Svijet
je pun sablazni i Isus kaže: ,,Teško svijetu zbog sablazni"
(Mt 18, 6-7). Sablazan,
prema katoličkom moralu, je ponašanje onoga koji prouzrokuje grijeh
ili duhovnu propast svoga bližnjega (KKC
2284).
Nije
dovoljno ne činiti ono što je samo po sebi grijeh, nego je potrebno
izbjegavati ono što, iako
nije grijeh, stavlja druge u opasnost da griješe; i
to, poučava
Rječnik moralne teologije
od kardinala Roberta i Palazzinija, vrijedi posebno kada smo na
visokom mjestu u svijetu (ili u Crkvi) (Editrice Studium, Roma 1968.,
str.
1479).
Najteži
oblici sablazni
danas su reklama,
moda, apologija nemoralnosti i
izopačenosti od strane medija, zakona koji odobravaju
kršenje Božjih zapovijedi kao oni koji su uveli pobačaj
i životno partnerstvo – homo- i heteroseksualno.
Crkva
je također
oduvijek
smatrala
sablazni
građanski
brak ponovno vjenčanih. Ivan Pavao II. u Familiaris
consortio pokazuje
sablazan
kao jedan od razloga zbog kojega
razvedeni i ponovno oženjeni ne mogu primiti svetu
Pričest. Zapravo
"ako
bi se pripustile
te osobe Pričesti,
vjernici bi bili navedeni na zabludu i zbunjenost oko crkvenog
nauka
o nerazrješivosti braka" (br.
84).
Kanon
915., Zakonika
kanonskog
prava
kazuje: ,,Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni
udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena
kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom
grijehu“.
Jedna
izjava Papinskog
vijeća
za
zakonodavne
tekstove
potkrijepila
je zabranu sadržanu u tom kanonu protiv onih koji si umišljaju da
se to pravilo ne primjenjuje na slučaj razvedenih i ponovno
oženjenih. Izjava
potvrđuje: "U
konkretnom slučaju pripuštanja svetoj
Pričesti
rastavljenih i ponovno oženjenih vjernika, sablazan,
shvaćena
kao radnja koja potiče
druge na
zlo,
u isto vrijeme se
tiče
sakramenta Euharistije i nerazrješivosti ženidbe.
Takva
sablazan
postoji čak i ako, nažalost, takvo ponašanje ne pobuđuje
više
čuđenje: naprotiv, upravo zbog
izobličenja savjesti, potrebno
je
da
pastiri još više djeluju,
strpljivo
kao i odlučno,
u
obrani
svetosti
sakramenata, u
zaštiti
kršćanske moralnosti, a sve za ispravnu formaciju vjernika"
(Papinsko
vijeće
za zakonodavne
tekstove,
Izjava
o pripuštanju
svetoj Pričesti razvedenih i ponovno oženjenih, 24. 6. 2000, u:
Communicationes,
32 [2000], str. 159-162).
Nakon
objavljivanja postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia,
ono što je za Učiteljstvo Crkve uvijek predstavljalo sablazan,
smatra se prihvatljivim ponašanjem, koje valja biti popraćeno s
razumijevanjem i milosrđem. Mons. Pietro Maria Fragnelli,
biskup Trapanija i predsjednik Vijeća Talijanske biskupske
konferencije za obitelj, mlade i život, u intervjuu za biskupsku
agenciju SIR 10. travnja, posvećenom dokumentu pape Franje, rekao je
da: ,,primanje apostolske pobudnice u biskupijama raste, u smislu
da se uvijek sve više nastoji ući u dubinu duha Amoris
laetitie,
što zahtijeva novi mentalitet kad se usporedi općenito
ljubav, povezana s obitelji i obiteljskim životom".
Kako
bi promijenila mentalitet u katoličkom svijetu, Talijanska biskupska
konferencija se angažira u revnom promicanju kongresa, seminara,
zaručničkih tečajeva ili onih za parove u krizi, no, iznad svega,
kako piše biskupska agencija, za ,,jednu promjenu stila kako bi
uredila obiteljski pastoral na Bergogliov
način". Prema mons. Fragnelliju, ,,može se
sigurno reći da se je pokrenula promjena mentaliteta bilo u
episkopatu, bilo u našim biskupijama, ali kao nešto
na čemu još treba raditi, što treba zaživjeti te
zajednički tražiti. Mogli bismo reći: radovi u tijeku".
,,Radovi
u tijeku“ se sastoje u onome što je, sve
do prije nekoliko godina, Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove
definiralo ,,deformacijom savjesti“, to
jest učiniti vlastitim mentalitet koji niječe, na praktičnom
polju, svetost sakramenata i kršćansku moralnost.
Nedavno,
25. veljače, govoreći na jednom formacijskom tečaju za župnike,
papa Franjo ih je pozvao da se ,,približe, sa svojstvenim stilom
Evanđelja, u susretu i primanju onih mladih koji više vole živjeti
zajedno, a da nisu oženjeni. Oni su,
na duhovnom i moralnom planu, među siromašnima i malenima, prema
kojima Crkva, koja ide tragom svog Učitelja i Gospodina, želi biti
majka koja ne napušta, nego koja se približava i brine“.
Prema
SIR-u, oni koji žive zajedno u
divljem
braku
– s
djecom ili bez njih,
predstavljaju već 80% parova koji su sudjelovali na zaručničkim
tečajevima u 2016. Nitko više ne podsjeća te ljude koji žive
zajedno u
izvanbračnoj
zajednici
da žive u stanju
teškog grijeha. Sama riječ ,,izvanbračne
zajednice“
je zabranjena. 14. siječnja su
u
Osservatore
Romano
tiskane
pastoralne smjernice dvojice malteških biskupa, Charlesa Sciclunea
(nadbiskup Malte, nekoć pravni
organizator u Kongregaciji
za nauk
vjere)
i Maria Grecha (Gozo). ,,U
rasuđivanju“,
kažu
oni, ,,moramo
vrednovati moralnu odgovornost u posebnim situacijama, s obzirom na
olakšavajuće uvjete i okolnosti. Zbog
tih ,,uvjeta
i okolnosti, uči
Papa, nije više moguće reći da oni koji
se nalaze
u nekoj tzv. "neregularnoj" situaciji, žive u stanju
smrtnoga
grijeha, lišeni
posvetne
milosti“.
Posljedica
je da ,,u slučaju da kao ishod procesa rasuđivanja, izvršenog s
poniznošću, opreznošću, ljubavi prema Crkvi i njenom naučavanju,
u iskrenoj potrazi za voljom Božjom i sa željom da se postigne
najsavršeniji odgovor na nju, dođe jedna rastavljena ili
razvedena osoba koja živi u novoj vezi – s oblikovanom i
prosvijetljenom savješću, ispovjediti
da vjeruje da je u miru s Bogom, neće joj moći biti zabranjeno
približiti se sakramentima Pomirenja i Euharistije".
Godinu
dana nakon objavljivanja Amoris laetiti-e, ,,Bergogliov
način“ koji se nameće je pristup
rastavljenih i ponovno oženjenih svim sakramentima. Zajednički
život ne čini sablazan. Sablazan, naprotiv, prvotna sablazan našeg
vremena, za papu Franju, je ekonomska i socijalna nejednakost.
U
jednom pismu upravljenom na dan Uskrsa biskupu iz Assisi-Nocera
Umbra, mons. Domenicu
Sorrentinu, papa Franjo je
rekao da su siromašni ,,svjedočanstvo sablažnjive
realnosti svijeta još toliko obilježenog raskorakom
između neizmjernog broja
bijednih, često lišenih osnovnih potreba, i malenog dijela
imućnih koji drže najveći dio bogatstva i zahtijevaju da određuju
sudbine čovječanstva. Nažalost, dvije tisuće godina
nakon naviještanja Evanđelja i osam stoljeća nakon Franjinog
svjedočanstva, mi stojimo nasuprot jednog fenomena
'globalne nepravde' i 'ekonomije koja ubija'“.
Moralna
opozicija između dobra i zla zamijenjena je onom sociološkom između
bogatstva i siromaštva. Društvena
nejednakost je zlo koje je gore od ubijanja milijuna nerođene djece
i oceana nečistoće koji preplavljuje Zapad. Kako ne podijeliti ono
što je napisao kardinal Gerhard
L. Müller,
prefekt Kongregacije za nauk vjere, u knjizi-intervjuu Informe
sobre la esperanza
(Izvještaj o nadi). ,,Najveća
sablazan
koju
Crkva može dati, nije taj da u njoj ima grešnika, nego da prestane
zvati imenom razliku između dobra i zla te
je
ralativizira; da prestane objašnjavati što je grijeh ili
da
iziskuje
da ga opravda zbog navodne veće blizine i milosrđa prema grešniku".
Roberto
de Mattei
Izvor:
https://www.corrispondenzaromana.it/lo-scandalo-dei-nostri-tempi/
Primjedbe
Objavi komentar