijelom. Te njegove ovce su dakle vjerni kršćani, vjerni katolici. Stoga jedino će se oni, koji ulaze i izlaze kroz prava vrata, Isusa našega Gospodina, spasiti i nalaziti pašnjake vječnoga života, ovdje svete sakramente, a ondje lice Boga živoga.

Ta nema imena danog pod nebom u kome bi se mogli spasiti, doli ime Isusa Krista. Kako se ulazi dakle kroz ta vrata? Ulazi se vjerom u Njega, ulazi se po svetom krstu, izlazi se na pašnjake dok slušamo sveto evanđelje i dok se hranimo svetim propovijedima sa usta onih, koje je Dobri Pastir, postavio u svoje ime kao pastire. Da vidimo, tko su danas lopovi, koji dolaze da kradu i da ubijaju. To su oni, koji su otpali od prave vjere, koji su napravili sebi sekte i crkve po svom ukusu. To su jehovini svedoci, koji napastuju katoličke kuće i traže, koga da proždru. To su sve ostale sekte subotari, adventisti, pentekostalci i ostali, koji osnivaju svoje zajednice mimo Kristovog ovčinjaka i odvlače slabe ovce iz krila Svete Majke Crkve. Ali to su i oni, koji se guraju u svećenički stalež, a da ih Bog nije pozvao. To su oni, koji imaju na umu svoju korist. To su oni, koji su nepogodni za tu službu, a ipak je prigrabili. To su oni, koji krivim naukom truju zdravu vjeru, koji u svojim govorima hule na Majku Božju, na sakramente, na ispovijed, na molitvu, na papu, na celibat, na svećenstvo kao, koji žderu misu i šire pogubne govore i ruše zakone Božje. To su oni svećenici, koji su otpali od Crkve, kao msgr. Milingo u novije vrijeme, kao Martin Luther u prošlosti i mnogi drugi, koji se odmetnuše od Krista i Boga.

srijeda, 26. travnja 2017.

Sablazan našeg vremena


Svijet je pun sablazni i Isus kaže: ,,Teško svijetu zbog sablazni" (Mt 18, 6-7). Sablazan, prema katoličkom moralu, je ponašanje onoga koji prouzrokuje grijeh ili duhovnu propast svoga bližnjega (KKC 2284).

Nije dovoljno ne činiti ono što je samo po sebi grijeh, nego je potrebno izbjegavati ono što, iako nije grijeh, stavlja druge u opasnost da griješe; i to, poučava Rječnik moralne teologije od kardinala Roberta i Palazzinija, vrijedi posebno kada smo na visokom mjestu u svijetu (ili u Crkvi) (Editrice Studium, Roma 1968., str. 1479).

Najteži oblici sablazni danas su reklama, moda, apologija nemoralnosti i izopačenosti od strane medija, zakona koji odobravaju kršenje Božjih zapovijedi kao oni koji su uveli pobačaj i životno partnerstvo – homo- i heteroseksualno.

Crkva je također oduvijek smatrala sablazni građanski brak ponovno vjenčanih. Ivan Pavao II. u Familiaris consortio pokazuje sablazan kao jedan od razloga zbog kojega razvedeni i ponovno oženjeni ne mogu primiti svetu Pričest. Zapravo "ako bi se pripustile te osobe Pričesti, vjernici bi bili navedeni na zabludu i zbunjenost oko crkvenog nauka o nerazrješivosti braka" (br. 84).

Kanon 915., Zakonika kanonskog prava kazuje: ,,Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“.

Jedna izjava Papinskog vijeća za zakonodavne tekstove potkrijepila je zabranu sadržanu u tom kanonu protiv onih koji si umišljaju da se to pravilo ne primjenjuje na slučaj razvedenih i ponovno oženjenih. Izjava potvrđuje: "U konkretnom slučaju pripuštanja svetoj Pričesti rastavljenih i ponovno oženjenih vjernika, sablazan, shvaćena kao radnja koja potiče druge na zlo, u isto vrijeme se tiče sakramenta Euharistije i nerazrješivosti ženidbe. Takva sablazan postoji čak i ako, nažalost, takvo ponašanje ne pobuđuje više čuđenje: naprotiv, upravo zbog izobličenja savjesti, potrebno je da pastiri još više djeluju, strpljivo kao i odlučno, u obrani svetosti sakramenata, u zaštiti kršćanske moralnosti, a sve za ispravnu formaciju vjernika" (Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Izjava o pripuštanju svetoj Pričesti razvedenih i ponovno oženjenih, 24. 6. 2000, u: Communicationes, 32 [2000], str. 159-162).

Nakon objavljivanja postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia, ono što je za Učiteljstvo Crkve uvijek predstavljalo sablazan, smatra se prihvatljivim ponašanjem, koje valja biti popraćeno s razumijevanjem i milosrđem. Mons. Pietro Maria Fragnelli, biskup Trapanija i predsjednik Vijeća Talijanske biskupske konferencije za obitelj, mlade i život, u intervjuu za biskupsku agenciju SIR 10. travnja, posvećenom dokumentu pape Franje, rekao je da: ,,primanje apostolske pobudnice u biskupijama raste, u smislu da se uvijek sve više nastoji ući u dubinu duha Amoris laetitie, što zahtijeva novi mentalitet kad se usporedi općenito ljubav, povezana s obitelji i obiteljskim životom".

ponedjeljak, 24. travnja 2017.

Prvi puta u gotovo 50 godina, u irskoj biskupiji služit će se samo tradicionalna latinska Misa


Patetična priča o Katoličkoj crkvi u Irskoj nastavlja se. Posljednje poglavlje je da ondje zbog manjka svećenika ,,neće biti Misa u utorak u cijeloj Biskupiji Limerick – nešto što se nije dogodilo u gotovo 2 stoljeća.

Biskupije i mediji govore nam da će biti samo ,,bogoslužje Božje riječi koje će predvoditi laici“ (Bogu hvala, ovaj katolik [autor članka, op.] nema pojma što to uopće jest, a umrijet će sretan što nije ni znao).

Normalno ne bismo marili da su sve Novus ordo Mise presušile u biskupiji. Zašto i bismo? Molimo da odumru po cijelome svijetu. Ali nalazimo ovo kao dobru priliku da ispravimo Biskupiju Limerick i medije.

Ondje će uistinu biti Misa u utorak. Dvije od njih će uistinu služiti Institut Krista Kralja Vrhovnog Svećenika.

Cijeli – ali ipak nepotpuni izvještaj za pamćenje, na ovoj poveznici od Irish Timesa.

Tako se u utorak u Limericku uistinu stvara povijest. To će biti po prvi puta u gotovo 50 godina, prvi puta otkako je Pavao VI. izumio i nametnuo svoju novu Misu stvorenu od povjerenstva, prve nedjelje došašća 1969., da će jedina Misa koju katolik može pohađati u cijeloj irskoj biskupiji biti tradicionalna latinska Misa. Deo gratias, alleluia, alleluia.


Izvor: http://rorate-caeli.blogspot.com/2017/04/for-first-time-in-nearly-200-years-only.html

četvrtak, 20. travnja 2017.

Najveći pomor u ljudskoj povijesti

Kineski propagandni plakat koji promiče obitelj s jednim djetetom

Financial Times izvijestio je da je 14. ožujka kinesko Ministarstvo zdravstva objavilo sljedeće statistike za razdoblje od 1971.:

- izvršeno je 336 milijuna pobačaja
- provedeno je 196 milijuna sterilizacija
- ugrađeno je 403 milijuna kontracepcijskih spirala

Narodna Republika Kina, najmnogoljudnija zemlja svijeta i komunistička diktatura, prvi puta je postavila zakonska ograničenja na rast populacije 1971., a 1979. je započela prisilni program ,,jednog djetetapo paru. To znači da je ova zemlja izvela najveći pomor ljudskih bića u povijesti svijeta.

Da bi dao perspektivu ovom broju ubijenih, Financial Times navodi niz statistika: broj je veći nego cijela svjetska populacija u vrijeme križarskih ratova; jednak je zajedničkoj trenutnoj populaciji Sjedinjenih Država i Australije; iz kineske populacijske kontrole uslijedilo je više smrti nego od bubonske kuge u Europi ili velike kineske gladi, broj je veći od svih ljudi ubijenih u 10 najstrašnijih ratova u ljudskoj povijesti, to je više od broja sve djece koja će biti rođena u svijetu tijekom sljedećih 10 godina.

Samo Bog može istinski vidjeti veličinu takvog gubitka u samo jednoj državi. (American Life League procjenjuje da je u Sjedinjenim Državama bilo više od 60 milijuna namjernih pobačaja u 44 godine od odluke Roe vs. Wade iz 1973.) Neka se Bog smiluje našem svijetu.

Izvori: Financial Times; The Gospel Coalition, American Life League

subota, 8. travnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (V.)


Vremenita kazna za naše grijehe

Peti razlog zašto moraš trpjeti je ovaj: počinio si mnoge grijehe i stoga si stekao veliki dug vremenite kazne. Moraš vratiti taj dug ili ovdje ili poslije – ovdje, tako što ćeš činiti dobrovoljna djela pokore ili podnoseći trpljenje koje ti Bog šalje ili dopušta da ti dođe: poslije, podnoseći patnju čistilišta.

Vidjeli smo da veliki dio jada kojega čovjek podnosi nanosi ili uzokuje sam sebi. Ali osim toga što smo krivi kada dopustimo da dođe do tog stanja, postoje mnoge teške patnje čiji su uzroci izvan čovjekove kontrole. Od kojih nema bijega, kao što nema niti od same smrti. Takve su neizbježne nezgode ili katastrofe, zarazne bolesti i epidemije, oluje, potresi i ratovi, kao i one koje imaju svoj izvor u sebičnosti, neljubaznosti, neprijateljstvu, nepravdi i okrutnosti koje iskusimo na svojim leđima u kontaktu sa svojim kolegama. Što je s tim patnjama?

Za mnoge, ako ne sve, možemo reći da su poslane ili barem dopuštene zbog vremenite kazne za naše grijehe. Da bi to razjasnili, moramo reći nekoliko riječi o prirodi kazne koju zaslužujemo grijesima. Svaki grijeh, pa čak i najmanji, uključuje dvije stvari: krivicu i kaznu. Pod krivicom mi shvaćamo uvredu ili prekršaj protiv Boga koji su sadržani u tom grijehu; a pod kaznom mislimo na zadovoljštinu ili naknadu koja se za njih mora dati. Ta kazna je dvostruka, vječna i vremenita. U slučaju smrtnog grijeha, ona je i vječna i vremenita; dok je u slučaju lakog grijeha ona samo vremenita.

Vječna kazna sastoji se od osude grješnika na vječnu patnju pakla; odnosno, svatko tko umre s neoproštenim smrtnim grijehom na svojoj duši je osuđen da vječno trpi u "paklu, u ognju neugasivom, gdje crv(savjesti) njihov ne umire, i oganj se ne gasi."(Marko 9,43-44). Ta kazna, međutim, nije ista za sve smrtne grijehe, već se razlikuje u stupnju i intenzitetu prema posebnoj zloći koja pripada svakom grijehu posebno.

Vremenita kazna sastoji se u tome da se kazna mora podnijeti kraće ili dulje vremensko razdoblje, ili u ovome životu ili u čistilištu. U ovome životu, sastoji se od različitih vremenskih nevolja koje nas redovito snalaze poput siromaštva, bolesti i progona i dobrovoljnih djela pokore; dok se u sljedećem sastoji od patnje koja se podnosi u čistilištu.

Kad god se smrtni grijeh oprašta u dobroj ispovijedi ili činu savršenog kajanja, i krivnja i vječna kazna za grijeh su posve oproštene; također kada se oprašta laki grijeh, krivica je odstranjena. Ali vremenita kazna, i za smrtni i laki grijeh, otpušta se svaki put samo u onoj mjeri kakva je dispozicija raskajanog grješnika. Ako je njegovo kajanje savršeno i vrlo snažno, možda uspije poništiti odjednom cijeli dug kao što je bez sumnje bio slučaj sa sv. Marijom Magdalenom kada je klekla pred Isusove noge i pustila svoje suze savršenog kajanja; ali ako je njegovo kajanje samo nesavršeno, onda će se postići samo onoliko oprosta kazne koliki je stupanj njegovog kajanja. Dakle, koji god dio vremenite kazne nije otpušten u vrijeme kada se grijeh oprašta mora biti odrađen kasnije, bilo u ovom životu pokorničkim djelima ili kasnije podnoseći kazne u čistilištu.

Primjena ovih istina

Sada kada znaš ove istine, prouči svoju grješnost u prošlosti. Jesi li ikada pokušao razmisliti o tome kako je cijeli iznos vremenite kazne koju duguješ možda puno veći nego što misliš? A to je iz dva razloga: kao prvo, jer svaki grijeh koji počiniš vuče za sobom svoju odgovarajuću kaznu; a drugo, jer si možda kriv za veliki broj grijeha. Što se tiče prvog, moraš znati da kazna slijedi grijeh nužno kao što sijena slijedi neki predmet na suncu. Zrno prašine, sićušna vlas, olovka, drvo, kuća, planina, sve to baca sjenu određene veličine. Tako i svaki grijeh, od najmanje nesavršenosti do najgnjusnijeg zločina koji čovjek može počiniti, zavrjeđuje kaznu koja točno odgovara stupnju njegove zlobe.

Koliko je velika kazna u svakom slučaju ne možemo znati; to je Božja tajna. Ali ovoliko znamo, da je u slučaju smrtnog grijeha ona jako velika, kao i u slučaju onih lakih grijeha koji su toliko blizu granice između lakog i smrtnog grijeha da niti najučeniiji teolozi ne mogu odlučiti je li on još uvijek laki grijeh ili je prešao granicu i postao smrtni.