srijeda, 24. travnja 2019.

Uskrsna homilija sv. Ivana Zlatoustoga


Sljedeća katehetska propovijed sv. Ivana Zlatoustog čita se svaki Uskrs na vazmenoj noćnici (matutinu) u bizantskom obredu.

Ako je tko pobožan i ljubi Boga, neka uživa u ovom blistavom pobjedničkom slavlju. Ako je tko mudar sluga, neka se raduje što ulazi u radost svoga Gospodina. Ako se tko dugo trudio u postu, neka sada primi nagradu svoju. Ako je tko radio od prvoga sata, neka danas primi svoju pravednu nagradu. Ako je tko došao u treći sat, neka sa zahvalnošću svetkuje blagdan. Ako je tko došao u šestom satu, neka se ne boji, jer mu se neće oduzeti. Ako je tko odgađao do devetog sata, neka se približi, ne bojeći se ničega. Ako je itko odugovlačio do jedanaestoga sata, neka i on ne bude uznemiren zbog svoga kašnjenja, jer Gospodin koji je ljubomoran zbog svoje časti, prihvatit će posljednje kao i prve. Daje počinak onome koji dolazi u jedanaesti sat, kao i onome koji je radio od prvoga sata.

On pokazuje milosrđe posljednjem i brine se za prvoga – i za onoga kome daje, kao i za one kojima podjeljuje darove. On prihvaća djela i izlazi ususret namjerama, poštuje djela i hvali prinose. Zato uđite u radost Gospodina svoga i primite plaću svoju, i prvi i drugi. Vi bogati i siromašni zajedno, održite veliku svečanost. Trijezan i bezbran, častite ovaj dan. Radujte se danas, vi koji ste postili i vi koji ste zanemarili post. Stol je pun, svetkujte raskošno. Tele je ugojeno, neka nitko ne odlazi gladan.

Uživajte u blagdanu vjere, primite sva bogatstva ljubavi. Nitko ne smije oplakivati svoje siromaštvo jer je otkriveno sveopće kraljevstvo. Neka nitko ne plače zbog svojih bezakonja, jer je oproštenje izašlo iz groba. Neka se nitko ne boji smrti, jer nas je Spasiteljeva smrt oslobodila. Onaj kojega je ona zarobila, uništio ju je. Spustivši se u pakao, zarobio je pakao. Ogorčio ga je kad je on okusio Njegovo tijelo. I Izaija, koji je to prorekao, plakao je: pakao, rekao je, bio je ogorčen, kad je u nižim predjelima naišao na Tebe. Bio je ogorčen, jer je ukinut. Bio je ogorčen, jer je bio izrugan. Bio je ogorčen, jer je bio ubijen. Bio je ogorčen, jer je bio zbačen. Bio je ogorčen, jer je bio okovan lancima. Uzeo je tijelo i sreo Boga licem u lice. Uzeo je zemlju i susreo se s Nebom. Uzeo je ono što je viđeno i pao na nevidljivo.

O smrti, gdje ti je žalac? Gdje je tvoja pobjeda? Krist je uskrsnuo i vi ste zbačeni. Krist je uskrsnuo i demoni su pali. Krist je uskrsnuo i anđeli se raduju. Krist je uskrsnuo i život vlada. Krist je uskrsnuo, a nijedan mrtav ne ostaje u grobu. Jer Krist, koji je uskrsnuo od mrtvih, postao je prvim plodom onih koji su usnuli. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.


četvrtak, 11. travnja 2019.

Vlč. Gregorius Hesse - kratki profil


Životni put i osobnost dr. Gregorius Hessea su neuobičajeni. Kao promovirani teolog i crkveni pravnik odustao je od obećavajuće karijere u Vatikanu čim je ustanovio da se ne može niti želi uskladiti s modernizmom koji vlada u Rimu. Bez financijske sigurnosti živio je dalje u svome bečkom zavičaju te si je morao zaraditi za životne troškove putem predavanja i prevođenja. S druge je strane pak imao slobodu koju su mu otvorili zakoni o stanju nužde koji su stupili na snagu zbog crkvene krize. Dr. Hessea odlikovala je rijetka povezanost učenosti sa sposobnošću da drugima prenosi svoje znanje na razumljiv, opušten i privlačan način.

Gregorius Hesse rođen je 27. lipnja 1953. u Beču. Njegov stric, prelat Erwin Hesse, bio je župnik župe sv. Roka u Beču. Najprije je studirao tehničke znanosti i ekonomiju u Beču te je proveo neko vrijeme na praksi u tvornici boja u Frankfurtu te u Mercedesu u Sindelfingenu. 1976. odlučio se poći u Rim da bi postao svećenik. Studirao je na ,,Angelicumu“ te je bio promoviran u teologiji i crkvenome pravu. 21. studenoga 1981. zaredio ga je za svećenika nadbiskup Aurelio Sabattani u bazilici sv. Petra.


Od 1986. do 1988. radio je kao tajnik kardinala Alfonsa Marije Sticklera, a nakon toga do 1991. u Papinskome tajnome arhivu. Tijekom toga vremena doživio je dr. Hesse propadanje katoličke vjere u Rimu i spoznao da je za to kriva prije svega nova liturgija. Ubrzo nakon svoga svećeničkoga ređenja počeo je stoga služiti samo tridentski obred. Kada je 1991. kardinal Stickler otišao u mirovinu, spoznao je da je njegovo daljnje djelovanje u Rimu besmisleno te se vratio u Beč.

nedjelja, 31. ožujka 2019.

Crkva časti sedam biskupa koji su umrli kao mučenici od ruku komunista u Rumunjskoj



Rimska uredba od 19. ožujka 2019. o mučeništvu sedam rumunjskih biskupa pod komunističkim režimom prilika je da se osvijetle progoni koje je podnijela Katolička Crkva u Rumunjskoj.

Između 1948. i 1989. Grkokatolička Crkva u Rumunjskoj prisilno je pripojena Pravoslavnoj crkvi te je službeno prestala postojati. To je stavilo njezine vjernike pred zid, prisiljavajući ih da biraju između priključenja pravoslavnome raskolu u njegovom kompromisu s komunizmom ili da ostanu katolici i izlože se opasnosti zatvora ili čak smrti. Rumunjski katolici koji su ostali vjerni Crkvi, mogu to zahvaliti svojim pastirima koji se nisu strašili ničega da bi sačuvali svoje stado u vjeri.

Takav je bio slučaj sa sedam biskupa za koje je Sveti Otac izjavio u uredbi od 19. ožujka 2019. da su bili ubijeni ,,iz mržnje prema vjeri”: Valeriu Traian Frentiu, Vasile Aftenie, Ioan Suciu, Tito Livio Chinezu, Ioan Balan, Alexandru Rusu i Iuliu Hossu. Svi su oni završili u zatvorima ili koncentracijskim kampovima sve dok nisu skončali život zbog izolacije, hladnoće, gladi, bolesti ili prisilnoga rada.

Jednoga od njih, biskupa Iulija Hossu de Gherlu, imenovao je papa Pavao VI. kardinalom in pectore. Njegovo ime otkriveno je tek tri godine nakon njegove smrti 1970. Rumunjska Grkokatolička Crkva danas ima samo 200,000 vjernika, u usporedbi s 1,5 milijuna iz 1948.


ponedjeljak, 18. ožujka 2019.

Kristerosi zaboravljeni u komemoraciji žrtava revolucija u Meksiku



Tri mjeseca nakon preuzimanja ureda, 4. ožujka 2019., meksički predsjednik otvorio je arhive obavještajnih službi da bi se ,,rasvijetlile zloporabe koje su počinile stranke rođene iz meksičke revolucije od 1929. do 1985. Ipak, mučeništvo kristerosa nije uključeno u tu potragu za istinom.

1. ožujka 2019. Andres Manuel Lopez Obrador iznio je odlučni poziv, moleći ,,oproštenje u ime države za žrtve najtamnijih trenutaka meksičke revolucije. Dan prije meksički predsjednik potpisao je uredbu kojom se dekvalificira više od 10,000 sanduka dokumenata koji su dotada držani pod oznakom tajnosti u nacionalnim arhivima.

Dokumenti koji su u pitanju, tvrdi Le Monde, ulaze u razdoblje od posljednjih 90 godina. Ali meksički predsjednik zavređuje prijekor zbog selektivnosti svoje mea culpa koja potpuno zanemaruje zločine koje je revolucija počinila protiv Crkve.

srijeda, 6. ožujka 2019.

Zašto svećenici trebaju nositi reverendu?



Svrha

Sam Bog propisao je da u Starome zavjetu Njegovi svećenici trebaju nositi posebnu odjeću da bi se razlikovali. I moderno društvo propisuje da oni koji drže službene položaje, kao što su vojska ili policija, trebaju biti prepoznatljivi, i za tu svrhu trebaju nositi posebne uniforme.

Isto se odnosi na svećenike. Posebna odjeća omogućava svećeniku da bude prepoznat kao službeni predstavnik Rimokatoličke Crkve. Konačno, tko bi se usudio približiti strancu i tražiti ispovijed bez sigurnosti da je to uistinu službenik Crkve?

četvrtak, 28. veljače 2019.

Proročanstvo Marie-Julie Jahenny o novoj Misi



Marie-Julie Jahenny, mistikinja i stigmatkinja iz La Fraudaisa i možda najveća mistikinja u povijesti Crkve, rođena je 12. veljače 1850., u malome mjestu Blain u Bretanji (na zapadu Francuske). Bila je najstarija od petoro djece, odgojili su je jednostavni, dobri roditelji u onoj živoj vjeri po kojoj su Bretanjci bili poznati. Gospodin ju je obdario mnogim milostima u vrijeme njezine prve Pričesti, milostima na koje je odgovarala sa sve većom pobožnošću. Ušla je u Franjevački treći red u svojim ranim dvadesetima da bi se tako mogla posvetiti u svijetu.

Godine 1873. primila je od Neba najosobitiji mistični dar, stigme. Od 23. godine do svoje smrti, oko 60 godina kasnije, nosila je u svom tijelu rane našega Gospodina vidljivije nego bilo koji drugi stigmatik u povijesti Crkve. Uz pet rana svetih ruku, nogu i boka, Marie-Julie Jahenny trpjela je rane izazvane od trnove krune i Križa na Gospodinovoj glavi i ramenima, rane od Njegova bičevanja, rane izazvane užetima kojima je bio vezan, kao i druge rane mistične naravi.

Stoga je Marie-Julie živjeli svoj život suotkupiteljske patnje (kao žrtvena duša) u maloj nastambi u zaselku La Fraudais, blizu Blaina. Time je ona ispunila Gospodinovu želju da dade zadovoljštinu za grijehe Francuske i svijeta. Bila je obdarena čestim viđenjima Isusa i Marije, kao i mnogim proročkim prosvjetljenjima.
Istina nebeskih opomena kojima je ona bila nebeski glasnik opravdana je njezinom svojstvenom jednostavnošću i poštenjem, njezinom primjerenom poslušnošću svome duhovnome voditelju i biskupu, i naravno, ispunjenjem svega što je prorekla za svoga dugoga života. Nepogrešivom točnošću prorekla je dva svjetska rata, izbor pape sv. Pija X., različite progone Crkve, kaznu i sudbinu otpale Francuske. No dosta toga se još treba ispuniti. Njezina upozorenja za posljednja vremena trebaju čitati svi koji ,,imaju uši.

Marie-Julie je bila čudo za mnoge znanstvenike koji su je neprestano ispitivali, poruga nevjernika i oholih, divljenje svoga cjeloživotnoga prijatelja, mons. Fouriera, biskupa Nantesa, te odanih krugova onih koji su posvetili svoj život širenju njezinih poruka nezahvalnome i nemarnome svijetu. Otišla je u svoju nebesku nagradu 4. ožujka 1941.

Više posljednjih godina svoga života, kao slijepa, gluha, nijema i uzeta, živjela je čudesno samo od Presvetoga Sakramenta. Stoga nećemo olako prijeći preko onoga što joj je Bog povjerio za dobrobit naših tužnih dana. Pročitajmo proročanstva Marie-Julie glede nove liturgije.

27. studenoga 1902. (na 72. obljetnicu ukazanja Čudotvorne medaljice) i 10. svibnja 1904., Gospodin je upozorio o novoj liturgiji koja će biti uvedena jednoga dana:

,,Upozoravam vas. Učenici koji nisu od moga Evanđelja sada ozbiljno rade na tome da prema svojim zamislima i pod utjecajem neprijatelja duša preoblikuju Misu koja sadrži riječi koje su mi mrske. Kada dođe sudbonosni čas te će vjera mojih svećenika biti stavljena u iskušenje, u tom drugom razdoblju služit će se [Misa] prema tim tekstovima.

utorak, 19. veljače 2019.

Kako država treba kažnjavati psovku


Katolički nauk o Kristovoj društvenoj vlasti jasno nam govori da je država dužna brinuti se oko poštivanja Božjega zakona tako da će s jedne strane zabraniti, kazniti ili ograničiti sve što je protivno Božjim zakonima, a s druge strane pozitivno poticati sve ono što je u skladu s kršćanskim krepostima. Među najteže grijehe i prijestupe protiv Božjega zakona spada svakako psovka, koja je nažalost toliko raširena u našemu narodu. I dok nam se mogućnost da država sankcionira psovke protiv Boga, Blažene Djevice Marije, svetaca i svetih stvari čini iz današnje perspektive – kada ona dopušta čak i čedomorstvo – udaljenom svjetlosnim godinama, trebamo si samo posvijestiti da Bogu ništa nije nemoguće i prisjetiti se trenutaka kada je država (unatoč drugim nesavršenostima u konkretnim slučajevima) nastojala ostvariti ovaj specifični vidik Božje pravednosti. Za to navodimo primjere iz vremena carice Marije Terezije (izvor: Povijest Nedelišća, 1993., str. 150) te iz vremena Nezavisne Države Hrvatske koji nam pokazuju kako bi se to trebalo ostvariti da bi se nastojala iskorijeniti ova velika kuga iz našega naroda te tako dala Bogu zadovoljština za neizmjerne uvrede koje mu se svakodnevno nanose.



ponedjeljak, 11. veljače 2019.

Sv. Toma Akvinski smatrao je i naučavao da je Zemlja okrugla


U svojoj prekrasnoj predstavi The Discovery of America (Otkriće Amerike), dr. Coakley prikazuje Kolumba kako govori prioru La Rabide:
,,Moja istraživanja dokazuju da je naš životni prostor okrugao!“
Na to blagi fratar odgovara (,,s velikim iznenađenjem“):
,,Vi kažete da je okrugao.“
Potom Kolumbo:
,,Okrugao kao kugla ispod križa na tom tornju!“

Potom je na sceni u dvoru Izabela, koja saznaje da Kolumbo smatra da je Zemlja okrugla, veoma začuđena, a čak i kardinal sumnjičavo trese glavom.
No dok je kraljičino iznenađenje – pošto je čula kozmičku teoriju koja nije došla iz sveučilišne dvorane u palaču – posve prirodno, crkveni velikodostojnik i prior samostana nisu trebali biti u neznanju da su mnogi učenjaci u njihovo vrijeme držali mišljenje da je naša Zemlja doista sferična. Jer nisu li u rukama sveučilišnih profesora i studenata u to vrijeme bili udžbenici Teološka suma sv. Tome i Aristotelova Fizika?

U oba ta poznata znanstvena izvora izričito se drži da je Zemlja sferična. Anđeoski naučitelj spominje taj predmet u dva odlomka Sume (I, q. 1, a. 1, ad 2um; i: I-II, q. 54, a. 2, ad 2um) isto kao i u komentaru na Sentencije (II., D 24, q. 2, 2, 5um); u svome komentaru na Post. Anal. (L. 41), na Fiziku (II., L. 3) i iscrpnije u De coelo et mundo (L. II, L. 26, 27, 28). Jedan citat iz Sume će za trenutnu svrhu biti dovoljan.

Sv. Toma odgovara na prigovor protiv zaključka da je načelo na kome se klasificiraju habitusi njihov formalni predmet. Tvrdi se da jedan isti predmet može potpasti pod različite vrste znanosti ,,kao što to da je Zemlja okrugla dokazuju fizičar i astronom“. Odgovor glasi: ,,Treba odgovoriti, da to da je Zemlja okrugla dokazuje fizičar jednim sredstvima, a astronom drugima. Astronom naime to dokazuje putem matematike, npr. oblicima eklipse ili na druge načine, a fizičar dokazuje putem fizike, npr. kretanjem težih tijela prema središtu i dr.“ (I, q. 54, a. 2, ad 2um).

Drugim riječima, sv. Toma izjavljuje da se Aristotelova tvrdnja da je Zemlja okrugla može dokazati pomoću dva posredna pojma. Astronom izvodi svoj argument iz matematike, tj. iz okruglog oblika Zemlje koji se vidi na površini Mjeseca tijekom njegove pomrčine. Fizičar izvodi svoj argument iz fizikalnoga fenomena gravitacije, naime da ,,teška tijela teže prema središtu Zemlje; dakle Zemlja mora biti okrugla.


Da okruglost na koju se ovdje misli sigurno nije u smislu ravnoga diska, nego lopte ili sfere, sasvim je očito iz naučavanja kako Aristotela, tako i Akvinca, koje ovaj opsežno razvija u Lectiones (26, 27, 28) u drugoj knjizi djela De coelo et mundo.

Nadalje, oba ova časna učitelja smatrali su vjerojatnim da se ocean koji se proteže dalje od Gibraltara, spaja s Indijskim morem, koje zapljuskuje istočne obale Indije. I budući da je to mišljenje izloženo u drugoj knjizi Filozofovog djela De coelo et mundo, koje komentira Akvinac (lekcija 28), nije začuđujuće da je veliki Đenovljanin smatrao da je Zemlja okrugla i da će ploveći zapadno od Herkulovih stupova doseći obale Indije i da je sve do svoje smrti Kolumbo vjerovao da je zapravo pristao na Azijskome kontinentu. Iznenađujuće je da se misli da crkvenjaci njegovih dana nisu znali što se naučavalo u njihovim udžbenicima.

J. F. S.


utorak, 5. veljače 2019.

Isusovački pravoslavac



Poznata je ona stara latinska: ,,Corruptio optimi pessima“ – najgore je kada se iskvari najbolji; jer je takva iskvarenost veći gubitak nego kod onoga lošijega, a pritom se često događa da taj isti i više padne zbog prigovora savjesti što je prije bio na visokom položaju. Zato nije ni čudno da su se nakon koncila najviše srozale one zajednice koje su prije bile najbolje – isusovci, dominikanci, kapucini itd. – te su sada upravo one postale najveći promicatelji modernizma. To je posebno primjetno u zapadnim zemljama gdje je revolucija dosegla najvećega maha, ali se može uočiti i u našoj domovini. Najbolji primjer za to je p. Tvrtko Barun – isusovac koji je gorljivi promicatelj imigrantske politike koja proizlazi iz ljevičarskih ideologija.

Jedan od poznatijih isusovaca je p. Luka Rađa, poznat najprije kao studentski kapelan, a kasnije po svojoj borbi za oporavkom od teške bolesti nakon što je nastradao u prometnoj nesreći. Premda svaki kršćanin treba suosjećati s njegovom bolešću, s druge strane smo dužni upozoriti na zablude koje se šire u Crkvi, iz kojega god kuta one dolazile. Tako se na Facebook profilu p. Rađe može pročitati objava navedena na početku članka.

ponedjeljak, 28. siječnja 2019.

Povjesničar dr. Ante Nazor: Treba li 7. lipnja biti Dan hrvatske državnosti?



Prenosimo izvadak iz razgovora s povjesničarom dr. Antom Nazorom objavljenoga na youtube-kanalu Podcast Velebit. U njemu se dr. Nazor osvrće na pitanje treba li 7. lipnja, dan kada je 879. Hrvatska dobila međunarodno priznanje od pape Ivana VIII., biti uveden kao Dan hrvatske državnosti – tema o kojoj je već bilo riječi na našemu blogu.