srijeda, 19. rujna 2018.

Zašto moram trpjeti? (XV.)



Petnaesti razlog: Predodređenje za uzvišeni stupanj slave u Nebu


Petnaesti i posljednji razlog zašto morate trpjeti možda je ovaj: Bog, koji vas ljubi ljubavlju koja nadilazi svako shvaćanje, možda vas je predodredio za uživanje iznimno visokog stupnja slave u Nebu za cijelu vječnost.

Ako vas opterećuju teški križevi i bolne nedaće usprkos činjenici da već dugo nastojite voditi život bez grijeha i ljubiti Boga iznad svega, to je vrlo vjerojatno stoga što božanska dobrota ima predivne planove za vašu vječnost.

Kao što se sunce, mjesec i zvijezde razlikuju u veličini i sjaju, tako se i sveci u Nebu razlikuju u veličanstvu svoje slave. Naš božanski Spasitelj nas uvjerava da na dan Posljednjeg suda svaki čovjek prima primjerenu naknadu za dobro ili zlo i da u kući Njegova Oca, odnosno na Nebu, postoje mnogi stanovi. Slava i sreća na Nebu koje će biti dodijeljene izabranima bit će različite, kako prema vrsti, tako prema stupnju. Bez sumnje, postoje mnogi sveci koji posjeduju najniže stupnjeve, poput beba koje su umrle nakon krštenja prije negoli su dostigle upotrebu razuma, zatim pogani i dugogodišnji grešnici koji su se obratili tek prije smrti, ali postoje i mnogi koji će biti okrunjeni slavom i čašću koja je tako ogromna da će biti u razini najuzvišenijih anđeoskih zborova.

Neki možda još i više. To znamo da je slučaj s Blaženom Djevicom Marijom, čija slava daleko nadilazi onu svih anđela i svetaca.

Dakle, zar ne može tako biti i s vama koji čitate ove retke, možda ste i vi jedni od onih koga je Božja dobrota predodredila za najviša mjesta u Nebu? Ako je to slučaj – a nema razloga zašto ne bi bio – onda znate da možete zauzeti mjesto koje vam je namijenjeno samo ako ste u trenutku svoje smrti dostigli stupanj svetosti koji je odgovarajući određenom stupnju slave koja vam je namijenjena.

To nas potiče da postavimo jedno pitanje: kojim ćete sredstvima uspjeti dostići stupanj uzvišene svetosti koja će vas opunomoćiti da primite takvu slavu? Život obične dobrote, primanje sakramenata, moleći svoje dnevne molitve neće biti dovoljan. Kao što je osvajanje visoke i strme planine daleko teže od penjanja na brdo s blagim padinama i zahtjeva velike i ustrajne napore, tako je i s dostizanjem svetosti koje se traži od onih koji su predodređeni za više razine Neba. Samo najhrabriji napori ustrajno do smrti omogućit će duši da dostigne vrhunac planine kršćanske savršenosti.

petak, 14. rujna 2018.

Sv. Robert Bellarmin: papa ne može iskvariti sakramente niti izmijeniti kršćansku religiju


Prenosimo izvadak iz djela sv. Roberta Bellarmina koji nam izražava katolički nauk o papinskom autoritetu koji nije apsolutan i svojevoljan, nego podložan božanskome autoritetu u službi naviještanja Evanđelja – istina koja se danas toliko iskrivljuje u službi modernističke revolucije.


,,Nisam li rekao da Calvin puno govori, a dokazuje malo ili ništa? Jer Calvin sve to govori – da se papa hvali time da vezuje ljude u savjesti zakonima kako mu se svidi, da ustanovljuje nove sakramente, a ukida stare, da stvara sredstva spasenja strana nauku Evanđelja, da mijenja cijelu religiju – ali ne dokazuje ništa od toga. Drugim riječima, za njega je reći nešto isto što i dokazati. Po istoj logici bi zanijekati to značilo isto što i opovrgnuti.

Kao katolici koji se pokoravaju Rimskome prvosvećeniku kao Kristovu namjesniku, govorimo zasigurno slobodno i bez da ga ikako uvrijedimo: njemu nije dopušteno vezati ljude kojim god, odnosno opakim i zlim zakonima, kao ni ustanovljivati nove sakramente niti iskvariti ili ukinuti one koje je Krist ustanovio, niti mu je dopušteno uvoditi sredstva spasenja strana nauku Evanđelja, niti uništiti ili izmijeniti kršćansku religiju. Sve to govorimo tim radije što znamo da on sam isto misli i govori. Jer da ne misli tako – da misli da mu je dopušteno uvesti zle zakone, ustanoviti nove sakramente ili ukinuti stare ili drugo slično tome – kako bi on svjesno i voljno mogao podnositi da svi mi koji smo mu podložni – ne u bilo kojemu kraju svijeta, nego u samome Rimu – naučavamo suprotno?


Izvor: De Controversiis Fidei Christianae, vol. I, De Romano Pontifice, Liber Tertius, "De Summo Pontifice", in: Disputationum Roberti Bellarmini, De Controversiis Christianaei Fidei, Tomus Primus, Neapoli, 1856., str. 459.
Latinski izvornik u pdf formatu možete pogledati ovdje.

srijeda, 5. rujna 2018.

Zoran Vukman o Tradiciji



Prenosimo komentar o Tradiciji katoličkog publicista Zorana Vukmana, objavljenog na njegovom Facebook profilu:

Htio bih par riječi kazati o pojmu tradicije i tradicionalizmu u katoličkom kontekstu jer vidim da je tradicija ozloglašena i kod samih katolika. I da se ne zna što pod tim pojmom misliti.

Većina vjeruje da se Tradicija (objasnit ću zašto je pišem s velikim početnim slovom) svodi na običajnost i niz propisa koji se mijenjaju s duhom vremena. Kad se radi o katolicizmu, onda bi običajnost, koliko god bila važna za pojedine krajeve i ljude, bila nešto efemerno, akcidentalno. Ona se mijenja ali ne čini samu bit ili supstanciju Tradicije.

Vremena se mijenjaju, pjevao je B. Dylan, no što je to u katoličkoj baštini što je nepromjenjivo i uvijek novo? Što čini katoličku Tradiciju? Njezina sakramentalnost, njezina otajstva koja su izraz prisuća samoga Krista, mistična bit koja po Kristovoj Riječi, Svetom Pismu i apostolima, po cijeloj Predaji prenosi se do nas i čini Riječ živom, jednom zauvijek Utjelovljenom. I dostupna nam je sada i ovdje u svim Tabernakulima ako je otkrivamo po djelatnoj vjeri, dušom, srcem, umom i tijelom.


Rene Guenon je iznio jednu zanimljivu definiciju Tradicije: Tradicija je transmisija duhovnih upliva. Tradicija vjere nije moguća bez duhovne inicijacije. Evo primjer: od Petra i prvih apostola do današnjeg svećenstva i biskupa, ta duhovna i mistična inicijacija u sveti red prenosi se polaganjem ruku, i to po vlasti koja je od samog Krista dana apostolima. Neprekinuto! Je li to Tradicija? Što bi drugo bilo ako ne „duhovna transmisija“ – uvjetno ovdje uporabljujem ovu sintagmu, jer radi se o nečemu i puno većem od toga. Zato je pišem s velikim slovom. Ona je duhovni pečat samoga Boga. Istina koja se prenosi kroz naraštaje po točno određenim obredima. Obrednost katolicizma nije formalizam nego svijest o uzvišenosti otajstva koje se vrši i aktualizira u svakom času povijesti. Tradicija čuva tu sakralnu svijest. Kad uđemo u crkvu, ako nismo svjesni pred kim stojimo, mi smo izvan vlastite Tradicije. Mi smo postali svjetovni, formalni vjernici. A takvih je najviše.

U svakom slučaju, supstancija katoličke Tradicije je duhovna i nepromjenjiva. Sveta misa kao Kristova nekrvna žrtva je njezin vrhunac. Istine vjere i svaki članak Vjerovanja, nisu utvrđeni od jednog čovjeka nego su polog vjere cijele Crkve, papa, učiteljstva, svetaca i puka. Za takvu vrstu Tradicije, dakle duhovne koja se oživotvoruje u svakodnevnom življenju Božjega naroda u Crkvi kao Mističnom Tijelu Kristovu, hrvatski jezik ima divne izraze: poklad vjere, polog vjere – to je sadržaj Tradicije kao takve. Ono što je u njoj nepromjenjivo.

Kad se omalovažava Tradicija od samih katolika kao promjenjiva običajnost, onda se otkriva koliko su takvi katolici pod uplivom suvremenog duha vremena koji uništava i odbacuje svaku Tradiciju, kako običajnu tako i duhovnu. Ne razumiju da je Tradicija sve ono što misle da vjeruju a zapravo ne vjeruju, jer da vjeruju, spoznali bi da je u osnovi Tradicije uvijek novost Evanđelja ali ne novost koja trči za duhom vremena nego novost koja tom duhu vremena istinu govori u lice! A ima li išta hrabrije i avangardnije od toga?

Pogledajmo primjer braka. Koliko se uopće u obrani braka govorilo i svjedočilo da je on sakrament? Da je nešto sveto? Koliko se to isticalo? Vrlo malo. Zašto se mnogi stide vlastite Tradicije? Žele biti moderni i dopadljivi, svidjeti se masi koja se podruguje svemu što je baština vjere, duha i kulture, jer misli da je sve to staro i mrtvo. Pa ako bi i bilo, zašto nema poštivanja prema onome što su nam preci dobroga namrijeli u baštinu? Zato jer je duh post-modernizma besraman u svojoj nihilističnosti, to je duh demona Asmodeja koji kida i trga sve spone morala, duha i ljudskosti, u ime konačne i globalne pobune čovjeka protiv Boga.

petak, 31. kolovoza 2018.

Poveznica između liturgijskih zloporaba i zlostavljanja maloljetnika


Znamo da postoje dobri i sveti svećenici, slike divnog Velikog Svećenika i Dobrog Pastira, koji nam neumorno služe, koji najrevnije rade za naše spasenje i koji su dio razloga zašto je biti katolik najveća radost na svijetu. Mnogi od nas znamo jednog, nekoliko njih ili mnoge takve svećenike. A znamo i koliko su podcijenjeni i kako su u ovakvim trenucima podvrgnuti nezasluženom skepticizmu i sumnji zbog krivica nekih od njihove braće klerika – krivica koje oni sami osuđuju i odbacuju kao što i laici čine.

Svi mi, laici u klupama i kler u svetištu, nikada se ne smijemo prestati pitati teška pitanja. A možda je najvažnije od tih teških pitanja: što je to omogućilo tolikim 'Božjim ljudima', uključujući biskupe, da postanu pijuni đavla? Osim općenitih razloga poput Adamovog pada, neuredne požude i opasnosti koje dolaze uz službe s autoritetom, možemo li odrediti neki uzrok koji je specifičan za posljednjih pedeset godina – tom razdoblju na koje je ograničena većina slučajeva klerikalnog zlostavljanja?

Sustavni uzrok klerikalnog zastranjenja s dužnosti, uzrok moralne mlitavosti i razuzdanosti u stilu Woodstockova bezakonja ili antinomijanizma koji je pratio liturgijske reforme i deformacije od šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada je razuzdana proslava samoga sebe zamijenila katolički ideal – koji nije svugdje ostvaren, ali se svugdje traži – svećenika koji se podvrgavao disciplini zahtjevne liturgijske forme s njezinim časnim rubrikama i ulivenim strahom Božjim. Svećenik je običavao biti čovjek posvećen strogoj i trezvenoj službi u svetištu. Kako se sve ubrzano mijenjalo ovih desetljeća, on je odjednom postao središte pučke pozornosti, 'predsjedatelj' koji rukovodi zajednicom. Svećenici su bili bačeni u lavlji brlog taštine, popularnosti, sentimentalnosti i razonode, a nisu svi bili Danijeli koji su se izvukli neozlijeđeni. Nigdje na vidiku nije bilo asketizma, svemu zlu koje je prije bilo potisnuto starim kodeksom časti sada je dana potpuna sloboda.

Katolici izvjesne dobi znaju o čemu pričam. Kako sam rođen 1971., mogu se prisjetiti mnoštva 'kreativnih liturgija' – i što nije začuđujuće, klerici koji su odgovorni za te stvari su među onima koji su kasnije bili pod istragom zbog moralne iskvarenosti. Dugo mi je vremena trebalo da uočim vezu (možda samo sporo kopčam), ali napokon mi se sve razjasnilo: desetljećima duga zlouporaba svete Mise i svih ostalih sakramentalnih i liturgijskih obreda – i stoga, kao produžetak, nasilje učinjeno vjernim katolicima koji imaju pravo na svetu liturgiju u njezinoj punini, kao što uputa Redemptionis Sacramentum govori – čini prvi i temeljni oblik klerikalnog zlostavljanja laika, kome je seksualno zlostavljanje samo konkretniji i bezumniji oblik. Klerikalno seksualno zlostavljanje je povezano s klerikalnom liturgijskom zloporabom, a seksualna izopačenost je samo odraz liturgijske izopačenosti.

nedjelja, 26. kolovoza 2018.

Bl. Alojzije Stepinac: svećenik koji nosi laičku odjeću suspendiran je a divinis!



U današnjem vremenu velike krize i opće pomutnje u Crkvi jedan od popratnih znakova dekadencije svećenstva je napuštanje kleričkoga odijela. Nošenje laičke odjeće – odjeće bez ikakvoga prepoznatljivoga svećeničkoga znaka – postalo je za moderne svećenike nešto sasvim normalno i samorazumljivo. Klerička odjeća nosi se samo za službene prigode – povodom liturgijskih obreda i većih svečanosti, dok se u 'obično vrijeme' oblači 'civil' – upravo kao da je svećeništvo zanimanje poput policajca ili vatrogasca koji će odjenuti službenu odoru za radnoga vremena, dok će izvan toga biti privatna osoba. Simbolika je to koja vidljivo svjedoči o promjeni shvaćanja svećenikove osobe uzrokovane revolucionarnim promjenama Drugoga vatikanskoga sabora. Nije se u Crkvi bez razloga razvila posebna klerička odjeća koja će odražavati posebnost kleričkoga staleža. Svećenik je onaj koji je uzet od ljudi i posvećen za službu Bogu, koji se po sakramentu svetoga Reda bitno razlikuje od laika, koji prima bitno dioništvo u osobi Krista Velikoga svećenika te po toj posveti trostruku vlast – posvećivanja, naučavanja i upravljanja.

S druge strane, modernistički nauk koji je dobio svoj odraz na II. vatikanskom saboru i u pokoncilskim reformama tu razliku razvodnjuje. On polazi od krsnoga dostojanstva svih vjernika te ministerijalno svećeništvo predstavlja samo kao jedan poseban oblik služenja u okviru općega poslanja kojeg primaju svi kršćani. Time se ide ususret protestantskome poimanju pastirske službe koja se svodi samo na službu predsjedanja, gdje se iz zajednice bira osoba koja će izvršavati službu u korist te zajednice, ali koja ne prima nikakvu bitnu posvetu od Boga niti bitnu vlast – ona samo proizlazi iz zajednice i o njoj ovisi. Tako se i u modernoj, pokoncilskoj Crkvi svećenika promatra samo kao jednoga iz zajednice, de facto laika koji postaje malo više od toga kada izvršava svoje službene dužnosti. To posebno dolazi do izražaja u zapadnim zemljama u kojima je modernistička revolucija dosegla svoje naprednije faze. Tamo laička vijeća dobivaju praktično sve ovlasti za vođenje zajednice, dok je svećenik samo u najboljem slučaju prvi među jednakima koji će izvršavati odluke tih vijeća. Potpuno popuštanje i razvodnjavanje discipline oko kleričkoga odijevanja u našoj domovinskoj Crkvi samo je pokazatelj smjeranja prema takvim revolucionarnim točkama koje se bez sustezanja prikazuju kao uzor.


A kako je to izgledalo u dobrim starim vremenima, kada je Tradicija bila u potpunosti na snazi? Ogledni primjer pokazuje nam gornja odredba bl. nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njegove riječi će vjerojatno mnogi moderni svećenik pročitati s preneraženjem, no one pokazuju brigu jednoga istinski katoličkoga biskupa. Doista, kleričko odijelo nije nešto prigodno i samo izvanjski, nego uistinu neizostavni dio njegova identiteta te su dobri, vjerni katolički pastiri neprestano naglašavali njegovu važnost. Naš dragi blaženik je bio toliko svjestan važnosti te obveze da je propisao vrlo tešku kaznu za njegovo kršenje – suspenziju a divinis! Odluka je to koja bez ikakve dvojbe ima svoju punu opravdanost i koja treba svim svećenicima kojima je imalo stalo do katoličkoga identiteta služiti za pouku.

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Zašto moram trpjeti? (XIV.)



Četrnaesti razlog: usklađivanje s Isusom Kristom

Četrnaesti razlog zašto podnosite križeve i nedaće može biti ovaj: budući da vas je Bog predodredio za slavu Neba, nužno je da postignete sklad sa slikom i prilikom Isusa Krista.

U nekoliko svojih poslanica prvim kršćanima, sv. Pavao govori o nužnoj usklađenosti s Isusom Kristom kao uvjetom za zadobivanje krune vječne slave. On im govori kako svi koji su predodređeni za Nebo prvo moraju biti preobraženi na sliku i priliku Sina Božjega. Sličnost koju građanin nebeskoga kraljevstva mora imati sa svojim Kraljem je savršena koliko je milost može načiniti. On mora postati drugi Krist. Naš nebeski Otac primit će kao svoje dijete samo onoga u kojemu on može vidjeti crte lica svoga vječnoga Sina i o kome može svjedočiti kao što je posvjedočio za Njega na brdu Tabor: „Ovo je moj ljubljeni Sin, u Njemu mi sva milina.“

Ali Isus Krist je bio čovjek žalosti. Od prvog trenutka svog ranog života do posljednjeg daha na križu On je trpio neprekidno u duši i u tijelu. Njegova stvarna muka trajala je samo nekoliko sati, istina je; ali njezino iščekivanje, koje je uključivalo najjasnije predviđanje svih najmanjih detalja, pratilo ga je kroz cijeli život i nikad ga nije ostavilo bez patnje – ne, čak ni na trenutak. Tu su bili mržnja, neprijateljstvo i zlostavljanje koje je trpio od svog naroda, njihovo odbacivanje kao izopćenika, njihovo osuđivanje do nepravedne smrti kao zločinca i konačno nečuvena surovost s kojim je bio pribijen na križ da bi umro kao da je najgori zločinac. Na kraju, tu je bila i ljuta bol koju mu je nanosila spoznaja da će bezbrojne duše biti izgubljene usprkos svemu što je On učinio da ih spasi. Zaista, nijedan čovjek nikada nije bio pozvan trpjeti toliko kao taj nevini Jaganjac Božji.

nedjelja, 5. kolovoza 2018.

Kako krstiti u slučaju spontanoga pobačaja


,,U svakom slučaju spontanog pobačaja, bez obzira u kojemu stadiju trudnoće, plod treba krstiti: apsolutno ako je sigurno živ, uvjetno ako je životnost upitna.“

Taj citat iz kanonskog
a zakonika ne može biti jasniji pa opet mnogi katolici ne poznaju nauk Crkve o toj temi. Moj suprug i ja postali smo ga svjesni gotovo slučajno.


Prije našega vjenčanja zastali smo u crkvi sv. Petra u Chicagu radi ispovijedi. Kada sam spomenula svećeniku da se udajem, rekao mi je da moram znati kako krstiti u slučaju spontanoga pobačaja. Predložio je da pitam katoličkoga liječnika ili medicinsku sestru kako prepoznati plod (fetus) i kako ga krstiti. Rekao mi je da radi sigurnost i muž treba to znati.

Slijedila sam njegov savjet i Jacku objasnila proceduru. Pretpostavili smo da svaki par dobije tu informaciju poput nas. Tek nakon što smo izgubili bebu shvatili smo da samo rijetki parovi znaju kako postupiti u takvom slučaju.

Nakon moga prvoga spontanoga pobačaja rekla sam bliskim prijateljima kako smo sretni što je Jack mogao krstiti plod. Začuđeni pogledi naših prijatelja potaknuli su nas na razmišljanje. Odlučili smo to spomenuti još nekima i vidjeti kakva će biti njihova reakcija.

Mnogi mladi parovi koji nikada nisu izgubili bebu zapravo su mislili da se to rijetko događa i da se uvijek događa u bolnici. Drugi nisu mislili da je plod prava osoba u toj ranoj fazi. Treći su pretpostavljali da laik nikad ne bi mogao prepoznati zametak (embrij) ili plod (fetus).

Neki su mislili da smo smiješni što od toga radimo predstavu jer je plod sigurno već bio mrtav. Samo mali broj je shvatio da su trebali pokušati krstiti i osjećali su se loše jer nisu znali kako to učiniti.

Ono što nas je najviše začudilo su bili oni parovi koji su imali nekoliko spontanih pobačaja i koji nisu nikada niti pomislili na krštenje. Da su to sve bili neobrazovani katolici, možda bismo mogli razumjeti, ali oni to nisu bili.

srijeda, 1. kolovoza 2018.

"Vi imate veću moć od mene"



Svećenik FSSPX-a, p. Kenneth Novak, susreo je nedavno u jednoj zračnoj luci američkoga predsjednika Donalda Trumpa. Kada ga je predsjednik prepoznao u reverendi kao svećenika, rekao mu je: "Vi imate veću moć od mene!".


petak, 27. srpnja 2018.

Je li dopušteno prisustvovati koncertu koji se održava u katoličkoj crkvi?



Odgovor na to pitanje katoliku koji razumije za što je crkva blagoslovljena ili posvećena odmah je jasan: ,,Pod imenom crkve razumijeva se sveta zgrada namijenjena službi Božjoj napose za to, da bude na uporabu svima vjernim kršćanima za izvršavanje javnog bogoslužja." (kan. 1161 Zakonika iz 1917.).

Upravo na to mislio je naš Gospodin kada je rekao: ,,Kuća moja neka se zove kuća molitve (Mt 21,13). Ona je sveta i mora se odvojiti od svake svjetovne upotrebe, poput osobnog profita ili probitka da ne bi postala ,,špilja razbojnička. Posljedice toga mogu se izvući iz kanona 1178 Zakonika iz 1917. koji kaže: ,,daleko treba da su od njih trgovine i sajmovi, pa imali oni i pobožnu svrhu“. Kanon 1220, §1 novoga Zakonika iz 1983. govori isto.

Pitanje je stoga oduzima li crkvi izvedba glazbe koja nije za liturgiju njezinu svetost. Odgovor daje kanon 1264, §1 Zakonika iz 1917., koji samo obnavlja odluku Tridentskog sabora, ali koji, nažalost, nije zadržan u Zakoniku iz 1983.: ,,Glazbene su izvedbe, kod kojih bilo pri sviranju orgulja i drugih glazbala bilo pri pjevanju dolazi tako nešto, što zvuči razuzdano i prosto, u crkvama bezuvjetno zabranjene.

Da bismo to bolje razumjeli, mora se napraviti jasna razlika između različitih vrsta glazbe. Kao prvo, postoji sveta glazba koja se izvodi u svetoj liturgiji kod koje je na prvom mjestu gregorijanski koral, ali također u nekim prilikama polifona glazba u tradiciji nekih skladatelja poput Palestrine. Kao drugo, postoji vjerska glazba koja nije komponirana za liturgiju niti se u njoj izvodi, ali koja ima svrhu uzdići dušu razmatranju božanskih istina. Na kraju, postoji svjetovna glazba koja nema nikakve veze s religijom.

Jasno je da je izvedba svete glazbe moguća unutar katoličkih crkava, pa čak i izvan liturgije. Smjernice Svete kongregacije za obrede 3. rujna 1958. također navode da je dopušteno izvoditi vjersku glazbu u crkvama izvan liturgije pod određenim uvjetima:

nedjelja, 22. srpnja 2018.

J. M. Lemius: Katekizam o modernizmu (I.)



Donosimo prijevod prvoga dijela znamenitoga djela p. J. B. Lemiusa ,,Katekizam o modernizmu koje pobliže razjašnjava opasnost ove središnje zablude novoga vremena u Crkvi na temelju enciklike Pascendi pape sv. Pija X.


Predgovor enciklici

O ozbiljnosti zabluda modernistā

P. – Koja je jedna od prvih zadaća koje je Krist dodijelio vrhovnom poglavaru?

O. – Njegova Svetost Papa odgovara: „ Služba koju Nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje, među svojim prvim zadaćama koje je Krist naložio, ima onu da sa svom budnošću čuvamo polog vjere prenesene svetima, odbacujući svjetovne novosti i suprotstavljanja znanosti lažnog imena.

P. – Je li takav oprez bio potreban u svim vremenima?

O. – „Nije bilo vremena u kojem ona nije bila nužna Katoličkoj crkvi, jer je, krivnjom neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo „ljudi koji će iskrivljavati nauk“ (Dj 20,30), „praznorječnih i zavodnika“ (Tit 1,10), „zavodnika i zavedenih“ (2 Tim 3,13).

P. – Jesu li ti ljudi, zavodnici i zavedeni, brojniji u naše vrijeme i koji im je cilj?

O. – „Treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja križa Kristova; oni, pomoću posve novih umijeća i punih lukavštine, pokušavaju potpuno obezvrijediti životvornu snagu Crkve i, kada bi im to bilo moguće, uzdrmati temelje samoga kraljevstva Isusa Krista.“

P. – Zašto vrhovni poglavar ne može više šutjeti?

O. – „Nije nam dopušteno šutjeti, ako ne želimo da ispadne kako ne ispunjavamo Našu veliku dužnost i da nam se dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da ćemo pružiti zdrave savjete, spočitava kao zanemarivanje tih dužnosti.“  

P. – Gdje su danas ti počinitelji zabluda – jesu li oni otvoreni neprijatelji?

O. – „Da je to nužno bez oklijevanja činiti“, nastavlja Sveti Otac, „je imperativ, posebno zbog činjenice da se počinitelje zabluda ne treba sada tražiti među deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi.“