utorak, 16. srpnja 2019.

Judeoprotestantizam Elvisa Duspare (I.)


Elvis Duspara poznata je osobnost unutar katoličkoga, odnosno vjerskoga medijskoga prostora u Hrvatskoj. Sa svojim časopisom Nacija koji je nekada izdavao te člancima na istoimenoj stranici, zatim objavama na svojoj Facebook stranici kao i videozapisima koje redovito objavljuje i koji privlače određenu pozornost, stekao je izvjesnu reputaciju. To pokazuju i neke reakcije, kao što je rasprava s poznatim vjerskim portalom Bitno.net, što zaslužuje da se s tradicionalne katoličke perspektive napravi osvrt na njegove objave i djelovanje.

Na početku moramo svakako istaknuti da je Duspara prije nekoga vremena, kada je još izlazio časopis Nacija, dao prostora temi tradicionalne latinske Mise, te prema njoj izrazio čak i određene simpatije. Tako je primjerice u Naciji izašao članak Luke Popova o nadbiskupu Lefebvreu i Bratstvu sv. Pija X., a Duspara je čak napravio intervju s p. Marko Tilošancom, svećenikom Bratstva, te je u istoimenom časopisu objavljeno nekoliko njegovih članaka. Također je Duspara napisao jedan članak sa svojim iskustvima sudjelovanja na tradicionalnoj latinskoj Misi koji može dobiti samo visoku ocjenu. Sve je to bio doprinos u prilog razvoja tradicionalnoga pokreta u Hrvatskoj koji nedvojbeno zaslužuje svaku pohvalu.

Međutim, Dusparin načelni teološki i duhovni razvoj u razdoblju nakon toga poprimio je vidno zabrinjavajući smjer. Iako su se tragovi toga razvoja mogli uočiti već i prije toga – u određenim idejama i načinu razmišljanja koji nije odgovarao zdravoj katoličkoj Tradiciji, ono što je s vremenom uslijedilo prelazilo je sve više u ponekad suptilno, a ponekad otvoreno osporavanje ili suprotstavljanje katoličkome nauku i zdravim katoličkim običajima. Obim ove problematike je s Dusparinom sve većom produkcijom članaka i videozapisa postajao sve opsežniji tako da će trebati više prostora da bi se ona adekvatno analizirala. To želimo započeti ovim člankom, u kome ćemo se osvrnuti na jedan od posljednjih Dusparinih video objava, a to je ona u kojoj tumači zašto, pozivajući se na sv. Pismo, on ne jede svinjsko meso i druga jela koja su bila zabranjena starozavjetnim Zakonom.

Zašto katoliku treba smetati Dusparin judeo-protestantski pseudokatolicizam?

Nakon uvodnih riječi u kome smo istaknuli Dusparin pozitivni doprinos općoj klimi za prihvaćanje Tradicije u Hrvatskoj – a mogli bismo tome pridodati i druge vrijedne priloge koje je objavio s analizom društvene, političke, pa i vjerske situacije u Hrvatskoj – mogli bismo se upitati ne zvuče li gornji naslov i podnaslov možda pregrubo? Je li Duspara doista toliko zaglibio da je pravedno 'prekrižiti' sve njegove pozitivne priloge? Na to treba reći da doista ne želimo prosuđivati Elvisa Dusparu po njegovim nakanama ili osjećajima. Nemamo razloga sumnjati i možemo vjerovati da on ima najbolje nakane, no to se isto može reći za bilo kojega zabludjeloga katolika ili pak krivovjernika kroz povijest. Crkva je uvijek prosuđivala nečije objektivne postupke te se ovdje želimo voditi samo tim načelom. Želimo jednostavno analizirati Dusparine izjave i vidjeti što one objektivno znače i koji imaju učinak. Pritom kao kriterij prosudbe ne smijemo zaboraviti ono temeljno načelo na koje nas obvezuje katolička vjera – da je dobro uvijek cjelovito, a da zlo proizlazi iz defekta od te cjelovitosti dobra. Drugim riječima, vjeru smo dužni čuvati i ispovijedati cijelu i neokrnjenu i već malo odstupanje od vjere vodi do sudbonosnih, tragičnih posljedica. To vrijedi i u onim manjim, naoko nedogmatskim i nedefiniranim stvarima, koje ipak bitno spadaju u katoličku Tradiciju, a kamoli više za vjerske istine koje su izričito definirane i čije odbacivanje ili pak uporno osporavanje predstavlja otpad od katoličke vjere.

S tim u vidu morat ćemo ustanoviti da je Elvis Duspara nažalost u više točaka prešutno ili izričito odstupio od tih načela te se time udaljio od katoličke vjere i pristao uz svjetonazor koji ima gotovo sva bitna obilježja protestantizma te se uz to nadovezuje na jednu nekatoličku, heterodoksnu judeofiliju prema židovstvu kao lažnoj religiji nastaloj nakon Krista.


Do tih zaključaka možemo prilično lako doći ako pogledamo već ovaj prvi video na koji se želimo osvrnuti. U njemu Duspara naime iznosi stav da on iz svojih kršćanskih uvjerenja ne jede svinjetinu i druga jela koja su bila kultno zabranjena u Starome zavjetu. Svakome katoliku koji je zadržao zdrav duh vjere ovakva bi izjava doista trebala zazvoniti u ušima. Nema, naravno, ništa spornoga u tome da se netko zbog nutricionističkih razloga uzdržava od određene vrste hrane jer nam Crkva u tom pitanju ne donosi određene propise kojih bismo se trebali držati. Ona je doista uvela pokorničke dane u kojim smo obvezni držati post (općenito uzdržavanje od hrane tako da se smije uzeti samo jedan puni obrok i dva manja) i nemrs (uzdržavanje od konzumacije mesa) kao disciplinske propise radi našega posvećenja. Ona a priori ne osuđuje bilo koju vrstu hrane, no po osobnoj prosudbi slobodno nam je držati određenu vrstu posta te se uzdržavati od neke vrste hrane. Tako primjerice stroži redovi općenito ne jedu meso kao jednu vrstu pokorničke prakse.

No Duspara ovdje tvrdi nešto sasvim drugo. On tvrdi da je on došao do spoznaje da zapravo još uvijek postoje jela koja su kultno zabranjena kao u Starome zavjetu i da bi se 'prosvjetljeni kršćanin' trebao od njih uzdržavati. Kao što svatko imalo poučen o katoličkoj vjeri zna, takav je stav posve protivan katoličkome nauku. Crkva naime uči da je Kristovim dolaskom ceremonijalni, tj. kultni zakon Staroga zavjeta ukinut i nadomješten novim, evanđeoskim zakonom. I to iz razloga što je taj kultni zakon bio sjena buduće stvarnosti (Heb 10,1), on je upućivao na Krista koji ga je svojim dolaskom ispunio. Dakle svi kultni obredi SZ-a bili su znak za Krista koji ih je svojim dolaskom ostvario tako da su tim trenutkom oni prestali postojati. To je pravo tumačenje Isusovih riječi da je došao ,,ispuniti Zakon, a ne ukinuti (Mt 5,17), a ne ono koje Duspara sugerira – da bi to značilo da su kršćani dužni držati propise SZ-a. Naprotiv, kao što nam govori sv. Pavao (Gal 3,13), Krist je sam ispunio Zakon koji je upućivao na njega, koji je u SZ-u označivao čovjekovu nemogućnost da sam postigne pravednost i zato bi svatko tko bi dalje držao da starozavjetni zakon obvezuje kršćane, griješio i izražavao svoju nevjeru u Krista. Tako nam to na autoritativan način tumači Firentinski sabor u buli 'Cantate Domino' iz 1441. god.:

srijeda, 10. srpnja 2019.

Italija: Matteu Salviniju raste naklonost praktičnih katolika


Dok je stranka Lega nord koju predvodi zamjenik premijera Matteo Salvini, predmet opetovanih upozorenja Talijanske biskupske konferencije (CEI), praktični talijanski katolici većinom su glasovali za nju tijekom europskih izbora održanih 26. svibnja 2019. godine.

Anketa objavljena manje od mjesec dana nakon europskih izbora od strane Ipsos instituta u Avvenireu, imala je učinak hladnoga tuša za sjedište Talijanske biskupske konferencije.

Tijekom predizborne kampanje, dok su talijanski mediji i biskupi žigosali glasovanje za stranku Mattea Salvinija, on se popeo s četvrtoga na prvo mjestu po redoslijedu izbornih preferencija katolika u Italiji, od kojih je 33% glasalo za njega.

,,Ako danas katolici glasuju za Legu, to nam samo može svrnuti pozornost na političku krizu, komentirao je kardinal Gualtiero Bassetti, predsjednik CEI-ja, promatrajući glasanje za Salvinija kao njihovo odbijanje, prije nego potporu. Odbijajući tako priznati vjersku krizu, biskupi su odavno izgubili autoritet nad vjernicima.

Nekoliko dana prije izbora, 26. svibnja, Matteo Salvini razljutio je nekoliko katoličkih vođa vitlanjem Krunicom i prizivanjem Blažene Djevice Marije. „Povjeravam svoj život i vaš život Bezgrešnom Srcu Marijinu koje će, siguran sam, dovesti nas do pobjede“, započeo je svoj govor zamjenik talijanskoga premijera.

Rezultati 26. svibnja pokazali su da Talijani više vole zazivanje svoje toliko štovane Gospe negoli zaklinjanje monsinjora.


srijeda, 26. lipnja 2019.

Progon katolika u Kini se pojačava



Od 13. svibnja katolici su stražarili dan i noć da bi spriječili mjesne vlasti da ne unište kipove u svetištu Šengdiliang u biskupiji Xiwanzi, koja se nalazi u kineskoj pokrajini Hebei na sjeveroistoku zemlje. Pribojavaju se novoga vala progona nakon što su vlasti skinule križ s jedne crkve u pokrajini.

Križ podignut s vanjske strane katoličke crkve u Šenliuzhuangu u biskupiji Handan vlasti su već bile uklonile početkom svibnja. Od mnogih župa u Handanu se tražilo da stave obavijesti da je ,,zabranjen ulaz djeci, a komunisti ne smiju vjerovati u religiju. Još jedna poruka koja je stavljena na zidove ukazuje na crkve, križeve i znakove koji su izgrađeni bez dozvole te ih se treba srušiti. Ukupno 24 crkava nalazi se na popisu ,,za rušenje”.

Pokrajina Hebei ima najveću katoličku populaciju u Kini s oko 1,5 milijuna vjernika.


srijeda, 12. lipnja 2019.

J. M. Lemius: Katekizam o modernizmu (II.)



Nastavak prijevoda znamenitoga djela p. J. B. Lemiusa ,,Katekizam o modernizmukoje pobliže razjašnjava opasnost ove središnje zablude novoga vremena u Crkvi na temelju enciklike Pascendi pape sv. Pija X.


Prvi dio
Zablude modernista

Predgovor

P. Da bismo na sustavan način nastavili izlaganje zabluda modernista – koliko osobnosti igra ulogu u razmišljanju modernista?
O. Da bismo na sustavan način nastavili u ovoj teškoj stvari, ponajprije valja primijetiti da svaki modernist u sebi sadrži i uključuje više osobnosti: on je filozof, vjernik, teolog, povjesničar, kritičar, apologet, reformator. Tko god želi precizno upoznati njihov sustav i detaljno shvatiti načela i posljedice njihovih nauka, treba jasno razlučiti ove uloge jednu od druge.

Prvo poglavlje
Religijska filozofija modernista

I. Agnosticizam

P. „Počinjemo, dakle, s filozofom” – koji nauk modernisti izlažu kao temelj svoje religijske filozofije?
O. ,,Temelj vjerske filozofije modernisti polažu u učenje koje općenito nazivamo agnosticizmom.

P. Kako sažeti nauk agnosticizma?
O. ,,Prema tom učenju čitavi je ljudski razum u cijelosti ograničen na područje fenomena, znači na ono što se javlja i na način na koji se javlja: niti pravo, niti prirodne sposobnosti ne dopuštaju mu ići dalje. Zbog toga mu nije dano vinuti se Bogu, niti spoznati njegovu egzistenciju, pa ni pomoću vidljivih stvari.”

P. Koji zaključak modernisti izvlače iz toga nauka?
O. ,,Iz toga se zaključuje da Bog, što se tiče znanosti, ne može nipošto biti predmet njezina izravnog istraživanja, a što se tiče povijesti, ne smije mu se nikada pristupati kao povijesnom subjektu.”

petak, 7. lipnja 2019.

7. lipnja – pravi dan hrvatske državnosti


U Hrvatskoj se danas kao Dan državnosti slavi 25. lipnja kada je Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Tada je, kako nam donosi hrvatska Wikipedia ,,u okruženju velikosrpskih prijetnji i inertnosti svjetske diplomacije, Hrvatski sabor proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije, suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je postala nezavisna država, pokrenula je postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje". To je zasigurno značajan događaj u hrvatskoj povijesti, kada se Hrvatska formalno oslobodila komunističke Jugoslavije (premda je ta neovisnost kasnije proglašena 8. listopada koji se slavi kao Dan neovisnosti). No ipak – svi bi se trebali složiti – tu, u 1991. godini, nije početak hrvatske državnosti. Prvotno se zapravo kao Dan državnosti slavio 30. svibnja, kada je 1990. oformljen prvi višestranački sabor i tako de facto dokinuta komunistička tiranija u Hrvatskoj. No hrvatska je državnost vjekovima starija i seže sve do vremena naših knezova i kraljeva nakon doseljenja Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću.

A pravo pitanje koje si trebamo postaviti je: kakvu mi hrvatsku državnost kao katolici trebamo slaviti? Nakon pada komunizma, početkom 90-ih je u Hrvatsku uvedena višestranačka, parlamentarna, liberalna demokracija. Hrvatska nažalost nije izgrađena na kršćanskim, nego naprotiv na liberalnim temeljima – proglašeno je pravo neograničene slobode govora i tiska koje uključuju pravo na nekatoličku, krivovjernu, protukršćansku i bezbožnu promidžbu i objave, proglašena je vjerska sloboda po kojoj Hrvatska nije katolička država, nego indiferentistička, gdje će sve religije imati jednaka prava – kako katolička religija, tako i one lažne. Hrvatska je odbila uskladiti svoje zakone s Božjim moralnim zakonom. Tako je iz vremena komunizma naslijeđen zakon o dopuštenosti pobačaja koji nije ni u čemu promijenjen, dopuštena je kontracepcija, umjetna oplodnja, slobodno se promiče i prodire u naše društvo homoseksualna i džender-ideologija. S takvom Hrvatskom se istinski katolik zasigurno ne može zadovoljiti, nego je obvezan zalagati se i boriti za uspostavu Kristove kraljevske vlasti u hrvatskome društvu – da naša domovina prizna Kristovu vlast i čast Njegove Crkve te da sve svoje zakone i javni život uskladi s njegovim zahtjevima. Katolički nauk dopušta državno uređenje u kome će građani birati nositelje vlasti, ali to mora biti na način da se osigura ostvarenje zahtjeva Kristove kraljevske vlasti u društvu te da se već a priori onemogući i spriječi da ti nositelji vlasti budu provoditelji liberalne ideologije.


Zato iz ova dva razloga – što je hrvatska državnost vjekovima starija od 1990. ili 1991. te da nakon pada komunizma nije u Hrvatskoj ostvarena katolička država – katolik ne može iskrena srca slaviti ni prvotni dan državnosti (30. svibnja), kao ni onaj koji je uveden kasnije (25. lipnja). Naprotiv, katolik treba kao istinski dan državnosti uzeti događaj koji se u našoj crkvenoj i svjetovnoj historiografiji smatra prvim službenim priznanjem hrvatske državnosti u povijesti, i to od strane Svete Stolice koja ima to od Boga dano moralno pravo. To je naime čin kojim je papa Ivan VIII. priznao kneza Branimira kao hrvatskoga vladara te mu udijelio svoj papinski blagoslov. Bilo je to na današnji dan, 7. lipnja 879. godine.

Zato je ovo datum koji bi katolici trebali slaviti kao istinski dan hrvatske državnosti. Tada je naša domovina priznata od Svete Stolice, nasljednika sv. Petra kao prava, katolička država, koja je takvom formalno ostala (makar je kasnije izgubila svoju suverenost i samostalnost) sve do nakon Prvoga svjetskoga rata i kobnoga priključenja Kraljevini SHS. Za takvu hrvatsku državu želimo se zalagati i boriti, da budu u njoj potpuno ostvarena načela Kristove kraljevske vlasti u društvu, da bi u njoj mogli vladati Srce Isusovo i Marijino. I nadamo se da će taj dan kada će se ponovno ostvariti hrvatska državnost po katoličkim načelima osvanuti čim prije.

U tom iščekivanju i zazivu koji izgovaramo u molitvi Gospodnjoj: ,,dođi Kraljevstvo Tvoje“, želimo vam svima sretan i blagoslovljen pravi dan hrvatske državnosti!

srijeda, 5. lipnja 2019.

Istraživanja uistinu pokazuju da su kršćani Male Azije i Tracije bili žrtve genocida turskih muslimana


Turska to, naravno, još uvijek poriče. Ali oni su stvorili genocid modernog stila i pokrenuli proces koji je doveo do trenutno gotovo nestanka kršćana na Bliskom istoku – kršćana koji su do početka 20. stoljeća bili značajan dio regionalnoga stanovništva.

Slijede izvadci iz Wall Street Journala:

Kada je Turska uništila svoje kršćane

Od 1894. do 1924. godine je zaprepašćujuća kampanja genocida bila usmjerena ne samo na Armence, nego i na grčke i asirske zajednice.

Benny Morris i Dror Ze'evi
17. svibnja 2019.

Između 1894. i 1924. broj kršćana u Maloj Aziji pao je s nekih 3-4 milijuna na samo nekoliko desetaka tisuća – s 20% stanovništva na manje od 2%. Turska je ovaj pad odavno pripisala ratovima i općem kaosu toga razdoblja, koji je također odnio mnoge živote muslimana. Ali potomci turskih kršćana, od kojih su se mnogi raspršili diljem svijeta od 1920-ih, tvrde da su Turci ubili oko pola njihovih predaka, a ostale protjerali.

Kršćani su u pravu. Naša istraživanja potvrđuju njihove tvrdnje: armenske, grčke i asirske (ili sirijske) zajednice u Turskoj nestale su kao posljedica zaprepašćujuće kampanje genocida koja je počela 1894., a koju su počinili njihovi susjedi muslimani. Do 1924. uništene su kršćanske zajednice u Turskoj i njezinim pripadajućim područjima.

srijeda, 29. svibnja 2019.

29. svibnja 1453.: pad Carigrada



29. svibnja 1453.: kraj Istočnoga Rimskoga Carstva, pad Carigrada. Barbari uništavaju visoku kulturu:

,,Tijekom cijeloga toga dana održali su Turci veliki pokolj kršćana u cijelome gradu. Krv je tekla na zemlju kao da pada kiša i stvara prave potoke... na nekim mjestima je tlo bilo pokriveno leševima i nije se moglo hodati ulicama.
...Od Hagije Sofije napravili su najprije staju. Nebrojeni dragocjeni rukopisi, djela grčkih ili latinskih autora antike, bili su spaljeni ili poderani. Redovnice su se prodavale na dražbi... Tri dana trajao je lov na ljude te je održan veliki sajam robova. Nijedna bitka, nijedno osvajanje nije nikada u tako kratkome vremenu stvorilo tako puno zarobljenika.


četvrtak, 23. svibnja 2019.

Nužnost vjere za spasenje (propovijed)



Propovijed p. Kornelija Grgića održana 28. travnja 2019. (Bijela nedjelja) u Kapeli sv. Josipa (FSSPX) u Zagrebu koja govori o važnosti vjere i krštenja za spasenje.

četvrtak, 9. svibnja 2019.

Kakav treba biti dobar pastir?



Propovijed p. Vidka Podržaja, tradicionalnoga katoličkoga svećenika iz Slovenije, održana 5. svibnja 2019. (Nedjelja Dobroga Pastira) u Kapeli sv. Josipa (FSSPX) u Zagrebu. Propovijed osvjetljava ideal dobroga pastira koji je ostvaren u primjeru sv. pape Pija V. koji se založio za obranu europske katoličke civilizacije, nasuprot primjerima modernih papa (posebno sadašnjeg pape Franje) koji provode destruktivni ekumenizam i vjerski indiferentizam, čije su posljedice relativizacije vjere i opća konfuzija.

ponedjeljak, 6. svibnja 2019.

Šri Lanka: skriveno lice napada



Kardinal Malcolm Ranjith, nadbiskup Colomba, javno je okrivio vlasti Šri Lanke što nisu učinile sve što je u njihovoj moći kako bi spriječile niz napada koji su otok zavili u žalost, uzrokujući prema provizornoj računici 359 smrtnih slučajeva [broj poginulih je 26. travnja promijenjen na 253]. Otada su glavni ravnatelji sigurnosti u zemlji otpušteni. Tvrdnje o odgovornosti za masakre koje preuzima organizacija Islamske države baca svjetlo na novu svjetsku strategiju džihadista dan nakon gubitka svog kalifata.

,,Saznali smo da su se sve te smrti mogle izbjeći: zašto to nitko nije spriječio?” Nadbiskup Colomba – najuvaženiji i medijski najzastupljeniji vjerski autoritet u zemlji – izrazio je ljutnju zbog događaja od 23. travnja 2019., osuđujući ,,apsolutno neprihvatljivo ponašanje visokih vladinih dužnosnika”.

Dan nakon ubojitih napada, za koje je provizorni broj trenutno 253 mrtva i 500 ranjenih, u Šri Lanci je još uvijek zgroženost, nakon što su novine objavile izvješće obavještajne službe od prethodnog 11. travnja, gdje se upozorava da islamska organizacija planira ,,samoubilačke napade na važne katoličke crkve i indijsko veleposlanstvo”.

Rivalstvo između premijera Ranila Wickremesinghea i predsjednika Maithripale Sirisene – kako u otvorenom sučeljavanju od listopada 2018. godine, tako i izborni kontekst (izbori se imaju održati krajem 2019.) – objašnjava ovaj tragični neuspjeh.

Šrilankanski tisak, usput rečeno, nije prevaren: ,,Želja da se oslabi političkoga suparnika ugrozila je sigurnost zemlje”, žali se dnevni list Daily Mirror u izdanju od 23. travnja.