ponedjeljak, 11. veljače 2019.

Sv. Toma Akvinski smatrao je i naučavao da je Zemlja okrugla


U svojoj prekrasnoj predstavi The Discovery of America (Otkriće Amerike), dr. Coakley prikazuje Kolumba kako govori prioru La Rabide:
,,Moja istraživanja dokazuju da je naš životni prostor okrugao!“
Na to blagi fratar odgovara (,,s velikim iznenađenjem“):
,,Vi kažete da je okrugao.“
Potom Kolumbo:
,,Okrugao kao kugla ispod križa na tom tornju!“

Potom je na sceni u dvoru Izabela, koja saznaje da Kolumbo smatra da je Zemlja okrugla, veoma začuđena, a čak i kardinal sumnjičavo trese glavom.
No dok je kraljičino iznenađenje – pošto je čula kozmičku teoriju koja nije došla iz sveučilišne dvorane u palaču – posve prirodno, crkveni velikodostojnik i prior samostana nisu trebali biti u neznanju da su mnogi učenjaci u njihovo vrijeme držali mišljenje da je naša Zemlja doista sferična. Jer nisu li u rukama sveučilišnih profesora i studenata u to vrijeme bili udžbenici Teološka suma sv. Tome i Aristotelova Fizika?

U oba ta poznata znanstvena izvora izričito se drži da je Zemlja sferična. Anđeoski naučitelj spominje taj predmet u dva odlomka Sume (I, q. 1, a. 1, ad 2um; i: I-II, q. 54, a. 2, ad 2um) isto kao i u komentaru na Sentencije (II., D 24, q. 2, 2, 5um); u svome komentaru na Post. Anal. (L. 41), na Fiziku (II., L. 3) i iscrpnije u De coelo et mundo (L. II, L. 26, 27, 28). Jedan citat iz Sume će za trenutnu svrhu biti dovoljan.

Sv. Toma odgovara na prigovor protiv zaključka da je načelo na kome se klasificiraju habitusi njihov formalni predmet. Tvrdi se da jedan isti predmet može potpasti pod različite vrste znanosti ,,kao što to da je Zemlja okrugla dokazuju fizičar i astronom“. Odgovor glasi: ,,Treba odgovoriti, da to da je Zemlja okrugla dokazuje fizičar jednim sredstvima, a astronom drugima. Astronom naime to dokazuje putem matematike, npr. oblicima eklipse ili na druge načine, a fizičar dokazuje putem fizike, npr. kretanjem težih tijela prema središtu i dr.“ (I, q. 54, a. 2, ad 2um).

Drugim riječima, sv. Toma izjavljuje da se Aristotelova tvrdnja da je Zemlja okrugla može dokazati pomoću dva posredna pojma. Astronom izvodi svoj argument iz matematike, tj. iz okruglog oblika Zemlje koji se vidi na površini Mjeseca tijekom njegove pomrčine. Fizičar izvodi svoj argument iz fizikalnoga fenomena gravitacije, naime da ,,teška tijela teže prema središtu Zemlje; dakle Zemlja mora biti okrugla.


Da okruglost na koju se ovdje misli sigurno nije u smislu ravnoga diska, nego lopte ili sfere, sasvim je očito iz naučavanja kako Aristotela, tako i Akvinca, koje ovaj opsežno razvija u Lectiones (26, 27, 28) u drugoj knjizi djela De coelo et mundo.

Nadalje, oba ova časna učitelja smatrali su vjerojatnim da se ocean koji se proteže dalje od Gibraltara, spaja s Indijskim morem, koje zapljuskuje istočne obale Indije. I budući da je to mišljenje izloženo u drugoj knjizi Filozofovog djela De coelo et mundo, koje komentira Akvinac (lekcija 28), nije začuđujuće da je veliki Đenovljanin smatrao da je Zemlja okrugla i da će ploveći zapadno od Herkulovih stupova doseći obale Indije i da je sve do svoje smrti Kolumbo vjerovao da je zapravo pristao na Azijskome kontinentu. Iznenađujuće je da se misli da crkvenjaci njegovih dana nisu znali što se naučavalo u njihovim udžbenicima.

J. F. S.


utorak, 5. veljače 2019.

Isusovački pravoslavac



Poznata je ona stara latinska: ,,Corruptio optimi pessima“ – najgore je kada se iskvari najbolji; jer je takva iskvarenost veći gubitak nego kod onoga lošijega, a pritom se često događa da taj isti i više padne zbog prigovora savjesti što je prije bio na visokom položaju. Zato nije ni čudno da su se nakon koncila najviše srozale one zajednice koje su prije bile najbolje – isusovci, dominikanci, kapucini itd. – te su sada upravo one postale najveći promicatelji modernizma. To je posebno primjetno u zapadnim zemljama gdje je revolucija dosegla najvećega maha, ali se može uočiti i u našoj domovini. Najbolji primjer za to je p. Tvrtko Barun – isusovac koji je gorljivi promicatelj imigrantske politike koja proizlazi iz ljevičarskih ideologija.

Jedan od poznatijih isusovaca je p. Luka Rađa, poznat najprije kao studentski kapelan, a kasnije po svojoj borbi za oporavkom od teške bolesti nakon što je nastradao u prometnoj nesreći. Premda svaki kršćanin treba suosjećati s njegovom bolešću, s druge strane smo dužni upozoriti na zablude koje se šire u Crkvi, iz kojega god kuta one dolazile. Tako se na Facebook profilu p. Rađe može pročitati objava navedena na početku članka.

ponedjeljak, 28. siječnja 2019.

Povjesničar dr. Ante Nazor: Treba li 7. lipnja biti Dan hrvatske državnosti?



Prenosimo izvadak iz razgovora s povjesničarom dr. Antom Nazorom objavljenoga na youtube-kanalu Podcast Velebit. U njemu se dr. Nazor osvrće na pitanje treba li 7. lipnja, dan kada je 879. Hrvatska dobila međunarodno priznanje od pape Ivana VIII., biti uveden kao Dan hrvatske državnosti – tema o kojoj je već bilo riječi na našemu blogu.

subota, 19. siječnja 2019.

Motuproprij pape Franje o ukinuću Povjerenstva Ecclesia Dei



Više od 30 godina Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, utemeljeno motuproprijem Ecclesia Dei adflicta od 2. srpnja 1988., izvršavalo je s iskrenom pomnjom i s hvalevrijednom revnošću zadatak suradnje s biskupima i dikasterijima Rimske kurije da bi se olakšalo puno crkveno zajedništvo svećenika, bogoslova, redovničkih zajednica ili osoba povezanih s Bratstvom kojega je osnovao mons. Marcel Lefebvre, koji su željeli ostati ujedinjeni s Petrovim nasljednikom u Katoličkoj Crkvi, zadržavajući vlastite duhovne i liturgijske tradicije. (1)

Na taj način ono je moglo izvršavati vlastite ovlasti i kompetencije u ime Svete Stolice o tim zajednicama i družbama sve dok se nije providjelo drukčije. (2)

Susljedno, na osnovi motuproprija Summorum Pontificum od 7. srpnja 2007. Papinsko povjerenstvo je proširilo autoritet Svete Stolice na one redovničke ustanove i zajednice koje su prionule uz izvanredni oblik rimskoga obreda i koje su preuzele prethodne tradicije redovničkoga života, nadgledajući ispunjavanje i primjenu utvrđenih odredbi. (3)

Dvije godine kasnije moj duboko poštovani prethodnik Benedikt XVI. je s motuproprijem Ecclesiae unitatem od 2. srpnja 2009. reorganizirao strukturu Papinskoga povjerenstva kako bi ga učinio prikladnijim za novu situaciju stvorenu dokidanjem izopćenja s četvorice biskupa posvećenih bez papinskoga ovlaštenja. A osim toga, smatrajući da su nakon takvoga čina milosti pitanja kojima se bavilo to isto Papinsko povjerenstvo pretežno doktrinarne naravi, on ga je organski povezao s Kongregacijom za nauk vjere, ostavljajući ipak početne ciljeve, ali mijenjajući njegov ustroj. (4)

Sada, pošto je Feria quarta Kongregacije za nauk vjere 15. studenoga 2017. sastavila zahtjev da dijalog između Svete Stolice i Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. izravno vodi spomenuta Kongregacija, budući da su pitanja o kojima se raspravlja doktrinarnoga karaktera, na taj sam zahtjev dao odobrenje in Audientia (u prisutnosti) Prefekta idućeg 24. i taj prijedlog je službeno potvrđen na plenarnom zasjedanju iste Kongregacije koja se održala od 23. do 26. siječnja 2018. Tako sam nakon obimnog razmatranja došao do sljedeće odluke.

Razmatrajući o danas promijenjenim uvjetima koji su naveli svetog papu Ivana Pavla II. na utemeljenje Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei;
- utvrđujući da su redovničke ustanove i zajednice koje se služe obično izvanrednim oblikom pronašle danas vlastitu stabilnost u brojnosti i u životu;
- napominjući da su ciljevi i pitanja koje je razmatralo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei pretežno dokrinarnog reda;
- želeći da ti ciljevi postaju sve više očevidnima u svijestima crkvenih zajednica,
ovim apostolskim pismom 'Motu proprio data',

- odlučujem:

1. Ukida se Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, utemeljeno 2. srpnja 1988. motuproprijem Ecclesia Dei adflicta.

2. Zadaće ovoga Povjerenstva doslovno su u potpunosti dodijeljene Kongregaciji za nauk vjere, u krilu koje će se osnovati posebni odjel zadužen da nastavi djelo nadziranja, promicanja i zaštite koje je do sada provodilo ukinuto Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei.

3. Proračun Papinskoga povjerenstva ulazi u redovno računovodstvo spomenute Kongregacije.

Određujem još uz to da ovaj Motuproprij, kojega se mora poštivati nasuprot svemu što je protivno, ako to valja posebno spomenuti, bude promulgiran objavom u dnevniku L'Osservatore Romano koji izlazi 19. siječnja 2019., stupajući na snagu odmah i da zatim  bude umetnut u službeni zbornik Svete Stolice, Acta Apostolicae Sedis.

Dano u Rimu, u sv. Petru, 17. siječnja 2019. godine, VI. Našega Pontifikata.

Franjo
____________________

1 Cf. Joannes Paulus PP. II, Litterae Apostolicae ‘Motu proprio datae’, Ecclesia Dei adflicta’, 2 Iulii 1988, AAS, LXXX (1988), 12 (15 Nov. 1988), 1495-1498, 6a.
2 Cf. Rescriptum ex Audientia Sanctissimi, 18 Oct. 1988, AAS, LXXXII (1990), 5 (3 Maii 1990), 533-534, 6.
3 Cf. Benedictus PP. XVI, Litterae Apostolicae ‘Motu proprio datae’, Summorum Pontificum, 7 Iulii 2007, AAS, XCIX (2007), 9 (7 Sept. 2007), 777-781, 12.
4 Cf. Benedictus PP. XVI, Litterae Apostolicae ‘Motu proprio datae’, Ecclesiae unitatem, 2 Iulii 2009, AAS, CI (2009), 8 (7 Aug. 2009), 710-711, 5


četvrtak, 17. siječnja 2019.

Kako su sv. Augustin i Toma tumačili biblijski izvještaj o stvaranju?


Teorija alegorizma

Nju je u starini iza Filona († 40.) branio Origen ( 254./5.), sv. Augustin, Klement Aleks, Atanazije i Prokopije ( 538.). Blaži oblik dali su joj u prošlom vijeku geolozi egzegeti Stopanni i Lempl D. I.

Ona uči: a) Bog je sve zajedno stvorio prema riječima: »Koji živi uvijeke, stvorio je sve zajedno« (Crk 18, 1). No, jer ljudi, a osobito Židovi onih vremena, ne bi mogli shvatiti istovremenost stvoriteljnog čina, morao je sv. pisac ovaj jedan čin, koji je po svojoj snazi mnogostruk, prikazati kao različite čine. To je učinio iznoseći razne učinke jednog Božjeg stvoriteljskog čina.

b) Posve ekstremni alegorizam zastupao je Origen (1). Idući stopama Filona on je učio, da je Bog sve zajedno stvorio; dani heksemerona su idealni, pa se stoga pojedina djela, koja odgovaraju pojedinim danima imadu tumačiti alegorički. Pod imenom nebo imadu se razumjeti anđeli, a pod gornjim i donjim vodama dobri i zli dusi. Pod imenom sunca i mjeseca Krist i Crkva.

c) Alegorizam sv. Augustina. Ublaženi alegorizam učila je aleksandrijska škola, a osobito sv. Augustin (2). Augustinova je koncepcija ova (3); Bog je stvorio sve zajedno. Sve je dakle već od početka ovdje, i to bilo po svome aktualnom, zbiljskom bivstvovanju kao što je to anorganska tvar, bilo po mogućem (potencijalnom) bivstvovanju u tzv. sjemenosnim klicama (in rationibus seminalibus), na koji su način već tu kao buduća sva ona živa bića, koja će se kasnije pojaviti. Na pitanje, što prema tome znače dani u Genezi, Augustin je prihvatio sasvim idealno ili alegorično tumačenje dana, po kojem dan nije nešto stvarno nego alegoričko, čime je označeno šest različitih spoznajnih čina anđela, kojima su oni spoznali djelo stvaranja.

Augustin naime uči: Bog je zajedno stvorio sav ovaj vidljivi svijet. Odmah je iza toga stvorio svjetlo, to jest duhovnu narav ili anđeosku. Tako je nastala razlika između svjetla (anđeoske naravi) i tame (tjelesne naravi).

No čim su anđeli stvoreni, spoznavali su sebe u sebi samima (večernja spoznaja). Iza toga spoznali su sebe savršenije u Riječi (jutarnja spoznaja). I tako je nastalo večer i jutro, jedan dan. Isto su tako anđeli spoznali ostale stvorove večernjom i jutarnjom spoznajom (t. j. najprije u stvorovima samima, a onda u biti Božjoj) u šest različitih momenata. Ovaj dvostruki način spoznaje označen je dakle riječima: ,,I bi veče i jutro, pa su tako nastali: dan drugi, treći, četvrti, peti i šesti. Sedmi dan počinuo je Bog, t. j. nije anđelima ništa više dao za spoznaju, nego sebe sama, i odonda ostadoše anđeli samo u jutarnjoj spoznaji, bez večernje, koja bi iza nje slijedila.

Sv. Augustina slijedili su u ovom tumačenju sv. Euherije (4), sv. Izidor Španj. (5), Alkuin (6), Skot Eriugena (7), Rupert iz Deutza (8), Kajetan (9), Berti (10), Norisije (11), a osobito sv. Toma, koji kaže: ,,No prijašnje tumačenje, naime sv. Augustina, je razumnije te više brani sv. Pismo od izrugivanja nevjernika i ovo mi se tumačenje više sviđa nego doslovno (literalno) tumačenje (In 2 dist. 12 q. I. a 2).

(1) In Gen. hom 1; MG. 12, 145 sl.
(2) De Genesi Manichaeos; De Gen. ad lit. 1. imperf.; Confessiones 11, 13.
(3) De Gen. contra Manichaeos; De Gen. ad lit. 1, 15, 29; 4, 22, 39; 5, 4, 11; Civ. Dei 11, 29; (ML. 34, 312, 318, 325).
(4) Comment. in Gen. 1, 1 (ML. 50, 893).
(5) Sent. 1. 1 c. 10 n. 3 sl. (ML. 83, 554 sl.).
(6) Interr. et resp. in Gen. (ML. 100, 515 sl.).
(7) De divis. nat. 1. 1 n. 7 (ML. 122, 446).
(8) De Trinit. et oper. ejus, Comment. in Gen. 1. 1 c. 1 (ML. 167, 200 sl.).
(9) In Gen. 1, 5.
(10) Isp. Hurter, Theol. dogm. 7, 2 n. 269.
(11) Isp. Hurter, n. dj.

Izvor: Stjepan Bakšić, Bog Stvoritelj – stvaranje tvarnog i duhovnog svijeta, I. sv., Zagreb, 1946., 212.-213. str.

četvrtak, 10. siječnja 2019.

Kako trebamo prosuditi biološku evoluciju?

Put od jednostavne stanice do čovjeka (lijevo) je čisto nagađanje. U prirodi je dokaziva evolucija samo unutar osnovnoga tipa (desno)


Prigovor: Postoji očita evolucija u tijeku života. Slučajne promjene u genomu (mutacije) su dovoljne da se objasni visoki razvoj života od jednostavnih stanica do čovjeka.

Odgovor: U stvarnosti postoje slučajne mutacije genoma koje donose evolucijski napredak te se na taj način šire na temelju naravnoga izbora (selekcije). Na taj način mogu se objasniti promjene i prilagodbe unutar jedne određene vrste. Tako npr. u vrstu u kojoj se nalaze psi tipa vukova i šakala (candidae canis) pripada i obični domaći pas sa svim pasminama. Razlike unutar jedne vrste može ciljanim uzgojem proizvesti i čovjek. Ptica galapagos, koju je Darwin isticao kao ogledni primjer evolucije, nije ništa drugo nego varijacija jednog temeljnog tipa: ,,U međuvremenu je ipak dokazano da se kod Darwinovih ptica ne radi o različitim vrstama, nego o križanim varijantama[1]. Takva vrsta razvoja unutar jednoga osnovnoga tipa naziva se mikroevolucija ili ,,infraspecifična evolucija jer djeluje unutar jedne jedinstvene vrste.

Nasuprot tome stoji do danas nepotvrđena makroevolucija prema kojoj je slučajno došlo do neprestanoga razvoja svih živih bića prema višim oblicima. Ona nije ni dokazana niti je potvrđena nalazima. To je već Darwin sam utvrdio: ,,Ako su vrste nastale jedna od druge putem neprimjetnih, postupnih prijelaza, zašto ne vidim posvuda prijelazne oblike? Zašto u cijeloj prirodi nema mreže isprepletenih oblika umjesto da su vrste kako ih vidimo ozbiljno ograničene?[2]

Protiv ove teorije govori sljedeće: prvo je nedostatak tzv. prijelaznih oblika. Prirodno-znanstvena otkrića potvrđuju u osnovi upravo suprotno: arheolozi govore o kambrijskoj eksploziji vrsta. Temeljni obrisi oblika tijela gotovo svih današnjih rodova životinja jasno su pronađeni tek u stijena samo jednoga doba – kambrija. Da je teorija o postupnom razvoju vrsta ispravna, ne bi smjelo biti tako. Darwinu je bio poznat taj ,,izvorni prasak životate ga je označio kao ,,problem za svoju teoriju“.

Drugo je genijalnost životinjskoga svijeta: tehnika je počela svjesno kopirati iz životinjskoga i biljnoga svijeta (bionika). Lotus učinak se kopira iz istoimene biljke, isto tako i čičak (već 1951.), plivaća odijela sa strukturom kože morskoga psa su u međuvremenu u plivačkim natjecanjima zabranjena. Puno se toga ne može oponašati: paukova mreža debljine palca mogla bi podići zrakoplov, hitin kod insekata bio bi neuništiva karoserija automobila, k tome još lakša i tanja. Rukavice sa strukturom noge guštera macaklina omogućile bi penjanje po fasadi klizavoj poput stakla. Kobre idu u lov s infracrvenim noćnim uređajem, šišmiši i kitovi komuniciraju putem ultrazvuka, ptice reagiraju munjevito sinkronizirano, dok su njihove oči visokobrzinske kamere. Potrebna je visoka tehnologija da bi se sve to barem ugrubo moglo oponašati. I onda se čovjeka želi uvjeriti da je sve to u prirodi nastalo čisto slučajno?

[1] Junker, Scherer (izd.): Evolution – Ein kritisches Lehrbuch. Weyel, 2013., str. 46.
[2] Über die Entstehung der Arten, 2002., str. 189.

Izvor: Liebe zur Wahrheit (br. 2) – Existiert Gott?, Zaitzkofen, 2018., 38.-39. str.

petak, 28. prosinca 2018.

Biskup najveće portugalske biskupije na Božić: Gospa nije stvarno bila djevica



Portugalska web-stranica Observador, jedna od najvažnijih obavijesnih web-stranica u toj zemlji, objavila je poseban božićni intervju s biskupom Oporta (Porta), najbrojnije biskupije u Portugalu, Manuelom Lindom te teologom i svećenikom Anselmom Borgesom. [P. S.: Opaki biskup je pokušao sakriti svoju izjavu dodajući ,,pojašnjenja“ izvornome članku te smo zato izvorni članak spremili u arhivu da bismo sačuvali povijesni zapis].

U njemu oni razotkrivaju sve ,,mitove“ koji se odnose na Božić, uključujući njegov datum u prosincu (,,vjerojatno rujan“...), ali najveća sablazan od sviju je izravni napad na nekoliko dogmi koje se odnose na božanstvo Gospodina Isusa Krista i čistoću Njegove Bezgrješne Majke, Blažene Djevice Marije.

U nastavku donosimo prijevod glavnih odlomaka:

,,On [Krist] je bio začet od Marije i Josipa kao bilo koja druga osoba... Djevičanstvo je povezano s Marijom samo kao metafora da bi se dokazalo da je Isus bio samo vrlo posebna osoba.“

Biskup Oporta govori za stranicu Observador da ,,ne bismo nikada trebali govoriti o Marijinom fizičkome djevičanstvu“. ,,Stari zavjet puno puta govori da će Isus biti rođen od djeve, kćeri Izraelove koja je bila jednostavna, siromašna i ponizna. Ali to je uistinu samo izraz za potpunu posvećenost te žene Bogu. Dar da bude majka Božja Mariji je dan samo zato što je imala nepodijeljeno srce. Ono što je važno je potpuno samopredanje“, objašnjava biskup Manuel Linda.

I dodaje: ,,Sigurno ima žena sa slomljenim himenom koje su više djevice u smislu potpune posvećenosti Bogu od onih s netaknutim himenom“.

RORATE: U boljim danima bi ovoga heretika i hulitelja bijesni katolici izbacili iz njegova sjedišta i bacili u more zbog tih teških uvreda protiv Gospe, vazda Djevice i protiv svete Majke Crkve. Gdje su katolici laici u Portugalu?

Benedikt XVI. imanovao je Lindu 2009. pomoćnim biskupom Brage. Franjo ga je 2013. imenovao vojnim ordinarijem Portugala, a ove godine naslovnim biskupom Oporta, jednim od najuglednijih položaja u fatimskom narodu.

Izvor: https://rorate-caeli.blogspot.com/2018/12/bishop-of-second-largest-portuguese.html

ponedjeljak, 24. prosinca 2018.

Čestit Božić!



U ono vrijeme: izda car August naredbu da se izvrši popis svega svijeta. Ovaj se prvi popis izvršio, kad je Kvirin bio upravitelj Sirije. I svi su išli da se prijave, svaki u svoj grad. Tako pođe i Josip iz grada Nazareta u Galileji u Judeju, u grad Davidov Betlehem, jer je bio iz doma i roda Davidova, da se upiše s Marijom, svojom zaručenom ženom, koja je bila trudna. Kada su bili ondje, dođe joj vrijeme da rodi. I rodi svojega Sina prvorođenca, povi ga u pelenice i položi u jasle, jer nisu našli mjesta u svratištu. – U onom su kraju pastiri noću bdjeli i čuvali svoje stado. I Gospodnji anđeo stane do njih i obasja ih Božja svjetlost, a oni se vrlo prestraše. Anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam veliku radost koja će biti svemu narodu: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, to je Krist Gospodin. I evo vam znaka: Naći ćete Dijete povijeno u pelenice i položeno u jasle.« I najednom se s anđelom nađe mnoštvo nebeske vojske koja je hvalila Boga pjesmom: Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima dobre volje.

(Luka 2, 1-14; evanđelje Mise ponoćke)


Svim čitateljima sretan i blagoslovljen Božić – da novorođeni Spasitelj svijeta vječno živi u našim srcima!

utorak, 11. prosinca 2018.

Prof. Robert Spaemann, filozof i branitelj tradicionalne Mise, umro u 91. godini



Uvaženi njemački filozof Robert Spaemann preminuo je 10. prosinca u svome domu u Stuttgartu nakon duge bolesti. U Spaemannu je katolički intelektualni svijet izgubio jednoga od svojih najvećih svjetala te rječitoga branitelja tradicionalne Mise i tradicionalnoga katoličkoga nauka, kao i vjekovne filozofije.

Spaemann je rođen 1927. u Berlinu od socijalističkoga pisca Heinricha Spaemanna i avangardne plesačice Ruth Krämer. 1930. su se Spaemannovi roditelji obratili na katoličanstvo i trogodišnji Spaemann je bio kršten. 1936. umrla je Spaemannova majka. Njegov otac je potom studirao teologiju te ga je 1942. zaredio za svećenika biskup Münstera, blaženi Clemens August Graf von Galen.

Robert Spaemann studirao je filozofiju, povijest, teologiju i romanske jezike na sveučilištima u Münsteru, Münchenu, Fribourgu i Parizu. Primio je doktorat iz filozofije na Sveučilištu u Münsteru s disertacijom o Louis-Gabriel-Ambroise de Bonaldu i izvorima sociologije iz duha restauracije pod Joachimom Ritterom. Potom je habilitirao na monografiji o raspravi između Fénelona and Bossueta. Radeći kao asistent Ritteru u Münsteru, Spaemann je bio profesor filozofije na sveučilištima u Stuttgartu (do 1968.), Heidelbergu (do 1972.) i Münchenu (do umirovljenja 1992.).

Kao filozof Spaemann se puno bavio obranom aristotelovskoga teleološkoga razumijevanja naravi i važnosti toga razumijevanja za filozofsku antropologiju, etiku i politiku. Njegov znameniti esej ,,Narav” iz 1978. zalagao se za to da je napuštanje teleološkoga razumijevanja naravi u ranome modernitetu bio jedan od korijena krize civilizacije. Druga ključna točka djela bila je obnova aristotelovskoga i kršćanskoga razumijevanja sreće kao utemeljenja etike. U svojoj monografiji Sreća i dobrovoljnost obnovio je klasično razumijevanje sreće nasuprot modernim krivim shvaćanjima. Kao etičar Spaemann je bio jedan od najvažnijih europskih branitelja života nerođene djece. Kao politički mislilac Spaemann je bio oštri kritičar marksističkoga utopijanstva u vrijeme kada je veliki dio njemačke akademske filozofije bio pod marksističkim utjecajem. U tome se ističe njegovo djelo iz 1977. Kritika političke utopije. Spaemann je također bio izgrađeni metafizičar te je puno pisao o filozofskim dokazima o Božjoj opstojnosti.

Spaemann je bio duboki katolički mislilac koji je koristio svoj briljantni um za obranu vjere umjesto za njezino pobijanje. Uvijek je imao duboko razumijevanje za jednostavnu dječju vjeru. U svome intervjuu iz 2016. rekao je sljedeće:

,,Jednom sam sudjelovao na tijelovskoj procesiji u biskupiji Feldkirch u Austriji, koju je predvodio biskup, član Opusa Dei. Na oltarskim postajama biskup je moleći molitve okrenuo leđa pokaznici. Rekao sam si, da je dijete to vidjelo, ono više ne bi moglo vjerovati da je Gospodin prisutan u svetoj Hostiji jer maleni jako dobro znaju da kada s nekim razgovaraš, tada mu ne okrećeš leđa. Takve su stvari vrlo važne. Nema smisla da dijete uči vjeronauk ako se onome što uči proturječi pred njegovim očima.”

utorak, 4. prosinca 2018.

Kada je nedjeljom dopušteno kupovati i prodavati?



Tradicionalni Kanonski zakonik (1917.) vrlo je izričit po tom pitanju i govori: „Na zapovijedane je blagdane [uključujući svaku nedjelju] zabranjeno, ako nije drugačije uređeno zakonitim običajima ili posebnim povlasticama, javno trgovanje te sajmovi i drugo javno kupovanje i prodavanje.“ (kanon 1248). Kanonski zakonik iz 1983. nije tako precizan, ali jednostavno govori da se treba uzdržati od onih poslova koji priječe štovanje Boga, radost vlastitu nedjelji i potreban odmor (kanon 1247). Sve je ostavljeno tumačenju pojedinca.

Tradicionalni zakon vrlo je izričit i isključuje svako javno trgovanje, poput aukcija ili velikih pravnih ugovora. Međutim, on dopušta da pojedinosti budu donekle određene mjesnim običajima. To ne treba shvaćati u smislu onoga što svi čine, nego s obzirom koji je običaj među revnim, praktičnim katolicima. Jasno je da se može ulaziti u privatne dogovore, poglavito one koji nemaju nikakav javni zakonski oblik. Isto je jasno da je dopušteno kupovati i prodavati sitne potrepštine poput mlijeka, voća, kruha, cvijeća, svetih slika, knjiga, odjeće i drugih sličnih stvari koje mogu biti dostupne na štandovima uz cestu ili na crkvenim policama. Svi se slažu da se oni predmeti koji su nužni za svakodnevnu upotrebu, poput uobičajenih prehrambenih proizvoda, smiju prodavati i kupovati u nedjelju.

Autori se također slažu da ako postoji težak razlog za kupnju velikih predmeta u nedjelju, da je to dopušteno npr. ako osoba živi daleko od grada i jedino joj je moguće doći u grad u nedjelju. Te iznimke zbog nužde pokazuju privrženost Crkve duhu zakona prije nego samo slovu zakona.

Postoje stvari koje su očito zabranjene u tradicionalnom zakonu Crkve, poput kupnje i prodaje nekretnina, cjenkanje za važne stvari na dražbama (npr. namještaj). Zatim su tu područja koja nisu tako jasno određena, poput nedjeljne nabave kućnih potrepština i namirnica. Pojedina i svaka od tih namirnica sigurno se smiju kupiti nedjeljom bez skrupula savjesti pa tako osoba koja nije imala drugu priliku za kupnju može je obaviti. Međutim, osoba koja je obavila nedjeljnu kupnju za cijeli tjedan bez nužde smatrala bi se uključenom u javnu nabavu i prodaju predmeta velike vrijednosti i ne može biti opravdana barem od lakoga grijeha.