ponedjeljak, 24. veljače 2020.

Katolički tradicionalisti u Hrvatskoj 2008.-2018. (II.)


3. OBNOVA KATOLIČKE TRADICIJE U DUHU FSSPX-A U HRVATSKOJ

Osim svećenika koji su TLM slavili s biskupskim dopuštenjem, u Hrvatskoj nakon motuproprija počinje svoje djelovanje FSSPX. Prvi posjet FSSPX-a Hrvatskoj zbio se 13. travnja 2012. Misu su služili svećenici iz Austrije, Göttler i Trutt, uz pomoć jednoga tadašnjega bogoslova.39 Poslije mise održano je predavanje pod nazivom „Vjera, Tradicija, Crkva, Koncil, Bratstvo sv. Pija X.“ Misa i predavanje održani su u dvorani Zrinski u hotelu Dubrovnik.

FSSPX je povremeno održavao mise u iznajmljenim prostorima u Zagrebu (Hotel Dubrovnik, Hotel Panorama, Hotel Fala, Hotel I, Chromosov toranj, Češki narodni dom), Splitu (Hotel Dujam40), Rijeci (Centar Zamet i Hrvatska čitaonica na Trsatu) i Slavonskom Brodu (Falcon electronic).41

U Hrvatskoj je FSSPX osnovan kao Udruga sv. Josipa sa sjedištem u Dugom Selu. Blog Christus Rex pokrenut je u svibnju 2013. godine kao neslužbeni blog koji je promicao stavove FSSPX-a. U 200. objavi u veljači 2014. pisalo je da blog postaje „poluslužbeni informacijski izvor Svećeničkog bratstva sv. Pija X. za promicanje stavova i apostolata FSSPX-a u Hrvatskoj; a poluslužbeni u tom smislu da Bratstvo ne stoji službeno iza njega, već mu daje svoju podršku, nadzire njegov rad.“42

srijeda, 19. veljače 2020.

Katolički tradicionalisti u Hrvatskoj 2008.-2018. (I.)


Autor: Ivo Mišur1

Sažetak: U radu je izložena kronologija obnove pretkoncilskoga obreda mise Katoličke Crkve u Hrvatskoj. U uvodu se objašnjava problematika primjena odredbi Drugoga vatikanskoga koncila, izmjene reda mise te okolnosti nastanka Bratstva sv. Pija X. Skupina zagrebačkih vjernika, potaknuta proglašenjem papina motuproprija Summorum Pontificum 2007. godine, u Hrvatskoj je pokrenula inicijativu za obnovom tradicionalne mise na latinskom jeziku. Zagrebačka nadbiskupija 2011. je godine imenovala svećenika koji se brinuo o vjernicima privrženim tradicionalnom obredu do svoje smrti 2014. godine, nakon čega zajednica ostaje bez pastoralne skrbi sve do 2018. godine. U međuvremenu je Bratstvo sv. Pija X. započelo redovni pastoral u Hrvatskoj i privuklo određen broj vjernika u svoje kapele. Analiziran je razvoj dvaju zajednica, kao i rezultati anketnoga istraživanja među vjernicima koji se okupljaju oko FSSPX-a, a kojim su utvrđene glavne karakteristike ove zajednice.


Ključne riječi: Katolička Crkva, tradicionalna latinska misa, FSSPX, Summorum Pontificum

1. UVOD

Nakon Drugoga vatikanskoga koncila Katolička se Crkva otvorila svijetu. Usvajanje ekumenizma, vjerske slobode i kolegijalnosti kao službenih crkvenih stavova najznačajnije su promjene koje su obilježile koncilsko zasjedanje. Jedna od promjena koju su vjernici najprije osjetili bila je promjena reda mise 1969. godine, koja se očitovala u uvođenju narodnoga jezika u liturgiju te okretanje svećenika prema narodu umjesto prema oltaru. Nisu svi biskupi i svećenici bili oduševljeni novostima. Neslaganja i različite interpretacije ekumenskih koncila u Crkvi kroz povijest su pravilo.2

Jedan od vodećih protivnika promjena bio je nadbiskup Marcel Lefebvre koji je za vrijeme koncila, u kojem je sudjelovao, bio poglavar Družbe Duha Svetoga (Congregatio Sancti Spiritus – CSSp). Nakon neuspjeloga pokušaja otpora promjenama umirovljen je. Ponovno se aktivirao na zahtjev skupine svećenika i bogoslova privrženih tradiciji. Na njihovu zamolbu osnovao je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. (Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pii X., FSSPX)3 1. studenog 1970. Dopuštenje za rad bratstva dao je mjesni biskup François Charrière u Lausanne-Genf-Fribourgu. Društvo je osnovano kao pia unio (ad experimentum na šest godina).4


Službene Crkvene vlasti pozorno su pratile rad novoosnovanoga bratstva te su u tu svrhu provođene redovne kanonske vizitacije. Nakon jedne vizitacije tijekom koje su se vodile žustre teološke rasprave, Lefebvre je 1974. izdao deklaraciju u kojoj se otvoreno suprotstavio koncilskim promjenama.5 Pismo nije prošlo nezapaženo jer je Lefebvre pozvan u Vatikan na očitovanje nakon čega je mjesni biskup Fribourga, Mgr. Pierre Mamie, FSSPX-u oduzeo pia unio status, praktično ukinuvši FSSPX 6. svibnja 1975. Lefebvre nije priznao ukinuće, tvrdio je da je kanonski nevaljano. Nastavio je zaređivati svećenike unatoč protivljenju službenih crkvenih vlasti te je u ljeto 1976. suspendiran najprije a collatione ordinum,6 a već tjedan dana poslije a divinis.7 Lefebvre nije osporio suspenzije, ali je nastavio služiti mise i podjeljivati sakramente, tvrdeći da zabrana vrijedi samo za Novus ordo, dok za sakramente prema pretkoncilskom misalu ne vrijedi.

ponedjeljak, 10. veljače 2020.

Sveti Ivan je kršten Marijinim glasom koji nosi Kristovu milost


Kad je Marija napustila svoj dom u Nazaretu kako bi otputovala do Elizabetine kuće, Isus još nije bio star ni jedan dan i još nije bio vidljiva fizička prisutnost u Njezinome krilu. Ali po vjeri Marija je znala da je tu, i po vjeri je otišla posjetiti Krstitelja staroga šest mjeseci u krilu njegove ostarjele majke. Iako je bila Majka Otkupitelja, ponizno je pozdravila svoju stariju rođakinju Elizabetu po običaju. Ljepota njezinih gesti i milost Njezinih riječi bili su dostojno društvo Boga koji je postao čovjekom u Njoj i postali su oruđe Ivanova vlastitoga krštenja. Jer kad je Elizabeta čula Marijin milostiv pozdrav, njezino je dijete zaigralo od radosti. Tada je Elizabeta bila ispunjena Duhom Svetim i progovorila je proročkim duhom: "Kako to da Majka mojega Gospodina dolazi k meni?" Znala je da se u njoj dogodilo nešto veliko.

Ivan je kršten Marijinim glasom koji je nosio Kristovu milost njemu u majčinome krilu. Marijin glas bio je oruđe njegove duhovne obnove i tako je postala njegova duhovna Majka.

Marijino duhovno majčinstvo svetoga Ivana nije se tu zaustavilo. Iako su Ivan i Gospodin živjeli odvojeno dok se nisu trideset godina kasnije ponovno susreli na Isusovom krštenju, Marijina znalačka i ljubeća suradnja s Isusom u Njegovom skrivenom životu priopćena je svetome Ivanu u milosti Njegova djetinjstva i mladosti. Iako su živjeli kilometrima jedan od drugoga, i Isus i Ivan rasli su u mudrosti i milosti s istom Majkom, jedan fizički, a drugi duhovno. Isus je rastao u društvu Marije, a Ivan je rastao u pustinji, učeći Sveto pismo i meditirajući nad njime pod vodstvom Duha Svetoga. Kad se Ivan i Krist prvi put susreću na Jordanu, pokazuju zajedništvo koje može proizaći samo iz prisnoga znanja - prisno znanje koje je posebna privilegija Marije, njihove zajedničke Majke.

Takvo prisno znanje o Kristu posebno je pravo svakoga duhovnoga sina Marije, a u bliskosti s Majkom ozbiljnim i meditativnim recitiranjem svete Krunice brzo se i sigurno nauči. Ave Maria!

Izvor: https://fsspx.life/en/news-events/news/st-john-had-been-baptized-voice-mary-carrying-grace-christ-48962

utorak, 31. prosinca 2019.

Gospa od Neprekidne Pomoći



Slika Gospe od Neprekidne Pomoći odavno je čašćena na otoku Kreti. Trgovac je nabavio ikonu Gospe od Neprekidne Pomoći s otoka Krete i poslao je u Rim krajem 15. stoljeća. Za vrijeme plovidbe nastala je strašna oluja koja je prijetila životima svih na brodu. Putnici i posada molili su se Blaženoj Majci i bili su spašeni.

27. ožujka 1499. portret Djevice od Neprekidne Pomoći trijumfalno je nošen ulicama Rima. Slika je bila smještena u crkvi Svetoga Mateja i postala je poznata kao „Gospa od svetoga Mateja". Hodočasnici su se u velikome broju okupljali u crkvi idućih tristo godina, a vjernicima su bile darovane velike milosti.

Tijekom nemira revolucije (1789. - 1793.), francuske trupe koje su okupirale Rim uništile su crkvu svetoga Mateja. Jedan je fratar potajno uklonio čudesnu Gospu. Toliko ju je dobro sakrio da šezdeset godina nitko nije znao što je bilo s glasovitom slikom, sve do 1863. Godine 1865., Pio IX. naredio je da se slika odnese na brdo Esquiline, u crkvu svetoga Alfonsa Liguorija, sagrađenu na mjestu stare svetoga Mateja. Dana 26. travnja 1866. redemptoristi su u svojoj crkvi svetoga Alfonsa u Rimu svečano ustoličili Gospu od Neprekidne Pomoći. Od tog vremena pobožnost Gospi od  Neprekidne Pomoći imala je izvanredan razvoj.

Na ikoni je prikazana Blažena Majka Marija, pod imenom "Majka Božja", koja drži Dijete Isusa. Dijete Isus razmatra viziju svoje buduće Muke. Patnja koju osjeća je prikazana gubitkom jedne od njegovih sandala. Ipak, ikona također prenosi Kristov trijumf nad grijehom i smrću, koji je simboliziran zlatnom pozadinom (znak slave uskrsnuća) i načinom na koji anđeli drže instrumente, tj. poput trofeja prikupljenih s Kalvarije na Uskršnje jutro. Na prekrasan način, Dijete Isus hvata ruku Blažene Majke. On traži utjehu od svoje Majke, dok vidi instrumente Svoje muke. U ikonografiji, Marija je ovdje predstavljena kao Hodighitria, ona koja nas vodi Otkupitelju. Ona je također naša pomoć koja nas u naše ime zagovara kod svojega Sina. Zvijezda naslikana na Marijinom velu na središtu čela osvjetljava Njezinu ulogu u planu spasen,ja i kao Majke Božje i kao naše Majke.

Izraz na Marijinu licu je izraz majke koja poznaje bol, a ipak, pruža svoju pomoć vedrinom i nježnosti, jer nas poziva da se pokoravamo Volji Božjoj, čak i kad je nađemo u patnji i križu i da prinesemo naš život u službi Njemu i bližnjemu kao što je On činio do smrti.

Izvor:   https://fsspx.news/en/news-events/news/our-lady-perpetual-help-48825

utorak, 3. prosinca 2019.

P. Patrick Fox – vjernost Misi svih vjekova do kraja



Jedan svećenik prijatelj ispričao mi je priču o još jednom svećeniku koji je odbio ići putem Novus orda: p. Patrick Fox (1915.-2007.) Evo kratkoga prikaza njegova života. Već samo čitanje daje mi novu snagu da bih bio dobar boj (vjere).

,,P. Patrick Fox bio je zaređen za svećenika na blagdan sv. Andrije, 30. studenoga 1939. Umro je 25. srpnja u Sydneyu. Služio je Bogu u svetome svećeništvu gotovo 68 godina i nikada nije služio Misu po novom obredu. Od 1969. njegov ga je red – lazaristi – stalno progonio. Uvijek i ponovo pokušavali su ga prisiliti na nove putove, a on bi ih svaki puta nadmudrio... Barem dva puta bio je poslan psihijatru i oba puta je dobio nalaz da je mentalno zdrav. Većina nas nema taj nalaz! Njegov red pokušao je dokazati da je lud, no nisu uspjeli. Njegov se progon na kratko smirio prije nekoliko godina kada je živio u (FSSPX-ovoj) Bogosloviji sv. Križa. To nije dugo trajalo jer je htio umrijeti kako je i živio, u lazarističkoj kući. Njegovo progonstvo u posljednjim godinama sastojalo se u tome da mu je bilo zabranjeno da itko prisustvuje kada je služio Misu... Kako je divno da je p. Fox doživio svoje opravdanje kada je papa Benedikt jasno utvrdio da stara Misa, kojoj je p. Fox bio uvijek vjeran gotovo 68 godina, nikada nije bila ukinuta... Razgovore s njime imao sam obično kasno u noć i uvijek je bila radost razgovarati s tim divnim čovjekom, svećenikom Božjim. Molimo da se p. Fox sada pridruži svim drugim australskim prvacima Mise svih vremena: vlč. Cumminsu, Buckleyu, Dyson-Smithu, mons. Hatswellu, vlč. de Silvi, drugima koji nam nisu poznati, a da ne zaboravimo p. Abdooa (FSSPX) koji je poginuo u automobilskoj nesreći 26. srpnja 1987. Neka on i svi spomenuti počivaju u miru."



Moj je otac pronašao svećenika vlč. Patricka Foxa koji je nekada bio profesor na bogosloviji, vrlo učen čovjek koji je dobro poznavao latinski i grčki, no bio je i veoma osebujan čovjek. On je također za nas služio tradicionalne Mise. Kada su njegovi nadređeni to saznali, pokušali su sve učiniti samo da ga u tome spriječe. No njega to nije ni najmanje smetalo. Na kraju su ga poslali na psihološko ispitivanje gdje je dobio potvrdu da je potpuno zdrav. Pokazao im je potvrdu i upitao: „A gdje je vaša?“ (smijeh). Kod njega sam naučio ministrirati na tradicionalnoj Misi.


srijeda, 20. studenoga 2019.

Očevo grožđe i dječji zubi – propovijed svećenika 'ekskomuniciranog' zbog propovijedanja istine


25. studenoga 2018. održao je o. Vaughn Treco, svećenik Ordinarijata Katedre sv. Petra i župnik župe sv. Bede Časnoga u Minneapolisu, propovijed naslovljenu kao 'Očevo grožđe i dječji zubi'.

1. ožujka 2019. biskup Steven J. Lopes izopćio je o. Treca i trajno zatvorio njegovu župu. Zašto? Zato što je u svojoj propovijedi svećenik priznao ono što je postalo očito milijunima laika katolika – da se Drugi vatikanski sabor (i njegov sveprisutni duh) pokazao kao pošast koja je snažno oslabila Crkvu i dovela do besprimjerne krize u vjeri po cijelome svijetu.

Biskupu Lopesu očito je promakla ironija njegova postupka protiv o. Treca. U svom nastojanju oko obrane Kristova kraljevstva i uzvišenosti Crkve koju je Krist utemeljio te izvan koje, spomenimo to usput, prema samoj crkvenoj dogmi, nema spasenja, ovaj obraćenik u Katoličku Crkvu – o. Treco – bio je izopćen od biskupa Ordinarijata koji navodno drži da su anglikanci koji traže puno zajedništvo s Crkvom obvezni prihvatiti sve njezine dogme – uključujući onu da izvan Crkve nema spasenja.


Ovo kao da je izmišljena priča! Bi li se o. Treco trebao vratiti anglikancima i obznaniti da se više nitko ne treba zamarati obraćenjem u Katoličku Crkvu da bi bio spašen? U čemu je smisao da se anglikanac – ili bilo tko drugi, sasvim svejedno – obrati u Katoličku Crkvu ako će braneći nauk same Crkve o spasenju i Kristovom kraljevstvu biti izopćen?

Velečasni je točno dao do znanja da mu je bilo predloženo da se njegova propovijed objavi anonimno radi zaštite od posljedica koje su ga sada snašle, ali je ipak radije javno stao iza svojih riječi. I sada pošto je o. Treco bio izopćen – nevjerojatno, zato što je previše katolički nastrojen – te prolazi kroz mučni postupak žalbe zbog ove ogromne nepravde, neovisno o tome, čvrsto se drži katoličke Tradicije i poziva na borbu protiv modernističke revolucije u Crkvi. To je naravno povezano sa značajnim osobnim i financijskim rizikom, budući da je već izgubio službu zbog svoje predanosti istini, cijeloj istini i ničemu osim istine.


subota, 16. studenoga 2019.

Teološki četvrtak: Tradicija i tradicionalizam u Crkvi



TRADICIJA I TRADICIONALIZAM U CRKVI

Uvodna izlaganja izreći će:
prof. dr. sc. Anto MIŠIĆ, prof. dr. sc. Tonči TRSTENJAK

Teološki četvrtak održat će se 28. studenoga 2019. u 19 sati u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu, Kaptol 29a – Dvorana II, ZAGREB.

Posljednjih desetak i nešto više godina i u nas je došlo do snažnije pojave tradicionalizma. To se dogodilo i na poticaje s najviših pozicija u Katoličkoj crkvi, od pape Benedikta XVI. do prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (Kardinal Robert Sarah, 2016.). Jesu li oni poticali na vjernost tradiciji ili pak na vraćanje tradicionalizmu?

Neki svećenici svojevoljno okreću oltare „ad orientem“ uklanjajući pritom oltare prema puku, uvode se latinske mise i upotrebljavaju drevna (barokna) misna ruha…

Organiziraju se čak i festivali, pozivaju se (kardinalske) perjanice tradicionalizma, neki izdavači preferiraju tradicionalističke naslove, na portalima sve vrvi od poziva na očuvanje tradicionalnih vrijednosti… Je li to stvarno tradicija ili je po srijedi puzajući ili čak svjesni odmak od II. vatikanskog koncila? Mogu li se povući paralele između tradicionalizma i (katoličkoga) fundamentalizma?

Je li, kako to neki tvrde, posljednji Koncil stvarno bio diskontinuitetan? Je li tradicionalizam odgovor na krizu u Crkvi ili je riječ o strahu, nesigurnosti, i bijegu u sigurna staništa? Što je, ustvari, prava tradicija i ima li je u nauku Drugog vatikanskog koncila? Na ta i slična pitanja pokušat ćemo odgovoriti. Pripremite se i dođite. Sigurno nećete požaliti. Štoviše.

Don Anton Šuljić, voditelj

ponedjeljak, 4. studenoga 2019.

Krunica za pokojne


Povodom Spomena svih vjernih mrtvih – Dušnoga dana i općenito u mjesecu studenome koji označava kraj crkvene godine, pozvani smo posebno moliti za vjerne mrtve – duše u čistilištu, za oproštenje kazni za njihove grijehe. U tu svrhu možemo primijeniti oproste koje Crkva proviđa u ovome vremenu. Također se možemo poslužiti posebnim molitvama za pokojne, kao što je Krunica za mrtve koju donosimo u nastavku (izvor: Oficij za mrtve, Dubrovnik, 1929.)






srijeda, 23. listopada 2019.

Je li pravi papa Franjo ili Benedikt? (III.)


Posljednji nastavak nakon prvoga i drugoga dijela...

Okrenimo se sada kontroverzi oko izbora Jorgea Bergoglija.

Franjin izbor

Osim pitanja koja se odnose na valjanost ostavke pape Benedikta, dodaju se i tvrdnje o zavjeri da bi se istisnulo Benedikta i izabralo kardinala Jorgea Bergoglija (papu Franju). Zavjeru je prvi iznio na svjetlo dana dr. Austen Ivereigh u svojoj knjizi Veliki reformator. Nakon što je knjiga objavljena, belgijski kardinal Godfried Danneels javno je priznao da je bio dio tzv. tajne "klerikalne mafije" (santgalenska skupina), koja se zavjerila da istisne iz utrke Benedikta i izabere Bergoglija. [26]

Prema zakonima za izbor pape koje je ustanovio Ivan Pavao II., a koji su bili primjenjivi u vrijeme Bergogliovog izbora, svaki tajni pakt ili sporazum koji bi obvezivao kardinale da na određeni način glasaju na izborima za papu nosi sa sobom izopćenje latae sententiae (unaprijed izrečeno) za sve one koji su sudjelovali u zavjeri, a sami nisu bili izabrani. [27] Ipak, ova ekskomunikacija ne bi poništila izbor, budući da zakon koji je stoljećima bio na snazi glasi da ,,nijedan kardinal izbornik ne može biti isključen iz aktivnog i pasivnog sudjelovanja u izborima rimskoga prvosvećenika po osnovi bilo kakvog izopćenja, suspenzije, interdikta ili druge crkvene zapreke”.

Aktivno sudjelovanje je čin izbora pape; pasivno sudjelovanje znači biti izabran za papu. Stoga bi priznata zavjera za izbor Bergoglija mogla pokrenuti važna pitanja koja se tiču ljudi koji su ga izabrali, ali to ne dokazuje da Bergoglio nije papa. Ponovno citiramo sv. Alfonza Liguorija, crkvenoga naučitelja: „Nije važno da su u prošlim stoljećima neki pape nezakonito izabrani ili da su prijevarom došli do pontifikata: dovoljno je da ga je nakon toga cijela Crkva prihvatila za papu, jer on takvim prihvaćanjem postaje pravi papa.”[28] Dakle, čak i ako se može pokazati da je postojala kanonska nepravilnost u Franjinom izboru ili čak i da je izabran nekanonski, to ne bi dokazalo da Franjo nije Papa. Naprotiv, to bi moglo biti ispunjenje višestoljetnoga proročanstva koje je dao veliki svetac s istim imenom.

srijeda, 16. listopada 2019.

Komentar na propovijed p. Sliškovića za blagdan sv. Jeronima (30. 9. 2019.)



Prenosimo komentar jednoga čitatelja na propovijed koju je održao provincijal dominikanske provincije u Hrvatskoj, p. Slavko Slišković, na blagdan sv. Jeronima u Rijeci. Transkript propovijedi je prenesen tekstom uobičajene boje, a komentar plavom bojom.

Drage sestre i braćo! U središtu naše vjere je Presveto Trojstvo. Mi vjerujemo u jednoga Boga u tri osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga. Vjerujemo u Boga Stvoritelja koji nas je na svoju sliku stvorio, a tu sliku grijeh je narušio, pa čovjek onda nažalost češće izgleda kao karikatura, nego stvarna slika Božja. Grijeh je također udaljio čovjeka od Boga.

Vjerujemo u Isusa Krista jer je Spasitelj, jer je radi nas ljudi radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Kako bi premostio tu udaljenost između Boga i čovjeka. Jer su se u njemu i Bog i čovjek susreli. On je u isto vrijeme i pravi Bog i pravi čovjek. Bog je u Isusu sišao na zemlju, u Isusu Kristu čovjek je uzišao na nebo. Njega slijedeći i mi možemo do Boga. On nam je ujedno kao trajni lik Božji došao pokazati kako onu grijehom nagrčenu sliku možemo obnoviti, restaurirati. Da bi iznova u svakomu od nas zabljesnula ona ljepota Božjega stvaranja. Prave slike Božje.

Vjerujemo i u Duha Svetoga životvorca koji daje životnu snagu u procesu obnove i putu zajedništva, darujući nam one svoje darove kako bismo mogli božanski život u sebi obnavljati i u skladu s njim živjeti.

Stoga je i svako naše čašćenje svetaca opravdano moguće i razumljivo samo ako u njima slavimo Presveto Trojstvo. I doista u svakom svecu mi častimo trojedinog Boga, u smislu da u svetoj osobi vidimo istinsku sliku Božju, vidimo biće koje je ususret prema Bogu i ostvarenju zajedništva s Bogom išlo putem nasljedovanja Isusa Krista. Vidimo osobu koja je živjela vođena onim Duhom Božjim. Stoga je i naše slavlje svetaca dvostruke naravi. S jedne strane ih slavimo i želimo nasljedovati njihov način života na zemlji, a s druge strane častimo već njihovo postignuto zajedništvo s Bogom.

Tako su nam sveci i uzor u življenju jer želimo kao i oni postići taj cilj obnove slike Božje i postizanja zajedništva s Bogom, a s druge strane su nam zagovornici jer vjerujemo da su već u zajedništvu s Bogom i mogu nas iz te blizine Bogu preporučiti. Mogu nas kod Boga zagovarati. A to će biti više tim što ih više nasljedujemo, što idemo njihovim putem, jer onda nas mogu lakše razumjeti, jer su i sami prolazili put kojim mi prolazimo, pa znaju gdje nam je teško, gdje padamo, gdje smo slabi i nemoćni i gdje nam je pomoć najpotrebnija.

Mi danas slavimo svetoga Jeronima. Stoga i ovo slavlje ima dvostruki karakter. S jedne strane želimo vidjeti u čemu nam sveti Jeronim može biti uzor življenja, a s druge strane želimo moliti njegov zagovor na tom putu. Vjerujem da je svima nama životopis svetog Jeronima barem donekle poznat, pa neću isticati previše njegovih biografskih podataka. Svakako, rođen je 340. u Stridonu u Dalmaciji, tadašnjoj. Mjesto koje je danas enigma. Ne zna se točno gdje je. Neki ga čak smještaju ovdje u Riječko zaleđe. Školu je pohađao u Rimu. Iako potječe od kršćanskih roditelja, kršten je tek u Rimu. Tamo je rado zalazio i u zajednicu kršćana, ali jednako tako i u mondeno i poprilično grešno društvo onoga vremena. A svoje krštenje shvatio je kao istinski početak jednog novog života pa je započeo pokornički, asketski život. Obišao je i kršćanski zapad i kršćanski istok, tražeći pravi način življenja.

U vrijeme sv. Jeronima Zapad kako i Istok bijahu jedno, kršćanski. I jedni kao i drugi kršćani bijahu pripadnici jedine iste prave Katoličke Crkve Kristove. (Ovo je potrebno navesti kako se ne bi mislilo da je sv. Jeronim išao po istoku, a sa predodžbom šizmatičkog Istoka koji je tek od početka 11. stoljeća postao takvim.)