Značajna
nova
knjiga
o
Franjinu papinstvu trebala bi biti objavljena na engleskom sljedećeg
ponedjeljka, 4. prosinca, nakon što je prema glasinama talijansko
predstavljanje
ranije
ovoga mjeseca privuklo mnogo pažnje i bilo vrlo uspješno. Naslov
joj je Papa
diktator,
a za predbilježbu na Amazonovoj stranici opisana je kao „insajderska
priča o najtiranskijoj i najneprincipijelnijoj papinoj vladavini
modernih vremena“.
Knjiga
obećava pogled „iza Franjine maske“, navodno „genijalnoga
čovjeka (običnih) ljudi“, otkrivajući kako je on „osigurao
svoju poziciju kao diktator koji vlada strahom i koji je sklopio
savez s najkorumpiranijim elementima u Vatikanu da bi spriječio ili
promijenio pravac reformi koje su se od njega očekivale“.
OnePeterFive
nabavio je unaprijed kopiju engleskoga teksta i još je čitam. Iako
će većina sadržaja biti barem površno poznata onima koji su
pratili ovaj neobični pontifikat, on se bavi u pojedinosti mnogim
važnim temama koje smo pokrivali na našim stranicama, pružajući
dodatnu korist skupljajući ih na jedno mjesto.
Autor
djela je naveden kao Marcantonio Colonna – providno pametno
smišljeni pseudonim koji ima značenje za katoličku povijest;
povijesni Colonna bio je talijanski plemić koji je služio kao
admiral papinske flote u bitci kod Lepanta. Njegova autorska
biografija govori nam da je diplomirao na Oxfordu i da ima veliko
iskustvo u povijesnom istraživanju te da živi u Rimu od početka
Franjina pontifikata, čija je povezanost s vatikanskim insajderima –
među kojima su i kardinali i druge važne osobe – pomogla složiti
ovu zanimljivu slagalicu. Razina potencijalne kontroverzije povezane
s knjigom izgleda da je navela neke novinare u Rimu da budu lukavi
kada se radi o tome da svrnu pozornost javnosti na nju (iako se
govori kako je vrlo često tema privatnih razgovora), bilo iz straha
od odmazde – Vatikan je nedavno postao poznat da isključuje ili da
se loše odnosi prema novinarima kod kojih se sumnja na
neprijateljstvo – ili nekog drugog razloga te ostaje nejasno.
Značajne iznimke od te sumnjive tišine uključuju snažnog Marca
Tosattija – koji je već počeo raspakiravati tekst na svojoj
stranici Stilum
Curae
–
i profesora Roberta de Matteija, koji piše
da
knjiga potvrđuje nedavnu izjavu kardinala Müllera da postoji
„čarobni krug“ oko pape koji „sprječava otvorene i
uravnotežene rasprave oko doktrinarnih problema koji su se pojavili“
u prigovorima poput dubije
i Correctio filialis (sinovske opomene), a da postoji u Franjinu
Vatikanu „klima špijuniranja i obmane“.
Neki
izvori čak su mi rekli da Vatikan, potaknut tvrdnjama knjige, tako
žarko nastoji dobiti informaciju o pravom identitetu autora da traže
i uznemiruju svakoga tko bi mogao nešto o tome znati. Talijanska
inačica web
stranice
te
knjige već je pala otkako je pokrenuta. Razlog je, kako govori jedna
posebno pouzdana glasina, da je njezin nestanak rezultat
maltretiranja njezina dizajnera, iako ta osoba nije imala nikakve
veze s knjigom već je samo bila angažirana za stavljanje na
internet.
Ako
to zvuči poput grubih taktika, u knjizi se ne gubi vrijeme na
potvrđivanje da ovaj papa – i oni koji ga podržavaju – nisu
uopće iznad toga. Collona uvodi u svoj tekst zlokobnim portretom
samoga Franje, opisujući „čudesnu promjenu koja je obuzela“
Bergoglia od njegova izbora, promjenu koju su primijetili katolici
njegovog rodnog Buenos Airesa:
,,Njihov
strog i turoban nadbiskup preko noći se pretvorio u nasmiješenoga,
veseloga papu Franju, idola ljudi s kojima se on tako potpuno
identificira. Ako razgovarate s bilo kim u Vatikanu, oni će vam reći
o obrnutom čudu. Kada ga kamere ne snimaju, papa Franjo pretvara se
u drugačiju figuru: arogantnu, koja odbacuje ljude, darežljivu uvredama i zloglasnu zbog bijesnih ispada koji su poznati svima od
kardinala do vozača.“
Colonna
piše i o „kajanju nakon
čina“, odnosno o
onome što osjećaju neki kardinali koji su birali Bergoglija
dok se njegov pontifikat bliži petoj godišnjici: „Franjo
pokazuje“, piše Colonna, „da nije demokratski, liberalni vladar
kojeg smo izabrali 2013., već papinski tiranin kakav nije viđen
stoljećima“.
Colonna
zatim nastavlja otvarajući poglavlje u kojem razotkriva djela
takozvane St. Galenske „mafije“ – grupe kardinala koji
desetljećima kuju zavjeru da bude izabran papa po njihovu ukusu –
papa kakav je kardinal Jorge Mario Bergoglio mogao postati.
Utemeljena 1996. (s prethodnim sastancima između progresivnih
europskih prelata koji su dali početan oblik skupini već u
osamdesetima) u St. Gallenu u Švicarskoj, nju je izvorno vodio
zloglasni pokojni nadbiskup Milana, kardinal Carlo Maria Martini.
Popis skupine bio je zbirka skitnica krivovjernih prelata s popisom
crkvenih postignuća koji se čita više kao rap-album nego
curriculum vitae.
(U slučaju Godfrieda Danneelsa, koji je bio upleten u oko 50-475
dosjea u optužbama za seksualno zlostavljanje koji su
tajanstveno nestali nakon što su dokaze koje je zaplijenila
belgijska policija neobjašnjivo proglasili nevažećima na sudu, ova
usporedba nadilazi analogiju).
Imena
nekih od najistaknutijih članova te grupe – mnogi bi bili
nepoznati čak i relativno dobro informiranom katoliku prije samo
deset godina – postali su neugodno poznati posljednjih godina:
kardinali Martini, Danneels, Kasper, Lehman, i (Cormac) Murphy
O’Connor znatno su se profilirali otkada je njihov štićenik
uzdignut na Petrovo prijestolje. Nakon kontroverzne karijere, Walter
Kasper već je počeo blijediti u nepoznatost kada ga je neočekivano
pohvalio novi papa na svom prvom obraćanju prilikom Angelusa 17.
ožujka 2013. Franjo je zadivljeno govorio o Kasperovoj knjizi na
temu milosrđa – tema koja će postati definitivni kamen temeljac
njegova pontifikata. Kada je Kasper kasnije snimljen prilikom uvodnog
predstavljanja 14. veljače 2014. na konzistoriju kardinala, uspjeh
njegova prijedloga da otvori put za pričest razvedenima i ponovno
oženjenima gurnuo ga je sve više u središte pozornosti. Takozvani
„Kasperov prijedlog“ pokrenuo je određena očekivanja na dvije
sinode koje će slijediti o braku i obitelji i dao je podlogu za
postsinodalnu apostolsku pobudnicu Amoris
Laetitia oko koje
je bilo teoloških i filozofskih rasprava kakve nisu viđene u živom
sjećanju Crkve. Što se tiče Danneelsa, koji se povukao sa svoje
službe nadbiskupa Bruxellesa pod „oblakom skandala“ 2010., on je
otišao tako daleko da je izjavio da je rezultat konklave 2013.
predstavljao za njega „osobno iskustvo uskrsnuća“. A što je bio
cilj grupe St. Gallen?
Izvorno,
njihov plan bio je „modernizirati“ Crkvu. Taj cilj se napokon
iskristalizirao oko suprotstavljanja očekivanom izboru kardinala
Josepha Ratzingera za papu – bitci u kojoj su oni jedva poraženi
na konklavi 2005., kada je prema skrivenim izvorima iz kurije
predzadnji izbor dao 40 glasova za Bergoglia, 72 za Ratzingera.
Colonna citira njemačkog katoličkog novinara Paula Badda koji kaže
da je pokojni kardinal Joachim Meisner – kasnije jedan od četiri
kardinala koji su napisali “dubiju” – koji se “žestoko
borio“ protiv Gallenske mafije u korist Ratzingerova izbora. Nakon
tog gubitka gallenska mafija službeno se razišla. Ali iako je
kardinal Martini preminuo 2012., oni su organizirali svoj povratak –
i konačno pobjedili – u srijedu 13. ožujka 2013. Jer toga je dana
Jorge Mario Bergoglio izašao na balkon Bazilike Sv. Petra,
pobjedonosno, kao papa Franjo I. Oni koji su bili pozorni mogli su
vidjeti da je kardinal Godfried Danneels iz Belgije pobjedonosno
stajao uz njega.
Colonna
ističe da su postojale indikacije – posebno u nekim novinskim
intervjuima s kardinalom Murphyjem O’Connorom — o mogućnosti
nekog smišljenog dosluha između Bergoglia i St. Gallenskih
konspiratora koji su radili na njegovu izboru. Colonna piše:
,,Kasne
2013., nadbiskup Westminstera dao je intervju Catholic Heraldu u
kojem je priznao ne samo da je vodio kampanju na konklavi, već i da
je dobio Bergogliov pristanak da bude njihov čovjek.
Članak
Miguela
Cullena iz 12. rujna 2013. u Heraldu kaže: „Kardinal je također
otkrio da je pričao s budućim Papom dok su izlazili nakon Misse pro
Eligendo Romano Pontifice, zadnje Mise prije negoli je konklava
započela 12. ožujka.“
Murphy
O’Connor je rekao: „Malo smo pričali. Rekao sam mu da će biti u
mojim molitvama i na talijanskom: „Budite oprezni“. Dao sam mu
naslutiti, a on je shvatio i rekao: “Si – capisco” – da,
shvaćam. Bio je miran. Shvatio je da će vjerojatno biti jedan od
kandidata. Je li znao da će biti Papa? Ne. Bilo je i drugih dobrih
kandidata. Ali ja sam znao da će on biti jedan od vodećih.“
Upozorenje Bergogliju da „bude oprezan“ sigurno znači da su
Murphy O’Connor – a i Bergoglio – znali da barem iskrivljuju
pravila.
To
je potvrđeno ponovno u istom članku u Heraldu gdje citiraju Murphya O’Connora koji kaže: „Svi kardinali imali su s njim sastanak u
Dvorani
blagoslova
dva dana nakon njegova
izbora. Vrlo srdačno me pozdravio. Rekao je nešto poput: „To je
vaša krivnja. Što ste mi napravili?“
U
intervjuu
s novinama Independent
nakon
Konklave, Murphy O’Connor dao je naslutiti da je postavljen određen
program pred sedamdesetšestogodišnjeg Argentinca, da se od njega
očekivalo da to postigne u otprilike četiri godine. Engleski
kardinal rekao je novinaru[3]
i
autoru Paulu Vallelyju, ,,Četiri godine Bergoglija biti će dovoljne
da se stvari promijene“. Prikladan komentar na sadašnje činjenice,
ali tu rečenicu objavio je i Andrea Tornielli u La
Stampa u članku iz
2. ožujka 2013., jedanaest dana prije Bergoglijeva izbora: „Četiri
godine Bergoglija
bit će dovoljne da se stvari promijene“, šapnuo je kardinal i
dugogodišnji prijatelj nadbiskupa Buenos Airesa.“
I
četiri godine su zaista bile dovoljne.
Iz
te analize Franjinih zlosutnih početaka kao posebno izabranog pape
najprogresivnijih sila u Crkvi, Colonna nas vodi na kratku, ali
informativnu turneju njegova života i pozadine. Spominje
Bergoglijev napet odnos s roditeljima – ocem koji je bio
„računovođa koji se borio za preživljavanje“ i majkom
privremenim invalidom – primjećujući da je rijetko o njima
govorio. Proučio je Bergoglijev strpljiv uspon preko isusovaca u
Argentini, unatoč protivljenju njegovih nadređenih u određenim
kritičnim trenucima na njegovu putu. Naglašena je i procjena
isusovačkog generala da je on neobično mladi provincijal, koju je
iznio kada se Bergoglio prijavio za oslobađanje od isusovačkoga
pravila koje mu zabranjuje da postane biskup – navodno opisujući
ga u neodređenom smislu kao neprikladnog za tu ulogu. Kažem navodno
jer tekst procijene nikada nije javno objavljen. Colonna piše:
,,Otac
Kolvenbach optužio je Bergoglija za niz nedostataka, od redovite
upotrebe vulgarnog jezika do nepoštenja, neposlušnosti pod krinkom
poniznosti, i nedostatka psihološke uravnoteženosti; s obzirom na
njegovu prikladnost kao budućeg biskupa, izvještaj je istaknuo da
je imao razdornu ulogu kao provincijal svoga vlastitoga reda. Nije
začuđujuće da se, kada je bio izabran za Papu, Franjo nastojao
domoći postojećih kopija ovog dokumenta, a da su originali
pohranjeni u službenim isusovačkim arhivima u Rimu nestali.“
Unatoč
tim preprekama, Bergoglija je u to vrijeme kardinal Quarracino,
njegov prethodnik na mjestu nadbiskupa u Buenos Airesu, smatrao
prvakom katoličkoga konzervatizma po modelu Ivana Pavla II. te je
ignorirao upozorenja i postavio ga za biskupa. Percepcija Bergoglijeva
konzervatizma izgleda da je potjecala u velikoj mjeri od njegove
opozicije marksističkoj teologiji oslobođenja koja je postala tako
rasprostranjena u tom području – opozicije koja nije bila toliko
zbog ideološkog neslaganja koliko klasna borba:
,,Bergoglio
je bio čovjek naroda, a u Latinskoj Americi je „teologija
oslobođenja“ bio pokret intelektualaca viših klasa, kopija
radikalnog stila koja je navela buržoaziju u Europi da se klanja
Sartru i Marcuseu. Prema takvim stavovima Bergoglio nije gajio
simpatije; iako se još nije izričito identificirao s „teologijom
puka“ koja se javila kao izravna konkurencija marksističkoj školi,
njegov instinkt naveo ga je da slijedi populističku crkvu peronizma,
koja je (bez obzira na cinizam njezina tvorca) bila više u dodiru s
pravom radničkom i nižom srednjom klasom. Tako je otac Bergoglio
podupro apostolat u sirotinjskoj četvrti, ali nije htio da se
njezini stanovnici regrutiraju kao ljevičarska gerila, kao što su
neki njegovi svećenici pokušavali.“
Njegov
peronizam pomaže razjasniti u još jednom rasvjetljujućem trenutku
Franjinu razjarujuću naviku da kaže dijametralno suprotnu stvar od
onoga što je rekao samo dan prije:
,,Priča
kaže da je Perón, u danima svoje slave, jednom predložio uvesti
nećaka u tajne politike. Prvo je doveo mladića k sebi kada je
primao poslanstvo komunista; nakon što je čuo njihove stavove,
rekao im je: „Posve ste u pravu“. Sljedećeg dana primio je
poslanstvo fašista i ponovno odgovorio na njihove argumente: „Posve
ste u pravu“. Zatim je upitao nećaka što misli o tome, a mladić
mu je rekao: „Pričali ste s dvije skupine koje imaju dijametralno
suprotstavljena mišljenja, a i s jednima i drugima ste se složili.
To je posve neprihvatljivo“. Perón je odgovorio: “I ti si posve
u pravu“. Anegdota poput ove je ilustracija zašto nitko ne može
procijeniti Papu Franju ako ne razumije tradiciju argentinske
politike, fenomen nepoznat iskustvu ostatka svijeta: Crkva je bila
iznenađena Franjom jer nisu imali ključ za razumijevanje: on je
Juan Perón u crkvenom prijevodu. Onima koji ga žele protumačiti
drugačije nedostaje jedini relevantni kriterij.“
Knjiga
je prepuna fascinantnih uvida u fenomen Franjina papinstva,
djelomično gledajući sadašnjost kroz leće njegove prošlosti. Od
pokazatelja da je njegova poznata jednostavnost bila sredstvo za
izbacivanje bilo kakvog „tereta“ koji bi mogao onemogućiti
njegovu težnju za moći do njegove razmetljive poniznosti (često s
kamerama koje baš zgodno čekaju uhvatiti taj trenutak) do njegove
majstorske manipulacije pretjerano željnih medija da prikažu sliku
koju on želi pokazati, slojevi argentinskog pape gule se sloj po
sloj i proučavaju, nudeći dublje razumijevanje samog čovjeka.
Colonna
ne troši puno vremena na pitanje valjanosti Franjina papinskog
izbora, ali postavlja pitanje o zgodnom vremenskom poklapanju (za St.
Gallensku grupu) Benediktove ostavke i razmatranja papina biografa
Austena Ivereigha i vatikanskog novinara Antonia Soccia o politici i
stoga upitnoj kanonskoj valjanosti na konklavi 2013. „Izabrali vi
podržati Soccijev stav ili ne“, piše Colonna, „postoji nešto
vrlo prikladno u činjenici da je politički nasljednik Juana Peróna bio postavljen na čelo Katoličke Crkve vrlo vjerojatno nevažećim
glasom“.
Knjiga
se ne zadovoljava pukom pretpontifikalnom povijesti Bergoglija. Pod
mikroskopom su i kritičke točke agende tekućeg papinstva, od kojih
su najistaknutija ona obećanja koja nikad nije ostvario. Od reforme
kurije do navodne politike „nulte tolerancije“ prema klerikalnim
seksualnim zlostavljačima do Vatikanske banke i financijske reforme,
neke su od glavnih inicijativa koje Franjin pontifikat nije uspio
ostvariti, ili su napuštene, ili se radilo samo o ispraznim
riječima.
Kasnija
poglavlja se bave, između ostalih važnih tema, jako izmanipuliranim
sinodama o obitelji, vatikanskim odgovorom na pravovjerni otpor, sagom
oko dubije,
pustošenjem i ponovnim osnivanjem Papinske akademije za život,
uništenjem Franjevaca Bezgrješne, udara unutar Malteških vitezova
koje je Vatikan podržao i progon onih svećenika koji se ne drže
potpuno zacrtanog papinskog plana – zajedno s ispitivanjem u stilu
KGB-a koje koristi „Kremlj Santa Marta“. (Osobno sam bio
zadovoljan i počašćen kada sam otkrio poglavlje s podnaslovom
„Diktatorstvo milosrđa“, s izravnom referencom na članak u
kojem sam skovao taj pojam.)
U
ovoj knjizi postoji mnogo materijala za sve katolike, ali posebno će
biti zanimljiva čitateljima ove internetske stranice, koji su
pratili razvoj mnogih tih stvari. Tu su i nove stvari koje se mogu
naučiti, posebno u istraživanju papine argentinske povijesti. Ako vi osobno ili poznate nekoga tko želi brzo vidjeti gdje se sada
nalazimo s takvim papinstvom – i zašto je tako jedinstveno
kontroverzno – ova knjiga može biti odlična polazna točka da bi
se pokrila većina potrebnog temelja. Na 141 stranici ona nudi
dovoljno dubine, a da ne preplavi čitatelja s previše informacija,
a jezik i izlaganje čine je lakim, fascinantnim štivom.
Vjerujem
da će se knjiga Papa
diktator dokazati
kao kritični alat u razumijevanju i dokumentiranju sadašnjeg
papinstva pa sam, unatoč tome što već posjedujem kopiju teksta,
također i naručio knjigu, i da bih podržao autora i da bih pomogao
dovesti knjigu na vrh top ljestvice prodaje. Ohrabrujem vas da i vi
isto učinite. U Italiji je e-knjiga jedan od bestselera na Amazonu,
te je postigla 60. mjesto u toj zemlji i kreće se između prvoga i
drugoga mjesta među knjigama u svojoj kategoriji. Bilo bi
fantastično pogurnuti je i na vrh top ljestvica u zemljama engleskog
govornog područja. To bi poslalo značajnu poruku.
Izvor:
https://onepeterfive.com/the-dictator-pope-mysterious-new-book-looks-behind-the-mask-of-francis/
The Time has come to convene an “imperfect” Synod!
OdgovoriIzbrišihttps://vericatholici.wordpress.com/2017/12/03/the-time-has-come-to-convene-an-imperfect-synod/