petak, 20. siječnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (I.)


Trpljenje! Ima li išta uzajamnije od ovog ljudskog zgoditka? Je li išta teže podnositi? Nije li, čak i za najsavršenijeg čovjeka, jedan ili drugi raspon trpljenja prava kušnja? Tko među nama ne treba utjehu? Koga ne treba barem unaprijed pripremiti?

U sljedećih petnaest razloga koji govore zašto Bog dopušta trpljenje, vjerujemo da će čitatelj naći svjetlo i utjehu, koji će Božjom milošću oduzeti trpljenju nešto od njegove gorčine i učiniti blagoslov od onoga što je vrlo često kamen spoticanja. 

Prvi razlog: Sudjelovanje u posljedicama istočnog grijeha

Od mnogih razloga zbog kojih morate patiti, prvi i glavni je ovaj: Kao Adamovo dijete i član velike ljudske obitelji, vi morate, poput ostalih ljudi, otrpjeti svoj dio bolnih posljedica istočnog grijeha.

Čovjekovo izvorno nasljeđe

Da nije bilo istočnog grijeha, trpljenje ne bi bilo poznato među djecom čovječjom. Uvjeti života bili bi posve drugačiji od ovih kakvi su sada, jer bismo živjeli u stanju čarobne savršenosti u kojoj je Adam stvoren, savršenosti koja isključuje svako fizičko i moralno zlo djelotvornije nego što sjajne sunčeve zrake tjeraju tamu noći sa zemlje.

Ali u čemu bi se ta savršenost sastojala? Ona bi se na prvom mjestu sastojala u nasljeđivanju onoga što se naziva čista ljudska priroda. Time podrazumijevamo da bismo posjedovali sposobnosti naše duše – pamćenje, razumijevanje i slobodnu volju – udove, organe i osjetila našeg tijela, u onom stupnju cjelovitosti koja je nužna da nas učini onakvima kakvi smo stvoreni biti – razumna bića – sastavljena od duhovne duše i životinjskog tijela. Posjedovali bismo, bez ikakve mane ili nedostatka, sve kvalitete potrebne da nas učine savršenima u našem redu bivanja: oštar um, dobro pamćenje, snažnu volju i savršenstvo tjelesne forme, ljepotu, zdravlje i jedrinu. Posve bi izostali oni brojni nedostaci duše i tijela s kojima se sada mučimo zbog propadanja uzrokovanog grijehom.

Na drugom mjestu, bili bismo oplemenjeni nasljeđem koje je poznato kao savršenost naše nadnaravi. Kod našeg dolaska na svijet bila bi nam dodijeljena nadnaravna milost po kojoj bi nas Bog uzdigao visoko iznad razine puke prirode i usvojio kao Svoju najdražu djecu, s pravom i vlasništvom na beskrajno uživanje vječne slave u Nebu. Nakon što bismo živjeli u blaženstvu i radosti na ovoj zemlji onoliko koliko je Bog za nas odredio, prenio bi nas, bez da moramo iskusiti gorčinu smrti, u kraljevstvo koje je pripremljeno za nas kod stvaranja svijeta (Mt 25:34).

Na trećem mjestu, to uzdizanje u stanje nadnaravnog uključivalo bi darivanje brojim nadnaravnim nasljeđima koja tvore ono što se zove savršenstvom nadnaravnog. Posjedovali bismo opsežno znanje o naravnim i nadnaravnim istinama; bili bismo slobodni od neukosti i vjerojatnosti zabluđivanja u stjecanju znanja; bili bismo slobodni i od zle požude, jer bi naše sklonosti i takozvane strasti bile tako savršeno pod kontrolom naše volje da one ne bi bile buntovne niti bi nas nagonile da počinimo grijeh. Uz to posjedovali bismo dvije vrlo značajne kvalitete, jednu da ne bismo patili, odnosno bili bismo slobodni od svake vrste trpljenja, i drugu besmrtnosti ili slobode od bolnog mučenja umiranja. Bog je stvorio čovjeka besmrtnog i pravednog. On nije htio smrt.
Jednom riječju, bili bismo sretni nasljednici ogromnog skupa predivnih darova koje je Adam primio kod svog stvaranja i koje je posjedovao do onog trenutka kada je ispao iz milosti.

Posljedice našeg razbaštinjenja

Posljedice koje je proizvelo naše razbaštinjenje su sljedeće:
1. Potpuno smo lišeni cijelog nadnaravnog nasljeđa. Izgubili smo posvećujuću milost i s njom sinovstvo djece Božje, a i pravo i naslov na Nebo. Više nismo voljena djeca Božja, mi smo djeca gnjeva i prognanici iz našeg doma na Nebu. Bez otkupljujuće milosti Isusa Krista, Nebo bi ostalo zauvijek zatvoreno pred nama.

2. Mi smo također posve izgubili nadnaravno nasljeđe – našu slobodu od neukosti, požude, patnje i smrti. Naš razum postao je zamućen; naša volja jako oslabljena, a naše strasti postale su burne i buntovničke; teško patimo od bolesti i raznih oboljenja, od nedaća, nesreća i katastrofa, gladi i ratova; mi moramo podnositi prirodne posljedice naših vlastitih grijeha i grijeha drugih, poput neljubaznosti, mržnje, prijevare, nepravde, tlačenja, okrutnosti i slično. I na kraju, moramo iskusiti smrt. „I kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, a po tom sud.“ (Heb 9:27)

3. Dok nismo zaradili gubitak darova čiste prirode, budući da su oni nužni za naše postojanje kao ljudskih bića, mi smo svejedno podnijeli znatno propadanje u njima. Naše prirodne sposobnosti vrlo su narušene. Naš razum izgubio je svoju prijašnju oštrinu i širinu percepcije; razum je postao zamućen i sklon svakoj vrsti zablude; volja je tako oslabljena da je postala igračka strasti, koje su, kao pobunjeni robovi, preuzeli vlast nad onime čime su prije vladali razum i volja. Kao posljedica, one nas stalno tjeraju da posežemo za svakom vrstom grješnih prijestupa.

4. Zadnja posljedica našeg razbaštinjenja može se sažeti ovako: ostavljeni sami sebi i bez pomoći milosti, naginjemo grijehu toliko prirodno kao što kamen privlači zemlja svojom gravitacijom, kao što barku nizvodno nosi jaka struja. Grijeh je smrtonosan otrov jednako i za dušu i za tijelo. On stalno proizvodi duhovnu i fizičku propast. Naravno da je uz pomoć milosti moguće oduprijeti se privlačnosti grijeha; ali veći broj ljudi odbacuje tu pomoć od Boga, kriminal i poroci neizbježno cvatu, izravno proizvodeći tužne okolnosti kojima posvuda svjedočimo. Riječima proroka Hošee: „Jer u zemlji nema više vjernosti, nema pobožnosti, nema spoznaje Boga. Kriva kletva i laž, umorstvo, krađa i preljubočinstvo vladaju. Krvavo se djelo reda za krvavim djelom.“ (Hoš 4:1-2)
Tako je svaka vrsta zla koja nanose bol čovječanstvu uvedena u svijet istočnim grijehom.

Jedna ilustracija iz života poslužit će da vidimo istinu istočnog grijeha i da bolje razumijemo njegove posljedice. Zamislite multimilijunaša, oca sretne obitelji s nekoliko djece. Dok god se pažljivo brine o svojim poslovima, njegova djeca imaju sve što mogu poželjeti da ih čini sretnima. Oni ne znaju ništa o siromaštvu, potrebi, oskudici ili gladovanju. Njihove potrebe su zbrinute, o njihovom zdravlju se nježno brine, i ništa se ne štedi za njihovo dobro obrazovanje. Kada otac umre, svaki od njih će naslijediti određeni dio očevog bogatstva, u kreposti prava nasljeđivanja.

Ali ako taj čovjek postane pijanica i nesmotren kockar, on će ubrzo izgubiti sve što posjeduje, čak i svoj dom i imanje – on je upropašten čovjek, sveden na prosjaka i neimaštinu, prisiljen živjeti u ubožnici.

Međutim, takvo kriminalno ponašanje ne uključuje samo njega, koji sam snosi krivicu, već i njegovu djecu, koja su posve nevina zbog pogrešaka svog oca. Jednom su bili sretni u posjedovanju svega potrebnog za ugodan život i iznad svega, imala su puno pravo jednog dana naslijediti očevo veliko bogatstvo, zajedno s njegovim cijenjenim imenom i društvenim ugledom; sada su i oni prisiljeni na bijedu i siromaštvo, njihove nade u svijetlu budućnost su grubo uništene, a umjesto velikog bogatstva osuđeni su na oskudicu, neimaštinu i druge patnje. Iako su slobodni od krivice, ipak će biti dirnuti na najbolniji i najintimniji način neopravdanom budalaštinom svog oca. Iako ni na koji način nisu utjecali na grješno ponašanje svog oca, moraju trpjeti kao da su ona kriva, a ne on, što je spiskan njihov imetak.

Na isti način smo i mi sada podložni tužnim posljedicama gubitka našeg nadnaravnog nasljeđa u koje nas je Adam upleo svojim grijehom neposluha. Rođeni smo na ovaj svijet u stanju razbaštinjenosti, lišeni svih tih divnih darova i kvaliteta koji su za nas pripremljeni od početka. Poput nesretne djece upropaštenog milijunaša, mi nosimo nevolje života kao da smo mi, a ne naši prvi roditelji, pravi prijestupnici. 

To je prvi i glavni razlog zašto je trpljenje svake vrste došlo brzo i u velikom broju u naše živote.

Ali ovdje moramo dodati još jedno promišljanje koje će služiti kao utjeha usred naših kušnji. Zahvaljujući beskrajnoj mudrosti i dobroti Božjoj, naše sadašnje stanje, iako je bez sumnje žalosno, nije nikako beznadno kao što to izgleda na prvi pogled. U svjetlu koje naša sveta vjera obasjava na tu temu, na stanje trpljenja gleda se kao na stanje velikog blagoslova i neograničenih mogućnosti kako povećati našu slavu na Nebu. Božanska Mudrost dosjetila se najdivnijeg načina kako izvući neizmjerno dobro od tako velikog zla. „O felix culpa – sretnog li Adamovog grijeha, koji nam je zaslužio tako divnog Otkupitelja!“ je himna zahvalnosti i radosti koja odjekuje u našim crkvama na Veliku subotu. A zašto? Jer je Isus Krist prinio dostojnu naknadu za Adamov grijeh i sada nam nudi obilnu zalihu Svoje otkupljujuće i spasenjske milosti koja više nego zadovoljava za gubitak našeg izvornog nasljeđa. Istina, ta milost ne obnavlja raj koji je jednom postojao na zemlji, niti ne uklanja iz naših života zla i nesreće koje izviru iz istočnog grijeha; ali ona čini nešto što je konačno beskrajno bolje i vrednije za nas – ona nas osposobljava da podnesemo sve patnje sa strpljenjem i rezignacijom, da ih posvetimo ujedinjujući ih s gorkom mukom i smrću našeg Gospodina, pretvarajući ih u izvore bogatih nadnaravnih zasluga, koje će zauzvrat nama osigurati u Nebu prijestolje puno slavnije i uzvišenije nego da nije bilo Adamovog pada iz stanja izvorne savršenosti.

Ali čuje se prigovor: „Ako je Bog unaprijed znao za fatalne posljedice istočnog grijeha, zašto nije spriječio Adama da počini taj grijeh?“ ili: „Zašto Bog sada ne spriječi grijeh?“ ili još: „Zašto On ne spriječi pokvarene osobe koje nanose patnju nevinima?“ Na te prigovore mogu samo odgovoriti: 
Bog je stvorio čovjeka slobodnog. 
Najplemenitija sposobnost koju čovjek posjeduje je njegova slobodna volja. U korištenje te sposobnosti Bog se ni na koji način ne upliće. Svako uplitanje bi značilo ograničavanje, lišavanje slobodne volje, barem djelomično. To bi zauzvrat značilo da čovjek nije odgovoran za svoja moralna djela. Uplitanje u njegovu slobodnu volju također bi uklonilo zasluge i krivnje; nagradu za dobra djela i kaznu za zla djela. 

Čovjek je posve prepušten svom vlastitom savjetu – savršeno slobodan da izabere između dobra i zla, poslušnosti i neposlušnosti, kreposti i poroka, Neba i pakla. Što god on izabere bit će njegovo nasljeđe. U cjeloživotnoj borbi protiv sila zla – đavla, svijeta i tijela, čovjek ima na svom raspolaganju moćnu pomoć Božanske milosti, s čijom pravilnom upotrebom može izbjegavati grijeh i činiti dobro; ali Bog ga ni na koji način ne može prisiliti da koristi tu milost, ili da djeluje na ovaj način umjesto na onaj.

Mnogi zloupotrebljavaju tu plemenitu sposobnost čineći ono za što znaju da je zabranjeno i grješno i tako postaju autori patnje i za sebe i za svoje bližnje. Bog to ne želi, ali On to dopušta. U međuvremenu, Njegova beskrajna mudrost i Očeva providnost usmjeravaju čak i grješna djela ljudi za unapređenje dobrobiti i spasenje Njegovih odabranih, kao što i je On okrenuo zlobu i neprijateljstvo Židova protiv našeg Gospodina u postizanje otkupljenja čovjeka od grijeha i pakla.


Zašto moram trpjeti? Knjiga svjetla i utjehe - p. F. J. Remler, C.M. str. 9.- 13.

Nema komentara:

Objavi komentar