petak, 23. lipnja 2017.

Propovijed vlč. Ivice Bačanija s mlade Mise vlč. Marka Tilošanca (23. VI. 2013.)


Draga braćo i sestre u Isusu Kristu, dragi mladomisniče, vlč. Marko. Danas je radost, a vjerujem da svatko od vas u srcu osjeća radost zbog toga što je Isus Krist pogledao na Marka i uvrstio ga jučer među svoje svećenike. Ova prelijepa crkva, koja je posvećena otajstvu Kristova svetoga Križa i 7 žalosti BDM danas je ispunjena radošću zbog toga što je Gospodin pomazao ovog mladića, koji će Isusu Kristu cijeli svoj život prepuštati da će moći kroz njega djelovati.

Draga braćo i sestre, danas svi mi ovdje imamo jedan zadatak. Zadatak da počinjemo moliti za našeg mladomisnika, da kroz cijeli svoj svećenički život koji je jučer započeo živi život u Bogu i po Božjoj riječi. A ti, dragi mladomisniče, nemoj nikad nijedan korak u svome životu učiniti, a da ne budeš na koljenima pred Kristom Gospodinom i da ga ne pitaš: Isuse, što ja zapravo trebam reći ovome narodu, što ja trebam predati ovome narodu, kako ja trebam, Isuse, odnositi se prema ovome tvome narodu koji si ti krvlju svojom otkupio? Mi svećenici imamo povjereni narod i onda često znamo reći: ovo su naši župljani. A uskoro će i vlč. Marko doći na župu kada će moći reći: ovo su iz moje župe. Međutim, mi svećenici, a ti dragi Marko, budi uvijek svjestan: sve ono što nam je Krist darovao nije naše, nego je njegovo i on je to otkupio svojom presvetom, predragocjenom krvlju na križu. Pobožnost. Mnogi ste zamijetili, draga braćo i sestre, koji više poznajete vlč. Marka, da je morao pokazivati određenu pobožnost od trenutaka svojega djetinjstva, kroz srednju školu, morali ste zamijetiti možda kako je ministrirao ovdje, u ovoj crkvi, pod ovim presvetim Kristovim križem, ovdje u ovome Božjemu domu koji ispunja sila i snaga Duha Svetoga kada se događa presveta Žrtva otkupljenja, Isusa, našega Gospodina. I ta Žrtva Isusa Krista mislim da je obilježila i ovoga mladića koji je sada svećenik danas pred vama i za cijeli život ga je opečatila po svećeničkom ređenju.

Osobna svetost. Draga braćo moja i sestre, nikada čovjek ne može u životu biti svet, nego Boga nositi u svome srcu. Onda može čovjek jednostavno pokazivati tu svetost Božju. Onda možeš reći: vidiš, ovaj čovjek živi svetim životom jer nosi Boga u svome srcu. To je naš zadatak: moliti za pastire. Moliti za svećenika kojeg danas ispraćate iz svoje župe i koji će biti poslan na njivu Gospodnju da bi živio svetost Božju. Kaže naš narod: kakav narod, takvi mu i svećenici. Braćo moja i sestre, imamo pravo od svećenika očekivati svetost života. Imamo pravo od svećenika očekivati da živi samo za Gospodina i samo za sveta otajstva. Ali imamo i dužnost redovito žrtvu činiti, molitvu, post i pokoru za naše pastire. Jer Gospodin će nam dati svete pastire koji će nas voditi preko milosrđa Božjeg Srcu Isusovom samo ako ćemo mi pomoći tome svećeniku.

,,Da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno, geslo je našeg mladomisnika. Prignuti se pred Gospodinom, braćo i sestre, znači priznati: tu je prisutan moj Bog, tu je moj Spasitelj. I zapravo, vlč. Marko će, otkako ga je Gospodin pomazao silom Svetoga Duha svojega, svaki dan na oltaru Gospodnjem prikazivati žrtvu spasenja. Žrtvu otkupljenja za vas, koje poznaje, kojima će biti poslan. Zamislite, braćo moja i sestre, da nema svećenika u ovoj našoj župi. Da nemate svoga župnika. Badava vam ova veličanstvena crkva – ne bi bila sagrađena, badava vam ove prelijepe orgulje sa svojim zvucima, badava sva umjetnost u crkvi. Ona bi onda bila koncerta dvorana, bila bi pusta i prazna jer ne bi bilo onoga koji bi polaganjem ruku dozvao Boga na sveti žrtvenik, na oltar. Tu, braćo i sestre, moramo gledati Boga koji zove svećenika, Boga koji traži svećenika između naroda. I zato se pitamo pred njim, koji je svet, koji je božanski sin, koji je Isus Krist među nama i dolazi po rukama grešnoga svećenika. Vidjeli smo, u svetome Evanđelju, da je Isus Krist jednom u osami molio. Taj Isus Krist ide u molitvu da bi bio u intimnom odnosu sa svojim nebeskim Ocem. I danas nama pokazuje, možemo reći, da svi mi moramo ići poput ovih učenika i biti s Kristom Gospodinom u molitvi. Tebi, dragi mladomisniče Marko, Isus danas isto poručuje: da ga pratiš redovito u molitvi. Da budeš onaj koji će ići uvijek putem Gospodinovim, koji ćeš ići u osamu. Nemoj misliti, dragi mladomisniče, da će te svijet tako rado prigrliti. Nemoj misliti, dragi mladomisniče, da će ti svijet uvijek pljeskati. Nemoj misliti, dragi mladomisniče, da će svijet uvijek prihvaća riječ koju ćeš ti naviještati u ime Boga. Budi svjestan da ćeš morati često i često biti pred Isusom živim sam, s njim u osami, da ćeš tu jedino moći doživjeti snagu Božjega blagoslova. Da ćeš tu moći doživjeti svu snagu ovoga svijeta jer ćeš ti onda moći izići iz molitve, kao svećenik koji je ohrabren, kao svećenik koji će drugima Boga moći darovati.

ponedjeljak, 19. lipnja 2017.

Biskup Pozaić: udbaški kalifat priziva novu Oluju – lustraciju!


Bez pravde, što je država, ako ne velika banda pljačkaša? U ime demokracije provodi se demonkracija. Na dnevnom je redu programirano perfidno zavaravanje i zavođenje u zlo i nemoral, sustavno razaranje moralnih snaga pojedinaca, obitelji i vitalnih ustanova presudnih za život i napredak nacije. Putem svakakvih medija izvodi se pranje mozga, nameće jednoumlje, bezumlje. Tamo kalifat islamski, ovdje kalifat udbaški, kalifat medijski, svi oni prizivaju novu Oluju – lustraciju. Bilo svjesno, bilo nesvjesno, privatno ili putem vlasti, agenti zla i sotone nastoje zagospodariti našim danima i našim noćima i našim snovima. Stvara se novo doba, nekultura neosobnosti. Manipulacija ljudima je tolika da više ne govorimo svoje riječi, ne izričemo svoje misli, želje, htijenja i planove i nacrte za danas i sutra. O tome misle drugi. Štoviše, ne sanjamo svoje snove, već one koji su nam suptilnim igrama pranja mozga nametnuli programeri kaosa u režimu totalitarizma bilo koje boje. Nepoželjno je, opasno je misliti jer misao vodi u slobodu. Papa Benedikt XVI. za posjeta svojoj domovini Njemačkoj svoje je sunarodnjake u svečanom govoru u Bundestagu podsjetio na davne dane, mudre riječi sv. Augustina: ,,Bez pravde, što je država, ako ne velika banda pljačkaša?. Pod naletom agresije tzv. medija, masivnih i individualnih, posredstvom kojekakvih stabilnih i džepnih napravica upali smo već od dječjeg vrtića pa nadalje u raspojasanu gojaznost i pretilost duha. I ne mičemo se od tih napravica, pristali smo biti žrtve inače korisnih sredstava i pomagala društvenog života. Putem razularenih medija širi se virus zaraze koji stvara umjetne želje i umjetne potrebe, posebno za djecu i male. Potrošački mentalitet: kupi, upotrijebi, baci; nagurava zavodljive mogućnosti pogubnih novih razonoda i užitaka lažne sreće koji vode u prazninu i besmislenost, a sve radi nečasne zarade – porez na naivne. Bez pravde, što je država, ako ne velika banda pljačkaša?

srijeda, 14. lipnja 2017.

Argentinski biskup organizira posebnu Misu s Pričesti za preljubničke parove pozivajući se na papu Franju


Prošle je nedjelje u župnoj crkvi sv. Roka u Santa Feu (Argentina) mjesni biskup. Mons. Macin, kojega je imenovao papa Franjo 2013., proveo golemu i svetogrdnu sablazan koja jasno pokazuje što stoji iza Amoris Laetitije.

U toj je crkvi on organizirao svečanu Misu u kojoj je javno proglasio sljedeće. Prema normama postavljenim u pismu koje je poslao papa Frano prije 6 mjeseci i u okviru integracije kršćana koji su 'marginalizirani' zbog njihovog neregularnog stanja, budući da su rastavljeni i 'ponovno vjenčani' ili u neregularnom stanju (rastavljeni u novoj vezi), nakon što je prošlo razdoblje od 6 mjeseci subotnjih susreta koji su nazvani 'put razlučivanja', odlučeno je u skladu s prethodno navedenim (papinskom odredbom) DA IH SE UKLJUČI U PUNO SAKRAMENTALNO ZAJEDNIŠTVO, što je učinjeno u ovom obredu. Ni u jednom trenutku nije spomenuto da su ti ljudi učinili bilo kakav zavjet čistoće ili da žive 'kao brat i sestra'.

Isto je tako svima spomenutima (oko 30 parova) podijeljena Pričest, u društvu njihove rodbine koji su načinili slike u svečanoj atmosferi. Ni u jednom trenutku nije spomenuto sv. Pismo koje osuđuje preljubništvo, a neprestano su spominjani izvadci iz Amoris Laetitije gdje se govori da rastavljeni i 'ponovno oženjeni' trebaju biti uključeni u puno zajedništvo.

Ovaj biskup i svi oni koji slijede takvu vrstu uputa i radnju su naprosto otpadnici, vukovi odjeveni u ovčje ruho, koji ne samo da šalju duše u pakao, nego i obeščašćuju Euharistiju, za što će pred Bogom polagati račun.

Ovu su vijest za portal Adelante La Fe potvrdili očevici te se je radi otklanjanja svake sumnje može provjeriti u mjesnim novostima.

Izvor: https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/06/breaking-argentina-bishop-organizes.html

Fotografije s obreda:


petak, 9. lipnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (VII.)


Tjelesni doprinos u davanju zadovoljštine

Sedmi razlog zašto moramo trpjeti, posebno u tijelu, je ovaj: budući da su naše tijelo i njegovi udovi i organi bili instrumenti naših grijeha, pravedno je da moraju biti i instrumenti ispaštanja i zadovoljštine koji su potrebni za te grijehe. Uza sve ono što smo rekli o nužnosti potpunog zadovoljenja za naše grijehe, moramo sada reći nekoliko riječi o pravednoj raspodjeli patnji po kojoj se mora dati zadovoljština.

Sva djela koja činimo, i dobra i loša, činimo kao čovjek, kao ljudska osoba koja je sačinjena od duše i tijela. I naša duša i naše tijelo imaju intiman i nužan dio u svemu što radimo. Nikada u svom životu ne vršimo neki ljudski čin, odnosno nešto za što smo odgovorni Bogu, samo u tijelu ili samo u duši. Stoga u svakom grijehu koji počinimo sudjeluje neki dio tijela. Ne možemo misliti nešto loše, upustiti se u grješnu želju ili maštanje, izgovoriti grješnu riječ, učiniti nešto zabranjeno ili propustiti neku dužnost bez sudjelovanja nekog djela našeg tijela, koji je primio najveći dio užitka i ugode od određenog grijeha.

Razmotrimo malo pobliže tu temu. Postoje bezbrojni grijesi mišlju, maštom i željom – naš mozak je imao aktivnu ulogu u njima svima. Postoje jednako bezbrojni grijesi riječima – neljubaznim i nemilosrdnim, gorkim i pokvarenim riječima i razgovorima; vrijeđanje Božjeg Svetog Imena; sugestivne i nečedne šale i priče; laži, klevete i ogovaranja – u kojima je glavni instrument bio naš jezik. Možda postoje grijesi proždrljivosti, neumjerenosti, ljubav prema dobroj zabavi, „stvaranje Boga od svog trbuha“ (Fil 3,19) – ali ugoda tih grijeha nije ograničena samo na naše nepce, nego se nastavlja u našem čitavom tijelu. Možda smo krivi za nečednost u odijevanju, kojim smo se učinili hodajućom napasti i prilikom za grijehe svima koji su nas vidjeli. To je bilo naše tijelo, posvećeno u krštenju na isključivu službu Bogu, koje smo dali đavlu da ga koristi kao instrument za uništenje naše besmrtne duše. I napokon, ako smo se upuštali u grijehe nečistoće i nečednosti, sami ili s drugima, to je bilo naše tijelo i njegovi dijelovi koji su se zabavljali zabranjenim užitkom. Ukratko, ne postoji nijedan dio našeg tijela ili osjetila koji nije u nekom trenutku bio uključen u službu grijehu.

Dakle, sada kada imamo ove činjenice pred sobom, sami prosudimo je li pravedno da samo naša duša mora potpuno zadovoljiti u čistilištu za grijehe koje smo počinili ovdje na zemlji, dok naše tijelo, koje je tako često glavni krivac, može uživati potpuno izuzeće od tog zadatka. Bi li to bilo pravedno da naša duša, koja često samo malo popušta s oklijevanjem žudnjama našeg tijela u prepuštanju užicima, mora platiti cijelu kaznu, dok tijelo, koje se buntovnički zabavljalo, potpuno izbjeglo kazni koju je zaslužilo? Sigurno da ne. Jer dok bi duša činila sporu i bolnu pokoru u vatri čistilišta, tijelo bi samo prošlo korupciju groba koje je posve nesvjesno. Na taj način bi ono uživalo polasticu potpunog izuzeća od kazne za one grijehe za koje je bilo nužan instrument. Da vas ponovno pitam, zar bi to bilo pravedno i pošteno?

Ako, stoga, sada trpite u tijelu, ako bolujete u očima koje su često gledale na grješne stvari, u vašim ušima koje su tako pohlepno slušale nemilosrdne ili nečedne razgovore, u vašoj glavi koja je tako često ispunjena svojevoljnim nesvetim mislim, u vašim rukama koje ste tako često koristile u mnogim grješnim djelima, u vašim nogama koje su vas tako često dovele u grješne prilike ili vodile u lov na poroke i sramotu, ili ako patite u bilo kojem drugom djelu tijela, ponizite se i priznajte i klanjajte se beskrajnoj pravdi Božjoj, koja vam sada daje priliku da okajavate svoje grijehe u samim djelovim koje ste tako sramotno koristili „čineći ih djelovima zlobe“, a zatim odlučite istrpiti svoje patnje u duhu pokore.

nedjelja, 4. lipnja 2017.

Što je neokonzervativizam?


Po nastanku prosvjetiteljstva i izbijanju francuske revolucije – koju je slijedio niz revolucija utemeljenih na prosvjetiteljsko-racionalističkim zasadama, Crkva se našla pred izazovima kakve dotad još nije doživjela. Dok su povijest Crkve obilježila brojna krivovjerja, ona su ipak uvijek nastajala iz čovjekovih pojedinačnih krivih svjetonazora. No ovdje se Crkva po prvi puta susreće s jednim cjelovitim heretičnim sustavom koji ima jedno jasno temeljno polazište – a to je svrgavanje Boga s njegovog prijestolja kao svemogućeg Stvoritelja i Svedržitelja. Čovjek se proglašava dostatnim samime sebi; proglašava božanstvom svoj razum, a za Boga – prema masonskom nauku (nastalom iz tzv. prosvjetiteljstva) ima mjesta samo kao prvog pokretača koji se dalje ne miješa u tijek povijesti i koji je čovjekovom razumu nedostupan. Iz tog sustava razvija se cijeli sklop krivovjernih nauka koji udaraju na svako područje kršćanskog nauka i žele ga obezglaviti tako da Crkva upije duh vremena i bude podložena ovom nauku 'novog doba'. Taj duh širi se po cijelome tadašnjem društvu i želi ući u sve njegove pore. Dio tog društva je i Crkva te postaje upravo jedan od glavnih ciljeva i najvećih izazova revolucionara kako svoje ideje infiltrirati u Crkvu.

Katolički nauk se sve do novijeg doba nikad nije određivao pojmovima konzervativnog ili liberalnog. Katoličanstvo je uvijek bilo naprosto to – katolička vjera koja potječe od apostola i otaca i koju je Crkva čuvala kroz vjekove. Sada situacija postaje drukčijom. Prodorom ovog revolucionarnog, bezbožničkog duha u Crkvu – koji počinje svoje jasne tragove ostavljati početkom 19. stoljeća, katoličanstvo se naspram racionalizma definira kao konzervativno. To upravo u suprotnosti s revolucionarnom ideologijom koja je zapravo liberalizam – izdizanje čovjekove slobode i njegovo oslobađanje od objektivnih vjerskih i moralnih normi. Čovjek je pozvan vjerovati u štogod želi i živjeti kako želi jer objektivne istine nema. On je slobodan da tu istinu sam sebi otkrije i izgradi jer ona nije objektivna, nego subjektivna. Katoličanstvo se u reakciju na ovu modernu herezu postavlja u smislu konzervativnog elementa – pozivajući na očuvanje svojeg vjekovnog nauka i tradicije, jer samo u njemu se nalazi objektivna istina koja oslobađa, spašava i vodi vječnom životu.


Proporcionalno sve većem prodoru i širenju ovog revolucionanog i liberalnog duha u Crkvi, oznaka konzervativnog počinje se od istih liberalnih elemenata označavati kao nešto pejorativno te se, malo-pomalo, vrlo suptilno, kao takva i servira općoj katoličkoj masi pozivajući pod vrlo vješto formuliranim frazama na duh reformi i promjena koje će kroz praksu i vrlo vješto oblikovane formule, dovesti do promjena u vjerskim shvaćanjima. Ta tendencija dobiva svoj vrhunac na Drugom vatikanskom saboru i u događanjima oko njega i nakon njega, gdje se kroz vrlo profinjene revolucionarne reforme provodi prava revolucija u vjeri i moralu. Ono konzervativno dobiva svoj definitivno pejorativni predznak te postaje toljagom kojom će se lupati po glavama onih koji 'pripadaju prošlosti', kojoj navodno povratka više nema. Kao eklatantne primjere možemo navesti težnju za tradicionalnom latinskom Misom, za poučavanjem tradicionalnog katekizma, pozivanje na odredbe i dogme Tridentskog ili Prvog vatikanskog sabora, na odredbe crkvenog zakonika. Sve su to koncilski revolucionari – u nedostatku argumenata, ideološki diskreditirali etiketama nazadnosti, zaostalosti, zahrđale konzervativnosti koju je vrijeme pregazilo.

srijeda, 31. svibnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (VI.)


Zamjena za čistilište

Šesti razlog zbog kojega trpimo patnje raznih vrsta je ovaj: Bog nas želi sačuvati od krajnje bolnog trpljenja u čistilištu koje je posve bez zasluga.

Dosta je već rečeno u prethodnim poglavljima da bismo znali da smo možda dužni vratiti veliki dug vremenite kazne. Nikako ne možemo znati točno koliko naknade moramo dati; ali imajući na umu ogroman broj svojih grijeha i različite stupnjeve njihove težine, imamo svaki razlog vjerovati da je taj dug popriličan. A moramo znati da kaznu moramo isplatiti do zadnjega novčića prije nego će nas Bog pripustiti u otkrivenu prisutnost Njegove neizmjerne svetosti.

Da bismo isplatili tu nužnu količinu duga, imamo dva puta koja su nam otvorena. Ako želimo, možemo ga isplatiti u ovom životu; ako ga propustimo isplatiti u ovom životu, onda ga moramo isplatiti u sljedećemu. Nema treće mogućnosti.

Možda smo često pomislili ili čak izjavili da smo posve spremni čekati nakon smrti i poslije nje u čistilištu dati cijelu zadovoljštinu koja se od nas traži, ali da želimo biti ispričani od toga u ovom životu. Ako smo, nesvjesno, poticali takve osjećaje, mogli smo otkriti žalosni nedostatak znanja o pravoj naravi čistilišta.

Kao prvo, izgleda da ne znamo da je najmanja mjera patnje u čistilištu daleko intenzivnija od najozbiljnijih muka na zemlji. Sveci nam govore da je intenzitet boli kojega uzrokuje vatra čistilišta isti kao i onaj koji uzrokuje vatra pakla. Jedina razlika je ta da su duše u čistilištu utješene znanjem da će njihova patnja završiti prije ili kasnije, dok proklete u paklu muči očaj jer znaju da će njihova patnja trajati zauvijek.

subota, 27. svibnja 2017.

Je li papinska podjela ženidbenih ovlasti FSSPX-u sporna?


Nakon što je Bratstvo sv. Pija X. nepravedno osuđeno 1975. god., nadbiskup Lefebvre je nastojao sve učiniti da se ispravi nepravda. O tome nam on sam govori u svojoj propovijedi prigodom biskupskih ređenja: ,,Sve smo pokušali pojasniti Rimu da se moramo vratiti držanju poštovanog Pija XII. i svih njegovih prethodnika. Biskup de Castro Mayer i ja smo doista sve pokušali. Pisali smo, putovali smo u Rim, pregovarali, više smo puta slali otvorena pisma u Rim. Tijekom razgovora sa svim smo sredstvima pokušali protumačiti Rimu da aggiornamento, ova korjenita promjena koja se od koncila odvija u Crkvi, nije katolička i da se ne može ujednačiti sa stalnim crkvenim naukom
1983. godine u Bratstvu je nastala kriza kada su se od njega odcijepili sedevakantistički svećenici. Oni su zastupali rigoristička načela prema kojima su proglasili sve pape nakon Pija XII. svrgnutima i sve pokoncilske sakramentalne obrede nevaljanima. To je urodilo tvrdnjom da danas u svijetu više nema redovne hijerarhije, a samim time ni vidljive Crkve, što izravno vodi do heretičnog nijekanja jedne od bitnih oznaka Crkve. U jeku te krize iste godine mons. Lefebvre svoj stav prema crkvenim vlastima formulira na sljedeći način:
,,Osobno sam uvijek bio uvjeren da, dok pružamo otpor i vjerno se držimo svete Predaje Crkve, imam obvezu ići u Rim da bih prosvjedovao i sve činio da bi se jednoga dana dogodio povratak Tradiciji. No neki su članovi Bratstva nažalost mislili da ne bi trebalo ići u Rim, da ne bi trebalo imati nikakve veze s onima koji se nalaze u zabludi, koji su prihvatili Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice. I budući da je Bratstvo nastavilo držati veze s Rimom i papom, zato su oni odlučili napustiti Bratstvo. Draga moja braćo, Bratstvo nikad nije tako djelovalo. Bio sam uvjeren da se nikad ne smije davati takav primjer. Naprotiv, ne prestajem ići u Rim, nastavljam ići u Rim, ostajem i dalje u vezi s kardinalom Ratzingerom – kojeg poznajete, da bismo postigli povratak Rima Tradiciji.

Godine 1988. pregovori sa Svetom Stolicom nisu uspjeli jer je mons. Lefebvre – nakon potpisanog protokola, došao do zaključka da mjerodavni u Rimu nemaju iskrene nakane dopustiti posvećenje novih biskupa. Papa Ivan Pavao II. potom je izdao priopćenje da su biskupi zareditelji i novozaređeni biskupi izopćeni – tvrdnja koju osporava zakonik koji je donio sam Papa (kan. 1323) jer je mons. Lefebvre uistinu vjerovao u stanje nužde, što je bilo dovoljno da opravda izvršenje zabranjenog čina. Zbog tog papinog postupka je atmosfera očito zahladila, što je dovelo do dužeg prekida odnosa. Pomak se dogodio s novim papom Benediktom XVI. koji je 2007. priznao svakom svećeniku pravo da služi tradicionalni obred Mise (motuproprij Summorum Pontificum), a 2009. je sankciju izopćenja i službeno opozvao.

Tada su se razvili intenzivniji pregovori za regularizacijom Bratstva i za ispravljanjem nepravde koju je podržao i učinio Pavao VI., a još intenzivirao Ivan Pavao II. Samo po sebi za svakog katolika pozitivna vijest, jer tko ne bi želio da se ispravi šteta nanesena družbi koja je zaslužna za očuvanje tradicionalne latinske Mise? Ipak, i usred ovih pregovora javili su se izvjesni rigoristički glasovi (slični onima iz 1983.) koji su bili protiv bilo kakve vrste pregovora. To je bila skupina svećenika na čelu s biskupom Williamsonom prozvana 'Otpor', koji nisu štedjeli pera i sline da bi unosili pomutnju i napadali poglavara Bratstva, mons. Fellaya. Zbog tog su razloga i izbačeni te su dalje djelovali uglavnom kao slobodni igrači, budući da su anarhistički duh i dalje zadržali. Tako je došlo unutar njih do međusobnih podjela gdje su nastale načelno dvije stranke – jedna okupljena oko Williamsona (koji je kasnije zaredio još trojicu biskupa), a druga oko dvojice svećenika malo vrućijih glava (p. Hewkoa i Pfeiffera, koji su otvorili svoju bogosloviju, a +Williamson im ne želi rediti svećenike). Neki govore da ima još stranaka (jedan od svećenika – vlč. Kramer, smatra da je Benedikt još uvijek papa), a neki su od njih postali sedevakantisti.


Načela koja vode tzv. 'Otpor' mogu se opisati kao semi-sedevakantizam ili praktični sedevakantizam. Oni su u teoriji protiv sedevakantizma – čak ga i oštro kritiziraju, ali u praksi djeluju sasvim u skladu s njime. Oni priznaju postkoncilske pape i biskupe, ali drže da se ne smije uopće biti s njima u kontaktu. Taj je stav kontradiktoran jer ako imamo papu, onda smo mu dužni poslušnost u svemu, osim u grijehu (tj., onome što može voditi kompromitaciji ili gubitku vjere). Ne možemo imati papu, a ne uopće mariti za ono što govori i čini – barem za ono pozitivno i katoličko.

utorak, 23. svibnja 2017.

Isusovački general potpisao je 1989. hvalospjev Fidelu Castru i kubanskoj revoluciji


(Havana) Iščitavanje života Artura Sose Abascala, koji je od listopada 2016. u službi 31. isusovačkog generala, otkriva ga kao pravog marksista. U kasnijim 70-im godinama, u procvatu teologije oslobođenja, bavio se pitanjem kako prenijeti kršćansku vjeru na marksistički način. Više godina nakon toga svrstao se u krug uvjerenih Castrovih pristalica. To proizlazi iz izjave o podršci, koju je potpisao i sadašnji ,,crni papa.

,,Besprimjerena pobjeda nad tiranijom, korupcijom i vazalstvom

Godine 1989. objavilo je 911 venezuelanskih intelektualaca i umjetnika Manifiesto de Bienvenida a Fidel Castro u kojemu su pozdravili posjet kubanskog diktatora Fidela Castra njihovoj zemlji i slavili ga kao ,,vođu kubanske revolucije“.

,,Želimo Vam javno iskazati poštovanje za ono što ste postigli za čast Vašeg naroda i za cijelu Latinsku Ameriku“, stoji u izjavi.

,,U ovom dramatičnom trenutku za kontinent, samo ideološka zasljepljenost može nijekati mjesto koje Vi zauzimate u povijesti oslobođenja naših naroda. Prije 30 godina došli ste u Venezuelu neposredno nakon besprimjerene pobjede nad tiranijom, korupcijom i vazalstvom. Tada Vas je naš puk primio kako dolikuje samo junaku, koji utjelovljuje i simbolizira zajednički ideal.“

Potpisnici žele Fidelu Castru ,,iz istih razloga i danas“ očitovati svoju podršku koju povezuju ,,s nadom“ da je moguće ,,izgraditi pravednu, neovisnu i solidarnu Latinsku Ameriku“. Progonstvo Crkve koje je provodio kubanski režim, isusovca Sosu očito se nije ticalo. U tome stavu među progresivnim katolicima tada nije bio jedini. Kršćani koji nisu lijevo, nisu pravi kršćani, nego reakcionari, koji zaslužuju progonstvo. Tako je to formulirao 1986. švicarski kapucin Walbert Bühlmann misleći pritom na marksističke režime u Angoli i Mozambiku koje je Kuba podupirala.

utorak, 16. svibnja 2017.

,,Čudesni svijet“ – apostolski nuncij u Švicarskoj slavio prvu sv. Misu po tradicionalnom obredu


(Bern) Nadbiskup Thomas Gullickson je od 2015. apostolski nuncij u Švicarskoj. Ovu službu vrši on istodobno i u Kneževini Lihtenštajn. 13. svibnja je za njega bio sasvim poseban dan. Tada je on po prvi puta slavio sv. Misu po tradicionalnom obliku rimskog obreda. Već u prošlosti je nuncij očitovao simpatije za Tradiciju i tradicionalni obred. Njegove simpatije vrijede i za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. za čije se kanonsko priznanje od strane Rima nadbiskup izjasnio više puta.

,,13. svibnja mogao je ovaj čovjek prijeći prag u jedan novi i čudesan svijet“. Ovim riječima opisuje sam apostolski nuncij na svojem blogu svoje prvo slavlje sv. Mise u tradicionalnom obredu. Msgr. Gullickson, koji ima 66 godina, svojim izborom riječi očito aludira na to da je trajalo više od 40 godina od njegovog svećeničkog ređenja – da je dakle morao postati toliko 'star', da bi po prvi puta sam mogao slaviti tradicionalni oblik rimskog obreda.

Od 2011. do 2015. bio je msgr. Gullickson apostolski nuncij u Ukrajini. Rođen je 1950. u SAD-u, a zaređen je 1976. za svećenika biskupije Sioux Falls. 1985. ušao je kao promovirani pravnik u diplomatski zbor Svete Stolice. 2004. primio je biskupsko posvećenje. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je titularnim biskupom Polymartija – biskupije koja je – koliko se to povijesno može ustanoviti, postojala od 6. do početka 11. stoljeća u talijanskoj pokrajini Laciju, a potom je sjedinjena s biskupijom Bagnoregio.

Prije svog poziva u Švicarsku imao je nuncij u Ukrajini težak posao kako bi umirio uznemirenu Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, nakon što se papa Franjo susreo s moskovskim patrijarhom na Kubi i potpisao s njime ,,Zajedničku izjavu“ koju unijatski katolici shvaćaju kao nož u leđa.

Dok je u Ukrajini svoju zadaću ispunio u vjernosti Papi, u Švicarskoj su ga progresivni crkveni krugovi dočekali s negodovanjem i otvorenim neprihvaćanjem. Slično je negativno o njemu pisao i dio medija. Dolazak nuncija kojega je pratio glas vjerske ozbiljnosti uznemirio je neke krugove. Teolog i pročelnik studija Religijsko-pedagoškog instituta u Luzernu, Markus Arnold, izjavio je čak ,,da je u Švicarskoj ugrožen vjerski mir“. Arnold je prosvjedovao kod švicarskog predsjednika protiv nuncija koji želi ,,u Katoličkoj Crkvi ojačati vjerski fanatizam“. Arnoldova izjava puno govori o stanju formacije vjeroučitelja i vjeronaučne literature.

Nuncij Gullickson je, u svakom slučaju, prošle subote doživio da po prvi puta ulazi u jedan ,,novi i čudesan svijet“.

Giuseppe Nardi


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/05/eine-wunderbare-welt-apostolischer-nuntius-der-schweiz-zelebrierte-erste-heilige-messe-im-ueberlieferten-ritus/

srijeda, 10. svibnja 2017.

Papinsko pismo venezuelanskim biskupima: prosvjed s crnim križevima na Trgu sv. Petra

Venezuelanski vjernici prosvjeduju kod Regina Coeli protiv represija koje provodi socijalistički režim Nicolasa Madura u njihovoj domovini, prema kojemu papa Franjo gaji simpatije.

(Caracas) Kasnog popodneva 7. svibnja objavila je Venezuelanska biskupska konferencija pismo pape Franje o stanju u Venezueli. Pismo je upućeno biskupima. Datirano je na 5. svibnja i izražava papinsku ,,brigu zbog teške situacije u kojoj živi venezuelanski narod“.

Na Trgu sv. Petra željeli su jučer kod Regina Coeli venezuelanski vjernici s crnim križevima svrnuti pozornost na represije u Venezueli. Na crnim križevima stajala su bijelom bojom napisana imena mrtvih, koji su kod nedavnih prosvjeda protiv socijalističkog režima Nicolasa Madura ustrijeljeni ili umoreni.

Tihi prosvjed nije htio samo upozoriti svjetsku javnost na stanje u ovoj latinoameričkoj zemlji, u kojoj već 19 godina vlada ,,bolivarska revolucija“. Prosvjed s crnim križevima bio je i odgovor papi Franji na njegovo pismo biskupima. On je bio zahtjev da se stavi na stranu venezuelanskog naroda i napusti potporu za PSUV-ov režim.

Na to Papa u svojemu pismu biskupima nije bio spreman. U njemu je ponovio svoj zahtjev da se traži ,,dijalog“ s režimom i da se s njime postigne ,,dogovor“.