Poznata
je ona stara latinska: ,,Corruptio optimi pessima“
– najgore je kada se iskvari najbolji;
jer je takva iskvarenost veći gubitak nego kod onoga lošijega, a
pritom se često događa da taj isti i više padne zbog
prigovora savjesti što je prije bio na visokom položaju. Zato nije
ni čudno da su se
nakon koncila najviše srozale one zajednice koje su prije bile
najbolje – isusovci, dominikanci, kapucini itd. – te su sada
upravo one postale najveći promicatelji modernizma. To je posebno
primjetno u
zapadnim zemljama gdje je revolucija
dosegla najvećega maha, ali se može uočiti i u našoj domovini.
Najbolji primjer za to je p. Tvrtko Barun – isusovac koji je
gorljivi promicatelj imigrantske politike koja proizlazi iz
ljevičarskih ideologija.
Jedan
od poznatijih isusovaca je p. Luka Rađa, poznat najprije kao
studentski kapelan, a kasnije po svojoj borbi za oporavkom od teške
bolesti nakon što je nastradao u prometnoj nesreći. Premda svaki
kršćanin treba suosjećati s njegovom bolešću, s druge strane smo
dužni upozoriti na zablude koje se šire u Crkvi, iz kojega god kuta
one dolazile. Tako se na Facebook profilu p. Rađe može pročitati
objava navedena na početku članka.
Ovdje
se stavlja znak jednakosti između Katoličke Crkve i Srpske
pravoslavne crkve. Netko (tzv. neokonzervativci) bi možda mogao reći
da tu nema ništa spornoga, jer se samo želi reći da se pravoslavci
trebaju ujediniti s Katoličkom Crkvom. No da p. Rađa ovdje ipak
misli drukčije – u smislu indiferentističkoga ekumenizma,
dokazuje njegova druga objava otprije gotovo tri godine:
Ovo
je sasvim jasni izraz modernističkoga ekumenizma po kome je svaka
religija manje ili više dobra i spasonosna i da se stoga šizmatici
i heretici ne moraju vratiti u okrilje Katoličke Crkve. Štoviše,
p. Rađa ovdje tvrdi da su Katolička Crkva i raskolničke
pravoslavne zajednice (tj. Srpska pravoslavna crkva) jedna Crkva i da
je sadašnja odvojenost samo stvar izvanjskih okolnosti. Da to nije
točno, i da se tu dapače radi o teškoj zabludi koja uništava same
temelje vjere, jasno je svakome tko
je zadržao malo katoličkoga duha.
Ponajprije je to jasno iz same zdrave logike jer pravoslavci (tj.
grko-istočni raskolnici) sami odbacuju zajedništvo s Katoličkom
Crkvom pa ne može biti logike da budu u tom zajedništvu, ako sami
tvrde da nisu. To nam govori i činjenica da onaj tko formalno
(svjesno i izričito) odbacuje jedan od triju elemenata jedinstva –
vjeru, sakramente, zakonite pastire, otpada od toga jedinstva. A
grko-istočni raskolnici odbacuju jedinstvo u sva tri elementa –
niječu nekoliko vjerskih istina (prije svega papinski primat i
nezabludivost, zatim dobar dio njih i čistilište i Marijino
Bezgrješno Začeće, kao i nauk o izlaženju Duha Svetoga od Oca i
Sina), odbacuju autoritet pape i katoličkih biskupa kao takav i
odbacuju zajedništvo s katolicima u sakramentima. To nam potvrđuje
i Zakonik kanonskoga prava (kako onaj stari iz 1917., tako i novi iz
1983. čije kanone prenosimo u nastavku):
,,Kan.
751 - Krivovjerjem naziva se uporno
nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se
vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju;
otpad je potpuno odbacivanje kršćanske vjere; raskol je
uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s
članovima Crkve koji su mu podložni.
Kan.
1364 - § 1. Otpadnik od vjere,
krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno.“
Grko-istočni
raskolnici su krštene osobe koje nakon krštenja niječu pojedine
dogme i odbacuju crkveno zajedništvo te su zato ipso facto izopćeni
iz Crkve. Ima naravno onih koji to možda ne čine izričito i nisu
svjesni problema pa mogu biti u dobroj vjeri i opravdani od
formalnoga krivovjerja i raskola, ali pravoslavne crkvene strukture
svakako potpadaju pod pojam raskola i krivovjerja te kao takve vode
duše u zabludu i propast. Konkretniji primjer posljedica za
nijekanje pojedinih dogmi imamo također u definiciji papinske
nezabludivosti Prvoga vatikanskoga sabora:
,,I
tako Mi, vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od
početka, na slavu Boga našega Spasitelja, na uzvišenje katoličke
religije i na spas kršćanskih naroda, uz suglasnost svetog sabora,
naučavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: da se rimski
prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada
vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim
vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu
koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću,
koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski
Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja
učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog
prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve.
[Kanon]
Ako bi se pak netko usudio proturječiti ovoj našoj definiciji, čega
neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom.“
Sve
ove pogubne zablude proizlaze
iz krivoga poimanja Crkve koje je slično protestantskome shvaćanju,
da Crkva obuhvaća ne samo katoličku, nego i krivovjerne zajednice
koje se u stvarnosti nalaze izvan njezina jedinstva. Tu zabludu
prokazao je Sveti oficij u svome Pismu biskupima Engleske od 16.
rujna 1864. (DH 2885-2888) gdje opovrgava tzv. ,,teoriju grana“
po kojoj bi se Crkva sastojala od triju grana – katoličke,
pravoslavne i protestantske; ekumensku inicijativu koju su pokrenuli
protestanti. Relevantne izvatke iz toga pisma prenosimo u nastavku:
,,[Udruženje
za unapređivanje kršćanskog sjedinjenja, ustanovljeno u Londonu
1857.] izričito izjavljuje, naime da tri kršćanske zajednice
rimsko-katolička, grčko-šizmatička, i anglikanska, premda su
među sobom odvojene i podijeljene, ipak jednakim pravom sebi
prisvajaju katoličko ime. Zbog toga je u to udruženje pristup svima
otvoren, na kojim god se mjestima nalazili, kako katolicima, tako
grko-šizmaticima i anglikancima, ali uz propis, da nitko ne smije
pokretati pitanje o različitim poglavljima nauka u kojima se
razlikuju, i svatko smije mirne duše slijediti odredbe vlastite
vjerske konfesije.
Temelj
na koji se ono (udruženje) oslanja je takav da odozgo i odozdo
izokreće ustanovu Crkve. On je naime sav u tome da pretpostavlja, da
se prava Crkva Isusa Krista sastoji djelomice od Rimske crkve,
raspršene i raširene po čitavom svijetu, djelomice pak od
Focijevog raskola i od anglikanskog krivovjerja, kojima je jednako
kao i Rimskoj crkvi: "Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst"
[Ef 4,5]. (...)
Sigurno,
mužu katoliku ništa ne smije biti preče, nego da se među
kršćanima u korijenu unište raskoli i kriva mišljenja, te da se
svi kršćani trude "sačuvati jedinstvo Duha savezom mira"
[Ef 4,3].... Ali nikako se ne može trpjeti da kršćanski vjernici i
crkveni muževi pod vodstvom krivovjernika, i što je još gore,
prema nakani koja je najviše okaljana i zaražena krivovjerjem, mole
za kršćansko jedinstvo. (...)
Dakle,
Katolička je crkva jedna jasnim i savršenim jedinstvom na čitavom
svijetu i među svim narodima, i to onim jedinstvom čiji je početak,
korijen i nepokolebivi izvor vrhovni autoritet i "izvrsnije
prvenstvo" blaženog Petra apostolskog prvaka i njegovih
nasljednika na Rimskoj stolici. I nema druge Katoličke crkve, osim
one koja je sagrađena na jednom Petru i koja se jedinstvom vjere
izdigla u jedno povezano i cjelovito tijelo.“
Ekumenske
inicijative temelje se konačno na lažnom predstavljanju stvarnosti
prema kojemu bi drugi navodno bili spremni združiti se ili povezati
(barem u neku labavu strukturu) pod kompromisnim uvjetima s
Katoličkom Crkvom, dok u stvarnosti ti isti nerijetko nastupaju s
'figom u džepu' i inače provode dosljedno usmjerenje prozelitizma,
nastojeći privući katolike da prijeđu u njihove raskolničke
zajednice. Primjer za to ilustrira nam Aleksandar Pavlović, tradicionalni katolik iz Beograda, iz svoga doživljaja sa sadašnjim patrijarhom SPC-a Irinejom:
Zato
možemo zaključiti ovu pouku jasnim riječima pape Pija XI. iz
enciklike Mortalium animos koja pobija sve zablude lažnoga
ekumenizma, moleći za povratak izgubljenih ovaca u pravo Kristovo
stado – Katoličku Crkvu utemeljenu na nasljedniku sv. Petra,
rimskome papi:
,,11. Nadalje,
u ovoj jednoj Kristovoj Crkvi ne može biti ili ostati nitko tko ne
prihvaća, priznaje i sluša vlast i poglavarstvo Petra i njegovih
zakonitih nasljednika. Nisu li i prethodnici onih, koji su sada
uronjeni u zablude Focija i reformatorâ, slušali Rimskoga biskupa,
vrhovnoga pastira dušâ? Ali jao, njihova su djeca napustila svoj
očinski dom; no ovaj nije posrnuo i propao dovijeka, budući da ga
podržava Bog. Neka se dakle vrate svojemu zajedničkom Ocu, koji će
ih, zaboravljajući premnoge prijašnje uvrede nanesene Apostolskoj
Stolici, prihvatiti na najljubazniji način. Jer ako zaista - kako
neprestano tvrde - čeznu sjediniti se s Nama i našima, zašto ne
hrle ući u Crkvu, "Majku i učiteljicu svih Kristovih
vjernikâ"? (IV. lateranski sabor, kan. 5). Neka počuju
Laktancija gdje viče: "Katolička Crkva jedina čuva istinito
bogoštovlje. Ona je izvor istine, ona je kuća vjere, ona je hram
Božji: ako itko ovamo ne uđe, ili ako itko odavde otiđe, njemu je
strana svaka nada života i spasenja. Nitko neka ne zavarava sama
sebe tvrdoglavim prepiranjem. Ovdje se naime radi o životu i
spasenju, koji će biti izgubljeni i posve uništeni, ukoliko se na
njih ne pazi svom brigom i marljivošću" (Divinae
Institutiones
4, 30; 11-12).
12.
Stoga neka odijeljena djeca priđu k Apostolskoj Stolici,
postavljenoj u gradu koji su Apostolski prvaci Petar i Pavao,
posvetili svojom krvlju; onoj, velimo, Stolici, koja je "korijen
i utroba iz koje proistječe Crkva Božja" (Sv. Ciprijan,
Epistola 48
ad Cornelium,
3) - i to ne s namjerom i nadom da će "Crkva Boga živoga, stup
i temelj istine" (1 Tim 3, 15) odbaciti cjelovitost vjere i
trpjeti njihove zablude, nego, naprotiv, da se oni pokore njezinu
naučavanju i upravljanju.“
Primjedbe
Objavi komentar