subota, 16. studenoga 2019.

Teološki četvrtak: Tradicija i tradicionalizam u Crkvi



TRADICIJA I TRADICIONALIZAM U CRKVI

Uvodna izlaganja izreći će:
prof. dr. sc. Anto MIŠIĆ, prof. dr. sc. Tonči TRSTENJAK

Teološki četvrtak održat će se 28. studenoga 2019. u 19 sati u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu, Kaptol 29a – Dvorana II, ZAGREB.

Posljednjih desetak i nešto više godina i u nas je došlo do snažnije pojave tradicionalizma. To se dogodilo i na poticaje s najviših pozicija u Katoličkoj crkvi, od pape Benedikta XVI. do prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (Kardinal Robert Sarah, 2016.). Jesu li oni poticali na vjernost tradiciji ili pak na vraćanje tradicionalizmu?

Neki svećenici svojevoljno okreću oltare „ad orientem“ uklanjajući pritom oltare prema puku, uvode se latinske mise i upotrebljavaju drevna (barokna) misna ruha…

Organiziraju se čak i festivali, pozivaju se (kardinalske) perjanice tradicionalizma, neki izdavači preferiraju tradicionalističke naslove, na portalima sve vrvi od poziva na očuvanje tradicionalnih vrijednosti… Je li to stvarno tradicija ili je po srijedi puzajući ili čak svjesni odmak od II. vatikanskog koncila? Mogu li se povući paralele između tradicionalizma i (katoličkoga) fundamentalizma?

Je li, kako to neki tvrde, posljednji Koncil stvarno bio diskontinuitetan? Je li tradicionalizam odgovor na krizu u Crkvi ili je riječ o strahu, nesigurnosti, i bijegu u sigurna staništa? Što je, ustvari, prava tradicija i ima li je u nauku Drugog vatikanskog koncila? Na ta i slična pitanja pokušat ćemo odgovoriti. Pripremite se i dođite. Sigurno nećete požaliti. Štoviše.

Don Anton Šuljić, voditelj

ponedjeljak, 4. studenoga 2019.

Krunica za pokojne


Povodom Spomena svih vjernih mrtvih – Dušnoga dana i općenito u mjesecu studenome koji označava kraj crkvene godine, pozvani smo posebno moliti za vjerne mrtve – duše u čistilištu, za oproštenje kazni za njihove grijehe. U tu svrhu možemo primijeniti oproste koje Crkva proviđa u ovome vremenu. Također se možemo poslužiti posebnim molitvama za pokojne, kao što je Krunica za mrtve koju donosimo u nastavku (izvor: Oficij za mrtve, Dubrovnik, 1929.)





srijeda, 23. listopada 2019.

Je li pravi papa Franjo ili Benedikt? (III.)


Posljednji nastavak nakon prvoga i drugoga dijela...

Okrenimo se sada kontroverzi oko izbora Jorgea Bergoglija.

Franjin izbor

Osim pitanja koja se odnose na valjanost ostavke pape Benedikta, dodaju se i tvrdnje o zavjeri da bi se istisnulo Benedikta i izabralo kardinala Jorgea Bergoglija (papu Franju). Zavjeru je prvi iznio na svjetlo dana dr. Austen Ivereigh u svojoj knjizi Veliki reformator. Nakon što je knjiga objavljena, belgijski kardinal Godfried Danneels javno je priznao da je bio dio tzv. tajne "klerikalne mafije" (santgalenska skupina), koja se zavjerila da istisne iz utrke Benedikta i izabere Bergoglija. [26]

Prema zakonima za izbor pape koje je ustanovio Ivan Pavao II., a koji su bili primjenjivi u vrijeme Bergogliovog izbora, svaki tajni pakt ili sporazum koji bi obvezivao kardinale da na određeni način glasaju na izborima za papu nosi sa sobom izopćenje latae sententiae (unaprijed izrečeno) za sve one koji su sudjelovali u zavjeri, a sami nisu bili izabrani. [27] Ipak, ova ekskomunikacija ne bi poništila izbor, budući da zakon koji je stoljećima bio na snazi glasi da ,,nijedan kardinal izbornik ne može biti isključen iz aktivnog i pasivnog sudjelovanja u izborima rimskoga prvosvećenika po osnovi bilo kakvog izopćenja, suspenzije, interdikta ili druge crkvene zapreke”.

Aktivno sudjelovanje je čin izbora pape; pasivno sudjelovanje znači biti izabran za papu. Stoga bi priznata zavjera za izbor Bergoglija mogla pokrenuti važna pitanja koja se tiču ljudi koji su ga izabrali, ali to ne dokazuje da Bergoglio nije papa. Ponovno citiramo sv. Alfonza Liguorija, crkvenoga naučitelja: „Nije važno da su u prošlim stoljećima neki pape nezakonito izabrani ili da su prijevarom došli do pontifikata: dovoljno je da ga je nakon toga cijela Crkva prihvatila za papu, jer on takvim prihvaćanjem postaje pravi papa.”[28] Dakle, čak i ako se može pokazati da je postojala kanonska nepravilnost u Franjinom izboru ili čak i da je izabran nekanonski, to ne bi dokazalo da Franjo nije Papa. Naprotiv, to bi moglo biti ispunjenje višestoljetnoga proročanstva koje je dao veliki svetac s istim imenom.

srijeda, 16. listopada 2019.

Komentar na propovijed p. Sliškovića za blagdan sv. Jeronima (30. 9. 2019.)



Prenosimo komentar jednoga čitatelja na propovijed koju je održao provincijal dominikanske provincije u Hrvatskoj, p. Slavko Slišković, na blagdan sv. Jeronima u Rijeci. Transkript propovijedi je prenesen tekstom uobičajene boje, a komentar plavom bojom.

Drage sestre i braćo! U središtu naše vjere je Presveto Trojstvo. Mi vjerujemo u jednoga Boga u tri osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga. Vjerujemo u Boga Stvoritelja koji nas je na svoju sliku stvorio, a tu sliku grijeh je narušio, pa čovjek onda nažalost češće izgleda kao karikatura, nego stvarna slika Božja. Grijeh je također udaljio čovjeka od Boga.

Vjerujemo u Isusa Krista jer je Spasitelj, jer je radi nas ljudi radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Kako bi premostio tu udaljenost između Boga i čovjeka. Jer su se u njemu i Bog i čovjek susreli. On je u isto vrijeme i pravi Bog i pravi čovjek. Bog je u Isusu sišao na zemlju, u Isusu Kristu čovjek je uzišao na nebo. Njega slijedeći i mi možemo do Boga. On nam je ujedno kao trajni lik Božji došao pokazati kako onu grijehom nagrčenu sliku možemo obnoviti, restaurirati. Da bi iznova u svakomu od nas zabljesnula ona ljepota Božjega stvaranja. Prave slike Božje.

Vjerujemo i u Duha Svetoga životvorca koji daje životnu snagu u procesu obnove i putu zajedništva, darujući nam one svoje darove kako bismo mogli božanski život u sebi obnavljati i u skladu s njim živjeti.

Stoga je i svako naše čašćenje svetaca opravdano moguće i razumljivo samo ako u njima slavimo Presveto Trojstvo. I doista u svakom svecu mi častimo trojedinog Boga, u smislu da u svetoj osobi vidimo istinsku sliku Božju, vidimo biće koje je ususret prema Bogu i ostvarenju zajedništva s Bogom išlo putem nasljedovanja Isusa Krista. Vidimo osobu koja je živjela vođena onim Duhom Božjim. Stoga je i naše slavlje svetaca dvostruke naravi. S jedne strane ih slavimo i želimo nasljedovati njihov način života na zemlji, a s druge strane častimo već njihovo postignuto zajedništvo s Bogom.

Tako su nam sveci i uzor u življenju jer želimo kao i oni postići taj cilj obnove slike Božje i postizanja zajedništva s Bogom, a s druge strane su nam zagovornici jer vjerujemo da su već u zajedništvu s Bogom i mogu nas iz te blizine Bogu preporučiti. Mogu nas kod Boga zagovarati. A to će biti više tim što ih više nasljedujemo, što idemo njihovim putem, jer onda nas mogu lakše razumjeti, jer su i sami prolazili put kojim mi prolazimo, pa znaju gdje nam je teško, gdje padamo, gdje smo slabi i nemoćni i gdje nam je pomoć najpotrebnija.

Mi danas slavimo svetoga Jeronima. Stoga i ovo slavlje ima dvostruki karakter. S jedne strane želimo vidjeti u čemu nam sveti Jeronim može biti uzor življenja, a s druge strane želimo moliti njegov zagovor na tom putu. Vjerujem da je svima nama životopis svetog Jeronima barem donekle poznat, pa neću isticati previše njegovih biografskih podataka. Svakako, rođen je 340. u Stridonu u Dalmaciji, tadašnjoj. Mjesto koje je danas enigma. Ne zna se točno gdje je. Neki ga čak smještaju ovdje u Riječko zaleđe. Školu je pohađao u Rimu. Iako potječe od kršćanskih roditelja, kršten je tek u Rimu. Tamo je rado zalazio i u zajednicu kršćana, ali jednako tako i u mondeno i poprilično grešno društvo onoga vremena. A svoje krštenje shvatio je kao istinski početak jednog novog života pa je započeo pokornički, asketski život. Obišao je i kršćanski zapad i kršćanski istok, tražeći pravi način življenja.

U vrijeme sv. Jeronima Zapad kako i Istok bijahu jedno, kršćanski. I jedni kao i drugi kršćani bijahu pripadnici jedine iste prave Katoličke Crkve Kristove. (Ovo je potrebno navesti kako se ne bi mislilo da je sv. Jeronim išao po istoku, a sa predodžbom šizmatičkog Istoka koji je tek od početka 11. stoljeća postao takvim.)

subota, 12. listopada 2019.

Blagdan Gospinoga Božanskoga Majčinstva


Ne postoji veća ovisnost od zametka u utrobi o njegovoj majci. Ali kad je Marija postala Majka Božja, nosila je zametak koji je sam Bog! Sićušan je, nemoćan i po svojoj vlastitoj volji potpuno je podložan svojoj majci. Utroba je najopasnije mjesto ovih dana. Više ih umire u utrobi nego bilo gdje drugdje. A ipak je Gospina utroba najsigurnije mjesto za našega Gospodina. Sveti Grignion piše: Zahvaljujem ti što si poništio samoga sebe uzevši obličje roba kako bi me spasio od okrutnog ropstva đavlu. Hvalim Te i slavim Te zato što si se rado pokoravao Mariji, tvojoj svetoj Majci, u svemu.

Majka Božja! Kakav je to naziv? Kako je ovo moguće? Ona je sama mogla obuhvatiti Onoga koji je oblikovao svijet. Samo je ona mogla biti Djevica Bogorodica (Virgo Dei Genetrix). Prije je bila Djevica, sada je plodna Djevica, Djevica Majka. Kao što je ona najveća od djevica po tome što je najčišća od svih njih, prva djevica i izvor djevičanstva, tako je i ona najveća od majki po tome što je a) Majka Božja; b) Majka udova Mističnoga Tijela svoga Sina. Kod Uznesenja ona će biti Kraljica. Božansko Majčinstvo je veće dostojanstvo od svećeništva jer je veće dati Gospodinu Njegovu ljudsku narav nego Ga učiniti prisutnim u Euharistiji.

Naš Gospodin nije besposlen dok je tamo! Ne, On tamo proizvodi sva otajstva svoga života koja će ostvariti. Sv. Ljudevit kaže da je Utjelovljenje najveće od otajstava našega Gospodina (Prava pobožnost, § 248), jer:
1. U njemu je u zajednici s Gospom izabrao odabrane.
2. U njemu je proizveo sva otajstva svoga života koja će ostvariti prihvaćajući ih u Gospinoj utrobi.
3. Obuhvaća sva otajstva, budući da sadrži čežnju i milost za sve njih.

srijeda, 9. listopada 2019.

Je li pravi papa Franjo ili Benedikt? (II.)


Nastavak prvoga dijela...


Pitanje nakane

Drugo pitanje koje se postavlja oko valjanosti ostavke ne tiče se slobode čina, nego nakane čina. Je li Benedikt uistinu imao namjeru da dade ostavke s papinske službe ili samo ,,njezina aktivnoga izvršavanja”?

Papinska dijarhija

Nakon ostavke pape Benedikta neki su počeli ukazivati na potencijalne probleme s načinom na koji je ostavka sročena ili, moglo bi se reći, načinom na koji se ostavka očitovala. Stefano Violi, ugledni profesor kanonskog prava na Teološkom fakultetu u Bologni i Luganu objavio je studiju koja je uključivala detaljno ispitivanje latinskoga teksta. Profesor je tvrdio da pomno ispitivanje dokumenta otkriva da se papa Benedikt nije imao namjeru potpuno odreći papinske službe (munus petrinum), nego samo njegova aktivnoga izvršavanja (agendo et loquendo). Ustvrdio je da se čini da je njegova namjera bila u biti podijeliti papinstvo na dvoje, pretvarajući papinsku monarhiju u papinsku dijarhiju.

Komentirajući studiju profesora Violija, Vittorio Messori je napisao sljedeće:

[Papa] Benedikt nije se namjeravao odreći munus petrinuma ni službe ili dužnosti, tj. koje je sam Krist pripisao glavi apostola (tj. Petru) i koja je prenesena na njegove nasljednike. Papa se namjeravao odreći samo ministeriuma, koji je izvršavanje i konkretno upravljanje tom službom.”

subota, 5. listopada 2019.

Franjo dosiže još dublje dno: poganski obredi u vatikanskim vrtovima



Prije gotovo dvije tisuće godina sveti Petar, prvi biskup Rima, podnio je mučeništvo na vatikanskom brežuljku, preko Tibera od povijesne jezgre grada. Na njemu su podignuti veliko svetište i bazilika posvećena apostolskom prvaku pošto su katolici bili oslobođeni potlačenosti i postupno su tijekom stoljeća, kako su glavna papinska mjesta bogoslužja i uprave u Lateranu i Kvirinalu odlazila u pozadinu, zgrade oko vatikanske bazilike postale sve istaknutije, sve dok ujedinjenjem Italije i Lateranskim ugovorima Vatikan nije postao apsolutno središte administrativne i duhovne moći Katoličke crkve.

Čini se to apsolutno providonosnim i prikladnim, jer uopće nije bilo očito da će krv sv. Petra, prvog Kristova namjesnika, završiti u samom središtu katoličanstva. Krv sv. Petra, sv. Pavla i nebrojenih katoličkih mučenika u Rimu – od kojih se mnogi svakodnevno spominju u Kanonu Mise – prolili su pogani u obranu poganstva. Ništa nije dalje od nauka našega Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola od štovanja idola. Sasvim suprotno: od Njemačke do Baltika, od Kanade do Amazonije, od Afrike do Filipina, katolički misionari su radili, trpjeli i umirali kako bi prekinuli štovanje poganskih idola: "Ali što žrtvuju neznabošci, zlim duhovima žrtvuju, a ne Bogu." (1 Kor 10,20)

Poganski obred plodnosti u vatikanskim vrtovima

Koliko bi bio šokiran sv. Petar da je znao da će na to isto tlo blagoslovljeno njegovom žrtvom budući biskup Rima donijeti pogansku gadost. To se dogodilo danas, kao samo prvi čin "Sinode za Amazoniju", skupa koji nitko nije tražio, a koji su stvorili biskupi najliberalnijih dijelova Europe uz pomoć nekih demonskih biskupa iz Južne Amerike, kako bi se postigli neki unaprijed zadani ciljevi: ređenje oženjenih muškaraca i, ako je moguće, normalizacija trenutne verzije sekulariziranog poganstva, mješavine mitova o kultu zemlje i russeoovskih mitova o autohtonim stanovnicima sliva rijeke Amazonije.

četvrtak, 3. listopada 2019.

Sv. Mala Terezija: bila bih sretna da sam se u križarskom ratu borila protiv heretika


Zaspala sam za vrijeme molitve jedan trenutak. Sanjala sam da nema dosta vojnika za rat.

Vi ste rekli: treba poslati sestru Tereziju od Djeteta Isusa. Odgovorih da bih više željela da je posrijedi neki sveti rat. Ipak sam smjesta otputovala.

O, ne bi me bilo strah poći u rat. Kako bih bila sretna, da sam se npr. za vrijeme križarskih ratova borila protiv heretika. Znadete da se ne bih bojala primiti tane.


Izvor: Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Ulazim u Život – posljednji razgovori, Zagreb, 1991., str. 121

utorak, 1. listopada 2019.

Je li pravi papa Franjo ili Benedikt? (I.)


Suočimo se s ovim pitanjem. Mnogi katolici – ne samo „radikalni tradicionalisti“, postavljaju pitanje je li Franjo pravi papa. Pitanja koja su pokrenula ovo preispitivanje nisu tajna i ostavila su mnoge katolike u stanju zbunjenosti. Ostavljajući po strani one koji su Franju javno osudili kao antipapu, mnogi drugi jednostavno ne znaju u što vjerovati ili čak koja bi ih načela trebala voditi da oblikuju svoju prosudbu. Nedavno je jedna katolička autorica izjavila da „nemamo ovlasti“ proglasiti Franju protupapom i da je „Franjo papa dok budući papa ne kaže da nije“. Ipak, ista autorica u istom članku rekla je da ,,nisam imala prigovora da netko misli da je Bergoglio možda protupapa“, pa je čak zaključila i da ,,možete u to vjerovati“ [da je Franjo protupapa].[1] Zbunjenost pa čak i proturječja čine se uobičajenom stvari, čak i među dobro potkovanim katolicima.

U ovom ćemo se članku suočiti s polemikom oko upitne ostavke pape Benedikta i je li Franjo kao „rimski biskup“ zakoniti papa. Na početku moramo istaknuti da nije naša namjera dati konačne odgovore na sva pitanja o kojima će biti riječi, nego samo primijeniti primjenjiva načela i predstaviti ono što nam se čini jasnim kao ispravan pristup koji katolici trebaju zauzeti dok se nastoje probijati kroz sve veću krizu Crkve i papinstva.

Zbog kojih pitanja su neki sumnjali u Franjin legitimitet ili ga nijekali? Primarno pitanje odnosi se na valjanost Benediktove ostavke. Neki vjeruju da je on bio prisiljen podnijeti ostavku te da njegova ostavka nije "slobodan čin" (koji je potreban za valjanost); drugi ukazuju na nepravilnosti u formulaciji njegove ostavke, što dovodi u pitanje njegovu namjeru (je li se namjeravao odreći papinske službe ili samo aktivnoga izvršavanja te službe?). Drugo pitanje koje se postavlja odnosi se na valjanost Franjinog izbora. Dvojbe ovdje proizlaze iz javno priznate zavjere "kleričke mafije" ("Sanktgalenska skupina") da bi ga izabrali za papu. Takva zavjera nije samo nezakonita, već podvrgava one koji u njoj sudjeluju izopćenju latae sententiae. Konačno pitanje zbog kojeg neki dovode u pitanje Franjin legitimitet je šteta koju on nanosi Crkvi i dušama, putem njegovih skandaloznih i pogrešnih učenja, koja vode zalutale duše i utvrđuju druge u njihovim zabludama i grijehu. Sve to otežava činjenica da je Franjo, za razliku od svojih nedavnih prethodnika koji su potkopavali katolički nauk – često pod blagorječivim izgovorom jedinstva i svjetskog mira (utvrđeni cilj asiških molitvenih skupova) – usmjerio svoj napad na sam naravni zakon, pod blagorječivim izgovorom milosrđa i samilosti prema grešnicima.

Neki u jednom ili više ovih pitanja vide razlog za odbacivanje Franje u korist Benedikta, misleći da je to najbolje rješenje za objašnjenje njegovog katastrofalnog pontifikata, omogućavajući im da drže da sva zla zapravo ne dolaze od pape, nego od protupape. Ironično je, međutim, da su mnogi od ovih ljudi bili vrlo kritični prema Benediktu za vrijeme njegove vladavine, pa su ga čak optuživali da je javni promicatelj idolopoklonstva (npr. Asiz 2011.) i arhimodernist koji javno odbacuje temeljne vjerske nauke, kao što su fizičko uskrsnuće tijela[2] te da je već zagovarao Pričest za razvedene i ponovno vjenčane u ranim 70-ima.[3]

utorak, 24. rujna 2019.

Od Efeza do Fatime (II.)



Čitamo u našoj katoličkoj povijesti da su se pravovjerni oci, braneći vjeru u Kristovo božanstvo, skupili oko dogmatskog izraza „Theotokos”, „Majka Božja“. Pobjedu na Efeškome saboru primjetno su osjetili vjernici.

Stajali su pred vratima crkve, dok se 200 biskupa okupilo na saboru. Biskupi su službeno tri puta pozvali heretika Nestorija koji se odlučno odbio pojaviti, iako je bio u gradu s malom privatnom vojskom. Bez njega su saborski oci nastavili prosuđivati njegove zapise. „Anatema onome tkogod drži takva mišljenja! Ona su u suprotnosti sa Svetim Pismom i tradicijom Otaca!“ Čitajući pismo saboru pape svetoga Celestina, izopćili su Nestorija. Već je bio mrak kada su se vrata sabora otvorila i biskupi su proglasili ovu osudu velikom mnoštvu ljudi u iščekivanju. Začuli su se krikovi radosti. Oko biskupa su se formirale svečane procesije, predvođene bakljama i mirisima tamjana do njihovih hotela u gradu.

Tako je jedna katolička riječ, ojačana snagom Svetoga Pisma, Tradicije i autoritativnoga katoličkog učenja, pobijedila i ta se pobjeda nastavlja u cijeloj Crkvi, odjekujući u svakoj izrečenoj Zdravo Mariji.