Ljudi
nerijetko teško sude o suvremenim problemima, jer su nam trenutačna
događanja odveć „blizu” da bismo ih mogli jasno sagledati.
Osjećamo kako smo previše uronjeni u njih, gotovo kao da gazimo po
vodi, nastojeći se ne utopiti. Jedan od uspješnih načina stjecanja
perspektive jest vratiti se unatrag, u druga krizna
razdoblja te nastojati promišljati kakve su bile implikacije tih
kriza po katolike koji su ih proživljavali. Pokus koji slijedi
poprimit će oblik hipotetičnih dijaloga između Krista i duše na
njenome sudu.
Scenarij
br. 1 odvija se godine 366.
Sudac: O,
kršćanska dušo, zašto si se drznula pjevati pjesme arijanizma, s
refrenom „bilo je vrijeme kada On nije postojao”? Jer, istina
glasi, nije bilo vremena kada Ja nisam postojao. Ja sam vječni Sin
vječnoga Oca.
Duša: Pa…
bila sam zbunjena kad je Papa Liberije potpisao sporazum s carem. Svi
su govorili kako je Papa priznao da ima prostora za raspravu, znaš,
za elastičnost u formulama… da nije sve crno-bijelo…
Sudac: Nisi
smjela to učiniti. Moja Crkva oduvijek ispovijeda moje božanstvo.
Kada se pojavio Arije, smjesta je osuđen kao krivovjernik. Istina je
svečano utvrđena na Nicejskome saboru te je moji sveti sve otad
brane.
Duša: Pa
je li na meni bilo suditi? Slušajući proturječne stvari, pomislila
sam: „Ako je Papa zbunjen, kako se onda od mene može očekivati da
budem sigurna?” Ne trebamo li jednostavno slijediti Papu?
Sudac: Kažeš:
„Je li na meni bilo suditi?” Pa po krštenju i krizmi dao sam ti
Duha Istine kako bi razlikovala istinu od laži, kao i dužnost
poznavanja svoje vjere, kako bi je slijedila do smrti.
Duša: A
što je s Papom, stijenom na kojoj je Crkva izgrađena?
Sudac: Papinstvo
sam uspostavio kao čuvara nepromjenljivih istina Vjere i prepreku
protiv novotarstva. Radi toga se naziva stijenom, a ne pijeskom. Taj
Liberije, moj trideset i šesti Papa, nije bio dostojan svoje
dužnosti; pokolebao se u trenutku kada je trebao ostati postojan.
Promatrajući unaprijed, kažem ti kako će biti jedini Papa među
pedeset i četiri biskupa Rima od svetoga Petra do svetoga Gelazija
koji neće biti čašćen kao svetac.
Duša: Posramljena
sam. S pravom bivam osuđena poradi svoga propusta u vjeri. Smiluj mi
se, Gospodine!
Sudac: Bit
ću blag prema onomu prema kojemu budem blag, i iskazati
milosrđe onomu kojemu ga iskažem. Anđeli, vodite ovu dušu u oganj
čistilišni, kako bi se očistila od svojih mana.
*
* *
Scenarij
br. 2 odvija se godine 638.
Sudac: Prijatelju,
zašto si prihvatio i promicao pogubnu zabludu kako imam samo jednu
volju, onu božansku, uz dvije naravi, božansku i ljudsku? Nisi li
uvidio kako ta zabluda vrijeđa moju ljudskost i moje poslanje
poprimanja, ozdravljanja, i uzvisivanja svega što je u čovjeku?
Duša: Ali,
Gospodine, Gospodine, samo sam slijedila što je Papa Honorije
napisao u svome pismu patrijarhu Sergiju, u kojemu se odrekao pisaca
koji spominju „dvije volje.” Kao što znadeš, mnogi slijede to
pismo.
Sudac:
Crkva je već iznijela istinu o Meni. Vjernici je poznaju. Papa
Honorije se ogriješio o svoju dužnost. Njegova riječ ne znači
ništa, ukoliko proturječi tradicionalnome nauku Crkve. Oni koji ga slijede u ovome pitanju, daleko od toga da bi bili opravdani,
dionici su njegove nevjere.
Duša: No,
nije li njegova krivnja što me zaveo?
Sudac: Mogla
si i trebala drugačije postupiti. Smatraš li se upućenim
katolikom?
Duša: Pa,
mislim da jesam.
Sudac: Bila
si pismena u vrijeme kada je to bila rijetkost. Imala si mogućnost
učiti, i učila si. Znala si — ili si makar lako mogla saznati —
koja je tradicionalna vjera Crkve.
Duša (crveneći
se): Da, Gospodine, istina je sve što kažeš.
Sudac: Nasljednik
Pape Honorija, Papa Martin I., pokazat će svemu svijetu
nepokolebljivu vjernost koju očekujem od svojih pastira. Martin će
sazvati sinodu na kojoj će osuditi monoteletizam, odvažno se
suprotstavivši caru. Bit će uhićen, bačen u zatvor te prognan do
smrti, a kasnije čašćen kao mučenik. Treći ekumenski sabor u
Carigradu do kraja će odbaciti i posljednje ostatke ove zablude i
osuditi Honorija riječima koje ću im ja nadahnuti: „Utvrđujemo
da se izbacuje iz svete Crkve Božje i anatemizira Honorije koji
nekoć bijaše Papa staroga Rima, radi onoga što smo našli da je
napisao Sergiju, gdje je u svakome pogledu slijedio gledište ovoga
potonjega i potvrdio njegov bezbožni nauk.” Papa Leon II.,
podržavajući ovu anatemu, napisat će: „Honorije…je pristao na
onečišćenje neokaljane vladavine apostolske predaje, koju je
primio od svojih predšasnika.” Osudit će ga kao onoga tko „nije,
postavši apostolskim autoritetom, ugasio oganj krivovjerna nauka
koji se pojavio, već je svojim nemarom ubrzao njegovo širenje.”
Kako su Martin I., Leon II., i nebrojeni drugi Pape, poznavali i
naučavali istinu Vjere, a Honorije ne?
Duša: Ne
bih znala, Učitelju.
Sudac: Jer
su odlučno odbacivali svaku profanu novotariju te se „iskreno
zauzimali za vjeru nekoć predanu svetima,” kako je rekao moj sluga
Juda. Svakome sam predanu pastiru stada omogućio upoznati i dalje
predati istinsku Vjeru, baš kao što sam svakoj iskrenoj kršćanskoj
duši omogućio primiti i prigrliti tu istu Vjeru, sve do spasenja.
Duša: Sada
uviđam kako sam bila nemarna!
Sudac: Nisam
li u Svetome Pismu osudio lažne proroke i lažne učitelje? Kao i
one koji ih slijede?
Duša: Jesi.
Sudac: Tko
god iskrivljuje riječ Božju predanu po Pismima i Predaji, lažni je
prorok. Nije li tako?
Duša: Jest.
Sudac: Stoga
je Papa koji to čini jednako tako lažni prorok i lažni učitelj.
Duša: Jest,
to je zaključak koji slijedi.
Sudac: Stoga
je pravedno da te osudim na temelju tvojih vlastitih riječi. Anđeli,
svežite mu ruke i noge, i bacite ga van u tminu!
*
* *
Scenarij
br. 3 odvija se godine 1332.
Sudac: Čudi
li te što bezbrojne duše pravednika već uživaju viđenje moje
božanske slave?
Duša: Ne
razumijem pitanje, Učitelju.
Sudac: Pripadala
si papinskome sudu, zar ne? Kao njegova članica, proslavila si se
usvajanjem i obranom postavke Pape Ivana XXII. kako pravedne duše
bivaju uvedene u blaženo viđenje tek na kraju vremena, o općemu
uskrsnuću.
Duša: Jest,
bila sam njegovim odvjetnikom, i pomagala mu u istraživanju kojim je
potkrijepio taj svoj stav.
Sudac: Njegov
je stav bio stravično pogrješan. Svjedočanstvo Pisama, Crkveni
oci, Naučitelji, kao i neprekinuta vjera puka— redom mu se
protive. Kako si se drznula pomagati Papi u njegovu bezumnu
promišljanju?
Duša: Doimalo
se poput teme otvorene teološkoj raspravi. Mislim da mi je jedan
njemački kardinal rekao kako...
Sudac: Nije
na tebi odlučivati što je otvoreno raspravi, a što ne.
Duša: Ali,
što ako Papa odluči da je nešto otvoreno raspravi?
Sudac: I
on je obvezan istom vjerom kao i svaki drugi kršćanin. Štoviše,
još je više obvezan negoli svi drugi te se mora
pokazati odlučnim u odupiranju svakoj devijaciji, inovaciji, ili
pomutnji, pa i najmanjoj. Ono što se može oprostiti nekome nižega
položaja, ne može se oprostiti vrhovnome pastiru.
Duša: Želiš
reći da sam trebala odbiti surađivati s njime u toj stvari?
Sudac: Jest
— utoliko više što je Papa ustrajao na svojim idiosinkratskim
gledištima. Moji mjesni podanici, uključujući biskupa Guillaumea
Duranda, dominikanca Thomasa Waleysa, franjevca Nikole od Lire,
kardinala Fourniera, i kralja Filipa, odvažno su se usprotivili
Ivanovoj zabludi i zbog toga trpjeli, priskrbivši tako velike
zasluge za svoje duše. Štoviše, kažem ti, istražujući srca
ljudi, prije no što na zemlji prođu dvije godine, Papa će povući
svoju zabludu, i umrijeti u pokajanju.
Duša: Istina
uvijek pobjeđuje.
Sudac: Tako
je — u onima koji je traže i koji prianjaju uza nju, ma što bilo.
Duša: Što
će se dogoditi nakon smrti moga gospodara?
Sudac: Kardinal
Fournier postat će Papa Benedikt XII. Jednim od svojih prvih poteza,
svečano će papinskom bulom proglasiti suprotno od onoga što se
njegov prethodnik trudio naučavati: duše pravednih, bilo smjesta,
ili nakon potrebnoga čišćenja, bivaju primljene u blaženo viđenje
te potom čekaju uskrsnuće mrtvih i sveopći sud.
Duša: Ali,
Gospodine, da si mi samo dao živoj dočekati tu papinsku bulu, bila
bih zauzela ispravnu stranu!
Sudac: Ne,
u tome griješiš, prijatelju. Sjeti se moje prispodobe o bogatašu i
Lazaru? Prikladna je za tvoj slučaj... znadem da bi bio postao
nepokorni krivovjerac te bi tvoja vječna kazna bila još i gora.
Stoga sam te milosrdno pozvao sada, na manju kaznu.
Duša: Prigibam
koljena pred tvojom odlukom i prihvaćam tvoju pravednu kaznu.
Sudac: Anđeli,
uzmite ovoga odvjetnika i vodite ga na mjesto gdje će se osjećati
kao kod kuće — s pismoznancima i farizejima koji su mijenjali
zakon Božji kako bi ga prilagodili ljudskim predajama svoga
kulturnoga okruženja.
*
* *
Ima
li još u povijesti utemeljenih scenarija koje bismo mogli zamisliti?
Jest, ali će morati malko pričekati. Ova nam tri scenarija u svakom
slučaju pomažu uvidjeti kako postoje isprike kojima se nikada ne
bismo smjeli služiti kada je u pitanju prianjanje uza kršćanski
nauk o vjeri i moralu. To je naša odgovornost; ne
možemo je se odreći i pokušati svaliti krivnju na nekoga drugoga.
dr. Peter Kwasniewski
Izvor:
https://www.lifesitenews.com/blogs/but-the-pope-said-so-excuses-that-may-not-help-on-judgment-day
Dodatak:
Sudac:
Prijateljice, zašto si me primala u svoje srce prožeto grijehom
preljuba? Zar nisi znala da to ne smiješ činiti?
Duša:
Pa, Gospodine znala sam da je to tvoja volja dok je tvoj namjesnik na
zemlji bio Benedikt XVI. I ti znaš da to nikada za njegova
pontifikata kao i za pontifikata Ivana Pavla II. nisam učinila. No
papa Franjo je to dopustio kao iznimku na temelju svoje pobudnice
Amoris laetitia, i to samo za one koji prođu kroz proces
razlučivanja koji vodi svećenik.
Sudac:
Nisi li znala za od moje Crkve ponuđenu mogućnost da živite kao
brat i sestra? I to iznimno samo u slučaju potrebe odgoja zajedničke
djece dok ona ne odrastu, te da ste se tada dužni potpuno
razdvojiti, to znači ne samo od postelje nego i od stola.
Duša:
Pa, da Gospodine znala sam, jedan svećenik mi je to objasnio još
prije 15 godina, no papa Franjo je uzeo u obzir da mnogi ne mogu dugo
u tome izdržati, pa ti znaš da sam imala svoje potrebe.
Sudac:
Te potrebe, kako kažeš, dane su ti da bi se u svetom ženidbenom
savezu često i rado sjedinjavala sa svojim mužem i za moje
kraljevstvo rađala i odgajala djecu. Tako bi da nisi koristila
kontracepciju prije nego te tvoj muž nepravedno napustio začela i
rodila osmero djece, ovako si ih rodila samo troje. Nakon sedam kćeri
podario bih vam sina. On bi postao sveti biskup.
Duša:
Ali, Gospodine zar sam trebala ostati sama cijeli svoj život, pa ti
znaš da sam nepravedno ostavljena. Zar sam trebala raditi i sama
odgajati troje male djece. Ja to jednostavno nisam imala snage.
Sudac:
Zar ti nisi znala da ja nikada u svojoj providnosti ne dopuštam križ
koji se ne bi mogao nositi? Tvoje molitve i vapaji u samoći došli
bi do mene i ja bih ti poslao pomoć po tvojoj rodbini, prijateljima,
znancima, susjedima i kolegicama s posla. Ti bi duhovno rasla i nakon
2 godine počela svaki dan moliti krunicu za svoga muža. Ja bih mu
po zagovoru svoje Bezgrješne Majke podario posebnu milost i on bi se
vratio k tebi.
Duša:
Pa kako sam ja to sve mogla znati?
Sudac:
Zar ti nisi znala da te ljubim?
Duša:
Jesam Gospodine, znala sam.
Sudac:
Zar ti nisi znala da sam ja milosrdan?
Duša:
Jesam Gospodine, znala sam.
Sudac:
Zar ti nisi znala da sam ja i pravedan?
Duša:
Jesam Gospodine, znala sam.
Sudac:
Iz tvojih te usta sudim, nemarna dušo. Pred mene si došla s tri
teška (smrtna) grijeha. Zbog tvojih brojnih dobrih djela tvoje
vječne muke će biti malo ublažene.
Duša:
Ali Gospodine kako je to moguće? Pa ja sam samo bila poslušna papi.
Sudac:
Mogla si i morala znati bolje! U mojoj Crkvi uvijek vrijedi pravilo
svete poslušnosti, nikada bezuvjetne. Zar u mome svetom Evanđelju
nisam jasno dao do znanja da je preljub teški grijeh? Zar vam moj
sveti sluga Pavao nije u svojoj poslanici dao do znanja da drugog
Evanđelja ne može biti?
Duša:
Ali Gospodine, papa Franjo je u Amoris laetitia broj 303. pojasnio da
si TI takvo moje ponašanje zahtijevao u konkretnoj složenosti mojih
ograničenja.
Sudac:
Kako bih ja mogao zahtijevati da netko živi u smrtnom grijehu?
Anđeli, svežite joj ruke i noge i bacite je u oganj vječni!
Marin
Milković, Franjevački svjetovni red, Mjesno bratstvo Siget
Primjedbe
Objavi komentar