petak, 16. studenoga 2018.

Osvrt na Neokatekumenski put (I.)



Drugi vatikanski sabor zajedno s pomutnjom koju je unio u nauku, potaknuo je njezinu realizaciju u praktičnim inicijativama – zajednicama, pokretima i 'karizmama'. Svima je njima zajednička točka preuzimanje izvjesnih nekatoličkih – protestantskih i modernističkih ideja i pokušaj 'preoblikovanja' i 'novog pristupa' vjeri koja se zapravo događa spajanjem katoličkih ideja koje su zadržane i zablude koje su uvedene kao ta 'novost'. Jedna od najpoznatijih takvih zajednica je Neokatekumenski put, dobro poznat i gotovo posvuda rasprostranjen u našoj domovini. Da se ovdje radi o jednom uistinu modernističkom pokretu koji utjelovljuje očite zablude protestantizma, pa čak i izvjesne židovske ideje, poznato je svima koji su u katoličkome duhu upućeni u materiju. Jedan od najistaknutijih dokaza za to pruža nam talijanski teolog Enrico Zoffoli koji je temeljitu studiju o Neokatekumenskome putu pružio u svoja dva djela: ,,Usporedba papinog učiteljstva i Kikove kateheze“ te ,,Istina o Neokatekumenskom putu“. Na hrvatskome je priređena zbirka najvažnijih dijelova iz tih dvaju knjiga pod naslovom ,,Osvrt na Neokatekumenski put“ (izdavač UPT, Đakovo, 2006.) u kojoj se daje sustavni osvrt na pojedine nauke osnivača ove zajednice (Kika Argüella) i pokazuje u kojoj mjeri je on suprotstavljen tradicionalnome katoličkome nauku. Želimo u više nastavaka donijeti najznačajnije izvatke iz ove knjige da bismo čitatelje upoznali s pravim licem ovoga pokreta i upozorili na njegovu opasnost, a za potpuniji uvid u temu svakako preporučamo nabaviti spomenuto djelo.

Napomena: odlomci označeni crvenim slovima označuju Kikove citate, a oni smeđim slovima komentare autora knjige. U zagradama su navedena točna mjesta u Kikovim djelima.

1. Katolička Crkva (str. 16-17)

Kada je riječ o naravi, zadaći i sudbini Crkve Kiko ne ulazi u detalje. Ali ono što kaže dovoljno je da ga proglasimo heretikom.

,,Možda je zadatak Crkve da sve ljude koji su izvan nje uvede u Crkvu... Kad bi to bila istina, mogli bismo reći da je Isus Krist nakon 2000 godina promašio cilj, jer danas je vrlo malo onih koji su doista u Crkvi. Ako je zadatak Crkve da u nju svi uđu, kako to da je Bog dopustio da je toliko premalo onih koji su u Crkvi?“ (Smjernice za skupinu katehista za fazu obraćenja – bilješke govora koje su Kiko i Carmen održali u Madridu u veljači 1972., Neokatekumenski centar 'Sluga Jahvin' u San Salvatoreu, Piazza S. Salvatore in Campo, ožujak 1981., str. 78)

,,Zadatak Crkve nije da postigne to da juridički svi postanu njezin dio, nego da Crkva sve ljude prosvijetli i da svi dođu do Boga.“ (Isto, str. 81)

,,Izvan Crkve nema spasenja (...) Pravno gledano, ova rečenica odražava mentalitet ljudi kojima je upućena. Na njoj se zasniva naše mišljenje o Crkvi: otuda pretjerana pomazanja bolesnika, ispovijedi u zadnji čas, krštenja tek rođene djece itd. Jer ako je Crkva jedino mjesto spasenja, tada se onaj koji joj pravno ne pripada osuđuje; i onda tako valja postupiti“ (Isto, str. 82)

,,Prva Crkva nikad se nije smatrala jedinim mjestom spasenja, već poslanjem u povijesti“ (Isto, str. 81)

,,Mi tako zamišljamo Crkvu: bez trijumfalizama i prozelitizama, bez želje da Isusa Krista dovedemo ne znam kamo te bez želje da svi uđu u Crkvu“ (Isto, str. 86)

2. Božja Riječ i crkveno Učiteljstvo (str. 18-19)

,,S Tridentskim saborom i u razdoblju između 16. i 20. stoljeća sve je zaustavljeno (Isto, str. 174)

,,S Tridentskim saborom u 16. se stoljeću sve čvrsto odredilo i tako radikalno nametnulo rimski obred... Ta postojanost trajala je tako dugo da nas je prva promjena liturgije sablaznila jer smo misu smatrali nepromjenjivom. To je pogreška“ (Isto, str. 325)

Kikovo oštro kritiziranje Tridentskoga sabora u skladu je pak s hvalospjevima II. vatikanskom zahvaljujući kojemu smo ,,izašli iz gotovo potpune nepokretnosti“ (Isto, str. 73)

Teologe, poznate i nepoznate – uključujući i sv. Tomu – zaslužne za pripremanje ,razvijanje i obranu službenog Učiteljstva Crkve i ne spominje; dapače, prema svima se odnosi s nepovjerenjem i prijezirom... Kiko ironizira njihove 'debate' o euharistijskoj dogmi, ali i njihove rasprave općenito (usp. Isto, str. 327, 332, 334-335, 348-351).

srijeda, 7. studenoga 2018.

Krunica za pokojne


Povodom Spomena svih vjernih mrtvih – Dušnoga dana i općenito u mjesecu studenome koji označava kraj crkvene godine, pozvani smo posebno moliti za vjerne mrtve – duše u čistilištu, za oproštenje kazni za njihove grijehe. U tu svrhu možemo primijeniti oproste koje Crkva proviđa u ovome vremenu. Također se možemo poslužiti posebnim molitvama za pokojne, kao što je Krunica za mrtve koju donosimo u nastavku (izvor: Oficij za mrtve, Dubrovnik, 1929.)





četvrtak, 1. studenoga 2018.

Predslovlje svih svetaca i svetih zaštitnika



Kako se rimska liturgija odlikuje velikim bogatstvom posebnih obreda i molitvenih obrazaca, tako u njoj nalazimo predslovlje koje se uzima za blagdan Svih svetih i svetaca zaštitnika (grada, župe, biskupije, redovničke zajednice...). Ono doduše ne spada u standardnu zbirku predslovlja, nego je uvedeno u pojedinim partikularnim Crkvama, no prema mogućnostima koje proviđa posljednje izdanje tradicionalnoga misala iz 1962. može se danas svugdje upotrebljavati te se zato nalazi u dodatku mnogih misala. Ovo je predslovlje preuzeto u novi misal, iako ne posve identično. U nastavku donosimo njegov tekst iz tradicionalnoga misala zajedno s hrvatskim prijevodom.


Vere dignum et iustum est, aequum et salutare, nos tibi semper et ubique gratias agere: Domine, sancte Pater, omnipotens aeterne Deus; qui glorificaris in concilio Sanctorum, et eorum coronando merita, coronas dona tua: qui nobis in eorum praebes et conversatione exemplum, et communione consortium, et intercessione subsidium: ut tantam habentes impositam nubem testium, per patientiam curramus ad propositum nobis certamen, et cum eis percipiamus immarcescibilem gloriae coronam. Per Iesum Christum Dominum nostrum, cuius sanguine ministratur nobis introitus in aeternum regnum. Per quem maiestatem tuam trementes adorant Angeli, et omnes spirituum caelestium chori socia exultatione concelebrant. Cum quibus et nostras voces, ut admiti iubeas, deprecamur, supplici confessione dicentes.
Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo Tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože. Tebe slavi zbor svetih, a Ti kruneći njihove zasluge, kruniš svoje darove. Ti nam u njihovom životu daješ primjer, u njihovom zajedništvu društvo i u zagovoru pomoć da bismo imajući takvo mnoštvo danih nam svjedoka po strpljivosti hrlili u bitku koja nam predstoji te s njima primili neuvelu krunu slave. Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji nam je svojom Krvlju zaslužio ulazak u vječno kraljevstvo. Po Njemu se Tvome veličanstvu drhteći klanjaju anđeli i zajedničkim klicanjem skupa te slave svi nebeski duhovi. S njima se, molimo, udostoj primiti i naše glasove, dok govorimo smjernim hvalospjevom.

petak, 26. listopada 2018.

Je li kanonizacija Pavla VI. nezabludiva?


Kanonizacije koncilskih i postkoncilskih papa (Ivana XXIII., Pavla VI. i Ivana Pavla II.) zasigurno su čini koji spadaju u vrhunac sablazni od svih zloporaba u postkoncilskoj Crkvi. Posebno to vrijedi za nedavnu kanonizaciju Pavla VI. koju je izvršio papa Franjo prije dvije nedjelje, 14. listopada 2018. Što reći na činjenicu da se proglašava svetim papu koji je pokrenuo najveću revoluciju u povijesti Crkve, koji je uveo novi obred Mise i tako u praksi ukinuo tradicionalni obred, koji je potaknuo progone svećenika vjernih Tradiciji pod vodstvom nadbiskupa Lefebvrea, a uzrokovao da se promiču modernisti i heretici? Možemo ostati samo pred nevjericom kako se to moglo dogoditi i čini nam se da je odgovor na to pitanje jedna velika zagonetka. Ipak, Bog je u svojoj providnosti dopustio da Njegovu Crkvu pogode i takva poniženja, a možemo ih razumjeti ako uzmemo u obzir nekoliko sljedećih promišljanja.

Za moderniste je ova kanonizacija (kao i nedavna kanonizacija Oscara Romera koji je bio promicatelj ljevičarske teologije oslobođenja) trijumf njihovih ideja. Kao što je svaka ideologija (bila ona i bezbožna poput komunizma) trebala svoje idole kojima će iskazivati štovanje, tako je i s modernističkim krivovjerjem. Iako modernisti odbacuju i svugdje potkopavaju vjeru u nadnaravno – primjerice kada govorimo o Isusovim čudesima koja se proglašavaju samo literarnim konstrukcijama i izrazom vjere Njegovih učenika – ipak su im potrebne ikone kojima će iskazivati svoje štovanje. Jer duboko u čovjekovom biću je težnja za religioznošću pa ako je ne očituje na ispravan način – u kultu koji je u skladu s božanski objavljenom istinom vjere, onda će je oblikovati u skladu s obmanom na koju je pristao. Ako neće štovati pravoga Boga u skladu s njegovom objavom, onda će si stvoriti idole. Tako je komunistima bio potreban Tito kao veliki vođa i učitelj umjesto Božanskoga Spasitelja kojemu će polagati zakletvu umjesto obnove krsnih zavjeta, održavati Dan mladosti umjesto procesija, pioniri umjesto prve pričesti, sletovi umjesto nedjelja i blagdana, proslave nove godine umjesto Božića. Jer ako čovjek ne vjeruje u nadnaravno, počet će vjerovati u bilo što, kako bi rekao Chesterton. Tako je i današnji konzumeristički čovjek umjesto kulta pravoga Boga stvorio sebi humanističke idole. Zamjena svetkovanju nedjelje je u religiji modernoga doba šoping ili kult tijela vidljiv u neumjerenoj rekreaciji, umjesto ljubavi prema životu koja se izražava u potomstvu imamo bolesnu privrženost kućnim ljubimcima, sakramenti se pretvaraju samo u proslave i obiteljske svečanosti, umjesto molitve i obiteljskoga zajedništva središnje mjesto u obiteljskom domu danas zauzimaju televizija i druge elektroničke naprave.


Isto tako i modernisti trebaju svoju religiju. Zato je bilo potrebno da se uvede novi obred Mise koji će izražavati novu vjeru – koji neće više izražavati objektivne istine katoličke vjere, nego će biti ekumenski i subjektistički koncipiran. Modernisti su zato stvorili novu Crkvu koja će biti premrežena vijećima na svim razinama te tako horizontalno, a ne vertikalno ustrojena; gdje će vlast proizlaziti ne od božanski ustanovljene hijerarhije, nego odozdo, iz puka. A trebaju im konačno i sveci koji će im biti uzor i oličenje njihove religije. Zato je bilo potrebno kanonizirati sve pokoncilske pape na način kako se to radi u pravoslavnim (tj. istočno-raskolničkim) crkvama – bez ikakvog ozbiljnijeg postupka i vođeno ideološkim motivima, da bi se dalo potvrdu novim idejama koje su ti njihovi sveci u svojim likovima utjelovili. Time se želi dati konačna potvrda i onim slijepo poslušnim katolicima koji ne razlikuju autoritet od njegova nositelja, da su novotarije koje su službeno uvedene djelo Duha Svetoga i da ih treba bezrezervno slijediti.

utorak, 16. listopada 2018.

Odgovor na ,,Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje“


Nakon osvrta na tekstove Ivana Zelića objavljene na portalu Bitno.net, prelazimo na sljedeći uradak na koji se neokonzervativci znaju pozivati u svojim kritikama protiv Bratstva sv. Pija X. Radi se o svjedočanstvu vjernika Briana Sudlowa koji je prestao podržavati FSSPX i prešao na indultističke ili neokonzervativne stavove. Tekst je objavljen na blogu koji je vodio jedan od urednika prethodno spomenutoga portala, a koji je kao i Zelić žestoki pobornik neokonzervativne ideologije i protivnik Svećeničkoga bratstva.


Svjedočanstvo je po definiciji opis osobnih iskustava o otkriću neke spoznaje ili promjene temeljnih životnih stavova. Ono sadrži subjektivnu crtu doživljaja koji žele uvjeriti druge da pođu istim putem, no u pozadini sadrži argumente koje valja objektivno vrednovati. Jasno je da nije svako iskustvo utemeljeno na objektivnoj istini jer postoje najraznolikija i oprečna svjedočanstva – među ostalim i o otpadima od katoličke vjere. O pogrešnosti neokonzervativnoga ili indultističkoga stava u koji autor svjedočanstva želi uvjeriti čitatelja dali smo na ovome blogu već jedan temeljni osvrt. A u tekstu svjedočanstva daju se pojedinačni argumenti koji su znatno ozbiljniji od Zelićevih te ćemo ih ovdje iscrpnije obraditi. Citate iz teksta donosimo prema ispravljenoj i prilagođenoj varijanti objavljenoga hrvatskoga prijevoda (izvorni engleski tekst je u međuvremenu uklonjen i nije online dostupan).

U uvodu Sudlow iznosi neke pojedinosti iz svojih osobnih doživljaja i u njemu odmah otkrivamo logiku razmišljanja koja će ga voditi kroz nastavak teksta. On se poziva na p. Paula Aulagniera, jednog od osnivača Instituta Dobroga Pastira (IBP), zajednice nastale 2006. godine od svećenika koji su napustili FSSPX ili bili iz njega isključeni zbog napadnog inzistiranja da za pontifikata pape Benedikta Bratstvo treba prihvatiti ponude za kanonsko priznanje. Sudlow prenosi njegovu izjavu: ,,Rekao je da je staza kojom FSSPX ide ili kojom riskira ići, raskolnička putanja. Pojašnjenje te izjave autor sam donosi u nastavku:

,,Nakon što je došao i prošao trenutak mogućega pomirenja 2001., promijenio sam svoj stav i počeo zamišljati da bi buduća reforma Crkve mogla više biti postupna, a sigurno ne tako slavna poput potpunog opravdanja nadbiskupa Lefebvrea. U svjetlu Aulagnierovih primjedbi mi je ipak jedna misao postala upečatljivom: kako će završiti ta priča sa FSSPX-om? Kojom logikom će zapravo doći do konačnoga zaključka? Vjerojatno kada Crkva ispravi sve svoje zablude? Nije li moguće, pitao sam se, da se FSSPX – budući da nikad nije išao ususret Rimu, ne nužno do pola puta nego barem mali dio – nikad ne pomiri?“.


Sudlow se bavi pitanjem kako će se nadvladati kriza kroz koju Crkva prolazi i kako će doći do regularizacije Bratstva. Nadbiskup Lefebvre i FSSPX nisu naravno nikada rekli da bi se ta obnova Crkve morala dogoditi trenutno – da se npr. papa koji provodi modernističko usmjerenje čudesno obrati ili da bude izabran papa koji će odmah provesti sve potrebne reforme (proglasiti zaključke Drugoga vatikanskoga irelevantnima, afirmirati u svemu tradicionalni nauk, ukinuti novi obred Mise, donijeti novi tradicionalni kanonski zakonik...). Sasvim je moguće da ta obnova bude postupna. Uzmimo primjer da kao sljedeći papa bude izabran neki od konzervativnijih kardinala poput Saraha, Burkea ili Ranjitha koji će ispraviti neke stvari i koji će težiti obnovi Crkve vidljivim pomakom prema Tradiciji. Lako je zamislivo da bi takav papa posegnuo za pomoći Bratstva te bi ispravio nanesenu mu nepravdu – proglasio izrečene zabrane nevaljanima i omogućio mu da nesmetano djeluje za obnovu Crkve onako kako je to nadb. Lefebvre želio. Taj papa ne bi možda riješio sve probleme, ali bi riješio problem nepravednoga progona Tradicije koji je tema naše rasprave pa bi sljedeći papa mogao ići korak dalje i vratiti Crkvu potpuno na liniju Tradicije. Takav scenarij nije nimalo nevjerojatan i time se daje vrlo jednostavan odgovor koji je Sudlowu očito promaknuo.


Sljedeća točka koja se problematizira je pitanje koliko smije trajati krizno stanje da se ne bi dogodilo otuđenje od crkvenoga duha. U primjeru francuskih rojalista koji donosi kao usporedbu autor pretpostavlja da bi kriza mogla trajati do u nedogled i da se protekom vremena Bratstvo sve više autonomizira i otuđuje od Crkve te izlaže opasnosti da upadne u raskol. No kako govori izreka, nekada je važnije jesmo li postavili ispravno pitanje od toga koji smo dobili odgovor. A pravo pitanje je tko se zapravo udaljio od onoga što određuje Crkvu, a to su njezin nauk, sakramenti i pastirsko vodstvo? Je li se Bratstvo udaljilo od pravoga katoličkoga nauka, od tradicionalnih sakramentalnih i bogoslužnih obreda i od ispravnoga pojma i izvršavanja vlasti? Bratstvo sva ta tri elementa besprijekorno čuva, dok su upravo pobornici modernizma i usmjerenja Drugoga vatikanskoga oni koji kompromitiraju i ugrožavaju katolički nauk, koji su uveli nove obrede koji radikalno odstupaju od tradicionalnih i koji načelom kolegijalnosti potkopavaju autoritet na svim razinama. Zato se Bratstvo dok slijedi Tradiciju nikako ne može udaljiti od Crkve, nego to čine upravo modernisti, što s vremenom kako pokoncilska revolucija sve više napreduje, postaje sve očitijim. Stoga je sasvim apsurdno tvrditi da se Bratstvo time što se suprotstavlja sve većim novotarijama i zabludama, sve više udaljuje od Crkve, nego to čine naprotiv modernisti koji provode revoluciju.

A nema po sebi nikakvoga ograničenja koliko bi ovo krizno stanje smjelo trajati. Po Božjemu dopuštenju ono može trajati duže ili kraće, a sve i da će ono trajati još toliko koliko do sada, to ne dovodi u pitanje bit Crkve jer su njezina bitna obilježja u svemu sačuvana. Crkvenu krizu možemo usporediti s čovjekovom bolešću – ona može trajati duže ili kraće, no za vrijeme trajanja bolesti čovjek ne gubi svoja bitna obilježja koja ga određuju kao čovjeka. Tako je i s Crkvom za vrijeme zloporabe pastirskoga poslanja koja se provodi danas nažalost na svim njezinim razinama.

Tekst je nakon uvoda podijeljen na tri dijela u kojima Sudlow obrađuje po redu kanonske, teološke i liturgijske argumente u prilog svoga stajališta. Mi ćemo se na sve njih osvrnuti, ali ćemo to ipak učiniti drukčijim redoslijedom. Upravo ovaj poredak koji autor usvaja određuje bitno njegov način razmišljanja. On polazi iz legalističke perspektive te ne promatra zakon u njegovom nutarnjem smislu, nego više ili isključivo kao pozitivnu odredbu koju je izdala crkvena vlast, dok ćemo mi krenuti iz teološke perspektive i pokušati vidjeti prava obilježja današnjega stanja u kojemu se Crkva nalazi, zatim promotriti kako se ono odražava u liturgiji koja je izraz vjere, odnosno nauka, a tek na kraju ćemo usmjeriti pogled na kanonsku regulativu koja mora sve to primijeniti na pravnu i životnu stvarnost. Tako ćemo moći dobiti ispravnu sliku i dati iscrpan odgovor na argumente iz svjedočanstva.

utorak, 9. listopada 2018.

Odgovor na tekstove Ivana Zelića o Bratstvu sv. Pija X.


Uoči prvoga posjeta Hrvatskoj p. Franza Schmidbergera, rektora Bogoslovije FSSPX-a u Zaitzkofenu, portal Bitno.net objavio je ciljani napad na Svećeničko bratstvo sv. Pija X. – tekstove autora Ivana Zelića u kojima on iznosi uobičajene tzv. neokonzervativne teze o stanju Bratstva u današnjoj Crkvi i kakav bi stav trebao o tome zauzeti obični vjernik. Iako je na ove tvrdnje odgovoreno već mnogo puta, vrijedno je ipak – zato što se još uvijek u raspravama na društvenim mrežama ponekad daju reference na dotične članke – pružiti jedan cjeloviti osvrt kako bi se pokazalo na jednome mjestu prozirnost i pogrešnost Zelićevih tvrdnji.

1. Počnimo od samog naslova prvog članka: ,,Društvo sv. Pija X. je svojim ponašanjem dokazalo optužbe da su raskolnici i krivovjerci“. Već tu Zelić pravi elementarnu terminološku grešku što uopće ne piše ispravno ime Svećeničkog bratstva. Svaki ozbiljni znanstvenik ili komentator najprije će pogledati što o sebi piše i kako se predstavlja dotični subjekt o kojima se želi praviti studija i to uzeti u obzir. Da si je Zelić toga truda dao, vidio bi da je službeno ime Bratstva na latinskome: ,,Fraternitas sacerdotalis sancti Pii X, skraćenica: FSSPX. Uzimati kao mjerilo englesko ime (SSPX – Society of St. Pius X) koje ni po čemu nije službeno niti mjerodavnije od bilo kojeg drugog govornog jezika jest elementarna znanstvena nestručnost. Zato dakle na hrvatskome nije bitno kako glasi prijevod engleskog naziva, niti njegova skraćenica, nego latinskoga. A taj prijevod glasi: Svećeničko bratstvo sv. Pija X., s latinskom skraćenicom FSSPX koja se rabi u brojnim drugim jezicima (francuski, njemački, španjolski, talijanski...) pa je tako prikladno i u hrvatskome.


2. Prijeđimo zatim na nastavak tvrdnje iz naslova. To je klasična optužba koja se može čuti iz neokonzervativnih krugova, da se Svećeničko bratstvo nalazi u raskolu zato što je nadbiskup Lefebvre zaredio četvoricu biskupa ili zato što papi nisu u svemu poslušni. Ta je stvar već toliko izlizana da se nema potrebe podrobnije s njome baviti. Možemo samo uputiti na odgovor koji je p. Marko Tilošanec uputio biskupu Vukšiću povodom njegovog napada na Bratstvo koji pati od istih boljki kao Zelićev, a koji je biskup Vukšić ipak prihvatio te je prešutno povukao svoje tvrdnje. U tom tekstu se upućuje na priznanje povjerenstva Ecclesia Dei da se na Misama Bratstva može ispuniti nedjeljna obveza, što se prema vjekovnome nauku Crkve nikada nije moglo ni kod valjano suspendiranoga svećenika, a kamoli kod onoga koji bi bio u raskolu. Tome možemo pridodati druga izričita priznanja rimskih autoriteta da Bratstvo nije u raskolu: kardinala Hoyosa, nadbiskupa Pozza, kardinala Oddija, kard. Cassidija itd.

Ovdje se ipak treba osvrnuti na jednu posebnu Zelićevu točku, a to je da je Bratstvo ne samo raskolničko, nego i heretično zato što je biskup Fellay odbio potpisati tzv. doktrinarnu preambulu koju mu je predstavio Zbor za nauk vjere 2012. godine. Zelić tu doktrinarnu preambulu izjednačuje s katoličkim Credom simpliciter, kao da je ona uvjet da bi netko bio katolikom. Time se tvrdi da Bratstvo odbacuje određene članke katoličkog vjerovanja koje je svatko dužan držati da bi bio katolikom. Svatko imalo upućen u ovu temu zna koliko je to apsurdno i lažno. O čemu se zapravo radi i što konkretno je Bratstvo odbilo ovdje potpisati? Radi se o odnosu prema Drugom vatikanskom saboru i novom obredu Mise koji, kako dobro znamo, nisu nikakav predmet vjerovanja.

ponedjeljak, 1. listopada 2018.

Drugo pismo nadbiskupa Viganòa



Nakon pisma nadbiskupa Viganòa o skandalu seksualnih zlostavljanja koje je izazvalo veliku prašinu, isti se prelat nakon kraćega vremena ponovno javio sa svojim osvrtom na izostalu papinu reakciju. Prijevod teksta donosimo u nastavku.

*****



Scio Cui credidi
(2 Tim 1,12)

Prije nego što započnem svoje pismo, prije svega želim iskazati hvalu i slavu Bogu Ocu za svaku situaciju i iskušenje koje je pripravio i koje će mi pripraviti tijekom moga života. Kao svećenik i biskup svete Crkve, Kristove Zaručnice, pozvan sam kao svaka krštena osoba da svjedočim za istinu. Darom Duha koji me s radošću podržava na putu na koji sam pozvan da putujem, namjeravam to činiti do kraja svojih dana. Naš jedini Gospodin uputio je i meni poziv: ,,Slijedi me!, i namjeravam ga slijediti uz pomoć njegove milosti do kraja svojih dana.

"Pjevat ću Gospodu, dok sam živ; slavit ću Gospoda, svojega, dok sam god.
Neka mu se dopadne pjesma moja! Ja, ja se veselim u Gospodu.
(Psalam 103, 33-34)

*****

Prošlo je mjesec dana otkako sam, isključivo za dobro Crkve, predstavio svoje svjedočanstvo o onome što se dogodilo u audijenciji s Papom Franjom 23. lipnja 2013. godine i u vezi s određenim stvarima o kojima sam mogao znati u službama koje su mi bile povjerene u Državnom tajništvu i u Washingtonu, u odnosu na one koji snose odgovornost za prikrivanje zločina koje je počinio bivši nadbiskup te prijestolnice.

Moja odluka da otkrijem te teške činjenice bila je za mene najbolnija i najozbiljnija odluka koju sam ikad učinio u svome životu. Učinio sam je nakon dugog razmišljanja i molitve, tijekom mjeseci duboke patnje i tjeskobe, tijekom krešenda stalnih vijesti o strašnim događajima, s tisućama uništenih nevinih žrtava te poremećenih zvanja i života mladih svećenika i redovnika. Šutnja pastira koji su mogli popraviti situaciju i spriječiti nove žrtve postala je sve neodrživija, razarajući zločin za Crkvu. Dobro upoznat s golemim posljedicama koje moja svjedočanstva mogu imati, jer ono što sam želio otkriti uključuje samog Petrovog nasljednika, ipak sam odlučio progovoriti kako bih zaštitio Crkvu i izjavljujem čiste savjesti pred Bogom da je moje svjedočanstvo istinito. Krist je umro za Crkvu, a Petar, servus servorum Dei, prvi je koji je pozvan služiti Kristovoj Zaručnici.

utorak, 25. rujna 2018.

Gdje su nestali svi katolici?

Gdje su katolička djeca...

U danima prije promjena nitko nije rabio riječi poput liturgije, Euharistije ili Pomirenja. Govorilo se o Misi, svetoj Pričesti i Ispovijedi. Koristile su se jednostavne, jasne riječi. Svatko je znao što su one značile. Nismo govorili o rubrikama, a većina laika nije ništa znala o ambonima, škropionicama i kadionicama. To je bio svećenikov posao. On je poput liječnika imao svoj profesionalni rječnik i to nije bila naša briga. Samo smo ga slijedili, uvjereni da nas vodi u Nebo.

A mi smo razgovarali o Nebu i čistilištu, što učiniti da stignemo u Nebo i kako da skratimo svoj boravak u čistilištu. Grozili smo se pri pomisli na pakao tako da nismo puno o njemu pričali. Samo smo radili na svome spasenju sa strahom i drhtanjem, kao što nam je sveti Pavao rekao da činimo. Sve iz ljubavi prema Isusu, na slavu Božju i spasenje duša, običavali smo govoriti.

Ali danas jedva da ikada čujemo nešto o spasenju. O toj se temi jednostavno ne govori. Pitate li se zašto? Jesu li katolici tako uvjereni da će doći u Nebo ili se radi o nečemu drugom?

Mislim da se radi o nečemu drugome. Postoji u njima duboko ukorijenjeno opiranje otvaranju te teme. Nešto ih sprječava. Ne radi se o tome da oni ne razgovaraju. Govore i previše o nekim dosadnim temama. Ali ako se pokušate probiti kroz te isprazne riječi i pogledate ispod površine besmislica koje prolaze kao teologija, naići ćete na prepreku.

Radi se o trostrukom zidu mentalnih blokada.

Kao prvo, ljudi više ne znaju što je Nebo. Drugo, oni ne znaju što je grijeh, a što nije grijeh. A treće, oni ne znaju kako se postaviti prema onoj problematičnoj doktrini „extra Ecclesiam nulla salus“ („izvan Crkve nema spasenja“). Te tri stvari čine razgovor o spasenju gotovo nemogućim.

Razmislite o prvom zidu, prvoj blokadi. Previše godina agnostičkih svećenika i profesora koji su nam govorili da mi zapravo ništa ne znamo o Nebu, oslabile su našu nadnaravnu vjeru i ufanje. Više ništa nije jasno. Na pitanja se ne odgovara, a sumnje se ne rastjeruju. Duhovne obnove, predavanja, vjerske poduke i razredne rasprave često zvuče ovako nekako:

Je li Nebo mjesto?“, pita učenik.

Nadležni nadrinaučnik vrti glavom, ali ne govori ništa. Gladi svoju bradu i spušta kapke, razmišljajući o pitanju. Svi iščekuju odgovor.

Ono je stanje bivanja“, napokon odgovara, pažljivo, kao da otkriva duboku istinu.

Ali učenik inzistira: „Ali što to znači?“
Nismo sigurni.“

Učenik uzdiše. Okreće svoju glavu, gleda kroz prozor i više ne postavlja takva pitanja.

Čula sam o takvim situacijama previše puta. Čim su izgovorene, riječi isparavaju poput dima. Um se ne može uloviti ni za što, ništa ne prodire u dušu.