petak, 8. prosinca 2017.

Pravda i pravo temelj su prijestolja Njegova


Evo nas u novoj liturgijskoj godini, ona započinje Isusovim govorom o ponovnom dolasku, ali dolasku koji zahtijeva spremnost a ne pospanost. Kao u dane Noine, takav će biti dolazak Sina Čovječjega, govori Gospodin. Svijet ide svojim tokom, sa svojim zakonima i ne obazire se na ono što će biti u vječnosti, već samo ono što je sada i ovdje. Sadašnjost je zamka ovoga svijeta, jer čovjek je zaokupljen životom koji je prolazan. Gospodin otvara budućnost, On misli na našu vječnost koja pretpostavlja zalaganje danas, a ne miran ili udoban život. Nalazimo se u svakodnevnoj duhovnoj borbi ovdje na Zemlji, no ta borba nije vječna, iako je konačna. Borba za Kraljevstvo ljubavi i mira, pretpostavlja ispravan stav pojedinca. Stalno zalaganje za vladavinu pravde na ovome svijetu: pravde a ne prava! Pravda koja izvire iz samog temelja prijestolja Božjega, jer psalam br. 97 govori: Pravda i pravo temelj su prijestolja Njegova! Pravda i pravo zajedno, a ne odvojeno. Pravda i pravo jesu nerazdvojni udovi jednog počela, a to je Bog sam. Gdje nema pravde, nema ni ljubavi, a ljubav je milosrđe. Gdje je pravo odvojeno od pravde, nastaje konfuzija. Zar nije upravo ovo najveći problem nama danas?

Pravda je dati svakome ono što ga pripada na sveopćoj razini, npr. Nekoj državi, zajednici, obitelji… a pravednost je učinjena uvijek od pojedinca k pojedincu, npr. gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, putnika primiti. Tako dolazimo do pojma pravde i pravednosti koja je istovjetan pojam, a izvor ima u Božjim zapovijedima. Božje zapovijedi pretpostavljaju pravdu (uključujući i pojam pravednosti), a puninu ostvaruju u milosrđu, koja je plod ljubavi proizašle iz pravde. Upravo polazeći od pravde Staroga zavjeta, Ivan govori u svojoj prvoj poslanici: "Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške" (1 Iv 5, 3).

Kada slušamo evanđelje, nama se često čini kako je život upravo prikazan kao teška žrtva, nemoguća misija koja od nas traži toliko toga. No, Radosna vijest je spasenje, a ne propast. Bog pred nas stavlja izbor ZA ili PROTIV i nadodaje preko proroka Starog zavjeta: "Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek" (Pnz 30,20). Život dakle biraj, a gdje je taj život? On ne pada s neba sam od sebe, nije to mana s neba, nego mnogo više. Život dolazi od konkretnog čovjeka, muškarca i žene, i vrhunac poslanja ima u obitelji. To nije pravo samo po sebi, to je prije svega pravda. Zašto? Upravo jer je Stvoritelj u svojoj Mudrosti stvorio muškarca i ženu kao stup društva, i dao im je zadatak. Pročitajmo pomno Knjigu postanka, i sve je jasno! Tamo stoji zapisana Stvoriteljeva zapovijed: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!" (Post 1, 28). Je li jasna Gospodnja zapovijed? Njegova zapovijed ima temelj u pravdi i pravu. Pravdi, jer muško i žensko stvori ih! U pravu jer govori Bog čovjeku kako ga postavlja vladarom svega stvorenja. Gospodin daje od svojega, i to je pravo, pravo koje ima temelj u pravdi, ljubavi prema čovjeku.

nedjelja, 3. prosinca 2017.

,,Papa diktator”: tajanstvena nova knjiga pruža pogled na papu Franju „iza maske“


Značajna nova knjiga o Franjinu papinstvu trebala bi biti objavljena na engleskom sljedećeg ponedjeljka, 4. prosinca, nakon što je prema glasinama talijansko predstavljanje ranije ovoga mjeseca privuklo mnogo pažnje i bilo vrlo uspješno. Naslov joj je Papa diktator, a za predbilježbu na Amazonovoj stranici opisana je kao „insajderska priča o najtiranskijoj i najneprincipijelnijoj papinoj vladavini modernih vremena“.

Knjiga obećava pogled „iza Franjine maske“, navodno „genijalnoga čovjeka (običnih) ljudi“, otkrivajući kako je on „osigurao svoju poziciju kao diktator koji vlada strahom i koji je sklopio savez s najkorumpiranijim elementima u Vatikanu da bi spriječio ili promijenio pravac reformi koje su se od njega očekivale“.

OnePeterFive nabavio je unaprijed kopiju engleskoga teksta i još je čitam. Iako će većina sadržaja biti barem površno poznata onima koji su pratili ovaj neobični pontifikat, on se bavi u pojedinosti mnogim važnim temama koje smo pokrivali na našim stranicama, pružajući dodatnu korist skupljajući ih na jedno mjesto.
Autor djela je naveden kao Marcantonio Colonna – providno pametno smišljeni pseudonim koji ima značenje za katoličku povijest; povijesni Colonna bio je talijanski plemić koji je služio kao admiral papinske flote u bitci kod Lepanta. Njegova autorska biografija govori nam da je diplomirao na Oxfordu i da ima veliko iskustvo u povijesnom istraživanju te da živi u Rimu od početka Franjina pontifikata, čija je povezanost s vatikanskim insajderima – među kojima su i kardinali i druge važne osobe – pomogla složiti ovu zanimljivu slagalicu. Razina potencijalne kontroverzije povezane s knjigom izgleda da je navela neke novinare u Rimu da budu lukavi kada se radi o tome da svrnu pozornost javnosti na nju (iako se govori kako je vrlo često tema privatnih razgovora), bilo iz straha od odmazde – Vatikan je nedavno postao poznat da isključuje ili da se loše odnosi prema novinarima kod kojih se sumnja na neprijateljstvo – ili nekog drugog razloga te ostaje nejasno. Značajne iznimke od te sumnjive tišine uključuju snažnog Marca Tosattija – koji je već počeo raspakiravati tekst na svojoj stranici Stilum Curae i profesora Roberta de Matteija, koji piše da knjiga potvrđuje nedavnu izjavu kardinala Müllera da postoji „čarobni krug“ oko pape koji „sprječava otvorene i uravnotežene rasprave oko doktrinarnih problema koji su se pojavili“ u prigovorima poput dubije i Correctio filialis (sinovske opomene), a da postoji u Franjinu Vatikanu „klima špijuniranja i obmane“.

utorak, 28. studenoga 2017.

Sv. Maksimilijan Kolbe u suočavanju s ciljevima i djelovanjem masonerije


Vrijeme je prvoga svjetskog rata. Europa je pretvorena u klaonicu. Sav svijet je u groznici, zaliven mržnjom. Što će se iz toga roditi? Američki predsjednik Wilson uskoro će nastupiti s programom vječnoga mira. Zvuči komično. Rat će prestati, ali se mir neće roditi. Nepravda je utkana u dušu kasnijih sporazuma.

Druga činjenica: Europa se postepeno odriče Boga. Znanstveni polet 19. stoljeća stvorio je bezbožnu misao koja je snažno prožimala javni i privatni život. Bog je shvaćen kao zapreka slobodnoga razvoja čovjeka. Rat je razvezao crne, bezbožne energije, a organizirao Božje protivnike. Ukazala se nova slika budućega svijeta. U Rimu je bila posebno vidljiva.

Rektor Kolegija u kojem se nalazi fra Maksimilijan bio je otac Stjepan Ignudi, uzoran redovnik i čovjek široke kulture, prijateljski povezan s mnogim visokim ličnostima Rima. Bio je čak osobni prijatelj pape Benedikta XV. S njim je često razgovarao o stanju Crkve i o presudnim svjetskim događajima. Za vrijeme večernjeg odmora prenosio je na studente svoja zapažanja i uvjerenja. Otkrio im je postojanje i rad polutajne svjetske organizacije koja se u nekim europskim zemljama planski, ustrajno, čak ogorčeno bori protiv Crkve.

Za studente je to bilo nevjerojatno otkriće. Zanimljivo, najviše je pogodilo fra Maksimilijana.

Tko je bolje poznavao Rim, nije mogao zaboraviti neviđeno svečano primanje što ga je rimska općina 1894. godine priredila velikom lašcu i krivotvoritelju događaja u Lourdesu Emilu Zoli. Umalo zatim rimske vlasti potakle su žestoku propagandu protiv svjetskog Marijina svetišta u Pompejima. Novine su se javno izrugivale papama, tamo od Pija IX. do Benedikta XV. Italijom je tekla snažna podzemna struja protiv Boga i Crkve.

Godine 1917. slobodno zidarstvo je upriličilo velike manifestacije u Rimu, i to u povodu 400. obljetnice Lutherove pobune i 200. obljetnice moderno organizirane masonerije. Jasna je Lutherova mržnja prema Rimskoj crkvi u kojoj su se on i masoni prepoznali kao što se lako prepoznaju lopovi na sajmu. Povorke su predvodile pristalice Giordana Bruna. Njegovi sljedbenici i obožavatelji nosili su crne zastave s likom Mihovila arhanđela kojega Lucifer gazi nogama. Na Trgu svetog Petra zavijorila se zastava s natpisom: „Sotona mora vladati u Vatikanu, papa će mu držati švicarsku stražu“.

utorak, 21. studenoga 2017.

Sedevakantistički banalizirajući ekleziološki monofizitizam


Svakome svjesnome katoliku neizbježna je spoznaja da se danas nalazimo u stanju nezapamćene vjerske krize, kada se u Crkvi promiču stvari koje ugrožavaju vjeru prosječnoga katolika. A ipak, postoje različite raščlambe i zaključci koji se odatle izvlače. Jedan od njih je onaj sedevakantistički – da su pape (i biskupi) koji su sudjelovali ili sudjeluju u reformama Drugoga vatikanskoga sabora izgubili svoju službu i da Crkva nema papu već pola stoljeća. U osvrtu na to mišljenje nećemo se toliko baviti samom naravi spornih izjava Drugoga vatikanskoga ili naravi nove Mise, nego jednom od temeljnih sedevakantističkih postavki – a to je da Crkva kao Kristova Zaručnica koja je bez ljage ne može svojoj djeci dati kamenje umjesto kruha i da oni koji su to učinili, ne mogu biti članovi Crkve – katolici.

Doista, Crkva je nezabludiva u definiranju vjerskih istina konačnim činom – bilo sa strane papinskog učiteljstva, bilo sa strane crkvenih sabora, a također i u svome redovnom i općem Učiteljstvu. Krist je Crkvi dao karizmu i vlast da autoritativno naučava vjeru – izlaže Božju objavu i ona to čini na prethodno spomenute načine. No način izvršavanja učiteljske službe ili – šire gledano – učiteljskoga poslanja, nije ograničen na definiranje ili ponovno izlaganje već definiranih vjerskih istina, nego ta služba sadrži i druge načine ili (prema snazi obvezatnosti) niže stupnjeve svoga izvršavanja. U tu kategoriju spada svaki redoviti način naučavanja – koji nema oznaku općenitosti (tj. ne obuhvaća sveopćost Crkve u prostoru i vremenu) ni nakanu da se neka istina naučava kao da je od Boga objavljena i nezabludiva. Kada papa i biskupi redovito vrše svoju pastirsku službu – u propovijedanju, obraćanju javnosti bilo usmenim bilo pisanim putem (poslanicama i okružnim pismima), takva vrsta naučavanja – razumije se – nije zaštićena oznakom nezabludivosti. Za nju svakako i neupitno vrijedi obveza poslušnosti i spremnoga prihvaćanja izloženoga nauka. Pa ipak, u iznimnim situacijama može se dogoditi da se u takav nauk potkrade zabluda ili čak nauk koji je suprotan nekoj od objavljenih istina. To nam potvrđuje snažna teološka predaja, u što se možemo uvjeriti u sljedećem tekstu: (Ne)zabludivost autoriteta Crkve i pravo na otpor.

U sve navedene vrste naučavanja koje nisu zaštićene oznakom nezabludivosti možemo i trebamo dodati i naučavanje crkvenih sabora. Oni su izvanredna vrsta Učiteljstva Crkve (jer se sazivaju prema potrebi u posebnim, odnosno izvanrednim situacijama – da bi se osudila krivovjerja ili razriješila važna doktrinarna pitanja) po kojima se redovito donose i dogmatske, nezabludive odluke. No u odlukama crkvenih sabora ima i puno odluka koje nemaju oznaku nezabludivosti i za njih po samoj logici pojma vrijedi da se u njih – u iznimnim slučajevima – mogu uvući izjave koje odstupaju od katoličkog nauka. Isto to što vrijedi za crkvene sabore, odnosi se i na druge vrste izvršavanja učiteljske službe (često povezana sa službom upravljanja). Tu spadaju zakoni koji se donose s nejasnim predmetom ili određenjem snage obvezatnosti, koji se mogu odnositi na bogoslužje ili disciplinu. To su zakoni koji su po sebi promjenjivi te ne mogu imati obilježje savršenosti.

Time smo se osvrnuli na glavne argumente koje sedevakantisti iznose u prilog svojih teza. Njihova je tvrdnja da Drugi vatikanski sabor, papinske okružnice, novi obred Mise, kao i određeni disciplinski zakoni sadržani u novome Zakoniku kanonskoga prava sadrže stvari koje su protivne katoličkome nauku, štetne i opasne za spasenje duša i kao takve ne mogu biti djelo Crkve. Odnosno, njih ne mogu donijeti službenici Crkve, nego samo oni koji su otpali od Crkve i zato pokoncilski pape ne mogu biti valjani pape, a isto tako ni biskupi ne mogu biti pravi biskupi. No stvarnost nam govori da zapravo nijedna koncilska reforma nema snagu obvezatnosti nezabludivoga Učiteljstva i zakonodavne vlasti. Za Drugi vatikanski sabor možemo ustanoviti da se sam odrekao nezabludivoga naučavanja. To je razvidno iz izjave tajnika koncila mons. Periclea Felicija koja u sebi nosi znatni autoritet:
,,Trebamo razlikovati ovisno o shemama i poglavljima koja su već bila predmet dogmatskih definicija u prošlosti, a u vezi izjava koje sadrže oznaku noviteta, trebamo izraziti svoj pridržaj.

ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Tri tradicionalne Mise

Na našemu kanalu objavljene su snimke tri tradicionalne latinske Mise. Možete ih pogledati u sljedećim videozapisima:




ponedjeljak, 6. studenoga 2017.

Zatišje pred oluju (II.)



Nikada nemojte gubiti nadu

Htio bih se vratiti na točku da je fatimska poruka poruka nade. Vjerujem da ćemo to vidjeti unutar nekoliko godina i da ćemo se morati držati obećanja kao nikada prije. Moramo imati na umu sada, a i tada, da naša Gospa „uvijek štiti svoje ljubljene“, da krunica i smeđi škapular povlače Njezinu zaštitu na nas. Obnovimo i još revnije živimo svoje osobno posvećenje Njoj. To će biti naša najveća zaštita, sada i u nadolazećim opasnostima. „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti.“. Gospa želi da shvatimo da će biti borbe, žestoke borbe, jer nam inače ne bi rekla „na kraju“.

Ako stvari postanu tako loše kao što vjerujem da hoće, sjetite se toga Gospinog obećanja, „na kraju“ i da će ona pobijediti. Ne samo da će ona pobijediti, nego će Rusija postati katolička, ne samo agnostička ili manje militantna, nego militantno katolička.

Fatima i sv. Pavao

Kao što je sv. Pavao bio najveći neprijatelj kojega je rana Crkva imala pa je postao jedan od najvećih apostola, takva je otprilike slika onoga što će se dogoditi Rusiji, barem onaj dio koji preživi. Nije slučajnost da se veliki znak kojeg je Gospa Fatimska dala o predstojećoj kazni svijetu (kroz koju živimo i danas) dogodio na blagdan obraćenja sv. Pavla. Taj veliki znak su vidjeli, tako mi je rečeno, ljudi iz Kalifornije, istočne Amerike, Kanade i naravno na raznim mjestima u Europi 25. siječnja 1938.

U Sjevernoj Americi su to vidjeli kao vrlo sjajno bijelo svjetlo. Neki su ljudi mislili da se radi o aurori borealis, sjevernim svjetlima, ali to nije bilo to. U Švicarskoj je ono osvijetlilo nebo tako jako da je čovjek mogao čitati pod njim novine u 11 sati navečer.

Govorio sam sa svećenikom koji je bio bogoslov u Austriji 1938. i koji mi je rekao da je nebo bilo tako žarko crveno nakon sumraka da su svećenici na bogosloviji pomislili kako će ih pozvati da dijele sakramente onim osobama koje je zadesio taj strašan požar. Pomislili su kako se sigurno dogodila neka katastrofa u gradu kada tako žarko svjetlo osvjetljava nebo tako da su prekinuli svoje molitve čekajući pozive u pomoć. Ali nitko nije zvao. Tako su oni to doživjeli. Izgledalo je kao da cijeli grad gori tim žarkim svjetlom koje je sjajilo do tri ujutro.

Radilo se o velikom znaku koji je Gospa obećala Luciji da će ga svijet vidjeti. „Znaj kada vidite noć osvijetljenu nepoznatim svjetlom da je to znak da će Bog uskoro kazniti svijet preko ratova, gladi, progona Crkve i progona Svetog Oca.“. Neki ljudi tumače da se radi samo o Drugome svjetskome ratu. Ali to se odnosi na sve tekuće ratove, progone i raširenu glad koja traje otada do danas.

Rat, rat, rat

Ratovi su svuda. Ne čitate o njima, ali prema Carter Centru u Georgiji, danas je u tijeku 110 oružanih sukoba u svijetu. Ne ulazim u njihovu politiku, nego jednostavno kažem da očigledno to ne možemo nazivati mirom. Gospa je obećala da će svijet, čovječanstvo, imati mir. Kada Ona govori o miru, Ona rabi tu riječ na isti način na koji ju rabi Njezin Sin. Ne radi se samo o odsutnosti rata tako da možemo nastaviti griješiti još gore nego prije.

Ne radi se samo o odsutnosti rata tako da grijeh, kao što je papa Ivan Pavao II. rekao u Fatimi, može biti ustoličen u našim ustanovama i u našem društvu. Mir, katolički mir, nije samo odsutstvo ratova, nego kraljevanje Krista, Kralja mira, Kneza mira.

srijeda, 25. listopada 2017.

Zatišje pred oluju (I.)


Ovaj tekst temelji se na predavanju vlč. Grunera održanoga u St. Cloudu, Minnesoti. Sadrži aktualnosti iz vremena kada je nastao, za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

Danas smo i na rubu tragedije i na rubu pobjede. Ali prije nego progovorim o tragediji, volio bih naglasiti Gospinu poruku, a i moja poruka je poruka nade, poruka pobjede.

Moramo se sjetiti da je Gospa rekla, a to je i ozbiljno mislila: „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobjediti, Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, Rusija će se obratiti i razdoblje mira bit će dano čovječanstvu“.

To je Njezino proročanstvo. To je Njezino predviđanje. Ono se još nije ostvarilo, ali hoće.

Nadati se i osjećati se dobro

Još se uvijek dobro sjećam kako sam prije mnogo godina, 1984., razgovarao u Los Angelesu s ateistom i kako je, kada sam mu rekao o fatimskoj poruci i obećanju mira, prvi puta vidio znak nade za naš svijet. Nije on doduše nužno povjerovao poruci, ali to je bila prva poruka nade za koju je mogao vidjeti da ima smisla za ovaj svijet.

Postoji dvije vrste nade. Jedna se temelji na ideji da ako samo sakrijemo istinu od samih sebe i ne gledamo loše vijesti, da onda možemo imati taj osjećaj nade u svojim srcima.

Kršćanska nada je puno više od toga. To je prepoznavanje da postoji opasnost; da moramo proći strmim putevima i da usprkos tome imamo mogućnost pobjede.

A kršćanska se nada, naravno, tiče prvenstveno našega vlastitoga vječnoga spasenja. Trebamo biti svjesni da postoje razne opasnosti za svakoga od nas na tom putu u nebo. Iako je to, ako slijedimo Božje milosti i prosvjetljenja, puno lakše nego što svijet želi da vjerujete.

Svjetski događaji i vaše vječno spasenje

Ovdje govorim o ufanju u naše vječno spasenje jer je naše spasenje povezano, u određenoj mjeri, s tekućim događajima. Na jedan način nije, a na drugi jest. Mi ne trebamo biti poput mučenika iz davnina, u vrijeme Rima, ili neko drugo vrijeme. Bez obzira što nam drugi ljudi rade, možemo i moramo biti vjerni Bogu i našemu Gospodinu.

Lakše je za većinu čovječanstva spasiti svoje duše u vrijeme mira, kada nema progona. Postoje mnogi herojski primjeri mučenika u koloseumu, ali ne čujemo često o onima koji nisu bili tako čvrsti i koji su otpali.

Gospa Fatimska je zabrinuta o porezima koje plaćate, o dogovorima za naoružanje i razoružanje koji se događaju, o stanju u svijetu i svim tim vremenitim događajima. Ne zato što su oni važniji od vašega vječnoga spasenja, već upravo zato što je vaše vječno spasenje tako važno.

Kada je papa Ivan Pavao II. išao u Fatimu, govorio je o različitim brigama koje je Gospa spomenula. Papa Ivan Pavao II. rekao je, budući da je Ona naša majka, da je Ona zabrinuta za svaki vidik naših života. Ali Ona je prvenstveno i iznad svega zabrinuta za naše vječno spasenje.

Politika i opće dobro

Neki ljudi misle da su časopis The Fatima Crusader, a možda i vlč. Gruner, previše „politički“. Ako smo zaista katolici, onda moramo u nekoj mjeri biti politički orijentirani. A što pod tim mislim? Ako ljubimo svoga bližnjega kako bi trebali i kako nam Bog zapovijeda, onda trebamo biti zabrinuti oko općega dobra. Politika se bavi zakonima i propisima koji se tiču općega dobra. Današnja diplomacija često radi na našu štetu jer zapravo ne služi općem dobru, nego programu Božjih neprijatelja.

srijeda, 18. listopada 2017.

Sveti Ljudevit Marija Grignon Montfortski o Blaženoj Djevici Mariji


,,Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije” (Ljubav vječne Mudrosti, 212).

,,Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju“ (Lj
ubav vječne Mudrosti, 205).

,,Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama... vjeruj mi naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv“ (
Rasprava o pravoj pobožnosti, 165).


,,Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci“ (
Rasprava o pravoj pobožnosti, 75).

srijeda, 11. listopada 2017.

Zašto moram trpjeti? (IX.)


Potreba za savršenim obraćenjem

Deveti razlog zašto su nas zadesile razne nedaće može biti sljedeći – moguće je da nam je potrebno savršeno obraćenje, ne možda iz stanja smrtnoga grijeha, nego iz svjetovnoga života i mlakosti.

Nakon posljednjega poglavlja možda biste rekli: „Hvala Bogu da ne pripadam toj vrsti grješnika.“

Pa ipak, možda Vam je prijeko potrebno temeljito obraćenje iz stanja mlakosti ili ravnodušnosti kojih se na neki način treba bojati i više od stanja smrtnoga grijeha.

Koja je točno narav službe koju dajete Bogu? Trudite li se žarko izbjegavati ne samo smrtni grijeh, nego i svaki namjerni laki grijeh? Ili ste bezbrižni zbog lakih grijeha jer ih smatrate sitnicama? Poduzimate li potrebne mjere protiv zaraze duha vremena kao što se čuvate zaraze teške bolesti, ili je vaša duša doslovno upljesnivila te ju je nagrizao crv svjetovnosti koji dominira ovim našim neopoganskim društvom? Jeste li možda jedan od onih koji pokušavaju budalasto pomiriti ono za što je naš Gospodin rekao da se ne može pomiriti, točnije služite li u isto vrijeme dvama gospodarima? Robujete li na bilo koji način trima strastima koje spominje sv. Ivan – požudi tijela, požudi očiju i oholosti života (I. Ivanova 2, 16) – čak i dok si laskate da je vaša služba Bogu tako savršena da nema mjesta za daljnji napredak?

Vrlo je moguće da ste rob požude očiju, neuredne ljubavi prema stvarima ovoga svijeta. Istina, možda ne ciljate na milijunsku zaradu, ali možda pokušavate zaraditi puno više nego što vam je potrebno za pristojno uzdržavanje svoje obitelji. Možda je Vašu dušu obuzela žudnja za zaradom što veće svote novca, koliko god je više moguće. Da biste uspjeli u svojim planovima, ne libite se koristiti nepravedna ili barem upitna sredstva, a zatim se opravdavate govoreći kako i drugi rade to isto, a što svi rade ne može biti tako pogrešno. Vjerujete li zaista da je moguće da ljudi promjene Božje nepromjenjive standarde pravednoga i pogrešnoga tako da će se univerzalno prihvatiti lažni standardi potaknuti gramzljivošću i pohlepom?

Ponavljam, jeste li posve pošteni u svome poslu ili poduzetništvu, ili na civilnome, političkome ili drugome položaju na kojemu se nalazite? Isplaćujete li pravedne plaće svojim zaposlenicima, i odradite li pošteno posao za koji ste plaćeni ako ste radnik? Činite li djela milosrđa i pobožnosti i dajete li obilne milodare u skladu sa svojim mogućnostima? Temeljito proučite svoje ponašanje prema tim mjerilima i pogledajte je li ljubav prema novcu i svjetovnim stvarima polako otupila vašu dušu i učinila je posve neosjetljivom za nebeske stvari, da, učinila vas čak i spremnim da je prodate i pošaljete na vječne muke u pakao.

Ili ste možda porobljeni požudom tijela? Ne odajete se strašnim grijesima nečistoće, ali vodite život ugode bez mrtvljenja, život neograničenog uživanja svakoga zadovoljstva koje vam đavao i svijet nude, a novac omogućuje. Možda si nikada ništa ne uskraćujete, već uživate u svemu što vam se nađe na putu. Tako Vaš čitavi život stoji u izravnoj suprotstavljenosti sa svečanom izjavom našega Gospodina: „Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme na sebe križ svoj svaki dan i neka tako ide za mnom!“ (Luka 9,23) – i načina kako je On hodao putem Kalvarije: „Jer tko hoće život svoj da spasi, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj zbog mene, spasit će ga.“ (Luka 9, 24). Razmislite malo o značenjima ovih riječi. Ako izbjegavate samoodricanje, ne prakticirate nikakvo samosavladavanje, ako tetošite svoje tijelo, živite u lagodnosti i raskoši i slobodno uživate u užicima ovoga svijeta, dovodite u opasnost svoje vječno spasenje, ali ako se odričete sebe, trpite radi kreposti, čak i do one mjere da date svoj život radije nego da pristanete na grijeh, onda ćete spasiti život, odnosno vječnu slavu na nebu.

S tim u vezi mogu se citirati riječi istaknutoga kardinala:

„U opasnosti smo da će naše superobilno bogatstvo stvoriti materijalističku civilizaciju, tako naprednu, tako rafiniranu i ostvarenu s takvom izuzetnom podmuklošću izuma da će zaista biti potrebno biti jako snažan i čvrst da nas to ne omekša. Nema sumnje da u odijevanju, užicima i zabavi postoji takva invazija raskoša u našemu višemu društvu, koja je vrlo opasna, i to iz sljedećega razloga: kada si ljudi dopuste ići do ruba dopuštenoga i zakonitoga, vrlo je lako taj rub prijeći i prestupiti crtu prema onome što je zabranjeno. Crta između onoga što je dopušteno i nedopušteno u tim umovima je vrlo blijeda i zasjenjena, i oni koji uvijek hodaju po rubu provalije, vrlo brzo će u nju upasti. Apostol je, govoreći o ženama, rekao: „ A ona koja je u slastima, mrtva je iako je i živa“ (1 Tim 5,6). Mrlja smrtnosti je nešto daleko onima koji žive rafiniranim i raskošnim životima, nešto što niti ne primjećuju. Nema sumnje da je apostolova uputa danas vrlo potrebna našoj zemlji: „Sve mi je slobodno, ali nije sve na korist; sve mi je slobodno, ali neću da me što zarobi.“ (1 Kor 6,12) Primijenite to na odijevanje, na užitke, na zabavu, na to koliko trošite, na vaš kućni i privatni život i pronaći ćete široko područje za njezinu primjenu.“ (Kardinal Manning, „The four great events of the day“, str. 57)

petak, 6. listopada 2017.

Svrha čovjekova postojanja


    1. dio – Vjerovanje
1. lekcija – Svrha čovjekova postojanja
  1. Tko nas je stvorio?
Stvorio nas je Bog.

Biblija:
Postanak 1,1; 27 – U početku stvori Bog nebo i zemlju.; Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.
Djela 17, 24 - 26 – Bog, koji je stvorio svijet i sve, što je u njemu, on, jer gospodar neba i zemlje, ne stanuje u rukotvorenim hramovima, niti prima službe od ruku čovječjih, kao da bi što trebao, kad on sam daje svima život i disanje i sve. I učinio je da od jednoga sav rod ljudski stanuje po svemu licu zemaljskom, i postavio je određena vremena i međe stanovanja njihova.

  1. Tko je Bog?
Bog je vrhovno biće, neizmjerno savršeno, koji je stvorio sve stvari te ih održava na životu.

Biblija:
Psalmi 145, 3 – Velik je Gospod, hvale dostojan veoma; neispitljiva je veličina njegova.
Djela 17, 25 – ...kad on sam daje svima život i disanje i sve.
Djela 17, 28 Jer u njemu živimo, i mičemo se, i jesmo.

  1. Zašto nas je Bog stvorio?
Bog nas je stvorio da pokaže svoju dobrotu i da s nama dijeli svoju vječnu sreću na nebu.

  • Stvarajući nas Bog nije povećao svoju vlastitu sreću jer je On savršeno sretan od vječnosti, ali On je pokazao svoju slavu izvana tako što dijeli svoju dobrotu. Sva stvorenja po samom svom postojanju pokazuju Božju slavu jer sva potpuno ovise o Njemu.
  • Bog je stvorio čovjeka da pokaže svoju slavu na poseban način. Dao je čovjeku razum i volju da može upoznati, hvaliti i ljubiti svog Stvoritelja. Čovjek nalazu u službi Bogu svoju istinsku, iako nesavršenu, sreću u ovome životu. Savršena sreća nam je obećana u sljedećem životu kao nagrada za zasluge koje čovjek stekne ovdje na zemlji. Tako je svrha stvaranja i čovjekova sreća.