,,Jednog dana na
ispovijed je došlo dijete i optužilo se jer je imalo ozbiljne
kušnje protiv anđeoske kreposti, možda im je čak i popustilo u
mislima, a tko zna, možda i djelima. No, svećenik je tražio uzrok
takve nesreće: „Pa, imaš li televiziju kod kuće?“, pitao je.
Dijete je priznalo da ima i da je gledalo prokletu kutiju, ponekad da
roditelji ne znaju, a ponekad s njima, obiteljski, i ona je bila
uzrok njegovih kušnji.
Svećenik je dao
nesretnom i tužnom djetetu sveto odrješenje, no je li ga mogao dati
roditeljima?
Dragi kršćanski
roditelji, jeste li SVJESNI vaše velike i strašne odgovornosti?
Shvaćate li da zbog slabosti prihvaćanja i držanja te sprave u
svom domu, koja je izvor kvarenja uma i duše, vi uzrokujete
nesumnjivu štetu nevinim dušama? Zbog vašeg kukavičluka se duše,
nježne i čiste, kaljaju sramotnim grijehom. Ta će djeca stajati na
posljednjem sudu i optužit će vas da ste bili uzrok njihovog
prokletstva...
Sjetimo se ozbiljnih
riječi našeg Spasitelja: „A tko sablazni jednog od ovih
malenih, što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski
kamen oko vrata i da ga utope u dnu mora.“ (Mt 18, 6)
Shvaćate li, po tom
tužnom primjeru, što je prilika za grijeh? Naš katekizam nas
podučava da ne samo da moramo izbjegavati grijeh, već i grješnu
priliku i da je jednako ozbiljno sebe (ili druge) staviti u grješnu
priliku kao i počiniti sam grijeh, kada znamo iz iskustva da ćemo
upasti u taj grijeh. (...)
Trebamo hrabro
uništiti sve grješne prilike za sebe i za one za koje smo
odgovorni. Odlučimo da je vrijeme riješiti se tih prljavih kutija.
Vratite ju prodavaču i više ju ne spominjite. Umjesto toga
postavite lijepu obiteljsku kapelicu / oratorij, postavite tamo kip
ili sliku Presvetog Srca Isusovog ili Gospe. I neka dugo živi Isus
koji vas je oslobodio od gadnog ropstva.“
Katolički biskup
Ispit savjesti za
katoličkog roditelja:
Jeste li sebe
svjesno izlagali grješnim prilikama zbog grješne znatiželje,
gledajući nemoralne filmove, nečedne predstave ili snimke? Jeste li
sa svjesnim užitkom slušali nečedni govor na TV-u? Jeste li
ozlijedili nečiju dušu sablazni, uništavajući tu dušu lošim
primjerom? Jeste li svojim pokvarenim riječima, djelima ili lošim
primjerom, uništili nevinu djecu? Jeste li izložili djecu nečistim
kušnjama zbog gledanja TV-a? Jeste li držali u svom domu TV,
znajući da je to grješna prilika za vas i vašu djecu? Jeste li
dopustili svojoj djeci gledanje TV-a, bez vašeg znanja i pristanka?
Važnost i moć
igranih filmova
Još je davne 1936.
godine papa Pio XI. upozorio na opasnosti kina:
„Nema nikakve
diskusije o tome da su igrani filmovi posljednjih godina postigli
svjetsku važnost među modernim sredstvima zabave. Nema potrebe
istaknuti da milijuni ljudi svakodnevno idu u kino; igrani filmovi
gledaju se u sve većem broju u civiliziranim i poluciviliziranim
zemljama; igrani filmovi postali su najpopularnija vrsta zabave koja
se nudi za slobodno vrijeme ne samo bogatih, već svih slojeva
društva.
U isto vrijeme,
danas ne postoji utjecajnije sredstvo koje utječe na mase od kina.
Razlog tome može se naći u samoj naravi igranih filmova koji se
projiciraju na ekran, u njihovoj popularnosti i okolnostima koje ih
okružuju.
Moć igranog filma
sastoji se u ovome: da govori pomoću živih i konkretnih slika koje
um upija za zabavu i bez napora. Čak su i najprimitivniji i
najneizgrađeniji mozgovi, koji niti imaju kapacitet niti želju
učiniti napore potrebne za apstraktno i deduktivno mišljenje,
očarani i zarobljeni kinom. Umjesto napora koje zahtijeva čitanje
ili slušanje, tu je samo neprekidna ugoda niza konkretnih, i
takoreći živih slika.
(...) Od tada je
kino kao sama škola života koja, za dobro ili za zlo, podučava
većinu ljudi efikasnije od apstraktnog razmišljanja, i ono mora
biti uzdignuto u sklad s ciljevima kršćanske savjesti i spašeno od
podrivajućih i demoralizirajućih utjecaja.
Svi znaju koja je
šteta nanesena duši lošim igranim filmovima. Oni su grješne
prilike; oni zavode mlade na loš put uzvisujući strasti; oni
pokazuju život pod lažnim svjetlom; oni zamagljuju ideale; oni
uništavaju čistu ljubav, poštovanje prema braku, privrženost
obitelji. Oni su sposobni stvoriti predrasude među pojedincima i
nesporazume među nacijama, među slojevima društva, među cijelim
rasama.
Igrani film gledaju
ljudi koji sjede u mračnim dvoranama i čije su sposobnosti,
mentalne, fizičke i često duhovne, oslabljene. Ne treba daleko
tražiti takve dvorane: one su blizu vašeg doma, crkve i škole i
tako dovode kino u sam centar društvenog života.
Uz to, glumljenje
izvode muškarci i žene koji su izabrani zbog svoje umjetničke
sposobnosti i zbog svih onih prirodnih talenata i korištenje tih
sredstava može postati, pogotovo za mlade, instrument zavođenja.
Nadalje, igrani filmovi koriste u svojoj službi luksuzne sastanke,
ugodnu glazbu, snagu realizma, svake vrste hira i mašte. Iz tog
razloga oni privlače i fasciniraju osobito mlade, adolescente pa čak
i djecu. Tako u samoj dobi kada se formira osjećaj za moral i kada
se razvijaju poimanje i osjećaj za pravdu i čestitost, dužnost i
obvezu, i životni ideali, igrani filmovi sa svojom izravnom
propagandom predstavljaju glavni utjecaj u životu mladih ljudi.
Nesreća je da se,
kako sada stvari stoje, taj utjecaj redovito vrši za zlo. I to
toliko da kada pomislimo na pustošenje počinjeno u dušama mladih i
djece, na gubitak nevinosti tako često pretrpljen u kinima, da nam
pada na um strašna osuda našeg Gospodina prema onima koji kvare
malene: „A tko sablazni jednog od ovih malenih, što u me
vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski kamen oko vrata i da
ga utope u dnu mora.“ (Mt 18, 6)
Papa Pio XI.,
Enciklika Vigilanti Cura, 29. srpnja 1936.
Opasnosti
televizije
„Ali televizija,
osim elemenata koje dijeli s druga dva izuma o kojima smo pričali za
širenje informacija, ima svoju vlastitu moć i utjecaj. Kroz medij
televizije gledatelji mogu vidjeti i čuti o jako dalekim događajima
u samom trenutku kada se događaju i na taj se način stvara iluzija
da su zapravo prisutni i sudjeluju u njima. Taj osjećaj intimnosti
još je pojačan zbog domaće atmosfere kojom smo okruženi dok
gledamo TV.
Posebna moć koju
televizija ima u pružanju užitka unutar obiteljskog kruga može se
ocijeniti kao njezina najvažnija značajka. (...) Ako uopće ima
istine u onom: 'malo kvasca ukiseli sve tijesto' i ako fizički
razvoj mladih može biti zaustavljen zaraznim mikrobima i spriječen
da dostigne punu zrelost, koliko više razaranja može biti naneseno
živčanom sistemu njihovog vjerskog života zbog nekih podmuklih
elemenata u njihovom odgoju koji potkopavaju njihovu moralnu
vitalnost! Stvar je uobičajenog i zajedničkog iskustva da su djeca
sposobna oduprijeti se snažnom napadu bolesti u širem svijetu, dok
nemaju snage izbjeći oboljenju koje je pritajeno kod kuće. Zato je
pogrešno ugroziti na bilo koji način svetost doma i Crkve koja je,
kako njezino pravo i dužnost nalaže, uvijek nastojala svom svojom
moći spriječiti da ta sveta vrata budu povrijeđena pod nekom
izlikom zlim televizijskim programima.
Ako mudri savjeti ne
izvrše hitni ograničavajući utjecaj na korištenje tog lukavstva,
šteta će biti učinjena; šteta koja neće utjecati samo na
pojedince, već i na cijelo ljudsko društvo – zaista nije lako
procijeniti štetu koja je već uzrokovana.“
Papa Pio XII.,
Enciklika Miranda Prorsus, 8. rujna 1957.
Primjedbe
Objavi komentar