četvrtak, 8. rujna 2016.

Moloh na američki način (rodna ideologija)


,,Da, pomisao na muške genitalije u ženskim svlačionicama – i obrnuto – može biti jako uznemiravajuće za neke. Ali bitka za jednakost uvijek je djelomično bila povezana s nadvladavanjem nelagode – dijeljenje usluga s crnicima, dijeliti brak s homoseksualcima – a zatim u shvaćanju kako to nije tako strašno kako su neki ljudi mislili da će biti.“

Tako govori uredništvo ,,The Charlotte Observera“. Čini se da se Amerika nikada neće iskupiti za svoj izvorni grijeh – ropstvo, i da će dok god postoji netko tko se sjeća odvojenih izvora
vode, stolova za objed i sjedala na autobusima američkog juga, toliko dugo će Amerikancima biti nemoguće oduprijeti se tom čudovištu odjevenom u odjeću jednakosti. To je još više istinito kada će ta jednakost zahtijevati masivnu nejednakost u drugim i puno važnijim stvarima.

Kao prvo, krenimo s lažnom analogijom. Ako se djevojka ne želi tuširati pred momkom, to nije kao da se ne želi tuširati pred djevojkom čija je boja kože tamnija od njezine. Zašto ne, urednici “The Charlotte Voyeura“? Razmislite. Pokušajte. Bit će teško u početku i ljudi će primijetiti miris sagorjelog drva, ali na kraju čak i novinari mogu uspjeti u tome. Razmislite.

Jedan slučaj uključuje nešto svojstveno Americi i njezinoj povijesti. On se ne bi dogodio, na primjer, u drevnom Rimu. Zašto ne znamo rasna obilježja sv. Augustina, rođenog u Sjevernoj Africi od oca rimskog imena i majke punskog imena? Jer nitko nije mislio da je važno to spomenuti. Segregacionisti starog juga pokušali su opravdati svoja djela tako što su se pozvali na rasne teorije koje su izmišljene za trenutnu upotrebu, i mnogim „progresivistima“ ranog dvadesetog stoljeća bilo je drago pripomoći im u tome. Ali nitko nikada nije mislio da je nemoralno da bijelci i crnci jedu zajedno, da se igraju zajedno, da koriste iste zahode, itd. Siromašniji bijelci su to radili. Djeca su to radila. To nije bio moralni problem.

Nelagodu koju je segregacionist osjećao kada je morao sjesti pored crnca nije bila moralna nelagoda, već društvena, rođena iz navike i običaja i rasne poduke. To je bilo pogrešno. On nije trebao osjećati tu nelagodu. Situacija nije to opravdavala.

A što je onda s djevojkom koja se ne želi tuširati pred momcima? Maknite aktualni hir „transrodnosti“. Savršeno je normalno i ispravno da ona osjeća ne samo nelagodu u vezi toga, već i ozbiljan sram da bude gola pred momkom. Tu se radi o važnim krepostima: pristojnosti, čednosti, čistoći i nevinosti. Kakva se osoba ne bi sramila biti gola pred osobama suprotnog spola? Osoba kojoj te kreposti znače malo u odnosu na druge ljude, a ništa u odnosu na sebe. Kakva bi osoba prisiljavala djevojku ili mladića da budu prisutni dok se netko suprotnog spola svlači? Uklonite modno ludilo iz toga. Maknite školsko okruženje iz toga. Čudovište, eto tko: netko tko bi trebao biti pod nadzorom policije.

Djevojčica koja se ne želi tuširati pred dječakom pokazuje savršeno prirodnu čednost. Ispravno je da se ona tako osjeća. Mi želimo poticati takve osjećaje. Mi ih želimo ohrabrivati i usmjeravati ih prema višim i plemenitim ciljevima. Ona nije staromodna ili tvrdoglava. Ovih dana ona je opkoljena sa svih strana propagandom koja će porušiti njezinu prirođenu čednost i odvesti je u život predaje niskosti – s predvidivim bolestima koje će slijediti: neudano majčinstvo, abortusi, urušavanje prijateljstva između spolova, kultura koja postaje sve grublja, razvod i seksualni kaos. Jedna od njezinih zadnjih obrana je taj tanki zastor čednosti. A mi ga želimo srušiti, zašto?

Ostatak priloga ,,The Charlotte Exhibitora“ odaje njihovu igru, nesvjesno. Što oni zapravo žele? Zašto su toliko zapeli žrtvovati nevinost djece na oltaru novog američkog Moloha? Što oni time dobivaju, što se to njih tiče? Pokušavaju li ublažiti svoje nježne osjećaje za dječake koji se žele pretvarati da su djevojčice? Radi li se o tome?

Ne, ne radi se o tome. Radi se o nečemu većem od toga, nečemu u čemu svi imaju udjela. Radi se o čitavoj seksualnoj revoluciji, o njoj samoj, cilju koji traži velike žrtve, sravnjavajući sve pred sobom, lišavajući obične ljude njihove moći da se suprotstave svojim gospodarima, pretvarajući niže klase ljudi u štićenike države u zatvoru ili izvan, podvrgavajući obitelj nadzoru socijalnih radnika i birokrata i odgojitelja i drugih prijatelja i rođaka urednika “The Charlotte špijunke“, čuvajući kao svetinju revoluciju u ustavnom zakonu tako da nitko nikad neće moći postaviti pitanje je li sravnavanje od tog cilja koji traži velike žrtve sve skupa zdravo ili ne.

Primijetite veselu bezbrižnost s kojom urednici izjednačuju ručanje sa sodomijom. Nitko na segregacionističkom jugu nije nikad rekao da je nemoralno za crnca jesti ručak. Oni su htjeli kontrolirati društvene situacije. Ali sve do jučer, svi su na zapadu vjerovali da postoji barem nešto sumnjivo sa sodomijom, i skoro svi su vjerovali da je ona nemoralna i stoga predmet gađenja. Nisu im bile potrebne određene teorije da opravdaju njihovo vjerovanje. Oni su samo trebali uputiti na očiglednu narav ljudskih tijela, muških i ženskih. ,,To ne ide tamo“, kaže farmer.

Ja upotrebljavam riječ gađenje svjesno. Postoje stvari koje trebaju u nama pobuditi fizičku odvratnost jer uključuju veliko zlostavljanje tijela i tjelesnih funkcija. Ponavljam, uklonite određenu temu iz toga – homoseksualne odnose. Ja želim postaviti princip. Trebamo li osjećati gađenje kada nas netko pozove da progutamo nešto što je pokvareno i što uopće nije hrana – blato ili sluz ili izmet? Trebamo li osjećati gađenje samo što moramo gledati da netko to radi? Zar ne bi smatrali odvratnim da nam je netko rekao da nam je bolje da pobijedimo taj prirođeni osjećaj odvratnosti? Ako je odgovor da, naravno, onda je pitanje bi li određeni oblici seksualnog ponašanja također opravdano budili osjećaje averzije, ne zbog okolnosti u kojima se ponašanje događa, već zbog samog ponašanja.

Ono što ti urednici žele je ugušiti te prirodne reakcije. Oni ne žele da mladi ljudi zapravo razviju kreposti koje bi im dale snagu da se odupru seksualnim impulsima. Dakle oni kažu da se ništa nije dogodilo braku sada kada je homoseksualcima dozvoljeno da se pretvaraju da su vjenčani. To je kao da kažemo da ne postoji primjetna razlika kod čovjeka kojeg si prebio do kosti, nakon što si ga udario čizmom u glavu. Ili da ne postoji primjetna razlika između iskvarenog dječaka koji očijuka s pornografijom već pet godina, sada kad ste mu dozvolili da ga zavede njegov susjed. Neke bolesti trebaju vremena da počnu djelovati u našem društvenom sistemu. Druge su oblici bolesti od kojih pacijent već boluje. Poanta je da urednici ,,The Charlotte egzibicionista“ ne mare niti malo za zdravlje brakova u Sjedinjenim Državama, kao što i osoba koja prešutno odobrava kada dječak odlazi do susjeda ne mari da on dostigne zdravu muževnost – ili za početak ne bi dozvolila da dječak uđe u močvare groznice pornografije.

U svemu ovome, urednici mašu svojim prstom morala, kao da posjeduju duboke moralne uvide. Oni su nova policija utemeljena na neopraštajućim i brutalnim etiketama, kao što je rasizam bio na iskrivljenom pogledu na stvarnost. Oni imaju oholu aroganciju stroge učiteljice, bez čistoće tijela i uma: oni su prostitutke učiteljice. Ali koje zahtjevne kreposti one pokazuju? One neće biti te tinejđerke čiji će ormarići postati propusni. One ne moraju brinuti o čednosti, čistoći i nevinosti jer su već bacile te kreposti preko palube. One se više ničega ne moraju odreći. One su te koje pomažu voditi nacionalnu javnu kuću: one profitiraju uništavanjem javnog morala.

Anthony Esolen


Izvor: https://www.lifesitenews.com/blogs/moloch-american-style

Nema komentara:

Objavi komentar