četvrtak, 12. rujna 2019.

Blagdan Presvetoga Imena Marijina


Učitelju, gdje stanuješ? Dođite i vidite. (Iv 1, 38-39)

Dok prvi učenici 
 i budući apostoli  žele znati više o tom Isusu kojega je Ivan Krstitelj imenovao kao obećanoga Mesiju, Isus ih samo poziva da pođu s njim. Mogao bi im u potpunosti objasniti utjelovljenje, a onda i otkupljenje koje će uslijediti, ali oni nisu spremni: to je preduboko otajstvo i ide predaleko izvan shvaćanja galilejskoga grešnika  pa i stvorenoga razuma – da bi im se objasnilo u nekoliko riječi. Ne pripremamo se da bismo dokučili stvari iz Božjega plana gledajući na brzinu bilješku s Wikipedije! Isus ih tada samo poziva da slijede Njegovu osobu. Sve će doći u svoje vrijeme.

To je slučaj s Gospom. Ne možemo pristupiti Isusu ako ne dođemo po Njegovoj svetoj Majci. Ali Njezino je otajstvo također previše duboko, previše nadnaravno. Nemoguće ga je iscrpiti u nekoliko riječi: litanije se s time beskrajno bore  i nikad se ne umaraju. Tako Evanđelje započinje dajući nam na neki način svoju poruku: „ime je Djevici bilo Marija” (Lk 1,27). S ovime znamo kome se obratiti, znamo kome se moliti. Dogma i teologija će slijediti iz toga: Bezgrješno Začeće, Isusovo djevičansko Začeće, djevičanstvo neokrnjeno do posljednjega dana na zemlji, uznesenje i krunidba na Nebu, opće posredništvo milosti: sve će to Isusovi učenici naučiti u svoje vrijeme. Ali prvo moraju znati kako pristupiti Majci Isusovoj. Zove se Marija, porijeklom je iz Nazareta, samozatajna je supruga tesara Josipa.

Velika je čast znati ovo Ime: svoje ime ne govorite bilo kome. Đavao nerado otkriva svoje ime, jer gubi svoj utjecaj kad ga iznese na vidjelo. Ljudi također štite svoje osobne podatke: danas se borimo za zaštitu osobnih podataka pojedinaca od bilo kakvoga trgovanja! Sam Bog je želio objavi svoga Imena, Jahve, 
dati tako veliku svečanost, a Židovi su toj riječi iskazivali veliko poštovanje. Isus u svom govoru nakon Posljednje večere sažima svoje propovijedanje rekavši: „[Oče,] ja objavih ime tvoje ljudima“ (Iv 17, 6). Kao da je ovo vrhunac čitavoga njegova djela. Ali Presveto Marijino ime dano nam je jednostavno, ne kao da je od male važnosti, nego je dobri Gospodin želio da se njime lako služimo.

Ovo nam se ime otkriva kako bismo ga mogli zazivati s povjerenjem. Sve do posljednjega trenutka našega života i najodbačenijem grešniku još je uvijek moguće zazivati ​​Mariju, „sada i na času smrti naše”. Otkriveno nam je tako da možemo pjevati njegove hvale (Salve Mater misericordiae... O Maria!). Napokon, tako da možemo nadoknaditi za svetogrđa kojima se ovo presveto ime vrijeđa.

Nemojmo ga izgovarati uzalud!

Izvor: fsspx.news

ponedjeljak, 2. rujna 2019.

Iznenađujući posjet Viktora Orbana Fatimi



Međunarodna mreža katoličkih zakonodavaca (ICLN) imala je počasnoga gosta u osobi Viktora Orbana tijekom svoga zasjedanja održanog u Fatimi 22.-25. kolovoza 2019. Neočekivani posjet koji je izazvao neugodnosti unutar portugalske vlade.

ICLN je neovisna katolička organizacija stvorena 2010. godine koja ima za cilj ,,okupiti katolike – kao i druge kršćane koji to žele – izabrane u politici... kako bi ih bolje informirala o činjenicama, znanosti kao i crkvenom nauku”.

Godišnji susret organizacije održan je u Fatimi od 22. do 25. kolovoza 2019. Započeo je Misom koja se slavila u svetištu u čast Bezgrešnoga Srca Marijina.

Među izaslanicima su bili Viktor Orban, mađarski premijer koji je protestant, kao i Mick Mulvaney, šef osoblja Bijele kuće, koji je katolik.

S portugalske strane Ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da se radi o čisto privatnom posjetu, i da nije održan sastanak između portugalskoga predsjednika vlade Antonija Coste, socijalista, i onoga koga masovni mediji u zapadnim zemljama smatraju izopćenikom.

Viktor Orban trenutno uživa procvat ekonomije. Namjerava djelovati kao glava Europe vjerne svojim kršćanskim korijenima, protiv multikulturalizma i ekonomskog liberalizma osi Pariz-Berlin. Stoga takav njegov iznenadni posjet Fatimi ima smisla.


četvrtak, 22. kolovoza 2019.

Od Efeza do Fatime


Može li se Crkva koja dahće u gorkom ratu s drevnim hereticima usporediti s Crkvom koja se bori sa zabludama masonerije danas?

Arijanizam je otvoreno nijekao Kristovo božanstvo, dok je nestorijanizam nijekao jedinstvo dviju naravi u Kristovoj osobi, potvrđujući samo lijepu duhovnu zajednicu između Krista, sina Marijina i Riječi Božje, na taj način posredno niječući Kristovo božanstvo.

U Efezu 431. godine oci su, kao odraz Svetoga pisma i Tradicije, proglasili da je Marija Majka Božja. Ova nebiblijska formula, koju je uredio katolički autoritet, bila je jedinstveno sredstvo za očuvanje biblijske istine o Kristu, jedinstva Njegove božanske osobe koja je postala čovjekom uzimajući na sebe pravu ljudsku narav iz utrobe Marije, njegove bogonoseće Majke.

četvrtak, 15. kolovoza 2019.

O liturgiji i teologiji Uznesenja

 
Kratak liturgijski i teološki prikaz blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije

15. kolovoza obilježava se blagdan Uznesenja, glavno marijansko slavlje liturgijske godine. Papa Pio XII. je u svojoj apostolskoj konstituciji
Munificentissimus Deus nepogrešivo proglasio da je Marijino Uznesenje dogma.

Evo daljnjega opisa ove definicije, kako je navedeno u šestom čitanju matutina (noćnoga časa) prema Breviarium Romanum (Rimskom časoslovu):


Budući da je doista sveopća Crkva u svim vremenima i kroz vjekove očitovala vjeru u tjelesno Uznesenje Blažene Djevice Marije i budući da su biskupi cijeloga svijeta gotovo jednodušnom suglasnošću zatražili da bi tu istinu, koja je sadržana u Svetom pismu i duboko ukorijenjena u dušama Kristovih vjernika, a istinski je u skladu s drugim objavljenim istinama, trebalo definirati kao dogmu božanske i katoličke vjere, papa Pio XII. je, pridružujući se zahtjevima cijele Crkve, odredio da će ova povlastica Blažene Djevice Marije biti svečano proglašena. I tako je prvoga dana studenoga godine Velikoga jubileja, 1950. u Rimu, na otvorenom trgu pred bazilikom svetoga Petra, okružen mnogim kardinalima i biskupima svete Rimske Crkve koji su došli iz dalekih krajeva zemlje, i pred velikim mnoštvom vjernika, na radost cijeloga katoličkoga svijeta, proglasio ovim riječima i s nepogrešivom izjavom tjelesno Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo: Zbog toga, nakon što smo Bogu prinijeli neprestane i usrdne molitve i zazvali svjetlo Duha Istine, na slavu Svemogućega Boga koji je obogatio Djevicu Mariju sa svojom osobitom naklonošću; na čast Njezinoga Sina, besmrtnoga Kralja vjekova i pobjednika nad grijehom i smrću; na povećanje slave iste preuzvišene Majke te na radost i slavlje cijele Crkve, autoritetom Gospodina našega Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla i vlastitim autoritetom izričemo, proglašavamo i definiramo kao božanski objavljenu dogmu: da je Bezgrešna Majka Božja, Marija vazda Djevica, na kraju svoga zemaljskoga života bila uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu.”

utorak, 13. kolovoza 2019.

Otvoreno pismo nadbiskupu Puljiću i HBK povodom čestitki za Kurban-bajram


Odgovarajući na zamolbu jednoga čitatelja, prenosimo njegovo otvoreno pismo upućeno zadarskom nadbiskupu Puljiću i HBK povodom već uobičajenih čestitki za nedavni muslimanski blagdan Kurban-bajram.

Otvoreno pismo nadbiskupu Želimiru Puljiću i cijeloj Hrvatskoj biskupskoj konferenciji kojom predsjedava povodom njegove javno upućene čestitke 10. kolovoza 2019 vjernicima islamske religije u svezi njihova islamskog praznika kurban-bajrama, koja je objavljena na mnogim hrvatskim javnim medijima, među kojima i na laudato, ika, kamenjar, hrt, znet, direktno, večernji list, i drugima.

Poštovani nadbiskupe Puljiću,

Animalističke i „prirodne“ religije te ljudska filozofska i vjerska mnijenja: animalizam, primitivizam, vede, šintoizam, konfucionizam, budizam, zaratustrino učenje u Perziji, a ovome spada i muhamedansko učenje u islamu – čisto su ljudske tvorevine i u njima nema ništa nadnaravnoga osim onoga što spada na ljudsku savjest svima ljudima zajedničku (tj. vlastitu).

Židovska je religija (Stari Zavjet) nadnaravnog podrijetla, a u Kristu „prestaje“, kako kaže sv. Pavao (2 Kor 3,14), tj. sve što nije u skladu s Kristom i Novim Zavjetom.

Kršćanske religije i sekte: pravoslavna, razne denominacije protestantizma („svjedoci jehove“ spadaju kao i islam u čisto ljudska učenja) u neredu su, trajnom i više-manje svjesnom, jer oni znaju ili bi morali znati da je Istina samo jedna i da je sva i u punini samo u jednoj Zajednici vjere, a ta nije njihova!

ponedjeljak, 12. kolovoza 2019.

Blažena Djevica Marija Kraljica




Nakon Gospine smrti, naš Gospodin podigao ju je iz sna i doveo u Nebo, posjevši je sa svoje desne strane. On je ušao u Njen zemaljski raj po svome začeću, a sada je Ona primljena u Njegov nebeski raj.

Tada je Kraljica po prvi puta uzela u posjed svoje prijestolje. Ona ima najviše mjesto u Nebu, najveću slavu, koja nadmašuje onu svih anđela i svetaca. Ondje Ona kraljuje kao kći Boga Oca, Majka Boga Sina i Zaručnica Boga Duha Svetoga. Ondje Ona djeluje kao Kraljica svih srdaca i Posrednica svih milosti. Ondje će Ona izvršiti Božju volju u odabranima sve do kraja vremena.

Kao Kraljica, Gospa izvršava gotovo svemoguću moć jer su Njezini zahtjevi kao zapovijedi za Njezina vlastitoga Sina, anđeli izvršavaju Njezine naredbe, Ona je glavni neprijatelj đavla i satire mu glavu te na kraju, u tome što izvršava ulogu majčinstva nad svima odabranima tako da ih vodi i u Nebo i prema svetosti.

Uzmi u obzir to da ako je Marija potrebna Bogu (po Njegovoj volji) kako bi ostvarila Njegove ciljeve, Ona je još potrebnija za postizanje tvojih konačnih ciljeva. Ako Bog ne može izvršiti svoj plan za tvoje spasenje bez Gospe, tada ti koji si manji od Boga sigurno ne možeš izvršiti djelo svoga spasenja bez Njegove odabrane Kraljice. To je razlog zašto sv. Ljudevit Montfortski govori da je pobožnost Gospi nužna za spasenje po onome što nazivamo moralna nužnost. Ako želiš ostvariti spasenje kako treba, sigurno, bez opasnosti ili rizika, tada ga moraš ostvariti preko Kraljice Neba i zemlje.

 

četvrtak, 8. kolovoza 2019.

Prof. Georg May: nisam nijednom služio novu Misu!



Ugledni njemački tradicionalni katolički svećenik i teolog, prof. Georg May, priznaje da nikada nije služio novu Misu i ukratko daje svoje razloge zašto je došao do te odluke.

srijeda, 31. srpnja 2019.

Judeoprotestantizam Elvisa Duspare (II.)


Nakon objavljenoga teksta u kome smo dali osvrt na video Elvisa Duspare u kome promiče judeo-protestantsku zabludu da još uvijek na neki način vrijede propisi o čistim i nečistim jelima, Duspara je na svom Facebook profilu uzeo na znanje iznesene primjedbe, no pritom ih (očekivano) nijednim argumentom nije pokušao opovrgnuti. Njegov odgovor sastojao se u tome da je poruka njegova video uratka krivo shvaćena i da bi to bio samo jedan daljnji pokazatelj nepouzdanosti Tradicije – jer ako 'tradicionalisti' ne mogu razumjeti njegove riječi, tada će se puno lakše iskriviti nešto što je bilo napisano ili izgovoreno prije više stotina godina. Prvi je argument, kao što se svatko tko je pogledao videozapis može uvjeriti, posve apsurdan jer je iz Dusparinoga video uratka razvidno da je nekoliko puta dao do znanja da se ne drži propisa o čistoj i nečistoj hrani samo iz zdravstvenih, nego zbog teoloških razloga – zbog stava da su kultni propisi na neki način još uvijek na snazi i da ih Isus nije dokinuo.


To Duspara sasvim jasno očituje kada tumači Isusove riječi iz evanđelja da je Bog očistio sva jela – da se te riječi ne bi odnosile na doslovno sva jela, nego samo na ona koja su bila čista u SZ-u. Pokazali smo u prošlom članku da je to protivno vjekovnom katoličkom vjerovanju da su ceremonijalni propisi SZ-a dokinuti te se ovdje radi o jednome od brojnih izraza protestantskoga duha po kome si Duspara uzima za pravo tumačiti sv. Pismo protivno vjekovnom tumačenju Katoličke Crkve koje obvezuje svakoga kršćanina. Ovo je također jedan od brojnih izraza licemjerja konzervativnih protestanata (čiji je duh Duspara gotovo posve usvojio) koji inzistiraju na doslovnom tumačenju biblijskih odlomaka u onim pojedinostima koji se po sebi nameću kao literarne figure, a s druge strane odbacuju doslovno tumačenje tamo gdje je to nužno i gdje Katolička Crkva na tome inzistira.



Duspara isto tako odbacuje doslovno tumačenje kod vizije s čistim i nečistim jelima koju je primio sv. Petar. Ondje doslovce čitamo da je ono što je Petar vidio Bog proglasio čistim, iako je u SZ-u bilo nečisto. No dok se inače kune u doslovno tumačenje svake riječi i odlomka, ovdje Duspara to viđenje proglašava samo alegorijom koja upućuje na istinu da pogani postaju dionicima Božjega naroda. To je svakako poruka koja proizlazi iz ovoga viđenja, no ono nam isto tako govori ono što je Bog doslovce rekao o čistim i nečistim jelima pa Katolička Crkva te riječi i uzima točno onako kako piše. Kao treće, Duspara u zaključcima Jeruzalemskoga sabora ne vidi samo disciplinske propise – kako je to ona Crkva koja je te propise donijela uvijek shvaćala – nego svojom interpretativnom akrobacijom izvodi zaključak da ti propisi kršćane koji su se obratili s poganstva zapravo trebaju voditi prema tome da spoznaju istinu da se trebaju držati propisa o čistim i nečistim jelima kada dovoljno 'sazriju'!



Protestantski antiintelektualizam i iracionalnost

nedjelja, 21. srpnja 2019.

Imaju li heretici vjeru?


Čl. 3. Može li čovjek koji ne vjeruje u jedan članak vjere imati živu vjeru u druge članke?

Prigovor 1. Činilo bi se da heretik (krivovjernik) koji ne vjeruje u jedan članak vjere, može imati živu vjeru u druge članke. Jer naravni um heretika nije sposobniji od uma jednoga katolika. A katolikov um treba pomoć dara vjere da bi vjerovao u bilo koji članak vjere. Stoga se čini da heretici ne mogu vjerovati u ikoji članak vjere bez dara žive vjere.
Prigovor 2. Nadalje, isto kao što vjera sadrži mnogo članaka, tako i znanost, npr. geometrija, sadrži mnogo zaključaka. A čovjek može imati znanje o geometriji u nekim geometrijskim zaključcima, a ipak ne poznavati druge zaključke. Stoga čovjek može vjerovati u neke članke vjere bez da vjeruje u druge.
Prigovor 3. Nadalje, isto kao što je čovjek poslušan Bogu vjerujući u članke vjere, tako mu je poslušan kada čuva zapovijedi Zakona. No čovjek može biti poslušan nekim zapovijedima, a neposlušan drugima. Stoga može i vjerovati u neke članke, a ne vjerovati u druge.

Naprotiv, kao što je smrtni grijeh protivan ljubavi, tako je nevjera u jedan članak vjere protivna vjeri. A ljubav ne ostaje u čovjeku nakon jednoga smrtnoga grijeha. Ne ostaje dakle ni vjera nakon što čovjek odbaci vjeru u jedan članak.

Odgovaram da u heretiku (krivovjerniku) koji odbacuje vjeru u jedan članak ne ostaje ni živa ni beživotna vjera.

Razlog tome je da vrsta habitusa ovisi o formalnom vidu predmeta bez kojega vrsta habitusa ne može postojati. A formalni objekt vjere je Prva istina koja se očituje u Svetome pismu i nauku Crkve, koji proizlazi iz Prve istine. Posljedično tome, tkogod ne pristaje na nauk Crkve, koji proizlazi iz Prve istine koja se očituje u Svetome pismu, kao na nezabludivo i božansko pravilo, nema habitus vjere, nego se drži onoga što se tiče vjere, a ne proizlazi iz vjere. Na isti način je očito da čovjek koji se drži zaključka, a da ne zna kako se on dokazuje, nema znanstveno znanje, nego samo mišljenje o njemu. Stoga je očito da onaj tko prianja uz nauk Crkve kao na nezabludivo pravilo, prianja uza sve što Crkva naučava. Ako pak se, naprotiv, od onoga što Crkva naučava drži onoga što sam odabere da će držati, a odbacuje ono što sam odabere da će odbaciti, on više ne prianja uz nauk Crkve kao uz nezabludivo pravilo, nego uz vlastitu volju. Stoga je očito da heretik koji uporno odbija vjerovati u jedan članak vjere nije pripravan slijediti nauk Crkve u svim stvarima; no ako nije uporan u tome, nije ipak u herezi, nego samo u zabludi. Stoga je jasno da takav heretik u pogledu jednoga članka vjere nema vjeru u druge članke, nego samo neku vrstu mišljenja u skladu s vlastitom voljom.

utorak, 16. srpnja 2019.

Judeoprotestantizam Elvisa Duspare (I.)


Elvis Duspara poznata je osobnost unutar katoličkoga, odnosno vjerskoga medijskoga prostora u Hrvatskoj. Sa svojim časopisom Nacija koji je nekada izdavao te člancima na istoimenoj stranici, zatim objavama na svojoj Facebook stranici kao i videozapisima koje redovito objavljuje i koji privlače određenu pozornost, stekao je izvjesnu reputaciju. To pokazuju i neke reakcije, kao što je rasprava s poznatim vjerskim portalom Bitno.net, što zaslužuje da se s tradicionalne katoličke perspektive napravi osvrt na njegove objave i djelovanje.

Na početku moramo svakako istaknuti da je Duspara prije nekoga vremena, kada je još izlazio časopis Nacija, dao prostora temi tradicionalne latinske Mise, te prema njoj izrazio čak i određene simpatije. Tako je primjerice u Naciji izašao članak Luke Popova o nadbiskupu Lefebvreu i Bratstvu sv. Pija X., a Duspara je čak napravio intervju s p. Marko Tilošancom, svećenikom Bratstva, te je u istoimenom časopisu objavljeno nekoliko njegovih članaka. Također je Duspara napisao jedan članak sa svojim iskustvima sudjelovanja na tradicionalnoj latinskoj Misi koji može dobiti samo visoku ocjenu. Sve je to bio doprinos u prilog razvoja tradicionalnoga pokreta u Hrvatskoj koji nedvojbeno zaslužuje svaku pohvalu.

Međutim, Dusparin načelni teološki i duhovni razvoj u razdoblju nakon toga poprimio je vidno zabrinjavajući smjer. Iako su se tragovi toga razvoja mogli uočiti već i prije toga – u određenim idejama i načinu razmišljanja koji nije odgovarao zdravoj katoličkoj Tradiciji, ono što je s vremenom uslijedilo prelazilo je sve više u ponekad suptilno, a ponekad otvoreno osporavanje ili suprotstavljanje katoličkome nauku i zdravim katoličkim običajima. Obim ove problematike je s Dusparinom sve većom produkcijom članaka i videozapisa postajao sve opsežniji tako da će trebati više prostora da bi se ona adekvatno analizirala. To želimo započeti ovim člankom, u kome ćemo se osvrnuti na jedan od posljednjih Dusparinih video objava, a to je ona u kojoj tumači zašto, pozivajući se na sv. Pismo, on ne jede svinjsko meso i druga jela koja su bila zabranjena starozavjetnim Zakonom.

Zašto katoliku treba smetati Dusparin judeo-protestantski pseudokatolicizam?

Nakon uvodnih riječi u kome smo istaknuli Dusparin pozitivni doprinos općoj klimi za prihvaćanje Tradicije u Hrvatskoj – a mogli bismo tome pridodati i druge vrijedne priloge koje je objavio s analizom društvene, političke, pa i vjerske situacije u Hrvatskoj – mogli bismo se upitati ne zvuče li gornji naslov i podnaslov možda pregrubo? Je li Duspara doista toliko zaglibio da je pravedno 'prekrižiti' sve njegove pozitivne priloge? Na to treba reći da doista ne želimo prosuđivati Elvisa Dusparu po njegovim nakanama ili osjećajima. Nemamo razloga sumnjati i možemo vjerovati da on ima najbolje nakane, no to se isto može reći za bilo kojega zabludjeloga katolika ili pak krivovjernika kroz povijest. Crkva je uvijek prosuđivala nečije objektivne postupke te se ovdje želimo voditi samo tim načelom. Želimo jednostavno analizirati Dusparine izjave i vidjeti što one objektivno znače i koji imaju učinak. Pritom kao kriterij prosudbe ne smijemo zaboraviti ono temeljno načelo na koje nas obvezuje katolička vjera – da je dobro uvijek cjelovito, a da zlo proizlazi iz defekta od te cjelovitosti dobra. Drugim riječima, vjeru smo dužni čuvati i ispovijedati cijelu i neokrnjenu i već malo odstupanje od vjere vodi do sudbonosnih, tragičnih posljedica. To vrijedi i u onim manjim, naoko nedogmatskim i nedefiniranim stvarima, koje ipak bitno spadaju u katoličku Tradiciju, a kamoli više za vjerske istine koje su izričito definirane i čije odbacivanje ili pak uporno osporavanje predstavlja otpad od katoličke vjere.

S tim u vidu morat ćemo ustanoviti da je Elvis Duspara nažalost u više točaka prešutno ili izričito odstupio od tih načela te se time udaljio od katoličke vjere i pristao uz svjetonazor koji ima gotovo sva bitna obilježja protestantizma te se uz to nadovezuje na jednu nekatoličku, heterodoksnu judeofiliju prema židovstvu kao lažnoj religiji nastaloj nakon Krista.


Do tih zaključaka možemo prilično lako doći ako pogledamo već ovaj prvi video na koji se želimo osvrnuti. U njemu Duspara naime iznosi stav da on iz svojih kršćanskih uvjerenja ne jede svinjetinu i druga jela koja su bila kultno zabranjena u Starome zavjetu. Svakome katoliku koji je zadržao zdrav duh vjere ovakva bi izjava doista trebala zazvoniti u ušima. Nema, naravno, ništa spornoga u tome da se netko zbog nutricionističkih razloga uzdržava od određene vrste hrane jer nam Crkva u tom pitanju ne donosi određene propise kojih bismo se trebali držati. Ona je doista uvela pokorničke dane u kojim smo obvezni držati post (općenito uzdržavanje od hrane tako da se smije uzeti samo jedan puni obrok i dva manja) i nemrs (uzdržavanje od konzumacije mesa) kao disciplinske propise radi našega posvećenja. Ona a priori ne osuđuje bilo koju vrstu hrane, no po osobnoj prosudbi slobodno nam je držati određenu vrstu posta te se uzdržavati od neke vrste hrane. Tako primjerice stroži redovi općenito ne jedu meso kao jednu vrstu pokorničke prakse.

No Duspara ovdje tvrdi nešto sasvim drugo. On tvrdi da je on došao do spoznaje da zapravo još uvijek postoje jela koja su kultno zabranjena kao u Starome zavjetu i da bi se 'prosvjetljeni kršćanin' trebao od njih uzdržavati. Kao što svatko imalo poučen o katoličkoj vjeri zna, takav je stav posve protivan katoličkome nauku. Crkva naime uči da je Kristovim dolaskom ceremonijalni, tj. kultni zakon Staroga zavjeta ukinut i nadomješten novim, evanđeoskim zakonom. I to iz razloga što je taj kultni zakon bio sjena buduće stvarnosti (Heb 10,1), on je upućivao na Krista koji ga je svojim dolaskom ispunio. Dakle svi kultni obredi SZ-a bili su znak za Krista koji ih je svojim dolaskom ostvario tako da su tim trenutkom oni prestali postojati. To je pravo tumačenje Isusovih riječi da je došao ,,ispuniti Zakon, a ne ukinuti (Mt 5,17), a ne ono koje Duspara sugerira – da bi to značilo da su kršćani dužni držati propise SZ-a. Naprotiv, kao što nam govori sv. Pavao (Gal 3,13), Krist je sam ispunio Zakon koji je upućivao na njega, koji je u SZ-u označivao čovjekovu nemogućnost da sam postigne pravednost i zato bi svatko tko bi dalje držao da starozavjetni zakon obvezuje kršćane, griješio i izražavao svoju nevjeru u Krista. Tako nam to na autoritativan način tumači Firentinski sabor u buli 'Cantate Domino' iz 1441. god.: