Radoznale godine? Tinejdžeri?

Nesiguran. Introvertiran. Razdražljiv. Ćudljiv. Neodlučan. Buntovan. Povučen. Nepouzdan. Kada netko kaže riječ tinejdžer, naš um zasigurno putuje dalje od kronološkog razdoblja u jednom životu na stereotipni i psihološki definiran svijet. A taj svijet nije lijep. Prevesti djecu preko tog kriznog razdoblja do potpuno odraslog života jedan je od najtežih izazova s kojim se roditelji suočavaju.

Koncept tinejđera sa svojim pogrdnim sporednim značenjem dar je koji nam je došao iz modernog svijeta. U latinskom jeziku, npr., nalazimo riječi za godine djetinjstva (puer) ili vrijeme mladosti općenito (juventus i adulescens), ali ne homo [odrastao čovjek - op.] tinejdžer. Dr. David Allen White identificira Shakespeareovog Hamleta kao prvog tinejdžera koji se kao takav pojavljuje u književnom djelu. Predstava je napisana oko 1600. godine. Tako da se samo po sebi javlja pitanje: odakle dolazi to stvorenje, taj kulturni fenomen? I što ga definira? Precizni odgovori na to pitanje bit će učinkovit korak u pomoći roditeljima da pomognu svojim tinejđerima da „se nađu“ i da nastave sa svojim životom.

Nesigurnost: definirajuće obilježje

Rudolf Allers, katolički psiholog i autor koji je djelovao prije Drugog vatikanskog sabora prekapao je po tinejdžerskoj psihi u svojoj knjizi „Formiranje karaktera u adolescenciji". On ističe da je adolescent bolno svjestan da on nije ni dijete ni odrastao, već prije čudnovata mješavina tog dvoje. Za razliku od djeteta, on je bolno samosvjestan, odjednom dubinski suočen sa svojom vlastitom individualnošću i s velikim pitanjima života koje takvo shvaćanje donosi. Djeca su blaženo ovisna i sigurna u toj ovisnosti. Oni žive izvan sebe, neopterećeni identificiranjem ili individualiziranjem sebe. Tinejdžer je, pak, razbuđen i sad primjećuje ogroman spektar životnih mogućnosti – društvenih, političkih, vječnih – i počinje shvaćati da on sada kao ljudska individua mora imati siguran plan da bi se situirao i sigurno pozicionirao u ovom svijetu. S druge strane, tinejdžer ni po čemu nije odrasla osoba. Dijete ne brine o životnim problemima; odrastao čovjek (nadamo se) ima odgovore na njih. Tinejdžer je negdje između. I neizmjernost problema je koliko zastrašujuća toliko i nesigurna.

Svi mi znamo što znači suočiti se s neophodnim zadatkom s malo ili nimalo predodžbe kako ćemo zapravo odraditi taj posao. Što taj cilj više toga obuhvaća, to je veći teret na nama. Ako je cilj ogroman i vidimo mnoge prepreke i poteškoće na putu, sukobe i borbe, patnje, žrtve, krv, znoj i suze, možemo lagano postati paralizirani. Trebam li nastaviti lijevom nogom ili desnom? Ali što ako se dogodi ovo ili ono? Nema šanse da uspijem! Ovo će boljeti! Ali nemam izbora; moram naći način kako to riješiti!

Imati plan i samopouzdanje u uspjeh plana je pola napravljenog posla. Bez plana, ostajemo zamrznuti. Ako ne postoji karta, nema putovanja. S kartom, čak i na cestama koje vode preko planina, ponora i litica, nema nesigurnosti. Čak i ako imamo strategiju, potreban nam je još jedan sastojak za uspjeh, a to je hrabrost. To je kao da čovjek stoji na visokoj stijeni i treba prvi put skočiti u vodu. Cilj je jasan i sredstva su dobro definirana: skoči! Ali koliki dođu do vrha, pogledaju dolje, stoje tamo pet minuta i onda se spuste istim putem nazad. Cilj je težak i zastrašujuć, ali put je potpuno isplaniran. Što je nedostajalo? Hrabrosti da se skoči.

Sada se tinejdžer suočava s najvećim problemom koji možemo zamisliti: problem njegovog postojanja. To je novi problem, probuđen njegovim fizičkim sazrijevanjem, koji se događa nevjerojatno brzo i shvaćanje tog problema se pojačava, a ne smanjuje. Njegova složenost i veličina postaju sve očitiji kako dani prolaze.

Redemptorist o. Henry Sattler naglašava te kolosalne snage koje se bućkaju u tinejdžeru u svojoj knjizi „Roditelji, djeca i činjenice o spolnom životu“:

„Odrasti u zrelu odraslu osobu glavni je problem adolescencije, jer adolescencija je prijelazno razdoblje. Osoba osjeća da ona više nije dijete, a nije još ni odrasla osoba. Ona želi zauzeti svoje mjesto među odraslima, ali opet se osjeća nesposobnom za taj zadatak. Ona pokušava odgurnuti svu roditeljsku pomoć, učiniti svoje prve samostalne korake bez pomoći; a u isto vrijeme osjeća da treba pomoć svojih roditelja više nego ikad. Počinje gledati oko sebe i vidi svijet i njegove probleme po prvi put. Uspjeh u društvenom svijetu zauzima važno mjesto i mnogi se mladi pitaju imaju li povjerenje svojih prijatelja, a čak i svojih roditelja...

Prilagođavanje novoj, zbunjujućoj, burnoj i promjenjivoj stvarnosti svijeta još je teže zbog činjenice da se sam adolescent mijenja tako brzo. Ne samo da se svijet oko njega mijenja svaki dan, već se i njegova točka gledišta ubrzano mijenja. Njegovo se tijelo mijenja i brzo raste. On nema mišićnu koordinaciju koju je nedavno imao. Odjednom postaje nespretan. Njegov emocionalni kapacitet raste zajedno s njegovom sposobnošću da shvati i uđe u bit stvari. On se rijetko budi dva dana zaredom, a da se osjeća kao ista osoba. Zamislite nekoga tko pokušava održati ravnotežu u sobi u kojoj se zidovi i podovi miču, dok njegove noge ne reagiraju na naredbe mozga. To vam daje dobru sliku položaja adolescenta, koji se ne može osjećati sigurno ni u svijetu oko sebe ni u sebi.“[1]

Ukratko, glavni problem adolescencije je nesigurnost: život je silan, moram ga živjeti, ali neodgovorena ili neodgovarajuće odgovorena pitanja su brojna poput legije. Bez vodstva za pronalaženje odgovora, poniznosti da ih se prihvati i hrabrosti da ih se primjeni, tinejdžer traži utočište u neodgovarajućim i razornim rješenjima s kojima smo svi dobro upoznati: bježanje od problema buntovnošću, povlačenje, zadovoljavanje vlastitih potreba i slično. Umjesto da nastavi svoj put kroz razvijanje, tinejdžer često prolazi kroz duhovno slabljenje i, kod najgoreg scenarija, koji je prečest danas, ostaje dijete cijeli svoj život.

Prepoznavanje te temeljne tinejdžerske karakteristike prvi je korak da mu se pomogne: ,,Nitko se ne može nadati da će ikada razumjeti um adolescenta, a još manje da će moći utjecati na njega, ako nije posve svjestan činjenice da je nesigurnost temeljna odlika te dobi.“ [2]

Dar modernog svijeta

Ali znamo očito da je transformacija iz djetinjstva u odraslu dob, i fizička i duhovna, postojala od početka vremena. Zašto onda prošla razdoblja nisu našla potrebnim izdvojiti taj tinejdžerski fenomen? Zašto je anglosaksonski um vidio da je potrebno stvoriti tu riječ i sve što se veže uz nju? Gdje su bili naši prethistorijski tinejdžeri, naši biblijski, egipatski, rimski i grčki tinejdžeri, naši tinejdžeri srednjeg vijeka?

Dakle, tinejdžeri su definirani nesigurnošću. Sigurnost dolazi iz uvjerenja, a uvjerenje dolazi od Boga, zemlje i obitelji, tri velika izvora autoriteta i stabilnosti koja bi trebala usaditi u mladića čvrsto tlo stvarnosti i osposobiti ga da se s njom suoči i da je živi. Većina je civilizacija svijeta prije modernog doba pružala, na neki način, nacionalnu vjeru sa sistemom vjerovanja i snažnog nacionalnog autoriteta, bila utjelovljena u jednoj osobi, poput egipatskog faraona, ili u vijeću, poput rimskog senata. Većina je od njih držala, opet na neki način, tradicionalnu obiteljsku strukturu i obiteljski autoritet. Put za mlade takvih civilizacija bio je jasno određen, ograničen i usmjeren društvenim pravilima koja se nisu dovodila u pitanje. Snaga srednjovjekovnog kršćanstva u tom smislu je zapanjujuća. Ono je prikazivalo autoritet na svim razinama kao one koji se s ljubavlju brinu i uvijek su ga povezivali s očinstvom ili majčinstvom. Bog, papa, kralj, župnik i ostali bili su navedeni kao očevi, dok su Gospa, Crkva i kraljica prikazivani kao majke.[3] Izvan svoje uže obitelji dijete je moglo naći sigurnost u članovima šire obitelji, njihovom autoritetu i ono što su oni predstavljali je pružalo zdravi pritisak da se prilagodi mjerilu moralnosti i ispravnog života. Ako se ne bi prilagodilo, nije pripadalo cijeloj društvenoj strukturi. Zbog toga postati problematičan, nepouzdan tinejđer nije bilo baš pametno.

U današnjim modernim zemljama taj put je teško izbjeć, iz sljedećeg razloga: mladi su lišeni bližih i daljih izvora te stabilnosti, autoriteta i istine. Kao prvo, autoriteta. Autoritet Božji je odbačen odvajanjem Crkve i države, autoritet i identitet zemlje s pop-kulturom i nezauzdanim kapitalizmom, a autoritet i integritet obitelji razvodom, abortusom, istospolnim „brakovima“, promocijom „slobodne ljubavi“ i slično.[4] Danas se na autoritet ne gleda kao na zaštitnika, već se prikazuje kao tiranskog, sumnjivog, kojeg treba preispitivati. Moderna televizija obožava raditi roditelje i učitelje budalama.[5] Homer Simpson, roditelj bez mozga i njegov pametni, fora sin Bart, savršen su primjer.

Današnju se djecu gura u nesigurnost tako što ih se gura u lažnu slobodu koja ih ostavlja samima i bez obrane, bez odgovora osim onih koji ona nude. To je kao da se ideš boriti na bojno polje života gol i bez oružja, netreniran, u lošoj formi, puno premlad i bez ikakve pomoći. Djeca trebaju i prirodno žele sigurnost koja dolazi od autoritativnog vodstva i usmjeravanja, ali koji obično nisu ponuđeni jer ili nemaju stabilni autoritet u svom životu ili taj autoritet ne vjeruje u primjenu svog autoriteta. U međuvremenu, društvo vrišti da toj od Boga danoj sigurnosti ne treba vjerovati.

Moderni svijet ne stoji ništa bolje u tome da tinejdžerima pruža sigurnost kroz istinu. U obrazovanju današnje škole slijede model francuskog filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua (1712. – 1788.), koji je u svom najpoznatijem djelu „Emil ili o odgoju“ poučavao da idealna formacija (odgoj) dječaka Emila njemu ne nameće nikakvo društveno ustrojstvo ili objektivne istine, već ga radije potiče da sluša svoje nutarnje ja u svim situacijama. Istina dolazi iz učenika i niotkud drugdje. Djeca koja su tako podučavana ne samo da će biti razmažena derišta, već će stalno udarati u zid objektivne stvarnosti, koja se suprotstavlja njihovoj subjektivnoj „istini“. Takvo stalno sudaranje će im stvarati velike probleme u životu.

Još bitnije, zdravorazumski filozofski principi koji daju povjerenje našem od Boga danom načinu po kojem znamo istinu potpuno su odbačeni. Čovjekovo sagledavanje stvarnosti nije sigurno. To je sve počelo Descartesovom (1596. -1650.) tvrdnjom da ne možemo vjerovati podacima koje dobivamo preko naših čula da bismo spoznali stvarnost oko nas. Stvar izvan nas nije sigurna, dok nismo sigurni iznutra: “Mislim, dakle jesam“, a ne „Tamo je drvo, i zato ono postoji.“ Umjesto okretanja izvan sebe da bi se predalo stvarnosti koju je Bog ustanovio, mi se okrećemo prema unutra samoustanovljenim iluzijama, kolebanjima, i nesigurnostima za naš kompletni pogled na svijet. Stvaranje svijeta od istine unutar palog pojedinca je tako nemoguć zadatak da ga nijedan čovjek ne može potpuno poduzeti, a da ne poludi.[6]

Filozofska misao koja slijedi Descartesa je otišla još dalje u tvrdnji da je stvarnost toliko nesigurna da ne možemo ni reći da stvarnost zapravo postoji! Ne postoje takve stvari poput suštine, stabilne naravi koja odjeljuje jednu vrstu tjelesnih bića od drugih, koja omogućava čovjeku da sa sigurnošću poznaje ono što je izvan njega. Zanimljivo je da Romano Amerio čini ovu dogmu moderne filozofske misli kamenom temeljcem za svoju analizu modernog svijeta u knjizi „Iota Unum“:

„Kriza modernog svijeta sastoji se u odbacivanju naravi biti i u vjerovanju da čovjek može dati biti stvarima, kao i dati im postojanje.“ [7]

Tako moderni čovjek odbacuje Božju objektivnu stvarnost izvan sebe i prihvaća subjektivnu „stvarnost“ koju sam stvara unutar sebe. Ta „stvarnost“ se uvijek mijenja i nestabilna je i nesigurna poput oholosti i sljepoće koje pojedinac može skupiti. Krajnji rezultat današnjeg tinejdžera izgleda nešto poput ovog:

Joe tinejdžer: Život je strašan! Toliko je puno stvari koje moram shvatiti i riješiti!

Roditelji: Ne brini se, sine, mi se nećemo miješati u tvoju slobodu. Samo probaj shvatiti kako se osjećaš duboko u sebi i to koristi kao odgovor na sve životne probleme. U međuvremenu, mi ćemo te nastaviti hraniti i davati ti sve što želiš.

Društvo: Nemoj vjerovati nikome i ničemu u rješavanju tvojih problema, Joe, čak ni svojim vlastitim očima! Svaka vanjska pomoć je sputavanje koje će te spriječiti da nađeš svoje „pravo ja“. Radi što želiš.

Prvi tinejdžer

Možda će daljnji opis iz Shakespeareovog Hamleta pomoći ovo razjastiti.[8] Naš heroj pohađa sveučilište u Wittenbergu, gradu gdje je Luther pokrenuo pobunu protiv objektivnog autoriteta Crkve da bi ga zamijenio subjektivnim autoritetom svake osobe, ponajprije u tumačenju Svetog Pisma. Izgleda da je Hamlet othranjen na zdravoj dozi filozofske sumnje, jer izgleda da više ne vjeruje u ono što mu njegova čula govore. Jedino u što zaista vjeruje je njegova ljubav prema voljenoj Ofeliji. Pišući joj iz Wittenberga, on kaže: "Sumnjaj jesu li zbilja sjajne zvijezde ove; Sumnjaj zna li Sunce putanju svoju; Sumnjaj zove li se laž istinom; Ali u ljubav ne posumnjaj moju...“ [9]

Ofelija, tko zna jesu li zvijezde svijetle (objektivna stvarnost) ili se Sunce kreće (objektivna stvarnost, iz naše perspektive)? K vragu, tko zna je li išta što su me podučavali i što sam učio istina? Jedina stvar u koju sam siguran je moja ljubav prema tebi (subjektivno). Zatim, kada Hamlet sazna za ubojstvo svojeg oca, on shvaća da ni sama ljubav nije upisana u kamen jer je njegova vlastita majka Gertruda tako brzo zaboravila svoju ljubav prema njegovom ocu za koju je Hamlet vjerovao da je stvarna poput one koju on osjeća prema Ofeliji, da je sklopila incestuozni brak s njegovim ujakom Klaudijem u manje od mjesec dana. Tako i ljubav između Hamleta i Ofelije postaje upitna. Zatim se javlja Hamletov otac i povjerava Hamletu da osveti njegovo ubojstvo od Klaudijeve ruke. Ali Hamlet ne može vjerovati duhu, tako da mora testirati tu poruku koju je primio. Potom Hamleta njegovi najbolji prijatelji Rosencrantz i Gildenstern izdaju, a njegov ujak Klaudije planira njegovu smrt.

Zaključak: ne postoji ništa sigurno u ovom životu, nitko kome se može vjerovati! Nešto je trulo u stanju Hamletovog uma i on provede ostatak predstave živeći život izmučenog tinejdžera, kolebajući se između akcije i nepokretnosti, očaja i nade, ateizma i vjere.

Tinejdžer = prirodna pobuna + društveno ludilo (- obiteljska pomoć)

Današnja se mladež nema gdje usidriti; oni su krenuli na pučinu bez vesla ili jedara i rečeno im je da je to divna sloboda. Ne daje im se sidrište koje bi im inače pružilo zdravo društvo, oni plivaju u tamnom moru nesigurnosti bez daske za koju se mogu uhvatiti. Dostižući adolescenciju, oni prolaze brze fizičke i duhovne promjene. Oni postaju svjesni ogromnih opasnosti koje im život sprema u jednu ruku, a u drugu činjenice da se ni obitelj ni društvo neće „miješati“ u njihova rješenja za te opasnosti. U kombinaciji tih prirodnih promjena koje čovjek mora proći nalazimo se u prisustvu našeg modernog stereotipa, tinejdžera.

p. Paul Robinson, FSSPX

1 Henry V. Sattler: "Roditelji, djeca i činjenica o spolnom životu" (New York: Image Books, 1956.), str. 148.- 149.

2 Rudolf Allers: "Formiranje karaktera kod adolescenata" (Fort Collins, CO: Roman Catholic Books, 1940.), str.16.

3 Općenito, Crkva pojedinca okružuje s obitelji. Ako si živi član obitelji Vojujuće Crkve, Čistilišne Crkve ili Slavodobitne Crkve, u dobrom si stanju, siguran si. Papa Pio XI. potvrđuje u "Quadregesimo Anno" da bi postigli zajednično dobro, potrebno je da se sastavni dijelovi društva "...osjećaju u dubini kao članovi jedne velike obitelji i kao djeca istog nebeskog Oca." Inače, protestantizam ukida grupe i sve svodi na pojedinca: nađi svoj vlastiti put u životu, svoj vlastiti put u nebo, svoj vlastiti put istini. Izvan tvoje uže obitelji, nitko se ne brine za tebe na obiteljski način: anđeli, sveci, anđeli čuvari, duše u čistilištu, crkveni vođe, vladari, zaposlenici. Danas imamo protestantski svijet i zbog toga obitelj strašno pati.

4 Da vam dam samo jednu statistiku: prema novinama Wall Streeta od 14. srpnja [2008.], postotak rođenja izvan braka je 38% za naciju, 28% za bijelce, 50% za latinoamerikance, i 71% afroamerikance.

5 Nickelodeon je nedavno ponudio 24-satni program za djecu. U svibnju 2008. Southwest Airlines časopis objavio je članak jednog oca koji je pokušao čitavih 24 sata gledati da vide što pokazuju. Njegova analiza pokazuje da te emisije potkopavaju njegov autoritet oca. Izveo je iz toga kontradiktoran zaključak: Dopustit ću svojoj djeci da ih gledaju samo 1 sat na dan umjesto 4.5 sati kao što gleda ostatak Amerike!

6 Moderni čovjek ne prepoznaje da njegovo samo subjektivno postojanje ovisi o objektivnoj istini. Pridržavajući se te istine on prima neophodnu hranu; ne pridržavajući se toga, on ne prima ništa i umire. Romano Amerio, Stat Veritas (Madrid: Editorialni Criterio-Libros, 1998.), str.82. “Mi također možemo primijetiti da ako bi čovjek zaista i ozbiljno sumnjao u vjerodostojnost svojih organa znanja da on jednostavno ne bi mogao živjeti. Budući da je svaka akcija ili suzdržavanje od akcije čin povjerenja u tu vjerodostojnost, akcija i mirovanje postali bi nemogući. Zbog toga bi čovjek koji bi u svom životu pokušao realizirati u svom životu misao istina je neostvariva za mene bi neizbježno izgubio razum. Nietzsche, koji je bio veliki pjesnik, ali koji je smatrao vjeru u istinu krajnjim ropstvom od kojeg svijet treba osloboditi, učinio je taj eksperiment na svoju štetu.” Jacques Maritain, Uvod u filozofiju (London: Longmans, Green i Co., 1930.), str.80.

7 Romano Amerio, Iota Unum (Kansas City: Sarto House, 1996.), str. 421.

8 Analiza Hamleta koja slijedi uzeta je iz ideja dr. Davida Whitea na konferenciji koju je održao bogoslovima na temu predstava 1999.

9 Čin II., Scena 2.