U saveznoj državi
Wyoming postoji jedan karmelićanski samostan u kojem se služi
stari karmelićanski obred Svetoga Groba
i karmelićani slijede drevne discipline koje su sastavni dio
karmelićanskog života. Jedna od tih disciplina uključuje lubanju
koja se nalazi na čelu stola za kojim redovnici jedu. Iako jedu, što
ih održava na životu, prisutnost lubanje stalni je podsjetnik na
neizbježnu smrt. Pored lubanje stoji natpis: „Memento
homo, quia
pulvis es, et
in pulverem reverteris“,
što je latinska izreka za: „Spomeni
se, čovječe, da si prah, i da ćeš se u prah pretvoriti.“
Svi
ćemo mi jednoga dana umrijeti. To je nešto s čime se svi moramo
suočiti. Crkva smrt definira kao odvajanje besmrtne duše od tijela.
U ranoj Crkvi duša se definirala kao supstancijalna forma tijela.
Što to znači? To znači da duša čini vaše tijelo ljudskim. Ne
vaš DNK ni njegovi dijelovi, nego duša čini tijelo ljudskim, za
razliku od npr. tijela psa. Naša duša može ostati u našem tijelu
dokle god tijelo može održavati aktivnosti koje su svojstvene duši,
poput razmišljanja ili jedenja, itd. No kada tijelo postane
nesposobno za aktivnosti duše, tj. kada duša više ne može
djelovati kroz tijelo, onda ga napušta. Smrt je Božja doza
realnosti koja čovjeka suočava s njegovim stanjem. Može ju se tako
nazvati jer suočava čovjeka s činjenicom da je grešan, da je
obilježen istočnim i osobnim grijehom i zbog toga je njegova kazna
-
smrt. Smrt nas također čini budnima pred opijenošću stvarima
ovoga svijeta i tupošću uma koje mogu zamagliti našu prosudbu i
učiniti nas usredotočenima na ovaj svijet i užitke koji dolaze i
prolaze. Misao o smrti nas odvaja od toga i pomaže nam zapamtiti da
iako hrana ima dobar okus, ona pripada prolaznim stvarima ovoga
svijeta. Prolazne i beznačajne, osim ako nekako nisu povezane s Onim
koji donosi presudu za naše grijehe, tj. s Bogom. Ljudsko biće samo
nema značenja ako to značenje nekako nije ukorijenjeno u Bogu.
Sveti Pavao nam kaže da je plaća grijeha -
smrt. To slijedi iz toga što nas grijeh odvraća od Boga koji je
izvor života svih stvorenih stvari koje same od sebe ne mogu dati
život. Stoga, kazna odgovara zločinu. Jer mi se okrećemo stvarima
koje ne mogu dati život i kao rezultat slijedi smrt.
Kroz
smrt saznajemo da mi nismo konačni suci dobra i zla, istine i laži,
odnosno stvarnosti. Koliko god ljudi vole misliti da ne postoji
objektivna istina, moraju priznati jednu istinu koja se odnosi na sve
ljude i sve slučajeve, a to je da svi ljudi umiru. To je nešto što
nitko ne može zanijekati. Ako to niječu, ili nisu mentalno zdravi
ili nisu intelektualno iskreni. Smrt je način na koji nam Bog govori
što trebamo činiti. Način na koji On to radi je da nam pokazuje da
On ima moć nad našim životom i našom smrću. U Svetom pismu nam
govori da je smrt kazna za grijehe, zbog toga što nismo činili ono
što nam je On rekao. Mi možemo živjeti niječući stvarnost, no
ostaje činjenica da svi moramo umrijeti.
Sveti
Alfonz Liguori nam kaže da je smrt kraj svih stvari jer nas lišava
svega. Bogoslovima obično govorim: kad umrete, sa sobom uzimate tri
stvari. Prva su zasluge koje ste
dobili na ovome svijetu čineći dobra djela u stanju Božje milosti.
Ako niste u stanju posvetne Božje milosti kada učinite dobro djelo,
ono u Božjim očima ne znači ništa.
Što ne znači da ono nije dobro djelo, ali znači da zbog njega ne
dobivate nikakvo više mjesto u Nebu. Morate biti u stanju Božje
milosti da biste to zaslužili. Druga stvar koju nosite sa sobom je
svoje stanje Božje milosti, ili odsutnost iste. Treća stvar su vaše
kreposti i mane. Ako umrete s manama, morate ići u čistilište kako
biste se tamo od njih očistili. Osim ako umrete kao mučenik.
Mučenik se zbog Boga odriče svih stvari ovoga svijeta. On napušta
sve stvari kojima su njegove mane podređene. Naše mane su usmjerene
prema određenim stvorenim stvarima od kojih smo odrezani nakon
smrti. Te stvari nosimo pred Boga na Posljednji sud. Ne nosimo svoj
novac, ni svoju kuću, ništa osim tih stvari koje smo spomenuli.
Život
je kratak i smrt dolazi brzo. Zato su sveci govorili da ne tratimo
vrijeme. Ovo je mjesto na kojem imate mogućnost zaslužiti više
mjesto u Nebu. Kako kaže sveti Pavao, trčite
da biste osvojili nagradu. Time želi
reći da trebate težiti za najvišim mjestom u Raju prije nego
umrete. Smrt nam je znak da nemamo tako puno vremena za to. Imamo
određeno vrijeme na raspolaganju. Čak su i neki sveci žalili što
nisu imali više vremena u ovom životu kako bi zaslužili više
mjesto u Nebu. Nakon što su određeni anđeli pali, u hijerarhiji
milosti ostala je praznina koju su ljudi pozvani popuniti. Bog želi
da ljudi u tome uspiju. A smrt nam treba služiti kao podsjetnik da
imamo malo vremena da taj cilj dosegnemo. Većina ljudi zbog propusta
u svom životu nikada ne dođe do te točke u životu. Sveci u tome
uspiju jer su savršeni, ali mi koji nismo savršeni moramo činiti
sve što možemo da se očistimo kako bismo zaslužili to mjesto u
Raju.
Smrt
je sigurna stvar, ali nije siguran čas i način naše smrti.
Ispričat ću vam priču o jednom čovjeku
iz Rusije koji
je bio u prilično dobroj fizičkoj formi i jedne je večeri umjesto
na ispovijed (na koju je mislio da mora ići jer je mislio da je u
stanju smrtnoga grijeha) odlučio otići na plivanje, a sljedeći dan
otići na ispovijed. I tako je došao na bazen koji je bio mračan
jer svjetla nisu bila upaljena i taman kad se spremao skočiti u
njega, došao je domar i upalio svjetlo, i čovjek je ispred sebe
ugledao prazan bazen. Što je to značilo? Da je skočio prije nego
je domar upalio svjetlo, bio bi mrtav. Završio bi u paklu jer je
takva presuda za one koji nisu u stanju Božje milosti. Mi ne znamo
ni dana ni časa kada ćemo umrijeti. Ako se nalazimo u stanju
smrtnoga grijeha, samo čistom Božjom milošću dobivamo dodatno
vrijeme za ponovni povratak Bogu. Jedna od stvari koju su sveci
uvijek činili jest ta da su njegovali pobožnost u kojoj su s
ljubavlju prihvaćali vrstu smrti koju je Bog za njih providio.
Jer Bog ima posebnu vrstu smrti za svakoga, kroz koju želi da svi mi
prođemo.
Smrt
grješnika
Prema sv. Alfonzu
Liguoriju, Sveto pismo je jasno u vezi smrti onih koji slijede svoju
volju, odnosno čine ono što oni žele. Kad čitate to što su sveci
pisali, da je grješnik osoba koja vrši svoju volju prije nego volju
Božju, morate se zapitati o današnjoj kulturi u kojoj se sve bazira
na izboru, a ne više na Istini... Smrt grješnika je najgora. Na
latinskom ta fraza zvuči: „Mors peccatorum pessima“.
Za one koji se u životu prepuštaju zlu, užicima i zadovoljenju
svojih želja, smrt se čini kao najgora stvar koja im se može
dogoditi jer Bog privodi kraju njihov grijeh. To je jedan od razloga
zašto je u prošlosti Crkva smrtnu kaznu smatrala prihvatljivom, jer
su neki ljudi toliko ogrezli u grijehu da im je smrtnom kaznom
učinjena usluga kako ne bi kao rezultat grijeha završili na još
nižem mjestu u paklu. Sv. Alfonz Liguori piše da je smrt grješnika
praćena raznim nevoljama, da demoni dovode u iskušenje dušu na
samrti grijesima iz njezine prošlosti i stvarima koje ranije nikada
nije počinila. Demoni nastoje da se osoba usredotoči na svoju
glavnu manu. Svatko od nas ima neku manu koja je najgora od svih. Sv.
Terezija Avilska govorila je da trebamo raditi na toj posebnoj mani
dok ju ne svladamo. Zatim krećete u borbu sa sljedećom manom dok ih
ne pobijedite sve. No u posljednjim časovima života grješnika,
demoni iskušavaju grješnika s njegovom glavnom manom. Ako je osoba
imala problema sa šestom Božjom zapovijedi, demoni će ga
iskušavati s nečistim mislima i nastojati da padne. Zato biste
trebali iskorijeniti svoje glavne mane, kao i sve duhovne
nesavršenosti koje imate jer ćete ih u protivnom odnijeti sa sobom
u smrt i boriti se s time na kraju. U određenom smislu, sami smo
sebi najgori neprijatelji. Jer ako smo savršeni, Sotona nema veliku
sposobnost utjecati na nas. Ali ako imamo svakakve mane i
nesavršenosti, može ih iskoristiti protiv nas.
Sv. Alfonz piše da
demoni na samrti čovjeka koji je u smrtnom grijehu dolaze zahtijevati
svoje vlasništvo. Ispričat ću vam o slučaju jedne žene koja je
radila kao medicinska sestra u bolnici. Jednom prilikom zamijetila je
muškarca koji je došao u bolnicu, a bio je izuzetno zao čovjek.
Dok je ležao na samrti, s medicinskim sestrama pokraj njega, nešto
mračno pojavilo se pred tim čovjekom koji je bio u potpunom strahu,
jer je 'to' došlo sa zahtjevom da mu on pripada. Postoje nebrojeni
primjeri o kojima su sveci pripovijedali o tome kako se demon uistinu
pojavljuje pred osobom na samrti kako bi ju zahtijevao i natjerao u
očaj. Grješnici osjećaju strah od pakla i suda, no njih to ne
dovodi do kajanja jer su se kroz život navikli na zanemarivanje
straha od vječnog prokletstva i čak se naviknu na ideju da će biti
prokleti. Iako znaju da to dolazi i iako strahuju od toga, ne pokaju
se. Sveti Toma Akvinski kaže jednu zanimljivu stvar: kad se čovjek
susretne s nečim što je u skladu s njegovom raspoloživošću ,
ili, možemo reći, s njegovim manama, to mu daje određeni užitak,
čak i ako govorimo o ljutnji, depresiji ili tuzi. Čini se
nelogično, ali pravi lijek za depresiju je mrtvljenje. Jer osoba
mora naučiti da ne smije udovoljavati tjelesnim sklonostima
jer ih depresija na to tjera, već moraju težiti onome što Bog želi
da čine.
Oni koji se naviknu
na strah od prokletstva zapravo osjećaju određeno zadovoljstvo od
njega. Zbog toga sv. Bonaventura kaže da grešnici koji umiru i koji
će biti prokleti zapravo vole opasnost od prokletstva. Oni su
svjesni da smrt dolazi, ali ju uvijek psihološki odgađaju, nikada
nije shvaćena do kraja. To je razlika između istinskog katolika
i svake druge vrste osobe na svijetu. Vjerni katolik, koji živi
svetim životom, životom milosti, ima jasnu predodžbu o stvarnosti
smrti, Posljednjeg suda i što on znači (da će morati stati pred
Boga i biti suđen), o tome da će nakon toga ići u raj ili pakao.
Oni koji imaju jaku vjeru imaju jasno razumijevanje o besmrtnosti
ljudske duše. Iako tijelo umire, duša ne umire. Sv. Toma
Akvinski kaže da je jedan od razloga zašto postoji uskrsnuće taj
da kad je duša odvojena od tijela, ona se nalazi u neprirodnom
stanju. Jer duša je ono što tijelo čini ljudskim, ona je stvorena
tako da funkcionira kroz materiju, odnosno kroz tijelo. Katolici
imaju jasno razumijevanje toga; njihovo će tijelo umrijeti, ali duša
će živjeti zauvijek. Stoga moraju o njoj voditi brigu kako bi
završila na pravom mjestu.
Grješnicima koji se
odbijaju pokajati na samrti nije stalo do posljednjeg odredišta
njihove duše. Za njih je smrt najgora stvar jer ih Bog odvaja od
stvari u kojima najviše uživaju, koje se odnose na njihove mane i
poroke, kao npr. hrana, grijesi protiv šeste i devete zapovijedi,
itd. Ali ne i za vjernog katolika. Na sprovodima postoji kvalitativna
razlika između vjernika koji imaju vrlo jaku i jasnu vjeru i
razumijevanje činjenice da je duša besmrtna i da je njihov bližnji
sada ili s Bogom ili u paklu, i između onih koji to ne razumiju. Za
one koji to razumiju tu je, naravno, bol zbog smrti bližnjega, no s
druge strane osjećaju i određeni mir jer znaju da je smrt samo
prijelaz. U starom obredu Mise za pokojne, rekvijemu, govori se:
„Bože, ti preoblikuješ život, a ne uzimaš ga.“
To znači da se život promijenio, ne da je uništen ili oduzet,
odnosno da se duša promijenila jer više nije u tijelu. Oni koji to
razumiju imaju mir, a koji ne razumiju nemaju taj mir. Ta
kvalitativna razlika na sprovodima ne postoji samo među raznim
vrstama katolika, već i među katolicima i protestantima. Jer
protestanti nemaju toliko jasnu predodžbu o ovim stvarima, jer je
njihovo učenje nejasnije od našeg i kao rezultat toga, kada se
susretnu sa smrću, uhvati ih panika. Oni se ne pripremaju za smrt
kao katolici. To je jedna od najvećih prednosti ako ste katolik. Ako
niste katolik i umrete, vaš vjerski službenik za vas ne može
učiniti ništa.
Može se pomoliti za vas, ali ako on nije u stanju Božje milosti, i
to je beskorisno. Ali kao katolik možete primiti sakramente i
pripremiti se za smrt i na koncu imati mir. Katolička vjera je
najteža vjera za živjeti. Ali je najlakša za umrijeti.
Grješnici koji
gubitkom života više ne mogu griješiti osjećaju grižnju
savjesti. Savjest nam govori tri stvari: govori nam je li ono što
planiramo učiniti u budućnosti dobro ili loše, je li ono što smo
učinili u prošlosti dobro ili loše, i također nas grize,
prigovara nam . Naš Gospodin spominje crva
savijesti, odnosno mjesto „gdje crv ne umire“, misleći na pakao
(„Ako
te ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je! Bolje je za tebe, da uđeš
sakat u život, negoli da s dvije ruke ideš u pakao, u oganj
neugasivi, gdje crv njihov ne
umire, i oganj se ne gasi.“
- Mk 9, 44). Time misli na to da
ljudi u paklu pate od stalnog žaljenja, grižnje savjesti i tuge
zbog grijeha koje su počinili i koji su bili uzrokom njihovog
prokletstva. Grješnici na samrti prolaze kroz otprilike istu stvar.
Zato što kroz grijeh počinjemo kročiti prema paklu, i što više
griješimo, bliže smo paklu. Zato ljudi koji umiru, često osjećaju
grižnju savjesti, osjećaju emocionalnu zbrku, intelektualno su
zbunjeni, itd., dok je s pravednicima obrnuto. Mi
umiremo onako kako smo živjeli. Ako
griješimo tijekom života i to nam postane navika, naše navike nas
neće ostaviti u trenutku smrti. Moj djed mi je ispričao priču kad
sam bio prilično mlad, o čovjeku koji se za života konstantno
vulgarno izražavao i proklinjao Božje ime, a tako je činio i na
samrti. Koja je pouka priče? Ako ne želite odnijeti sa sobom svoje
grijehe, pobrinite se da ih iskorijenite sada.
Smrt
grješnika koji živi u smrtnom grijehu malo je drugačija od smrti
mlakog katolika koji se tu i tamo malo potrudi u svom duhovnom
životu, ali ne previše. Oni su često pri kraju života
usredotočeni na svoje zdravlje i liječnike umjesto na stanje svoje
duše. Ne brine ih toliko što se možda nalaze u stanju smrtnog
grijeha, već su usredotočeni na svoje tijelo i na ono što se oko
njih događa. Sv. Alfonz Liguori kaže da su i ti ljudi zbunjeni i u
zabludi. To je djelomično zbog toga što nisu sigurni u ishod svoga
života. Dok osoba koja postane sveta dolazi do točke na kojoj nema
mana, što je moguće. Većina ljudi misli da je najviša točka u
duhovnom životu život bez grijeha, ali to nije točno. Sveci nam
jasno kažu da je to tek početak duhovnog života. To je prvi
korak – prestati griješiti. Neki
smatraju da je to nemoguće, no postoji Božja milost, i ako smo
vjerni milosti, Bog će nas polako, ali sigurno izvesti iz grijeha i
nećemo razviti te loše navike. No oni koji ne prestaju griješiti
imaju određenu neizvjesnost u vezi ishoda njihovog života, hoće li
na kraju biti u stanju boriti se protiv napada demona. Oni znaju
imati sumnje u Božju milost i Providnost, i često pate od
navezanosti na stvari ovoga svijeta koje im zaokupljaju pažnju na
samrti dok bi se trebali usredotočiti na Boga i pripremati dušu za
Božji sud. Mlaki katolik brine se za stanje materijalnih stvari koje
ostavlja za sobom što mu također zaokuplja pažnju. Također im
nedostaje revnosti
kada umiru i brinu o tome da nisu učinili dovoljnu naknadu za
grijehe.
Većina
ljudi misli da kada odu na ispovijed, da se više ne moraju o tome
brinuti. Tome nije tako, jer na našem sudu morat ćemo se suočiti
sa svakim našim grijehom. To ne znači da ćemo biti okrivljeni za
njih ako su nam kroz Božju milost u ispovijedi bili oprošteni. No
postoje i drugi problemi koji proizlaze iz grijeha. Jedan od učinaka
grijeha su mane i nesavršenosti. Svaki puta
kada sagriješite, to ostavlja nered u vašoj
duši. Kada odete na ispovijed i ispovjedite grijeh, on je oprošten
i opet ste u stanju Božje milosti. Ali utjecaj grijeha se nastavlja.
To znači da moramo djelovati kako bismo iskorijenili te
nesavršenosti iz naše duše, kako bismo mogli biti savršeni. Ali
to nije sve; budući da ste sagriješili, uzeli ste od Božje slave u
ovome životu i to Mu morate nadoknaditi. To je poput krađe. Jer sve
stvoreno, uključujući i nas same, je Božje vlasništvo koje je On
stvorio za Sebe, na Svoju vlastitu slavu.
I kada sagriješite, uzimate od Božje slave i na taj način činite
krađu. I zato moramo činiti zadovoljštinu za grijehe koje činimo
jer smo to dužni Bogu. Mlaki katolik na samrti shvaća da nije
učinio dovoljnu zadovoljštinu za grijehe iz svoje prošlosti, dok
je čovjek koji je savršen učinio dovoljno pokore za svoje grijehe
iz prošlosti. Jedan je svećenik na smrtnoj postelji rekao: „Bojim
se da nisam učinio dovoljno.“ Možda je on kao svećenik bio mlak
i tek je na kraju shvatio da nije učinio sve što je trebao.
Smrt
pravednika
Smrt
je također čin Božje milosti, na dva načina. Za one koji žive u
Božjoj milosti smrt je oslobođenje od patnji i meteža
ovoga života. U nekim slučajevima sveci za njome čeznu. Sv. Tereza
Avilska kaže da postoji devet razina molitve. Na posljednjoj razini
osoba je u neprestanom stanju mistične kontemplacije. To se stanje
zove preobražujuće jedinstvo, a ponekad se naziva mistični brak.
Kada se osoba nalazi u tom stanju, više ne priželjkuje smrt jer
osjeća stalnu Božju prisutnost. Osoba ima neku vrstu stalne
intelektualne vizije Boga, iako može normalno obavljati svakodnevne
poslove svoga staleža. Prije toga, kako osoba doseže sve veće
razine savršenosti, postoji želja za smrću. Sveta Tereza to naziva
sklanjanje vela, jer želite da veo bude skinut tako da možete
vidjeti Boga. Jer smrt stoji pred vama i sprječava vas da vidite
Boga. No kada dosegnete najvišu razinu, onda samo želite izvršavati
Božju volju, i ako vas Bog sada želi tu na Zemlji, onda to
prihvaćate. Većina ljudi čežnju za smrću ne može shvatiti
drugačije nego kao nešto morbidno. Ali zapravo je suprotno. Jer ako
osoba teži za savršenstvom, ona je u cijelosti usmjerena prema
Bogu.
U
prvom pitanju Baltimorskog katekizma piše: „Bog
me stvorio da Ga volim, da Mu služim u ovom životu i da budem
sretan s Njim u sljedećem životu.“
To znači da smo mi stvoreni tako da budemo savršeno sjedinjeni s
Bogom. Što smo više usmjereni prema Bogu, postajemo više ispravno
usmjereni i imamo više mira. Za svetu i pravednu osobu smrt je
zapravo radosna stvar jer ostavlja za sobom ovaj život i ide prema
cilju prema kojem je usmjerila cijeli svoj život. Za takvu je osobu
smrt velika milost jer to znači da više neće griješiti, jer za
nju je grijeh bolan i žalostan. Osobe koje ne teže savršenstvu
ponekad vole svoj grijeh, iako se i kaju za njega, a za osobu koja
teži za savršenstvom svaka nesavršenost je bolna i njezina želja
za smrću povezana je s time što više neće morati griješiti niti
se boriti s neredima proizašlima iz istočnoga grijeha. Sveti
Ambrozije smrt naziva pokopom mana .
On želi reći da kada čovjek umre, više ne može griješiti.
Pravedan čovjek će stoga biti sretan ako može otići iz ove doline
suza. On neće osjećati grižnju savjesti zbog zla u kojem je
ustrajao. U Svetom pismu čitamo: „Dragocjena
je u očima Gospodnjim smrt pravednika Njegovih.“ (Ps
116,15) Smrt pravedne osobe nešto je Bogu ugodno. Jer osoba će sada
doseći cilj kojem je cijeli život težila.
Smrt
je povezana s patnjom. Smrt sveca je u Božjim očima dragocjenija
jer takva osoba prikazuje Bogu svoju patnju čak i u trenutku smrti.
Kad je osoba nesavršena, ona nema niti savršenu žrtvu
koju Bogu može prikazati. Njoj je teško patiti jer nije razvila
savršeno mrtvljenje. Svete osobe nemaju razloga za strah pred smrću
jer nema potrebe za zadovoljštinom za njihove grijehe. Oni ne
trebaju niti strahovati pred svojim Sudom jer znaju da su činili ono
što je trebalo činiti. Svaku patnju i bol koje dolaze sa smrću oni
ne samo da prikazuju, nego i prihvaćaju. Žele prihvatiti patnje
svoje smrti kako bi mogli dati veću slavu Bogu. Smrt pravednika je
pobjeda. Demoni ga mogu kušati, ali uzalud. To samo dodaje njegovim
zaslugama koje će dobiti u raju. Sv. Alfonz Liguori nam kaže da
pravednici umiru s predokusom božanske radosti. To se vidi na svetim
ljudima koje u trenutku smrti obuzima nevjerojatan mir.
Dakle,
što možemo učiniti kako bismo se pripremili za smrt?
Prvo
što znamo jest da smrt dolazi i da na raspolaganju imamo određenu
količinu vremena. Stoga, nemojte čekati posljednju minutu kako
biste se pripremili za smrt. Većina ljudi to čini. Započnite
raditi na svojim nesavršenostima i grijesima sada. Sljedeće, molite
se za posljednje pokajanje . Postoji
često krivo shvaćanje da Bog ljudima na samrti daje mnoštvo
milosti kako bi se spasili. To jednostavno nije točno. Sv. Alfonz
Liguori piše da je Bog predodredio da će određeni broj smrtnih
grijeha biti toleriran u životu svakog pojedinca i da nakon što je
osoba dosegla taj broj grijeha, Bog ga odbacuje .
To znači da ta osoba neće biti spašena. Neki kažu da je tu uvijek
Božja milost. Ne baš... Nitko se ne može pokajati za svoje grijehe
bez milosti. A jednom kad ih Bog odbaci, to je to. Gotovo je. No,
moguće je da se netko moli za tu osobu i da mu Bog dade još jednu
priliku. No, poanta je da ne smijemo nastaviti živjeti u grijehu,
već moramo svoje duše dovesti u red. I nemojte činiti grijeh
uznositosti misleći
da ćete nakon počinjenog smrtnog grijeha jednostavno otići na
ispovijed. Vi to ne znate. Možete umrijeti na putu do ispovijedi.
Možete počiniti smrtni grijeh i Bog može povući svoju milost, a
vi možete zbog toga odlučiti da želite trajno ostati u svom
grijehu. To
se može dogoditi. To se ljudima događa. Milost spasenja možda neće
doći na vašoj samrti, možda dođe ranije u vašem životu. Bog
može naumiti da za određenog pojedinca milost njegovog spasenja
dođe u dobi od 14 godina, iako će umrijeti u dobi od 80 godina.
Stoga, on mora biti vjeran toj milosti i držati je se. Ne dopustiti
da ju išta dotakne, odnosno ne smije si dopustiti da padne u smrtni
grijeh. To je jedna od priprema koju morate učiniti prije smrti.
Molite
za posljednje pokajanje! U starim
molitvenicima možete pronaći molitve za posljednje pokajanje u
kojima molite Boga da na vašoj samrti primite milost pokajanja za
grijehe iz vaše prošlosti. Možete svakodnevno moliti krunicu, jer
oni koji to čine neće umrijeti lošom smrću, neće biti izgubljeni
i primit će milosti na samrti. To su neka od Gospinih obećanja za
one koji svakodnevno mole krunicu. Ako molite krunicu svaki dan, to
je znak predodređenja ,
kao i znak nade. Nemojte pretpostavljati da ćete se izvući s ''mea
culpa'' (''moj grijeh'') na kraju, jer možda neće biti vremena, a
možda neće biti ni milosti. Nemojte odgađati te stvari, dovedite
svoj život u red sada.
Idite
često na ispovijed i često činite
djela pokore.
Neka vam žaljenje za vaše grijehe uđe u naviku. Sjetite se što će
biti s vama na samrti. Vaše navike. Ako steknete naviku žaljenja
zbog počinjenih grijeha, onda ćete na samrti biti usmjereni prema
tom žaljenju. Stoga je jako važno steći tu naviku. Nemojte se
navezivati na stvari, održavajte savjest čistom, nemojte ulaziti u
određene kompleksnosti, npr. dopuštati si da upadnete u neke lake
grijehe misleći da je to u redu, jer vam život postaje
kompliciraniji. Ako sagriješite, otiđite na ispovijed i očistite
savjest. Duhovno profitirajte za ovo vrijeme koje ćete provesti na
zemlji, ne tratite vrijeme.
Izbjegavajte
duhovnu tromost. Nju sv. Toma
Akvinski definira kao određenu tugu ili odbojnost prema svetim
stvarima, odnosno
prema duhovnim stvarima. To osjećamo kada nemamo volje za molitvom i
to moramo pobijediti zato da kada budemo na samrti ne budemo svladani
duhovnom tromošću. Stoga, njegujte sklonost prema svetim
stvarima . Često
razmatrajte o prolaznosti ovoga svijeta i potrebi spasenja,
činite djela milosrđa kako biste imali duboku ljubav prema Bogu i
umrli ljubeći Ga. Pobuđujte čin ufanja tako
da ovisite o Božjoj Providnosti za vaše spasenje. To je iznimno
važno kako ne biste očajavali na samrti.
Stvorite
naviku molitve. To je teško
postići. Tu je prvenstveno stvar u volji, no također trebamo imati
i našu maštu pod kontrolom. Mnogi ljudi kada mole, misle na nešto
drugo i rastreseni su. To je znak da niste savršeni. Čak su se i
sveci koji su brzo duhovno napredovali žalili na to i uspjeli su se
toga riješiti tek na višim stupnjevima savršenstva. No nastavite
raditi na tome jer je manja vjerojatnost da ćete biti rastreseni u
posljednjim trenucima. Steknite naviku izbjegavanja smrtnoga grijeha
i ostajanja u stanju Božje milosti, tako da u smrtnom času budete u
stanju milosti.
Gajite
snažnu pobožnost Presvetom Srcu Isusovom.
Naš Gospodin kaže da će oni koji razviju snažnu pobožnost
Presvetom Srcu u Njemu naći sigurno utočište tijekom života i
osobito u času smrti. Dakle, ako imate tu pobožnost, Krist će vam
pomoći u posljednjoj borbi. Možete gajiti i pobožnost prvih petaka
što je oblik pobožnosti Presvetom Srcu. I to možete prikazati za
milost zadobivanja posljednjeg pokajanja. Krist to i obećaje onima
koji gaje tu pobožnost. Ako imate zbilja snažnu pobožnost prema
Srcu Isusovu, On će vas u posljednjim danima obavijestiti da je On
tu i da vam pomaže. Imajte jaku pobožnost prema Božjem milosrđu.
I činite zadovoljštinu za grijehe vaše prošlosti. Tako se nećete
morati bojati Suda koji stoji između vas i raja, i moguće pakla.
Stoga,
učinite sve što možete kako biste
se pripremili za smrt jer ona
dolazi. Bog zna točan trenutak, točan sat i minutu kada će vaša
duša napustiti vaše tijelo. Bog želi da steknete čim više
zasluga kako biste zaslužili mjesto u raju. Nemojte tratiti vrijeme.
Pripremite se za smrt tako da nemate straha pred svojim sudom.
p.
Chad Ripperger
Lijepo . Koliki će samo preskočiti ovaj tekst zbog samog naslova. Tako misle izbjeći neizbježno. No , ako naš Gospodin pohita i dođe prije nego umremo , prvo će biti suđeni oni koji se zateknu živi . Na žalost moći će tada samo na dvije strane jer čistilišta više neće biti. Henok , Ilija, vjerojatno ni Mojsije nisu umrli nego su uzneseni na Nebo. Vjerujem da ni Bezgrješna Djevica Marija nije tijelom umrla. Jer ako je plača grijeha smrt , a svi se slažemo da Majka Božja nije imala ni sjene grijeha i da je Bezgrješno začeće, bilo bi nepravedno da umre kao svaki grješnik. Već za života trebamo umrijeti sebi da bi živjeli Bogu . Koliki su danas već mrtvi a misle da su živi. Žive mrtvace susrećemo svaki dan koji ne žive nego bez Boga samo životare. Sam ih Gospodin upozorava u Otkrivenju treće poglavlje: ,, Poznam tvoja djela . Kažu da si živ , a mrtav si. Budi uvijek budan i ojačaj ostatke koji već leže u smrti! Nisam , zapravo , pronašao savršenim tvoja djela pred licem moga Boga. Prema tome, sjeti se kako si primio i čuo riječ; vrši je i obrati se! Ne budeš li bdio ,doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi." I upravo mi dođe Božja Riječ za one koji se u posljednje vrijeme pozivaju na Božje milosrđe , a u gornjem je tekstu odlično objašnjeno . ,, Milost je umrijeti u milosti. Amen."
OdgovoriIzbrišiRobelar
PREDAJEM TI SE, PREDAJEM TI SVE! 21.07.14.
OdgovoriIzbrišiO ,kako će to biti
kad će grobni humak mene skriti?
Daj mi Bože dušu ispovjediti,
Tebe za put, jesti piti.
O, kako će to biti?
Hoću li se od Te kriti
il Ti u susret poletiti?
Hoćeš li me prepoznati
svojim moje ime zvati?
O, kako će to biti?
Kog ću smrću ucviliti,
hoću l kome pofaliti?
O, kako će to biti?
Sve ću morat ostaviti,
gol sam došo, gol otići.
O vi koji još ostaste
Isusu sada život dajte.
To je želja i oporuka moja
jedino vrijedno ljudskog boja.
Zato necvilite, neplačite
život po Kristu udesite.
Jer sve vas čeka smrtna raka
tika, taka, tika,taka.
Požurite, mili rode
da u pako tko ne ode.
Na mom grobu zemlja friška
umro je za Isusa Krista.
S njim sam umro
s Njim uskrsno,
da s Njim živim.
O, kako će to biti
Bože, Bože, Oče moj...?
Robelar
Hvala !
OdgovoriIzbrišiDoista mi je ovo trebalo !
Cesto razmisljam o smrti , ali nevolim ici na pogrebe i neidem osim u rijetkim prilikama gdje osjetim da trebam . Razlog je , jer smrt ljudi gledaju uglavnom kao kraj .
Sama sam dozivjela , kako kazu klinicku ??
Zapravo to je duhom i dusom prisustvo predi u blazenstvu gledanje vjecne ljubavi , bez ogranicenja , jer vrijeme ne stanuje u vjecnosti , a duh i dusa postaju sastavni dio blazenstva ljubavi vjecne gdje neposoji sila teznje , gdje je sve ljubav vjecna milina i njeznost , zapravo se neda vjerodostojno opisat , sto ljudsko uho necuje , niti ljudsko nevidi niti moze zamisliti , niti ima zidova niti predzida , beskonacno prostranstvo , koga nitko nemoze okom dokucit , samo radost sto jesi tu , sila i snaga nad svim silama , moc i slava , a ti neznatna mrvica utopljena nestajes ponizno i radosno jesi tu , dio mal manji od najmanjeg truna , ah tko to moze objasnit , tkoli , samo to zelim , samo to hocu ! Sto je smrt tjelesna , sto drugo , o kada ce doci taj dan radosti kad svi tereti teretu se vracaju , zelja , ceznja sad o jos sam tu dok voda iz tvog boka pere moju cud , o jos sam tu jer ljubav tvoja Boze hoce , da jos sam tu da kazem svima , stijena si cvrsta mimo koje nitko proci nece dok ponizno ne prigne koljena pred Kristom . Ljubav si i vrata za ponizne i male sto tebe slave , sto dobro znaju da malo su nista !
UPT
OdgovoriIzbrišiU
Pravi
Trenutak