Put
od jednostavne stanice do čovjeka (lijevo) je
čisto nagađanje. U prirodi je dokaziva evolucija samo unutar
osnovnoga tipa (desno)
Prigovor:
Postoji očita evolucija u tijeku života. Slučajne promjene u
genomu (mutacije) su dovoljne da se objasni visoki razvoj života od
jednostavnih stanica do čovjeka.
Odgovor:
U stvarnosti postoje slučajne mutacije genoma koje donose
evolucijski napredak te se na taj način šire na temelju naravnoga
izbora (selekcije). Na taj način mogu se objasniti promjene i
prilagodbe unutar jedne određene vrste. Tako npr. u vrstu u
kojoj se nalaze psi tipa vukova i šakala (candidae canis)
pripada i obični domaći pas sa svim pasminama. Razlike unutar jedne
vrste može ciljanim uzgojem proizvesti i čovjek. Ptica galapagos,
koju je Darwin isticao kao ogledni primjer evolucije, nije ništa
drugo nego varijacija jednog temeljnog tipa: ,,U međuvremenu je ipak
dokazano da se kod Darwinovih ptica ne radi o različitim vrstama,
nego o križanim varijantama“ [1].
Takva vrsta razvoja unutar jednoga
osnovnoga tipa naziva se mikroevolucija
ili ,,infraspecifična evolucija“
jer djeluje unutar jedne jedinstvene vrste.
Nasuprot
tome stoji do danas nepotvrđena makroevolucija
prema kojoj je slučajno došlo do neprestanoga razvoja svih živih
bića prema višim oblicima. Ona nije ni dokazana niti je potvrđena
nalazima. To je već Darwin sam utvrdio: ,,Ako su vrste nastale jedna
od druge putem neprimjetnih, postupnih
prijelaza, zašto
ne vidim posvuda prijelazne oblike? Zašto u cijeloj prirodi nema
mreže isprepletenih oblika umjesto da su vrste kako ih vidimo
ozbiljno ograničene?“ [2]
Protiv
ove teorije govori sljedeće: prvo je nedostatak tzv. prijelaznih
oblika. Prirodno-znanstvena otkrića potvrđuju u osnovi upravo
suprotno: arheolozi govore o kambrijskoj eksploziji vrsta. Temeljni
obrisi oblika tijela gotovo svih današnjih rodova životinja jasno su
pronađeni tek u stijena samo jednoga doba – kambrija. Da je
teorija o postupnom razvoju vrsta ispravna, ne bi smjelo biti tako.
Darwinu je bio poznat taj ,,izvorni prasak života“
te ga je označio kao ,,problem za svoju teoriju“.
Drugo
je genijalnost životinjskoga svijeta: tehnika je počela svjesno
kopirati iz životinjskoga i biljnoga svijeta (bionika). Lotus učinak
se kopira iz istoimene biljke, isto tako i čičak (već 1951.),
plivaća odijela sa strukturom kože morskoga psa su u međuvremenu u
plivačkim natjecanjima zabranjena. Puno se toga ne može oponašati:
paukova mreža debljine palca mogla bi podići zrakoplov, hitin kod
insekata bio bi neuništiva karoserija automobila, k tome još lakša
i tanja. Rukavice sa strukturom noge guštera macaklina omogućile bi
penjanje po fasadi klizavoj poput stakla. Kobre idu u lov s
infracrvenim noćnim uređajem, šišmiši i kitovi komuniciraju
putem ultrazvuka, ptice reagiraju munjevito sinkronizirano, dok su
njihove oči visokobrzinske kamere. Potrebna je visoka tehnologija da
bi se sve to barem ugrubo moglo oponašati. I onda se čovjeka želi
uvjeriti da je sve to u prirodi nastalo čisto slučajno?
[1]
Junker, Scherer (izd.): Evolution – Ein kritisches Lehrbuch. Weyel,
2013., str. 46.
[2]
Über die Entstehung der Arten, 2002., str. 189.
Izvor:
Liebe zur Wahrheit (br. 2) – Existiert Gott?, Zaitzkofen, 2018.,
38.-39. str.
Primjedbe
Objavi komentar