utorak, 16. listopada 2018.

Odgovor na ,,Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje“


Nakon osvrta na tekstove Ivana Zelića objavljene na portalu Bitno.net, prelazimo na sljedeći uradak na koji se neokonzervativci znaju pozivati u svojim kritikama protiv Bratstva sv. Pija X. Radi se o svjedočanstvu vjernika Briana Sudlowa koji je prestao podržavati FSSPX i prešao na indultističke ili neokonzervativne stavove. Tekst je objavljen na blogu koji je vodio jedan od urednika prethodno spomenutoga portala, a koji je kao i Zelić žestoki pobornik neokonzervativne ideologije i protivnik Svećeničkoga bratstva.


Svjedočanstvo je po definiciji opis osobnih iskustava o otkriću neke spoznaje ili promjene temeljnih životnih stavova. Ono sadrži subjektivnu crtu doživljaja koji žele uvjeriti druge da pođu istim putem, no u pozadini sadrži argumente koje valja objektivno vrednovati. Jasno je da nije svako iskustvo utemeljeno na objektivnoj istini jer postoje najraznolikija i oprečna svjedočanstva – među ostalim i o otpadima od katoličke vjere. O pogrešnosti neokonzervativnoga ili indultističkoga stava u koji autor svjedočanstva želi uvjeriti čitatelja dali smo na ovome blogu već jedan temeljni osvrt. A u tekstu svjedočanstva daju se pojedinačni argumenti koji su znatno ozbiljniji od Zelićevih te ćemo ih ovdje iscrpnije obraditi. Citate iz teksta donosimo prema ispravljenoj i prilagođenoj varijanti objavljenoga hrvatskoga prijevoda (izvorni engleski tekst je u međuvremenu uklonjen i nije online dostupan).

U uvodu Sudlow iznosi neke pojedinosti iz svojih osobnih doživljaja i u njemu odmah otkrivamo logiku razmišljanja koja će ga voditi kroz nastavak teksta. On se poziva na p. Paula Aulagniera, jednog od osnivača Instituta Dobroga Pastira (IBP), zajednice nastale 2006. godine od svećenika koji su napustili FSSPX ili bili iz njega isključeni zbog napadnog inzistiranja da za pontifikata pape Benedikta Bratstvo treba prihvatiti ponude za kanonsko priznanje. Sudlow prenosi njegovu izjavu: ,,Rekao je da je staza kojom FSSPX ide ili kojom riskira ići, raskolnička putanja. Pojašnjenje te izjave autor sam donosi u nastavku:

,,Nakon što je došao i prošao trenutak mogućega pomirenja 2001., promijenio sam svoj stav i počeo zamišljati da bi buduća reforma Crkve mogla više biti postupna, a sigurno ne tako slavna poput potpunog opravdanja nadbiskupa Lefebvrea. U svjetlu Aulagnierovih primjedbi mi je ipak jedna misao postala upečatljivom: kako će završiti ta priča sa FSSPX-om? Kojom logikom će zapravo doći do konačnoga zaključka? Vjerojatno kada Crkva ispravi sve svoje zablude? Nije li moguće, pitao sam se, da se FSSPX – budući da nikad nije išao ususret Rimu, ne nužno do pola puta nego barem mali dio – nikad ne pomiri?“.


Sudlow se bavi pitanjem kako će se nadvladati kriza kroz koju Crkva prolazi i kako će doći do regularizacije Bratstva. Nadbiskup Lefebvre i FSSPX nisu naravno nikada rekli da bi se ta obnova Crkve morala dogoditi trenutno – da se npr. papa koji provodi modernističko usmjerenje čudesno obrati ili da bude izabran papa koji će odmah provesti sve potrebne reforme (proglasiti zaključke Drugoga vatikanskoga irelevantnima, afirmirati u svemu tradicionalni nauk, ukinuti novi obred Mise, donijeti novi tradicionalni kanonski zakonik...). Sasvim je moguće da ta obnova bude postupna. Uzmimo primjer da kao sljedeći papa bude izabran neki od konzervativnijih kardinala poput Saraha, Burkea ili Ranjitha koji će ispraviti neke stvari i koji će težiti obnovi Crkve vidljivim pomakom prema Tradiciji. Lako je zamislivo da bi takav papa posegnuo za pomoći Bratstva te bi ispravio nanesenu mu nepravdu – proglasio izrečene zabrane nevaljanima i omogućio mu da nesmetano djeluje za obnovu Crkve onako kako je to nadb. Lefebvre želio. Taj papa ne bi možda riješio sve probleme, ali bi riješio problem nepravednoga progona Tradicije koji je tema naše rasprave pa bi sljedeći papa mogao ići korak dalje i vratiti Crkvu potpuno na liniju Tradicije. Takav scenarij nije nimalo nevjerojatan i time se daje vrlo jednostavan odgovor koji je Sudlowu očito promaknuo.


Sljedeća točka koja se problematizira je pitanje koliko smije trajati krizno stanje da se ne bi dogodilo otuđenje od crkvenoga duha. U primjeru francuskih rojalista koji donosi kao usporedbu autor pretpostavlja da bi kriza mogla trajati do u nedogled i da se protekom vremena Bratstvo sve više autonomizira i otuđuje od Crkve te izlaže opasnosti da upadne u raskol. No kako govori izreka, nekada je važnije jesmo li postavili ispravno pitanje od toga koji smo dobili odgovor. A pravo pitanje je tko se zapravo udaljio od onoga što određuje Crkvu, a to su njezin nauk, sakramenti i pastirsko vodstvo? Je li se Bratstvo udaljilo od pravoga katoličkoga nauka, od tradicionalnih sakramentalnih i bogoslužnih obreda i od ispravnoga pojma i izvršavanja vlasti? Bratstvo sva ta tri elementa besprijekorno čuva, dok su upravo pobornici modernizma i usmjerenja Drugoga vatikanskoga oni koji kompromitiraju i ugrožavaju katolički nauk, koji su uveli nove obrede koji radikalno odstupaju od tradicionalnih i koji načelom kolegijalnosti potkopavaju autoritet na svim razinama. Zato se Bratstvo dok slijedi Tradiciju nikako ne može udaljiti od Crkve, nego to čine upravo modernisti, što s vremenom kako pokoncilska revolucija sve više napreduje, postaje sve očitijim. Stoga je sasvim apsurdno tvrditi da se Bratstvo time što se suprotstavlja sve većim novotarijama i zabludama, sve više udaljuje od Crkve, nego to čine naprotiv modernisti koji provode revoluciju.

A nema po sebi nikakvoga ograničenja koliko bi ovo krizno stanje smjelo trajati. Po Božjemu dopuštenju ono može trajati duže ili kraće, a sve i da će ono trajati još toliko koliko do sada, to ne dovodi u pitanje bit Crkve jer su njezina bitna obilježja u svemu sačuvana. Crkvenu krizu možemo usporediti s čovjekovom bolešću – ona može trajati duže ili kraće, no za vrijeme trajanja bolesti čovjek ne gubi svoja bitna obilježja koja ga određuju kao čovjeka. Tako je i s Crkvom za vrijeme zloporabe pastirskoga poslanja koja se provodi danas nažalost na svim njezinim razinama.

Tekst je nakon uvoda podijeljen na tri dijela u kojima Sudlow obrađuje po redu kanonske, teološke i liturgijske argumente u prilog svoga stajališta. Mi ćemo se na sve njih osvrnuti, ali ćemo to ipak učiniti drukčijim redoslijedom. Upravo ovaj poredak koji autor usvaja određuje bitno njegov način razmišljanja. On polazi iz legalističke perspektive te ne promatra zakon u njegovom nutarnjem smislu, nego više ili isključivo kao pozitivnu odredbu koju je izdala crkvena vlast, dok ćemo mi krenuti iz teološke perspektive i pokušati vidjeti prava obilježja današnjega stanja u kojemu se Crkva nalazi, zatim promotriti kako se ono odražava u liturgiji koja je izraz vjere, odnosno nauka, a tek na kraju ćemo usmjeriti pogled na kanonsku regulativu koja mora sve to primijeniti na pravnu i životnu stvarnost. Tako ćemo moći dobiti ispravnu sliku i dati iscrpan odgovor na argumente iz svjedočanstva.

utorak, 9. listopada 2018.

Odgovor na tekstove Ivana Zelića o Bratstvu sv. Pija X.


Uoči prvoga posjeta Hrvatskoj p. Franza Schmidbergera, rektora Bogoslovije FSSPX-a u Zaitzkofenu, portal Bitno.net objavio je ciljani napad na Svećeničko bratstvo sv. Pija X. – tekstove autora Ivana Zelića u kojima on iznosi uobičajene tzv. neokonzervativne teze o stanju Bratstva u današnjoj Crkvi i kakav bi stav trebao o tome zauzeti obični vjernik. Iako je na ove tvrdnje odgovoreno već mnogo puta, vrijedno je ipak – zato što se još uvijek u raspravama na društvenim mrežama ponekad daju reference na dotične članke – pružiti jedan cjeloviti osvrt kako bi se pokazalo na jednome mjestu prozirnost i pogrešnost Zelićevih tvrdnji.

1. Počnimo od samog naslova prvog članka: ,,Društvo sv. Pija X. je svojim ponašanjem dokazalo optužbe da su raskolnici i krivovjerci“. Već tu Zelić pravi elementarnu terminološku grešku što uopće ne piše ispravno ime Svećeničkog bratstva. Svaki ozbiljni znanstvenik ili komentator najprije će pogledati što o sebi piše i kako se predstavlja dotični subjekt o kojima se želi praviti studija i to uzeti u obzir. Da si je Zelić toga truda dao, vidio bi da je službeno ime Bratstva na latinskome: ,,Fraternitas sacerdotalis sancti Pii X, skraćenica: FSSPX. Uzimati kao mjerilo englesko ime (SSPX – Society of St. Pius X) koje ni po čemu nije službeno niti mjerodavnije od bilo kojeg drugog govornog jezika jest elementarna znanstvena nestručnost. Zato dakle na hrvatskome nije bitno kako glasi prijevod engleskog naziva, niti njegova skraćenica, nego latinskoga. A taj prijevod glasi: Svećeničko bratstvo sv. Pija X., s latinskom skraćenicom FSSPX koja se rabi u brojnim drugim jezicima (francuski, njemački, španjolski, talijanski...) pa je tako prikladno i u hrvatskome.


2. Prijeđimo zatim na nastavak tvrdnje iz naslova. To je klasična optužba koja se može čuti iz neokonzervativnih krugova, da se Svećeničko bratstvo nalazi u raskolu zato što je nadbiskup Lefebvre zaredio četvoricu biskupa ili zato što papi nisu u svemu poslušni. Ta je stvar već toliko izlizana da se nema potrebe podrobnije s njome baviti. Možemo samo uputiti na odgovor koji je p. Marko Tilošanec uputio biskupu Vukšiću povodom njegovog napada na Bratstvo koji pati od istih boljki kao Zelićev, a koji je biskup Vukšić ipak prihvatio te je prešutno povukao svoje tvrdnje. U tom tekstu se upućuje na priznanje povjerenstva Ecclesia Dei da se na Misama Bratstva može ispuniti nedjeljna obveza, što se prema vjekovnome nauku Crkve nikada nije moglo ni kod valjano suspendiranoga svećenika, a kamoli kod onoga koji bi bio u raskolu. Tome možemo pridodati druga izričita priznanja rimskih autoriteta da Bratstvo nije u raskolu: kardinala Hoyosa, nadbiskupa Pozza, kardinala Oddija, kard. Cassidija itd.

Ovdje se ipak treba osvrnuti na jednu posebnu Zelićevu točku, a to je da je Bratstvo ne samo raskolničko, nego i heretično zato što je biskup Fellay odbio potpisati tzv. doktrinarnu preambulu koju mu je predstavio Zbor za nauk vjere 2012. godine. Zelić tu doktrinarnu preambulu izjednačuje s katoličkim Credom simpliciter, kao da je ona uvjet da bi netko bio katolikom. Time se tvrdi da Bratstvo odbacuje određene članke katoličkog vjerovanja koje je svatko dužan držati da bi bio katolikom. Svatko imalo upućen u ovu temu zna koliko je to apsurdno i lažno. O čemu se zapravo radi i što konkretno je Bratstvo odbilo ovdje potpisati? Radi se o odnosu prema Drugom vatikanskom saboru i novom obredu Mise koji, kako dobro znamo, nisu nikakav predmet vjerovanja.

ponedjeljak, 1. listopada 2018.

Drugo pismo nadbiskupa Viganòa



Nakon pisma nadbiskupa Viganòa o skandalu seksualnih zlostavljanja koje je izazvalo veliku prašinu, isti se prelat nakon kraćega vremena ponovno javio sa svojim osvrtom na izostalu papinu reakciju. Prijevod teksta donosimo u nastavku.

*****



Scio Cui credidi
(2 Tim 1,12)

Prije nego što započnem svoje pismo, prije svega želim iskazati hvalu i slavu Bogu Ocu za svaku situaciju i iskušenje koje je pripravio i koje će mi pripraviti tijekom moga života. Kao svećenik i biskup svete Crkve, Kristove Zaručnice, pozvan sam kao svaka krštena osoba da svjedočim za istinu. Darom Duha koji me s radošću podržava na putu na koji sam pozvan da putujem, namjeravam to činiti do kraja svojih dana. Naš jedini Gospodin uputio je i meni poziv: ,,Slijedi me!, i namjeravam ga slijediti uz pomoć njegove milosti do kraja svojih dana.

"Pjevat ću Gospodu, dok sam živ; slavit ću Gospoda, svojega, dok sam god.
Neka mu se dopadne pjesma moja! Ja, ja se veselim u Gospodu.
(Psalam 103, 33-34)

*****

Prošlo je mjesec dana otkako sam, isključivo za dobro Crkve, predstavio svoje svjedočanstvo o onome što se dogodilo u audijenciji s Papom Franjom 23. lipnja 2013. godine i u vezi s određenim stvarima o kojima sam mogao znati u službama koje su mi bile povjerene u Državnom tajništvu i u Washingtonu, u odnosu na one koji snose odgovornost za prikrivanje zločina koje je počinio bivši nadbiskup te prijestolnice.

Moja odluka da otkrijem te teške činjenice bila je za mene najbolnija i najozbiljnija odluka koju sam ikad učinio u svome životu. Učinio sam je nakon dugog razmišljanja i molitve, tijekom mjeseci duboke patnje i tjeskobe, tijekom krešenda stalnih vijesti o strašnim događajima, s tisućama uništenih nevinih žrtava te poremećenih zvanja i života mladih svećenika i redovnika. Šutnja pastira koji su mogli popraviti situaciju i spriječiti nove žrtve postala je sve neodrživija, razarajući zločin za Crkvu. Dobro upoznat s golemim posljedicama koje moja svjedočanstva mogu imati, jer ono što sam želio otkriti uključuje samog Petrovog nasljednika, ipak sam odlučio progovoriti kako bih zaštitio Crkvu i izjavljujem čiste savjesti pred Bogom da je moje svjedočanstvo istinito. Krist je umro za Crkvu, a Petar, servus servorum Dei, prvi je koji je pozvan služiti Kristovoj Zaručnici.

utorak, 25. rujna 2018.

Gdje su nestali svi katolici?

Gdje su katolička djeca...

U danima prije promjena nitko nije rabio riječi poput liturgije, Euharistije ili Pomirenja. Govorilo se o Misi, svetoj Pričesti i Ispovijedi. Koristile su se jednostavne, jasne riječi. Svatko je znao što su one značile. Nismo govorili o rubrikama, a većina laika nije ništa znala o ambonima, škropionicama i kadionicama. To je bio svećenikov posao. On je poput liječnika imao svoj profesionalni rječnik i to nije bila naša briga. Samo smo ga slijedili, uvjereni da nas vodi u Nebo.

A mi smo razgovarali o Nebu i čistilištu, što učiniti da stignemo u Nebo i kako da skratimo svoj boravak u čistilištu. Grozili smo se pri pomisli na pakao tako da nismo puno o njemu pričali. Samo smo radili na svome spasenju sa strahom i drhtanjem, kao što nam je sveti Pavao rekao da činimo. Sve iz ljubavi prema Isusu, na slavu Božju i spasenje duša, običavali smo govoriti.

Ali danas jedva da ikada čujemo nešto o spasenju. O toj se temi jednostavno ne govori. Pitate li se zašto? Jesu li katolici tako uvjereni da će doći u Nebo ili se radi o nečemu drugom?

Mislim da se radi o nečemu drugome. Postoji u njima duboko ukorijenjeno opiranje otvaranju te teme. Nešto ih sprječava. Ne radi se o tome da oni ne razgovaraju. Govore i previše o nekim dosadnim temama. Ali ako se pokušate probiti kroz te isprazne riječi i pogledate ispod površine besmislica koje prolaze kao teologija, naići ćete na prepreku.

Radi se o trostrukom zidu mentalnih blokada.

Kao prvo, ljudi više ne znaju što je Nebo. Drugo, oni ne znaju što je grijeh, a što nije grijeh. A treće, oni ne znaju kako se postaviti prema onoj problematičnoj doktrini „extra Ecclesiam nulla salus“ („izvan Crkve nema spasenja“). Te tri stvari čine razgovor o spasenju gotovo nemogućim.

Razmislite o prvom zidu, prvoj blokadi. Previše godina agnostičkih svećenika i profesora koji su nam govorili da mi zapravo ništa ne znamo o Nebu, oslabile su našu nadnaravnu vjeru i ufanje. Više ništa nije jasno. Na pitanja se ne odgovara, a sumnje se ne rastjeruju. Duhovne obnove, predavanja, vjerske poduke i razredne rasprave često zvuče ovako nekako:

Je li Nebo mjesto?“, pita učenik.

Nadležni nadrinaučnik vrti glavom, ali ne govori ništa. Gladi svoju bradu i spušta kapke, razmišljajući o pitanju. Svi iščekuju odgovor.

Ono je stanje bivanja“, napokon odgovara, pažljivo, kao da otkriva duboku istinu.

Ali učenik inzistira: „Ali što to znači?“
Nismo sigurni.“

Učenik uzdiše. Okreće svoju glavu, gleda kroz prozor i više ne postavlja takva pitanja.

Čula sam o takvim situacijama previše puta. Čim su izgovorene, riječi isparavaju poput dima. Um se ne može uloviti ni za što, ništa ne prodire u dušu.

srijeda, 19. rujna 2018.

Zašto moram trpjeti? (XV.)



Petnaesti razlog: Predodređenje za uzvišeni stupanj slave u Nebu


Petnaesti i posljednji razlog zašto morate trpjeti možda je ovaj: Bog, koji vas ljubi ljubavlju koja nadilazi svako shvaćanje, možda vas je predodredio za uživanje iznimno visokog stupnja slave u Nebu za cijelu vječnost.

Ako vas opterećuju teški križevi i bolne nedaće usprkos činjenici da već dugo nastojite voditi život bez grijeha i ljubiti Boga iznad svega, to je vrlo vjerojatno stoga što božanska dobrota ima predivne planove za vašu vječnost.

Kao što se sunce, mjesec i zvijezde razlikuju u veličini i sjaju, tako se i sveci u Nebu razlikuju u veličanstvu svoje slave. Naš božanski Spasitelj nas uvjerava da na dan Posljednjeg suda svaki čovjek prima primjerenu naknadu za dobro ili zlo i da u kući Njegova Oca, odnosno na Nebu, postoje mnogi stanovi. Slava i sreća na Nebu koje će biti dodijeljene izabranima bit će različite, kako prema vrsti, tako prema stupnju. Bez sumnje, postoje mnogi sveci koji posjeduju najniže stupnjeve, poput beba koje su umrle nakon krštenja prije negoli su dostigle upotrebu razuma, zatim pogani i dugogodišnji grešnici koji su se obratili tek prije smrti, ali postoje i mnogi koji će biti okrunjeni slavom i čašću koja je tako ogromna da će biti u razini najuzvišenijih anđeoskih zborova.

Neki možda još i više. To znamo da je slučaj s Blaženom Djevicom Marijom, čija slava daleko nadilazi onu svih anđela i svetaca.

Dakle, zar ne može tako biti i s vama koji čitate ove retke, možda ste i vi jedni od onih koga je Božja dobrota predodredila za najviša mjesta u Nebu? Ako je to slučaj – a nema razloga zašto ne bi bio – onda znate da možete zauzeti mjesto koje vam je namijenjeno samo ako ste u trenutku svoje smrti dostigli stupanj svetosti koji je odgovarajući određenom stupnju slave koja vam je namijenjena.

To nas potiče da postavimo jedno pitanje: kojim ćete sredstvima uspjeti dostići stupanj uzvišene svetosti koja će vas opunomoćiti da primite takvu slavu? Život obične dobrote, primanje sakramenata, moleći svoje dnevne molitve neće biti dovoljan. Kao što je osvajanje visoke i strme planine daleko teže od penjanja na brdo s blagim padinama i zahtjeva velike i ustrajne napore, tako je i s dostizanjem svetosti koje se traži od onih koji su predodređeni za više razine Neba. Samo najhrabriji napori ustrajno do smrti omogućit će duši da dostigne vrhunac planine kršćanske savršenosti.

petak, 14. rujna 2018.

Sv. Robert Bellarmin: papa ne može iskvariti sakramente niti izmijeniti kršćansku religiju


Prenosimo izvadak iz djela sv. Roberta Bellarmina koji nam izražava katolički nauk o papinskom autoritetu koji nije apsolutan i svojevoljan, nego podložan božanskome autoritetu u službi naviještanja Evanđelja – istina koja se danas toliko iskrivljuje u službi modernističke revolucije.


,,Nisam li rekao da Calvin puno govori, a dokazuje malo ili ništa? Jer Calvin sve to govori – da se papa hvali time da vezuje ljude u savjesti zakonima kako mu se svidi, da ustanovljuje nove sakramente, a ukida stare, da stvara sredstva spasenja strana nauku Evanđelja, da mijenja cijelu religiju – ali ne dokazuje ništa od toga. Drugim riječima, za njega je reći nešto isto što i dokazati. Po istoj logici bi zanijekati to značilo isto što i opovrgnuti.

Kao katolici koji se pokoravaju Rimskome prvosvećeniku kao Kristovu namjesniku, govorimo zasigurno slobodno i bez da ga ikako uvrijedimo: njemu nije dopušteno vezati ljude kojim god, odnosno opakim i zlim zakonima, kao ni ustanovljivati nove sakramente niti iskvariti ili ukinuti one koje je Krist ustanovio, niti mu je dopušteno uvoditi sredstva spasenja strana nauku Evanđelja, niti uništiti ili izmijeniti kršćansku religiju. Sve to govorimo tim radije što znamo da on sam isto misli i govori. Jer da ne misli tako – da misli da mu je dopušteno uvesti zle zakone, ustanoviti nove sakramente ili ukinuti stare ili drugo slično tome – kako bi on svjesno i voljno mogao podnositi da svi mi koji smo mu podložni – ne u bilo kojemu kraju svijeta, nego u samome Rimu – naučavamo suprotno?


Izvor: De Controversiis Fidei Christianae, vol. I, De Romano Pontifice, Liber Tertius, "De Summo Pontifice", in: Disputationum Roberti Bellarmini, De Controversiis Christianaei Fidei, Tomus Primus, Neapoli, 1856., str. 459.
Latinski izvornik u pdf formatu možete pogledati ovdje.