Ovu
moćnu molitvu napisao je papa Lav XIII. 1888. godine i ona je bila
uvrštena u Rimski
obrednik 1925. (Tit.
XI, Cap. 3) s rubrikom da nju mogu moliti biskupi ili svećenici koji
su primili autoritet da to čine od svojih nadležnih. Međutim, ta
rubrika tiče se samo javnih molitava Crkve koje sadrži Rimski
obrednik. Ista
ograničenja u tom pogledu ne vrijede za privatnu molitvu pojedinačnog
svećenika ili bilo kojeg vjernika, kao što su mnogi
biskupi dopuštali i ohrabrivali prije II. Vatikanskog.
Crkveni
tradicionalni nauk u vezi molitve privatnih molitava egzorcizma može
se naći u priručniku Moralne
Teologije Dominicusa
Prümmera (vol. II, §463):
Nije
samo klericima dopušteno
izgovaranje egzorcizama na privatni
i skroviti
način, uživajući posebnu moć nad đavlima u kreposti
egzorcističkog reda, nego
to smiju moliti i sami laici. Ni na koji način laicima nije
zabranjeno niti iz toga proizlazi nekakva neugodnost. Tako čitamo u
povijesti o nekolicini laika, poput sv. Katarine Sijenske ili sv.
Antuna Pustinjaka, kako istjeruju đavle.
Stoga,
nije ni na koji način neprikladno da laici izgovaraju egzorcističku
molitvu pape Lava XIII., ako to rade privatno. To će sigurno biti
vrlo djelotvorno u nadvladavanju kušnji i đavolskih zamki.
Nije
jasno zašto autori nakon II. vatikanskog sabora imaju skrupule u
vezi izgovaranja te veličanstvene molitve, govoreći da od uvođenja Kanonskog
zakonika iz 1983. to više nije
dopušteno.
Zapravo, zadržano je isto pravilo o potrebnoj dozvoli za javne
egzorcizme (Kanon 1172). No ne postoji odredba u vezi privatnog
izgovaranja egzorcističke molitve, što znači da je ona savršeno
dopuštena. Naravno, svi znamo zašto je moderna Crkva uklonila
tradicionalne moćne molitve i obeshrabrila sve naredbe u ime
Kristovo protiv zlih moći: tako da se đavao od sada tretira više
kao neko mitsko biće nego kao stvarnost s kojom se moramo suočavati
svakoga dana, kao što naučava sv. Petar: ,,Budite
trijezni i bdijte: jer protivnik vaš, đavao, kao lav ričući
obilazi i traži, koga da proždere.” (1
Pt 5,8)
Ozbiljnost
grijeha, opasnost od vječne osude i osobna moć zla koju đavao može
koristiti u ovom pokvarenom svijetu, iskvarenost Crkve i njezina
infiltracija od neprijatelja, čak do pape, su neke od stvarnosti
koje modernisti guraju u stranu, a na koje nas podsjeća ova molitva.
Evo jednog dijela:
„Ovaj opaki
zmaj izlijeva, kao najnečistiju bujicu, otrov na ljude
izopačena uma i pokvarena srca, duha laži, bezbožnosti, huljenja i
kužna daha požude i svakog poroka i grijeha.
Njezini
najlukaviji neprijatelji zahvatili su Crkvu, Zaručnicu Neokaljanog
Jaganjca, s boli, oni su je natopili gorčinom; na Njezine najsvetije
posjede položili su svoje bezbožne ruke.
Gdje su Sveta
Stolica svetog Petra i Katedra Istine ustanovljene kao svjetlo
svijeta, tamo su podigli prijestolje svog odvratnog bezboštva, tako
da kad je Pastir udaren, oni mogu raspršiti stado.
Ustani onda, Ti
nepobjedivi Vođo, pritekni u pomoć Božjem narodu i donesi pobjedu
protiv napada zlih duhova.“
Je
li čudno da modernisti smatraju tu molitvu “opasnom” za dušu?
Upravo suprotno, odbijati moliti na taj način opasno je za dušu.
Primjedbe
Objavi komentar