subota, 8. travnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (V.)


Vremenita kazna za naše grijehe

Peti razlog zašto moraš trpjeti je ovaj: počinio si mnoge grijehe i stoga si stekao veliki dug vremenite kazne. Moraš vratiti taj dug ili ovdje ili poslije – ovdje, tako što ćeš činiti dobrovoljna djela pokore ili podnoseći trpljenje koje ti Bog šalje ili dopušta da ti dođe: poslije, podnoseći patnju čistilišta.

Vidjeli smo da veliki dio jada kojega čovjek podnosi nanosi ili uzokuje sam sebi. Ali osim toga što smo krivi kada dopustimo da dođe do tog stanja, postoje mnoge teške patnje čiji su uzroci izvan čovjekove kontrole. Od kojih nema bijega, kao što nema niti od same smrti. Takve su neizbježne nezgode ili katastrofe, zarazne bolesti i epidemije, oluje, potresi i ratovi, kao i one koje imaju svoj izvor u sebičnosti, neljubaznosti, neprijateljstvu, nepravdi i okrutnosti koje iskusimo na svojim leđima u kontaktu sa svojim kolegama. Što je s tim patnjama?

Za mnoge, ako ne sve, možemo reći da su poslane ili barem dopuštene zbog vremenite kazne za naše grijehe. Da bi to razjasnili, moramo reći nekoliko riječi o prirodi kazne koju zaslužujemo grijesima. Svaki grijeh, pa čak i najmanji, uključuje dvije stvari: krivicu i kaznu. Pod krivicom mi shvaćamo uvredu ili prekršaj protiv Boga koji su sadržani u tom grijehu; a pod kaznom mislimo na zadovoljštinu ili naknadu koja se za njih mora dati. Ta kazna je dvostruka, vječna i vremenita. U slučaju smrtnog grijeha, ona je i vječna i vremenita; dok je u slučaju lakog grijeha ona samo vremenita.

Vječna kazna sastoji se od osude grješnika na vječnu patnju pakla; odnosno, svatko tko umre s neoproštenim smrtnim grijehom na svojoj duši je osuđen da vječno trpi u "paklu, u ognju neugasivom, gdje crv(savjesti) njihov ne umire, i oganj se ne gasi."(Marko 9,43-44). Ta kazna, međutim, nije ista za sve smrtne grijehe, već se razlikuje u stupnju i intenzitetu prema posebnoj zloći koja pripada svakom grijehu posebno.

Vremenita kazna sastoji se u tome da se kazna mora podnijeti kraće ili dulje vremensko razdoblje, ili u ovome životu ili u čistilištu. U ovome životu, sastoji se od različitih vremenskih nevolja koje nas redovito snalaze poput siromaštva, bolesti i progona i dobrovoljnih djela pokore; dok se u sljedećem sastoji od patnje koja se podnosi u čistilištu.

Kad god se smrtni grijeh oprašta u dobroj ispovijedi ili činu savršenog kajanja, i krivnja i vječna kazna za grijeh su posve oproštene; također kada se oprašta laki grijeh, krivica je odstranjena. Ali vremenita kazna, i za smrtni i laki grijeh, otpušta se svaki put samo u onoj mjeri kakva je dispozicija raskajanog grješnika. Ako je njegovo kajanje savršeno i vrlo snažno, možda uspije poništiti odjednom cijeli dug kao što je bez sumnje bio slučaj sa sv. Marijom Magdalenom kada je klekla pred Isusove noge i pustila svoje suze savršenog kajanja; ali ako je njegovo kajanje samo nesavršeno, onda će se postići samo onoliko oprosta kazne koliki je stupanj njegovog kajanja. Dakle, koji god dio vremenite kazne nije otpušten u vrijeme kada se grijeh oprašta mora biti odrađen kasnije, bilo u ovom životu pokorničkim djelima ili kasnije podnoseći kazne u čistilištu.

Primjena ovih istina

Sada kada znaš ove istine, prouči svoju grješnost u prošlosti. Jesi li ikada pokušao razmisliti o tome kako je cijeli iznos vremenite kazne koju duguješ možda puno veći nego što misliš? A to je iz dva razloga: kao prvo, jer svaki grijeh koji počiniš vuče za sobom svoju odgovarajuću kaznu; a drugo, jer si možda kriv za veliki broj grijeha. Što se tiče prvog, moraš znati da kazna slijedi grijeh nužno kao što sijena slijedi neki predmet na suncu. Zrno prašine, sićušna vlas, olovka, drvo, kuća, planina, sve to baca sjenu određene veličine. Tako i svaki grijeh, od najmanje nesavršenosti do najgnjusnijeg zločina koji čovjek može počiniti, zavrjeđuje kaznu koja točno odgovara stupnju njegove zlobe.

Koliko je velika kazna u svakom slučaju ne možemo znati; to je Božja tajna. Ali ovoliko znamo, da je u slučaju smrtnog grijeha ona jako velika, kao i u slučaju onih lakih grijeha koji su toliko blizu granice između lakog i smrtnog grijeha da niti najučeniiji teolozi ne mogu odlučiti je li on još uvijek laki grijeh ili je prešao granicu i postao smrtni.

Što se tiče drugog razloga, gore navedenog, tvoj ukupni dug vremenite kazne može biti strašno velik zbog velikog broja smrtnih i lakih grijeha koje si možda počinio. Da bi se uvjerio u to, sjedni i nepristrano pregledaj svoj prošli život. Nemoj ustuknuti od istraživačkog preispitivanja pravog stanja svoje duše. To neće biti ugodan zadatak, ali on će biti vrlo koristan. Možda čak i vrlo potreban. Pomoći će ti vidjeti samoga sebe kakav zaista jesi pred posve svetim Bogom, kojeg ne možeš zavarati, čak iako se možda dovoljno dugo zavaravaš o pravom stanju svoje duše. Takvo ispitivanje omogućit će ti da preduhitriš užase svog suda nakon smrti tako što će ti omogućiti da popraviš ono što više ne bi mogao popraviti tada.

Pokušaj se prisjetiti svih smrtnih grijeha koje si počinio od kada si došao do upotrebe razuma. Na kolike si načine teško griješio u mislima, željama, riječima, djelu i propuštanju dužnosti? Zar nisi nikada propustio Misu na obvezne dane, jeo meso u zabranjene dane, ili radio nepotrebno na dan Gospodnji? Nisi li nikad povrijedio bližnjega kao osobu, njegovu imovinu ili dobro ime? Nisi li nikad bio kriv za ozbiljnu mržnju, neprijateljstvo, osvetu, ili klevetu i ogovaranje? Nisi li nikad počinio grijehe nečistoće u mislima, mašti, žudnji, pogledu, govoru, čitanju štiva ili djelu, sam ili sa drugima? Ako si ikad bio kriv za neke od ovih grijeha, onda moraš znati da upravo u ovaj trenutak dug vremenite kazne može biti tražen od tebe.

Zatim pokušaj pobrojati sve lake grijehe koje si do sada počinio. Vidjet ćeš da su tako brojni da nadilaze broj lasi na tvojoj glavi. Postoje bezbrojne molitve koje si zanemario reći i one koje si izgovorio s dobrovoljnom rastresenošću; postoje bezbrojna djela neljubaznosti, zavisti, ljubomore, mržnje i besmislene osvete; tvoji grijesi grješnog ogovaranja, tračanja i klevete; neprimjerenih riječi i razgovora; neposlušnosti, taštine, oholosti i prezira prema drugima; a tek svi oni brojni mali grijesi neodvojivi od mekušastog, sebičnog, svjetovnog života bez mrtvljenja koji si vodio. Uz to, tu su svi oni neuspjesi za koje nisi svjestan, ali za koje ćeš svejedno dati račun jer proizlaze iz tvoje nespremnosti da Bogu savršeno služiš kako On to zahtjeva od tebe. Kako bi se iznenadio i užasnuo kada bi vidio svoju dušu kakva je u Božjim očima!

Možda bi bilo prikladno sada s ovim povezati i skrenuti pažnju na grijehe misli, želje i mašte. Ljudi često misle da ne počinjaju grijeh ako baš ne učine nešto zabranjeno ili ne propuste neku dužnost koja se od njih zahtjeva. Istina je da svaki grijeh čovjek prvo počinja u mislima ili želji. Onaj koji se namjerno zadržava na grješnim stvarima, animira, na primjer, nečiste misli ili želje, ili misli mržnje i osvete, kriv je za grijeh isti tren kada da svoje odobrenje za te zabranjene stvari. Samo vanjsko djelovanje nije potrebno. „Svaki, koji pogleda na ženu požudno, već je u srcu svojemu učinio s njom preljub.“ (Matej 5, 28) Puno više grijeha počinjeno je mislima i željom nego djelovanjem i propustom. Stoga pred ljudima se neki čovjek može činiti vrijedan poštovanja, dok je pred Bogom pravi utopljenik zlobe.

Tvoja savjest nalikuje nekorištenoj mračnoj sobi. Dok god ne pustiš svjetlo, ne možeš vidjeti je li ona čista ili prašnjava. Ali onaj tren kada rastvoriš zastore i pustiš sjajnu sunčevu svjetlost unutra, iznenađen si kako su pod i namještaj prekriveni debelim slojem prašine pa čak da je i zrak ispunjen mnoštvom čestica prašine. To je prava slika tvoje duše. Ako se nikad nisi temeljito pregledao, možda zamišljaš kako si poprilično bezgrješan, a možda si čak i potajno čestitaš kako nisi „poput ostalih ljudi“, pun grijeha i mana; ali ako temeljito proučiš svoju savjest pod sjajnim svjetlom Božje milosti, uznemirit ćeš se pred onim što će se naći pred tvojim očima. Kao da broj tvojih grijeha nadilazi broj čestica prašine u sobi koja nije pospremana tjednima.
Istina, nadaš se da su svi tvoji smrtni i brojni laki grijesi oprošteni. Uzet ćemo u obzir da jesu. Ali i onda se moraš sjetiti da oproštenje ne znači nužno i brisanje njihove vremenite kazne. To ovisi, kao što smo vidjeli, o savršenosti tvojeg kajanja i količini pokore koju si izvršio. Dakle jesi li se ikada savršeno pokajao? I koliko si pokore izvršio? Jesi li učinio dovoljno pokore da zadovoljiš za sve svoje grijehe? Ili zar se radije nisi zadovoljio s površnim i na brzinu izmoljenih nekoliko molitava koje su ti naložene u ispovjedaonici? Stoga, možda te još uvijek čeka stari neisplaćeni dug na tvom računu.

Gledajući te istine, možeš li se još pretvarati da si iznenađen što Bog dozvoljava razne patnje da ti dođu sa svrhom da te potaknu da shvatiš da si svojim grijesima kriv za veliku nezahvalnost i nepoštovanje prema Njemu? Možeš li opravdano očekivati da ćeš uživati privilegij, ovako kako je, da Ga slobodno vrijeđaš svojim grijesima? Treba li On strpljivo stajati, trpjeti tvoje uvrijede i dozvoliti da prođeš nekažnjeno? Može li biti da tražiš izuzeće koje nije dano niti svecima? Zar nije i Mojsije bio kažnjen za svoj grijeh sumnje tako što mu nije dopušteno da uđe u Obećanu zemlju? Nije li David pretrpio gubitak svog najdražeg sina kao kaznu za svoj grijeh preljuba i osvete? A nije li Zaharija, otac sv. Ivana Krstitelja, bio nijem skoro godinu dana jer je sumnjao u riječ anđela koji mu je najavio rođenje preteče?

Ne, pravda zahtjeva da iskusiš barem neki dio vremenite kazne koju si zaslužio svojim grijesima, posebno ako si zanemario prinijeti Bogu zadovoljštinu dobrovoljnih djela pokore.


(Zašto moram trpjeti? Knjiga svjetla i utjehe - vlč. F. J. Remler, C.M. str. 27.-32.)

Nema komentara:

Objavi komentar