srijeda, 20. lipnja 2018.

Spomendan sv. Norberta (6. lipnja) - snimka tradicionalne latinske Mise



Na gornjemu videozapisu s našega Youtube kanala možete pogledati snimku tradicionalne latinske Mise služene ove godine u jednoj lijepoj baroknoj crkvi u našoj domovini na spomendan sv. Norberta iz Xantena, ispovjednika (6. lipnja).

četvrtak, 7. lipnja 2018.

7. lipnja – pravi dan hrvatske državnosti



U Hrvatskoj se danas kao Dan državnosti slavi 25. lipnja kada je Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Tada je, kako nam donosi hrvatska Wikipedia ,,u okruženju velikosrpskih prijetnji i inertnosti svjetske diplomacije, Hrvatski sabor proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije, suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je postala nezavisna država, pokrenula je postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje". To je zasigurno značajan događaj u hrvatskoj povijesti, kada se Hrvatska formalno oslobodila komunističke Jugoslavije (premda je ta neovisnost kasnije proglašena 8. listopada koji se slavi kao Dan neovisnosti). No ipak – svi bi se trebali složiti – tu, u 1991. godini, nije početak hrvatske državnosti. Prvotno se zapravo kao Dan državnosti slavio 30. svibnja, kada je 1990. oformljen prvi višestranački sabor i tako de facto dokinuta komunistička tiranija u Hrvatskoj. No hrvatska je državnost vjekovima starija i seže sve do vremena naših knezova i kraljeva nakon doseljenja Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću.

A pravo pitanje koje si trebamo postaviti je: kakvu mi hrvatsku državnost kao katolici trebamo slaviti? Nakon pada komunizma, početkom 90-ih je u Hrvatsku uvedena višestranačka, parlamentarna, liberalna demokracija. Hrvatska nažalost nije izgrađena na kršćanskim, nego naprotiv na liberalnim temeljima – proglašeno je pravo neograničene slobode govora i tiska koje uključuju pravo na nekatoličku, krivovjernu, protukršćansku i bezbožnu promidžbu i objave, proglašena je vjerska sloboda po kojoj Hrvatska nije katolička država, nego indiferentistička, gdje će sve religije imati jednaka prava – kako katolička religija, tako i one lažne. Hrvatska je odbila uskladiti svoje zakone s Božjim moralnim zakonom. Tako je iz vremena komunizma naslijeđen zakon o dopuštenosti pobačaja koji nije ni u čemu promijenjen, dopuštena je kontracepcija, umjetna oplodnja, slobodno se promiče i prodire u naše društvo homoseksualna i džender-ideologija. S takvom Hrvatskom se istinski katolik zasigurno ne može zadovoljiti, nego je obvezan zalagati se i boriti za uspostavu Kristove kraljevske vlasti u hrvatskome društvu – da naša domovina prizna Kristovu vlast i čast Njegove Crkve te da sve svoje zakone i javni život uskladi s njegovim zahtjevima. Katolički nauk dopušta državno uređenje u kome će građani birati nositelje vlasti, ali to mora biti na način da se osigura ostvarenje zahtjeva Kristove kraljevske vlasti u društvu te da se već a priori onemogući i spriječi da ti nositelji vlasti budu provoditelji liberalne ideologije.


Zato iz ova dva razloga – što je hrvatska državnost vjekovima starija od 1990. ili 1991. te da nakon pada komunizma nije u Hrvatskoj ostvarena katolička država – katolik ne može iskrena srca slaviti ni prvotni dan državnosti (30. svibnja), kao ni onaj koji je uveden kasnije (25. lipnja). Naprotiv, katolik treba kao istinski dan državnosti uzeti događaj koji se u našoj crkvenoj i svjetovnoj historiografiji smatra prvim službenim priznanjem hrvatske državnosti u povijesti, i to od strane Svete Stolice koja ima to od Boga dano moralno pravo. To je naime čin kojim je papa Ivan VIII. priznao kneza Branimira kao hrvatskoga vladara te mu udijelio svoj papinski blagoslov. Bilo je to na današnji dan, 7. lipnja 879. godine.

Zato je ovo datum koji bi katolici trebali slaviti kao istinski dan hrvatske državnosti. Tada je naša domovina priznata od Svete Stolice, nasljednika sv. Petra kao prava, katolička država, koja je takvom formalno ostala (makar je kasnije izgubila svoju suverenost i samostalnost) sve do nakon Prvoga svjetskoga rata i kobnoga priključenja Kraljevini SHS. Za takvu hrvatsku državu želimo se zalagati i boriti, da budu u njoj potpuno ostvarena načela Kristove kraljevske vlasti u društvu, da bi u njoj mogli vladati Srce Isusovo i Marijino. I nadamo se da će taj dan kada će se ponovno ostvariti hrvatska državnost po katoličkim načelima osvanuti čim prije.

U tom iščekivanju i zazivu koji izgovaramo u molitvi Gospodnjoj: ,,dođi Kraljevstvo Tvoje“, želimo vam svima sretan i blagoslovljen pravi dan hrvatske državnosti!

ponedjeljak, 4. lipnja 2018.

Mir i dobro: izvještaj s ,,izvanrednog oblika rimskog obreda“ iz crkve Krista Kralja na Mirogoju



Jučer, u nedjelju 3. lipnja 2018., emitiran je u emisiji ,,Mir i dobro prvoga programa HRT-a izvještaj o sv. Misi po tradicionalnome obredu iz crkve Krista Kralja na Mirogoju koja se ondje redovito služi od početka svibnja ove godine. Emisiju možete pogledati prijavom putem besplatnog korisničkog računa, a prilog o spomenutoj temi započinje oko 24. minute.

Pokušamo li vrednovati ovaj prilog, moći ćemo doći do sljedećih zaključaka. Zasigurno je pozitivna stvar što se prosječni gledatelj ove emisije mogao vjerojatno po prvi puta susresti s ovom temom i tako dobiti spoznaju da se tradicionalna sv. Misa – koje se možda neki stariji gledatelji sjećaju – sada ponovno služi i da je svakome katoliku dopušteno na njoj sudjelovati. Konstantna informacijska blokada i manipulacija koju su modernisti nametnuli sve od uvođenja revolucionarnih reformi pridonijela je širenju obmana da je tradicionalni rimski obred samo stvar prošlosti koja je nadiđena i da za našu katoličku stvarnost nema nikakve važnosti. Zato je dobro da prosječni katolik može proširiti svoja obzorja i uvidjeti da je stvarnost drukčija.


To je ona općenito prva ocjena koju možemo izreći, no trebamo isto tako ući u sadržaj priloga i analizirati pojedine izjave i prizore. Prilog je prema svemu vidljivome rađen na temelju snimaka s prve sv. Mise koja je služena u toj crkvi početkom svibnja, a koncipiran je na objašnjenjima i odgovorima na pojedina pitanja koja daje svećenik zadužen za služenje sv. Mise u toj crkvi, preč. Zvonimir Kurečić. Pratimo li odgovore i komentare preč. Kurečića do jedne točke, možemo konstatirati da su oni korektni i da načelno dobro predstavljaju tradicionalni obred. Ipak, valja svrnuti posebnu pozornost na odgovor na posljednje pitanje koje daje preč. Kurečić, čiji transkript prenosimo u nastavku:

četvrtak, 24. svibnja 2018.

Nedjelja Duhova - sv. Misa iz Kapele sv. Jeronima u Splitu (2017.)




U gornjemu videozapisu možete pogledati snimku sv. Mise koja je bila služena u FSSPX-ovoj Kapeli sv. Jeronima u Splitu prošle godine na nedjelju Duhova (4. lipnja 2017.). U nastavku prenosimo propovijed koja je održana tom prilikom, a prethodno je bila objavljena na stranici Christus Rex:

Mi koji smo ovdje govorimo različitim jezicima, ali se ipak nekako razumijemo. Apostoli su govorili različitim jezikom nego mi, živjeli su u skroz drugom vremenu nego mi, a ipak ih razumijemo. Nalazimo se u drevnom gradu, koji ima ili je imao drukčiji jezik i kulturu od nas, a ipak dijelimo nešto s njime. Apostoli su sami danas govorili masi ljudi sa svih strana svijeta i svatko je razumio. Kako je to moguće? Što mi to imamo zajedničko s ljudima koji se čine toliko različitima od nas?

Ključ je naš Gospodin Isus Krist. On je taj koji je utemeljio Katoličku Crkvu. ,,Katoličkoznači sveopće, a Kristova Crkva treba se protegnuti na sve ljude, sve narode, svako doba i skupinu ljudi. Kako sve njih ujediniti? Po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji želi spasiti sve ljude.

Kako će On to učiniti? Naučavajući istinu. Koju istinu? Istinu da su svi ljudi pozvani postati sinovima Božjim, baštinicima Neba i hramovima Duha Svetoga. Ipak, iako je Krist došao ljudima i otkrio im otajstvo skriveno kroz sve vjekove, mnogi nisu razumjeli, čak ni njegovi apostoli nisu razumjeli. Filip je pitao Isusa da im pokaže Oca, a Isus ga blago prekorava riječima: ,,Tako sam već dugo s vama, i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.”

srijeda, 2. svibnja 2018.

O razvoju Tradicije u Hrvatskoj. Je li indultizam rješenje za obnovu Tradicije?


Nakon izbijanja modernističke revolucije u Crkvi usred i nakon Drugoga vatikanskoga sabora, veći je dio Crkve postao zahvaćen saborskim reformama koje je jedan dio katolika zdušno prihvatio i radio na njihovoj provedbi, dok ih je drugi (veći) dio katolika prihvatio samo pasivno. Jedan je pak – doduše manji – dio katolika prepoznao objektivno stanje da se ova revolucija suprotstavlja vjekovnome, božanski objavljenome katoličkome nauku te je u tom smislu ne možemo slijediti i da smo dužni držati se katoličkoga nauka i bogoslužja kako je to bilo sve do nastupa koncilskih reformi. Tako se razvio tradicionalni pokret čiji je cilj obnova i očuvanja te iste Tradicije koja je do koncila bila isključivo na snazi i koje smo se kao katolici dužni držati.

Ipak ta obnova nije tekla u svakoj zemlji na isti način. U nekim se zemljama ta obnova razvila odmah i uzela veliki zamah, u drugima se to dogodilo malo kasnije. Konkretni razvoj Tradicije bio je uvjetovan različitim faktorima koji također nisu svugdje na isti način bili relevantni, a u ovome članku pokušat ćemo analizirati kako se to dogodilo u našoj domovini Hrvatskoj i pokušati dati osvrt na trenutnu situaciju kao i na perspektive za budućnost.

U Hrvatskoj, kao i u drugim bivšim komunističkim zemljama, nije bilo tradicionalnoga pokreta sve do pada komunizma početkom devedesetih. No ni tada – za razliku od nekih drugih zemalja – on nije odmah pokrenut, nego je za to trebalo čekati više godina. Kao mogući razlog možemo navesti povijesno-društveni katolički identitet naše zemlje u kome modernistička revolucija nije dosegla razmjere kao u zapadnim zemljama. U našoj domovini bila je u izvjesnoj mjeri još uvijek prisutna konzervativna klima. Ipak, upravo nakon pada komunizma kada je Crkva stekla punu slobodu djelovanja, taj je revolucionarni proces prebačen u višu razinu. Počele su se intenzivnije uvoditi modernističke novotarije u nauku i bogoslužju, kolegijalistički mentalitet u župama i biskupijama, graditi užasne modernističke crkve, kler i redovništvo posvjetovnjačivati te su si katolici počeli postavljati određena pitanja. Pored inicijativa pojedinih svećenika koji su kratkotrajno uspjeli javno služiti tradicionalni obred, za uspostavu prve stalne javne tradicionalne latinske Mise u Hrvatskoj trebalo je čekati nešto više od 20 godina nakon pada komunizma, odnosno oko 40 godina od uvođenja novoga obreda Mise. Tada je (2011. god.) nadbiskup Josip Bozanić na molbu jedne skupine vjernika providio redovito služenje tradicionalnoga obreda na temelju motuproprija Summorum pontificum (u nastavku: SP) u zagrebačkoj crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici. To je bio svakako po sebi veliki događaj na planu obnove Tradicije u Hrvatskoj, no pokušat ćemo ovdje malo zastati i prebaciti naše izlaganje na višu razinu.


Prije nego krenemo dalje, moramo si postaviti jedno načelno pitanje, a to je: na koji način se treba ostvarivati obnova Tradicije u Crkvi? Odgovor glasi: na isti način kako je ta ista Tradicija živjela u Crkvi sve do nastupa zlosretnih reformi kojima je ona potisnuta. A da bismo vidjeli njezina obilježja, moramo poći od onoga što čini definiciju svakoga katolika. Krist je kao veliki svećenik, prorok i kralj dao svojoj Crkvi, odnosno apostolima na čelu sa svojim namjesnikom sv. Petrom, vlast i službu posvećivanja, naučavanja i upravljanja Božjim narodom. Iz toga proizlaze tri veze jedinstva Crkve: jedinstvo u vjeri, sakramentima (bogoslužju) i vodstvu zakonitih pastira. To je ono što čini definiciju i povezuje svakoga katolika: ispovijedanje iste, božanski objavljene katoličke vjere, jedinstvo u sakramentima te podložnost i poslušnost zakonitim pastirima u svemu zakonitome. Zato je prava obnova moguća samo putem cjelovite obnove svih triju veza jedinstva i bila bi velika zabluda ograničiti tu obnovu samo na neke od ovih veza ili samo na njihove određene segmente.

ponedjeljak, 16. travnja 2018.

Kako su japanski katolici sačuvali vjeru



1873. je u Japanu dokinuta zabrana kršćanstva. Misijska družba u Parizu koja se pripremala za ponovno propovijedanje Evanđelja u Japanu je po odredbi Svete Stolice čekala priliku da pošalje na novu službu mons. Vorcarda, prvoga apostolskoga vikara u Japanu. Biskup Forcard nije dobio priliku da djeluje u Japanu. Kratko nakon toga je p. Petitjean, kasniji apostolski vikar Japana, mogao ući u luku Nagasaki na Kyushu zajedno s nekoliko drugih francuskih misionara. Tako je probijen led za oživljavanje kršćanstva u Japanu.

Kratko nakon toga dogodio se najdramatičniji događaj u povijesti katoličanstva u Japanu,
kakav se nikada ne može zaboraviti. Iako je u to vrijeme podizanje crkava bilo zakonito, Japanci u njih nisu smjeli ulaziti. Mons. Petitjean je izgradio jednu u Ouri u Nagasakiju za uporabu strancima. On je tu jednoga dana molio pred oltarom kada se nekoliko starijih žena približilo crkvi, pažljivo da ih se ne bi vidjelo i prijavilo, te potom kriomice provuklo kroz vrata. Jedna od njih, približavajući mi se drhteći da i zidovi ne bi imali uši, prošaptala je: ,,Gdje je kip Blažene Djevice Marije?“ Mons. Petitjean, koji nije primijetio da su se približile, okrenuo se začuđen neočekivanim pitanjem. Prikrivajući svoje osjećaje, pokazao je prema oltaru iznad uz koji je stajao Gospin kip. Žene su neko vrijeme gledale u čuđenju i divljenju, a potom se bacile na koljena i zaboravivši suze, izlile svoje srce u molitvi, kako su se njihove oči naputile suzama neopisivih osjećaja. One koje su cijelo vrijeme živjele kao siročad, sada su se našle licem u lice sa svojom pravom Majkom, koju su neznajući tražili cijelo vrijeme te se njihovo cijelo srce uzbudilo radošću.

Kada su otkrile da su ti francuski misionari –
izaslanici koje je poslala Sveta Stolica – bili u celibatu, žene su se utvrdile u vjeri da su to uistinu pravi katolički svećenici koji su ponovno pohodili njihove obale.

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

Papa Franjo i vječna sudbina duša


Svrha Crkve je slava Božja i spasenje duša. Spasenje od čega? Vječnoga prokletstva, sudbine koja očekuje one koji umru u smrtnome grijehu. Za spasenje ljudi je naš Gospodin prikazao svoju otkupiteljsku Muku. Gospa nas je na to podsjetila u Fatimi: prva tajna, koja je priopćena troje pastira 13. srpnja 1917., započela je strašnom vizijom mora paklenskih vatri. Da im Gospa nije obećala da će ih uzeti u nebo – piše sestra Lucija – vidioci bi bili umrli od šoka i straha. Gospine riječi su uznemirujuće i oštre: ,,Vidjeli ste pakao u koji idu duše jadnih grešnika. Da bi ih spasio, Bog želi utemeljiti u svijetu pobožnost mome Bezgrješnome Srcu”. Godinu prije toga naučio je fatimski anđeo tri mala pastira ovu molitvu: ,,O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe”.

Isus neprestano govori o ,,geheni (paklu) i o neugasivome ognju (Mt 5,22; 13, 42; Mk 9, 43-49) koji je predviđen onima koji se odbiju obratiti čak i na kraju svojih života. Ta prva vatra, duhovna, znači lišenost posjedovanja Boga. To je najstrašnija kazna i ono u čemu se zapravo sastoji pakao, budući da smrt razrješuje zemaljske spone duše, koja žudi svom svojom snagom doseći Boga, ali to ne može ako je slobodno odabrala odijeliti se od Njega putem grijeha.

četvrtak, 22. ožujka 2018.

Bog i Njegove kreposti


2. Lekcija – Bog i Njegove kreposti

8. Što mislimo pod tim kada kažemo da je Bog najviše biće?

Kada kažemo da je Bog najviše biće, mislimo da je On iznad svih stvorenja, samopostojeći i beskrajno savršen Duh.

- Bog je iznad svih stvorenih stvari – iznad mineralnog, biljnog i životinjskog svijeta, ljudi i anđela. Neka sličnost s Bogom postoji u svakom stvorenju, od najvišeg do najnižeg. Međutim i najviši anđeli su samo slabi odraz Njegove neizmjerne savršenosti, koji je bezmjeran Stvoritelj i Vladar svemira.

Biblija:
Izlazak 3, 14 – "JA JESAM, KOJI JESAM."
Izaija 44, 6 –  "Ja sam prvi i ja posljednji, osim mene nema boga.“

9. Što je duh?

Duh je biće koje ima shvaćanje i slobodnu volju, ali nema tijela i nikada neće umrijeti.

- Duša čovjekova je duh koji neće umrijeti jer je jednostavan i nema sastavnih dijelova, a budući da je duhovna, odnosno posve neovisna o tvari u svojoj biti i u svom vlastitom nadležnom djelovanju, ona ne ovisi o stvorenjima da bi postojala i ona je ne mogu uništiti.

10.  Što mislimo pod tim kada kažemo da je Bog samopostojeći?

Kada kažemo da je Bog samopostojeći mislimo da On ne duguje svoje postojanje niti jednom drugom biću.

- Bog je prvi i potpuno neovisan izvor svega postojanja. Svakom drugom biću je dano postojanje, Bog je Svoje vlastito postojanje, Bog je Svoj vlastiti život, ili On je koji je.

- Očigledna je proturječnost smatrati da je Bog, koji je samopostojeći, mogao biti stvoren od nekog drugog.

Biblija:
Izlazak 3, 14 – "JA JESAM, KOJI JESAM."

11. Što mislimo pod tim kada kažemo da je Bog neograničeno savršen?

Kada kažemo da je Bog neograničeno savršen mislimo da On ima sve kreposti bez ograničenja.

- Bog ima u sebi, u znamenitom stupnju, kreposti u svim stvarima koje su ikada postojale ili će postojati ili koje mogu postojati. On je uzrok svih kreposti u stvorenjima. Kreposti stvorenih stvari nalaze se u Bogu na beskrajno superiorniji način.

Biblija:
Psalm 145, 3 – Velik je Gospod, hvale dostojan veoma; neispitljiva je veličina njegova.

12.  Koje su neke od Božjih kreposti?

Neke od Božjih kreposti su: Bog je vječan, svedobar, sveznajući, sveprisutan i svemogući.