Nakon
što je Bratstvo sv. Pija X. nepravedno osuđeno 1975. god.,
nadbiskup Lefebvre je nastojao sve učiniti da se ispravi nepravda. O
tome nam on sam govori u svojoj propovijedi
prigodom biskupskih ređenja: ,,Sve
smo pokušali pojasniti Rimu da se moramo vratiti držanju poštovanog
Pija XII. i svih njegovih prethodnika. Biskup de Castro Mayer i ja
smo doista
sve pokušali. Pisali smo, putovali smo u Rim, pregovarali, više smo
puta slali otvorena pisma u Rim. Tijekom razgovora sa svim smo
sredstvima pokušali protumačiti Rimu da aggiornamento, ova
korjenita promjena koja se od koncila
odvija u Crkvi, nije katolička i da se ne može ujednačiti sa
stalnim crkvenim naukom“.
1983. godine u Bratstvu je nastala kriza kada su se od njega
odcijepili sedevakantistički svećenici. Oni su zastupali
rigoristička načela prema kojima su proglasili sve pape nakon Pija
XII. svrgnutima i sve pokoncilske sakramentalne obrede nevaljanima.
To je urodilo tvrdnjom da danas u svijetu više nema redovne
hijerarhije, a samim time ni vidljive Crkve, što izravno vodi do
heretičnog nijekanja jedne od bitnih oznaka Crkve. U jeku te krize
iste godine mons. Lefebvre svoj stav prema crkvenim vlastima
formulira
na sljedeći način:
,,Osobno
sam uvijek bio uvjeren da, dok pružamo otpor i vjerno se držimo
svete Predaje Crkve, imam obvezu ići u Rim da bih prosvjedovao i sve
činio da bi se jednoga dana dogodio povratak Tradiciji. No neki su
članovi Bratstva nažalost mislili da ne bi trebalo ići u Rim, da
ne bi trebalo imati nikakve veze s onima koji se nalaze u zabludi,
koji su prihvatili Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice. I
budući da je Bratstvo nastavilo držati veze s Rimom i papom, zato
su oni odlučili napustiti Bratstvo. Draga
moja braćo, Bratstvo nikad nije tako djelovalo. Bio sam uvjeren da
se nikad ne smije davati takav primjer. Naprotiv, ne prestajem ići u
Rim, nastavljam ići u Rim, ostajem i dalje u vezi s kardinalom
Ratzingerom – kojeg poznajete, da bismo postigli povratak Rima
Tradiciji“.
Godine
1988. pregovori sa Svetom Stolicom nisu uspjeli jer je mons. Lefebvre
– nakon potpisanog
protokola, došao do zaključka da mjerodavni u Rimu nemaju
iskrene nakane dopustiti posvećenje novih biskupa. Papa Ivan Pavao
II. potom je izdao priopćenje da su biskupi zareditelji i
novozaređeni biskupi izopćeni – tvrdnja koju osporava zakonik
koji je donio sam Papa (kan.
1323)
jer je mons. Lefebvre uistinu vjerovao u stanje nužde, što je bilo
dovoljno da opravda izvršenje zabranjenog čina. Zbog tog papinog
postupka je atmosfera očito zahladila, što je dovelo do dužeg
prekida odnosa. Pomak se dogodio s novim papom Benediktom XVI. koji
je 2007. priznao svakom svećeniku pravo da služi tradicionalni
obred Mise (motuproprij Summorum Pontificum), a 2009. je sankciju
izopćenja i službeno opozvao.
Tada
su se razvili intenzivniji pregovori za regularizacijom Bratstva i za
ispravljanjem nepravde koju je podržao i učinio Pavao VI., a još
intenzivirao Ivan Pavao II. Samo po sebi za svakog katolika pozitivna
vijest, jer tko ne bi želio da se ispravi šteta nanesena družbi
koja je zaslužna za očuvanje tradicionalne latinske Mise? Ipak, i
usred ovih pregovora javili su se izvjesni rigoristički glasovi
(slični onima iz 1983.) koji su bili protiv bilo kakve vrste
pregovora. To je bila skupina svećenika na čelu s biskupom
Williamsonom prozvana 'Otpor', koji nisu štedjeli pera i sline da bi
unosili pomutnju i napadali poglavara Bratstva, mons. Fellaya. Zbog
tog su razloga i izbačeni te su dalje djelovali uglavnom kao
slobodni igrači, budući da su anarhistički duh i dalje zadržali.
Tako je došlo unutar njih do međusobnih podjela gdje su nastale
načelno dvije stranke – jedna okupljena oko Williamsona (koji je
kasnije zaredio još trojicu biskupa), a druga oko dvojice svećenika
malo vrućijih glava (p. Hewkoa i Pfeiffera, koji su otvorili svoju
bogosloviju, a +Williamson im ne želi rediti svećenike). Neki
govore da ima još stranaka (jedan od svećenika – vlč. Kramer,
smatra da je Benedikt još uvijek papa), a neki su od njih postali
sedevakantisti.
Načela
koja vode tzv. 'Otpor' mogu se opisati kao semi-sedevakantizam
ili praktični sedevakantizam.
Oni su u teoriji protiv sedevakantizma – čak ga i oštro
kritiziraju, ali u praksi djeluju sasvim u skladu s njime. Oni
priznaju postkoncilske pape i biskupe, ali drže da se ne smije uopće
biti s njima u kontaktu. Taj je stav kontradiktoran jer ako imamo
papu, onda smo mu dužni poslušnost u svemu, osim u grijehu (tj.,
onome što može voditi kompromitaciji ili gubitku vjere). Ne možemo
imati papu, a ne uopće mariti za ono što govori i čini – barem
za ono pozitivno i katoličko.
Svjesni
smo da je ovo jedan od najmučnijih pontifikata vjerojatno u
povijesti. Papa Franjo gotovo svakodnevno sablažnjava svojim
izjavama i postupcima. Ipak, to nam ne daje za pravo proglasiti ga
svrgnutim kao krivovjernika jer nitko od laika, svećenika ili
biskupa nema taj autoritet. Papu može svrgnuti i kazniti samo onaj
tko ima jednaki ili veći autoritet, a to je samo budući papa. To
nam odlično pojašnjava p. Jean-Michel Gleize u svojem članku
,,Pitanje papinskog krivovjerja“.
Sve
ako i dopustimo drugu teoriju – da papa javnom i formalnom herezom
gubi službu, dolazi opet gnoseološko (spoznajno) pitanje tko to
treba utvrditi. Logično se nameće da je tada potreban moralni
konsenzus Crkve (uključujući ponajprije kardinale i biskupe) da bi
to vrijedilo kao opća činjenica za Crkvu, a nisu nikako mjerodavna
pojedinačna mišljenja pojedinih osoba ili skupina, kao što je to
slučaj danas kod sedevakantista – koji su u sebi podijeljeni do
ponekad grotesknih razmjera. Zato je katolički odgovor na ovu krizu
onaj koji je zastupao mons. Lefebvre – da sve pape koji su zakonito
izabrani (kao što to jesu postkoncilski pape) priznajemo i
prepuštamo budućem papi da dā
prosudbu o njima.
Nedavno
su se javili novi glasovi koji idu u smjeru duha koji obilježava
tzv. 'Otpor'. Nakon što je papa Franjo providio svećenicima Bratstva pravo da vode vjenčanja u biskupijskim crkvama i da im mjesni biskupi daju ženidbene ovlasti, neki su svećenici iz redova
Bratstva u Francuskoj ustali protiv, da navodno ove odredbe vode do
neprihvatljivih kompromisa. Je li doista tako i u čemu bi bio taj
kompromis? Što može biti loše u tome da svećenici Bratstva sv.
Pija X. vjenčavaju u biskupijskim crkvama i da im mjesni biskup dā
ovlasti? Pod zdravim pretpostavkama koje smo naveli, apsolutno
ništa.
Sporno može biti samo ako netko u maniri sedevakantista osporava
autoritet pape i biskupa uopće. Jer ovdje se ne traži da bi
svećenici FSSPX-a morali služiti novi obred Mise ili u njemu
sudjelovati (kao što to čine svećenici iz ED-skupina) i daju se
različite mogućnosti primjene ovih odredbi. Ako bi u konkretnim
situacijama došlo do spora, svećenici Bratstva uvijek mogu vjenčati
u svojim kapelama i to se vjenčanje očito – prema svemu
navedenom, opet službeno priznaje (jer je ionako valjano po
pravilima dopunske jurisdikcije). Ako i župnik ili koji drugi
svećenik iz biskupije treba vjenčati po starome obredu, što je tu
sporno? Opet
ništa.
Dapače, svaki će razuman katolik pozdraviti tu novost da se
Bratstvu priznaje još jedno pravo više, što samo može otvoriti
oči onima koji još ne razumiju pravu situaciju u Crkvi. Nakon što
je Rim dao svećenicima ispovjedne ovlasti, a sada još i ženidbene,
samo neokonzervativni legalist može i dalje vrtjeti ideološku frazu
da se kod FSSPX-a ne smiju primati sakramenti.
A
dotični svećenici koji su pokrenuli taj spor te javno pročitali
svoje pismo mimo poglavara, očito su se ozbiljno ogriješili o
poslušnost na koju su se obvezali prema svojim nadređenima. Zato su
i kažnjeni, kao što to treba biti u svakom uređenom društvu. A Crkva je poput države savršeno društvo, još i više –
nadnaravna i božanska ustanova u kojoj treba vladati veći red nego
igdje drugdje. Jer njezin je cilj veći od bilo kojega drugoga – a
to je spasenje duša. Zato Bogu hvala da u Bratstvu funkcionira
autoritet – što nije slučaj u koncilskoj Crkvi u kojoj je
autoritet zakočen sveopćim kolegijalizmom. To je urodilo i
plodovima jer se jedan od protagonista – Bogu hvala, već ispričao
mons. Fellayu. U tome problem mogu vidjeti samo oni koji se ponašaju
kao da za njih nema nikakvog autoriteta i kao da su najveći teološki
stručnjaci – stav koji nema apsolutno nikakve veze s Tradicijom,
nego se dapače radi o čistom modernizmu.
Molimo
za tradicionalne svećenike, posebno za svećenike FSSPX-a!
Primjedbe
Objavi komentar