Opet je vrijeme da finijevcima poželimo sretan blagdan! Danas je blagdan svete Emerencijane. Mislim da bi je trebalo proglasiti zaštitnicom finijevstva. Razlog je očit iz njezinih službenih acta (zapisa o mučeništvu) koja čine dio rimske liturgije (božanski časoslov, matutin, drugi nokturn):
Emerentiána virgo Romána, collactánea beátæ Agnétis, adhuc catechúmena, fide et caritáte flagrans, furéntes in Christiános idolórum cultóres cum veheméntius accusáret, a concitáta multitúdine lapídibus óbruta est. Quæ in cruciátibus orans ad sepúlcrum sanctæ Agnétis, próprio sánguine, quem pro Christo constánter effúdit, baptizáta, ánimam Deo réddidit.
Emerencijana, rimska djevica i posvojena sestra blažene Agneze, dok je još bila katekumen, gorljiva u vjeri i ljubavi, oštro je korila štovatelje idola koji su bjesnili protiv kršćana. Zbog toga se okupila svjetina koja ju je obasula kamenjem. Moleći u svojim mukama na grobu svete Agneze, krštena vlastitom krvlju koju je postojano prolila za Krista, predala je svoju dušu Bogu.
Tako nam opća liturgija, koja je najsigurnije i nepogrešivo svjedočanstvo svete Tradicije, predstavlja za štovanje jednu svetu osobu koja nikada nije primila sakramentalno krštenje!
A ona nije jedina takva svetica koju Crkva štuje. Tu je i sveti Genezije iz Arlesa, čiji je blagdan 25. kolovoza. Njegovi službeni acta glase ovako:
Genecije, rodom iz Arlesa, isprva vojnik, postao je poznat po vještini pisanja te je postavljen za tajnika arleškog upravitelja. Dok je obavljao dužnosti svoje službe, u njegovoj je nazočnosti pročitan dekret progona protiv kršćana. Zgrožen u svom osjećaju za pravdu, mladi katekumen bacio je svoje pločice pred noge upravitelja i pobjegao. Bio je uhvaćen i pogubljen te je tako primio krštenje u vlastitoj krvi.
Odgovarajući tekst iz Rimskog martirologija (25. kolovoza) sugerira isto:
Areláte, in Gállia, beáti item Genésii, qui, cum ímpia edícta, quibus Christiáni puníri jubebántur, exceptóris offício fungens, nollet excípere, et, projéctis in públicum tábulis, se Christiánum esse testarétur, comprehénsus et decollátus est, atque ita martyrii glóriam, próprio cruóre baptizátus, accépit.
U Arlesu u Galiji, blaženi Genecije, koji je obavljao službu bilježnika, odbivši zapisati bezbožne edikte kojima se zapovijedalo kažnjavanje kršćana, javno je odbacio svoje spise i posvjedočio da je kršćanin. Bio je uhvaćen te mu je odsječena glava pa je tako postigao slavu mučeništva, kršten vlastitom krvlju.
Još jedan mučenik kojeg častimo u svetoj liturgiji, iako nije primio sakramentalno krštenje, jest sveti Viktor iz Brage. Evo njegova zapisa u Rimskom martirologiju (12. travnja):
Brácari, in Lusitánia, sancti Victóris Mártyris, qui, adhuc catechúmenus, cum noluísset idólum adoráre, et Christum Jesum magna constántia conféssus fuísset, ídeo, post multa torménta, cápite abscísso, méruit próprio sánguine baptizári.
U Bragi u Portugalu, mučenik sveti Viktor, koji je, još kao katekumen, odbio štovati idol te je s velikom postojanošću ispovjedio Isusa Krista, nakon mnogih muka bila mu je odsječena glava te je zaslužio biti kršten vlastitom krvlju.
Još jedan je sveti Rogacijan, koji je podnio mučeništvo zajedno sa svojim bratom svetim Donacijanom. Njihov spomendan je 24. svibnja. Donacijan je bio kršten u času mučeništva, ali Rogacijan je još bio katekumen.
Neki od ovih primjera su suptilniji od drugih, ali cijelo je kršćanstvo oduvijek znalo (sve dok to finijevci nisu zanijekali) da su to primjeri svetaca koji su spašeni ne po sakramentalnom krštenju, nego po mučeništvu.
Ozbiljnije govoreći… Da smo protestanti, mogli bismo jednostavno zanijekati, kao što čine finijevci, vrijednost tekstova svete liturgije kao svjedočanstva božanske objave. Ali mi to nismo. Ne smijemo ograničiti svoju vjernost (kao što čine finijevci) samo na Sveto pismo i na nepogrešive izričaje Učiteljstva. Tu vjernost moramo proširiti na sva svjedočanstva svete Predaje, uključujući tekstove svete liturgije, suglasje otaca, suglasje teologa, suglasje vjernika itd. Ako se oci slažu da postoji krštenje krvlju, a nesumnjivo se slažu, tada i mi u to moramo vjerovati. Ako nam liturgija govori da su ti sveci primili krštenje krvlju i da ih moramo štovati, a očito nema je da je tako, tada to moramo prihvatiti. Nadalje, ako nam teolozi kažu da su ti sveci doista dokaz stvarnosti krštenja krvlju (usp. Tanquerey, Sola i mnoge druge), onda to svakako moramo prihvatiti.
Bit ću prvi koji će braniti nužnost krštenja (nužnost sredstva) za spasenje. Crkva nam ovu istinu predstavlja za vjerovanje kao članak vjere. Međutim, ona nam također, svjedočanstvom otaca, teologa i svete liturgije, predstavlja stvarnost krštenja krvlju kao istinu koja, iako možda nije članak vjere, ipak je toliko sigurna (sententia theologice certa) i toliko povezana s člancima vjere da bi njezino tvrdoglavo nijekanje predstavljalo veliku teološku zabludu dostojnu osude (usp. bl. Pio IX., Tuas libenter (1863.), u Denzingeru br. 1684).
Činjenica da se ovo učenje o krštenju krvlju čini u neskladu s dogmom o nužnosti krštenja ne bi nas smjela navesti na oklijevanje u prihvaćanju njegove istinitosti. To što naš razum ne može shvatiti sklad između ova dva učenja ne bi nas smjelo navesti na brzoplet zaključak da su ona sama po sebi nespojiva. Naša je vjera puna otajstava koja nadilaze ljudski razum. Tu pouku moramo naučiti od rane Crkve: u to vrijeme velika teološka sinteza otaca i skolastika još nije bila razjasnila duboki sklad među otajstvima vjere te se mnoge nauke ispovijedalo iako su se prvim kršćanima činili paradoksalnima. Jedinstvo Boga činilo se nespojivim s Njegovom trojstvenošću; Kristovo čovještvo činilo se nespojivim s Njegovim božanstvom; dvojstvo volja u Kristu činilo se nespojivim s Njegovom savršenom podložnošću Očevoj volji. Ipak, ništa od toga nije spriječilo prve oce da pristanu uza sve te istine. Njihov um nije shvaćao sklad otajstava, ali ih je vjera nagnala da vjeruju kako – budući da je sve dio iste božanske objave, a istina ne može proturječiti istini – sve mora biti skladno sjedinjeno u Božjem umu.
Pokažimo se vjernim katolicima čineći isto: krštenje je nužno za spasenje, a ipak u nebu postoje neki sveci koji nikada nisu primili sakramentalno krštenje, nego su „bili kršteni vlastitom krvlju“.
Sveta Emerencijano, moli za nas i za finijevce.
Sveti Genecije, moli za nas i za finijevce.
Sveti Viktore, moli za nas i za finijevce.
Sveti Rogacijane, moli za nas i za finijevce.
Izvor: https://iteadthomam.blogspot.com/2008/01/s-emerentiana-patroness-of-feenyites.html
Primjedbe
Objavi komentar