Znak je nešto što
vodi spoznaji nečega drugoga. Naša vjera, rimokatolička vjera,
puna je znakova jer veći dio stvarnosti naše vjere nedostupan je
našim osjetilima. Mi ne možemo vidjeti, čuti ili dotaći duhovni
red: našu vlastitu dušu, krepost, milost, anđele i Presveto
Trojstvo; oni su iznad mogućnosti naših osjetila da ih osjete pa
čak i zamisle. Čak i one stvari koje možemo osjetiti – one su
najčešće odsutne osjetilima sada i ovdje: primjerice, utjelovljena
Riječ, Gospa i sveci. Znakovi u liturgiji služe ne samo da
promatrač postane svjestan stvarnosti koja je nedostupna osjetilima,
oni služe da privuku čovjeka Bogu.
Najvažniji znakovi
su sedam sakramenata koje nam je dao naš Gospodin Isus Krist dok je
bio s nama na zemlji. Ti znakovi, kada se podjeljuju te ih dostojno
primamo, donose dar posvećujuće milosti u naše duše. Zovemo ih
djelotvornim znakovima. Drugi znakovi donose milost u onoj mjeri
kakva je ispravna dispozicija onih koji je primaju (npr. blagoslov).
Oni se zovu sakramentali. Službene ceremonije katoličkog
bogoštovlja – npr. liturgija, pune su znakova. Svaka ceremonija
unutar ceremonije sa svojim pokretima i instrumentima predstavlja
znakove. Neki su zamišljeni kao znakovi odmah od početka (npr.
poklecanje), drugima je nadodano značenje (npr. pranje ruku).
Liturgijski znakovi ne pripadaju isključivo kleru; ponašanje unutar
ceremonija (klečanje, sjedenje, stajanje), sudjelovanje u napjevima,
u procesijama su sve znakovi vjere vjernika.
Znakovi u svijetu
Znakovi naše
katoličke vjere nisu ograničeni na propisane pokrete i nežive
predmete, jer bi svi katolici trebali biti živi znakovi vjere koju
ispovijedaju. Mi trebamo biti vidljivo različiti od onih koji nemaju
vjeru. To je lako u crkvi ili u našim domovima; najteže, ali i gdje
će imati najveću moć privući duše Bogu, je u svijetu. Nije lako
učiniti znak križa prije jela u restoranu, nije lako služiti se
krunicom u vlaku, odbiti poziv jer morate ići na Misu, izbjegavati
meso petkom među svjetovnim prijateljima, pozvati gosta da se
pridruži molitvi obiteljske krunice, itd. jer se svi bojimo biti
odbačeni zbog toga što smo različiti. Ironično je, međutim, da
što se više ističeš na taj način, da je sve manje ljudi
šokirano. Iz osobnog iskustva, kada molim časoslov na podzemnoj
željeznici, primjećujem da ako napravim znak križa na potajan,
sramežljiv način, gledajući okolo da vidim gleda li tko, moji
promatrači se također srame kada uhvate moj pogled. Dok je
diskretno, ali samouvjereno pokazivanje vjere nešto što fascinira i
poučava. Čak bi mogli ići tako daleko da se šepirimo svojim
katoličanstvom poput Evelyn Waugh. Postoji priča da je jednog
kvatrenog dana on stavio vagu na svoj stol u Ritzu u Londonu tako da
može pažljivo izvagati težinu hrane tako da ne prekrši pravila
posta. On je očito htio druge nasmijati, ali je ipak i davao znak
svoje vjere za pamćenje.
Naša vjera, kada ju
pokreće nadnaravna krepost milosrđa, čini nas živim članovima
Otajstvenog Kristovog Tijela, posvojenom djecom Božjom i djecom
Blažene Djevice Marije. To nam daje posve novo biće i posve novo
djelovanje.
Sve što radimo –
sve – može postati znak naše vjere: naša čednost,
smotrenost, promišljanje, velikodušnost – sve pokazuje nešto od
unutrašnjeg čovjeka koji je ujedinjen s Bogom. U svijetu gdje
većina duša vjerojatno nije ujedinjena s Bogom u milosti, još je
hitnije da postanemo živi znakovi vjere. Mi možemo, napokon, biti
jedini znak koji će neka pojedina duša vidjeti toga dana, tjedna
ili mjeseca. Ispovjedajte svoju vjeru, draga moja braćo, da duše
mogu ne samo biti vođene da upoznaju našeg dragog Boga, već da ih
se i potakne da Ga i one časte i ljube.
In Jesu et Maria,
p. Robert Brucciani
Izvor: Ite Missa
est, rujan-listopad 2016.
Da radost vjere treba jer i jest u Kristu i po Kristu Trojedinom Bogu nasa pobjeda !
OdgovoriIzbrišiOcitovati vjeru na svakom mjestu i u svako vrijeme daje ti krila , dakle dobili smo najveci dar , dar za cio zivot i sto se vise s njim druzis , postajes njegovog bogatstva sve vise svjesan i spoznajes koliko ti sreca podarena besplatno miloscu vjecne ljubavi dariva pravi put ispravljajuci sve krivine , od rijecnih rukavaca punih blata , upozorava , cuva i izbavlja , na cistine istinske privodi , ta zasto bi takvo blago skrivala , zasto svijecu pod varicak stavljala , kad u srcu svome radoscu silnom cijeli svjet bi grlila , al kad vidim brata svoga gdje se srameci se , blago svoje skriva pa po svjetu zdruzen s svjetom se prikazuje , srce mi se od tuge stisne , krik duse vapije , u nebo se dize , zar za blata malo sljepo se podaje . Molik krunicu na putu , u autobusu i gdje god stignem , ako ptsmjeh i dozivim srce moje ne haje , zar sramota nije veca , kad krscanin pusta da ga da poganin nadvlada ? Slava Bogu na visini , vazda svako srce neka klice ! On nas stvori , neka vlada On nas otkupi , velika mu hvala , On nas posvecuje , pa neka i svakog trenutka bude svima znano i izvanjskim znakovima da On Bog je nas i u srcu , da On jest Gospodar nas , po cijoj zemlji hodimo , disemo i jesmo . Otimaci dusa nek se srame , jer i jesu sramota !