nedjelja, 4. lipnja 2017.

Što je neokonzervativizam?


Po nastanku prosvjetiteljstva i izbijanju francuske revolucije – koju je slijedio niz revolucija utemeljenih na prosvjetiteljsko-racionalističkim zasadama, Crkva se našla pred izazovima kakve dotad još nije doživjela. Dok su povijest Crkve obilježila brojna krivovjerja, ona su ipak uvijek nastajala iz čovjekovih pojedinačnih krivih svjetonazora. No ovdje se Crkva po prvi puta susreće s jednim cjelovitim heretičnim sustavom koji ima jedno jasno temeljno polazište – a to je svrgavanje Boga s njegovog prijestolja kao svemogućeg Stvoritelja i Svedržitelja. Čovjek se proglašava dostatnim samime sebi; proglašava božanstvom svoj razum, a za Boga – prema masonskom nauku (nastalom iz tzv. prosvjetiteljstva) ima mjesta samo kao prvog pokretača koji se dalje ne miješa u tijek povijesti i koji je čovjekovom razumu nedostupan. Iz tog sustava razvija se cijeli sklop krivovjernih nauka koji udaraju na svako područje kršćanskog nauka i žele ga obezglaviti tako da Crkva upije duh vremena i bude podložena ovom nauku 'novog doba'. Taj duh širi se po cijelome tadašnjem društvu i želi ući u sve njegove pore. Dio tog društva je i Crkva te postaje upravo jedan od glavnih ciljeva i najvećih izazova revolucionara kako svoje ideje infiltrirati u Crkvu.

Katolički nauk se sve do novijeg doba nikad nije određivao pojmovima konzervativnog ili liberalnog. Katoličanstvo je uvijek bilo naprosto to – katolička vjera koja potječe od apostola i otaca i koju je Crkva čuvala kroz vjekove. Sada situacija postaje drukčijom. Prodorom ovog revolucionarnog, bezbožničkog duha u Crkvu – koji počinje svoje jasne tragove ostavljati početkom 19. stoljeća, katoličanstvo se naspram racionalizma definira kao konzervativno. To upravo u suprotnosti s revolucionarnom ideologijom koja je zapravo liberalizam – izdizanje čovjekove slobode i njegovo oslobađanje od objektivnih vjerskih i moralnih normi. Čovjek je pozvan vjerovati u štogod želi i živjeti kako želi jer objektivne istine nema. On je slobodan da tu istinu sam sebi otkrije i izgradi jer ona nije objektivna, nego subjektivna. Katoličanstvo se u reakciju na ovu modernu herezu postavlja u smislu konzervativnog elementa – pozivajući na očuvanje svojeg vjekovnog nauka i tradicije, jer samo u njemu se nalazi objektivna istina koja oslobađa, spašava i vodi vječnom životu.


Proporcionalno sve većem prodoru i širenju ovog revolucionanog i liberalnog duha u Crkvi, oznaka konzervativnog počinje se od istih liberalnih elemenata označavati kao nešto pejorativno te se, malo-pomalo, vrlo suptilno, kao takva i servira općoj katoličkoj masi pozivajući pod vrlo vješto formuliranim frazama na duh reformi i promjena koje će kroz praksu i vrlo vješto oblikovane formule, dovesti do promjena u vjerskim shvaćanjima. Ta tendencija dobiva svoj vrhunac na Drugom vatikanskom saboru i u događanjima oko njega i nakon njega, gdje se kroz vrlo profinjene revolucionarne reforme provodi prava revolucija u vjeri i moralu. Ono konzervativno dobiva svoj definitivno pejorativni predznak te postaje toljagom kojom će se lupati po glavama onih koji 'pripadaju prošlosti', kojoj navodno povratka više nema. Kao eklatantne primjere možemo navesti težnju za tradicionalnom latinskom Misom, za poučavanjem tradicionalnog katekizma, pozivanje na odredbe i dogme Tridentskog ili Prvog vatikanskog sabora, na odredbe crkvenog zakonika. Sve su to koncilski revolucionari – u nedostatku argumenata, ideološki diskreditirali etiketama nazadnosti, zaostalosti, zahrđale konzervativnosti koju je vrijeme pregazilo.

No ipak, u modernističkom sustavu konzervativnost nije suvišna. Sv. Pio X. opisuje nam u svojoj okružnici Pascendi na koji način funkcionira modernistički proces:

,,Stoga kada se modernistička misao dublje pronikne, mora se reći kako se evolucija predstavlja kao određeni rezultat dviju snaga koje se bore, od kojih je jedna progresivna, a druga konzervativna. Konzervativna snaga stoji u Crkvi i sastoji se u tradiciji. Ona vrši ulogu koja je vlastita vjerskom autoritetu, i to kako po pravu, budući da je svakom autoritetu prirođeno što je čvršće moguće prianjati uz tradiciju, tako i stvarno, jer uzdignuta iznad životnih prilika malo ili uopće ne osjeća poticaje koji potiču na napredak. Nasuprot tome snaga koja, odgovarajući na potrebe, vuče prema napredovanju, počiva i djeluje u svijesti pojedinaca, nadasve u onima koji su, kao što kažu, u prisnijem dodiru sa životom... Kao neka vrsta kompromisa između dviju snaga, s jedne strane konzervativne a s druge progresivne, to jest između autoriteta i individualne svijesti, javljaju se preobrazbe i napreci. Individualne svijesti, odnosno neke od njih, vrše pritisak na kolektivnu svijest, a ova pak na autoritet, te ga prisiljava na kapitulaciju i da se drži pogodbe. (br. 27)

Jedno od njegovih temeljnih odrednica je evolucionizam istine – ono što je jučer vrijedilo, danas više nije relevantno i ustupa mjesto 'novim shvaćanjima' koja su liberalna i njima suprotna. Za modernista je dakle logika povijesnog razvoja takva da se napredak događa postupnim procesom hoda prema sve većem prihvaćanju liberalističkog nauka. Uzmimo sasvim jasan primjer iz područja morala. Za vrijeme Pavla VI. revolucionari su pokrenuli svoju agendu za ozakonjenjem kontracepcije. Čini se da u tome na službenoj razini nisu uspjeli (jer papa ne može svojim autoritetom proglasiti krivovjerni nauk), ali su na praktičnoj doživjeli puni podvig. Pomoću kolegijalizma po kojemu su stvoreni paralelni autoriteti biskupskih konferencija koje se u praksi pokazuju de facto autonomnima, papinski je autoritet efektivno paraliziran te si je svaka mjesna ili 'nacionalna Crkva' mogla krojiti politiku prema svojoj volji. Primjene autoriteta s najviše razine nije bilo te se posvuda širilo ili toleriralo bezakonje koje se s vremenom u glavama katolika nametnulo kao nešto samorazumljivo i neizbježno. Danas ne možemo čuti glasove koji bi ustali protiv toga i možemo reći da su modernisti uspjeli – iz sukoba konzervativne i liberalne struje izašao je praktični rezultat da je za prosječnog katolika kontracepcija postala nešto normalno i prihvatljivo. No za vrijeme pape Franje krenulo se korak dalje. Dok je nekad bila glavna bitka oko kontracepcije, sada se postavlja novo pitanje, a to je razvod i izvanbračne zajednice. Za vrijeme Pavla VI. bilo je van pameti ikome uopće išta spomenuti o tome pitanju jer je tu katolički stav bio samorazumljiv, ali sada su se stvorili uvjeti da se o tome raspravlja i da se može dovesti u pitanje. Opet imamo borbu između liberala i konzervativaca, a kompromisni rezultat će otvoriti prostor za neka nova preispitivanja katoličkog nauka, primjerice o homoseksualnosti, svećeničkom celibatu, đakonisama i sl. I tako u nedogled u jednom razvidnom evolucionističkom procesu koji vodi prema sve većem udaljavanju od katoličke vjere i prihvaćanju liberalizma.

U svemu tome moramo dobro razmotriti ulogu one konzervativne struje, koja nakon koncila više definitivno nije jednaka onom zdravom konzervativizmu koji je u borbi protiv liberalizma bio naprosto sinonim za katoličanstvo. Iz svega prethodno rečenoga je sasvim jasno kakav je taj 'novi ili neo- konzervativizam'. To je zapravo revolucionarni ili modernistički konzervativizam koji je sastavni čimbenik evolucionističke revolucije koju vode modernisti prema načelima koja je prokazao sv. Pio X. Pokažimo to na očitim primjerima.

1. Novi red Mise. Za tradicionalnog katolika (,,starog konzervativca“) novi je red Mise neprihvatljiv iz razloga što se protivi katoličkom nauku koji zabranjuje radikalno mijenjanje obreda u skladu s nekatoličkim obredima. Za ,,novog konzervativca“ (neki tradicionalni komentatori nazivaju ih i ,,novokatolicima“) je Novus ordo prihvatljiv zato što ga je prihvatio papa i svi biskupi i zato što se služi po cijelome svijetu, a on se zalaže samo za konzervativno tumačenje tog istog obreda – primjerice da se svećenik strogo drži rubrika (koje su ipak tako formulirane da je jasno da proizlaze iz liberalnog duha) i da se drže određeni tradicionalni elementi poput primanja pričesti na jezik i klečeći, okrenutosti prema oltaru, promicanje latinskoga itd., dok obred u sebi nije sporan i treba ga prihvatiti.


2. Drugi vatikanski sabor. Ista stvar – za neokonzervatvice sam sabor po sebi nije sporan, nego su sporna njegova liberalna tumačenja, opet iz razloga što ga je prihvatio papa, biskupi i većina katolika. Tradicionalni katolik u njemu uviđa kontradikcije u pojedinim izjavama s tradicionalnim naukom, dok ih neokonzervativac pokušava na svaki način – umjetno i usiljeno, uskladiti s tradicionalnim naukom, unatoč očitim priznanjima onih koji su sami stvarali taj sabor da to nije moguće. To u konačnici vodi do toga da neokonzervativac prihvaća zablude koje su izričito sadržane ili insinuirane u koncilskim tekstovima. Očiti je primjer vjerska sloboda gdje se neokonzervativci jasno zalažu za nauk o indiferentističkim državama iz prozirnih razloga koje su tradicionalni autori već davno opovrgli. Isto vrijedi i za ekumenizam gdje iako neokonzervativci ne idu tako daleko kao izričiti modernisti, opet prihvaćaju nešto 'umjereno' iz njihovih zabluda, poput primjerice samih molitvenih susreta s nekatolicima u kojima oni bez pridržaja sudjeluju, pa različitih drugih ekumenskih inicijativa, a time se polako i prihvaća hereza da je moguće pronaći spasenje u drugim religijama ako je netko 'dobar čovjek'. Isto prihvaćanje zabluda vrijedi i za pojam Mise koji proizlazi iz novoga obreda gdje se Misa više ne definira kao prvenstveno i isključivo žrtva, nego kao gozba.

3. 'Nova evangelizacija' s pripadajućim 'pokretima' i 'karizmama'. Ne treba duljiti da za neokonzervativce generalno karizmatski pokret nije uopće sporan i da u njemu nemaju problema sudjelovati. Za očiti dokaz možemo pogledati primjer poznatog neokonzervativnog učilišta Steubenville gdje se karizmatski susreti održavaju redovito (usporedno s tradicionalnom latinskom Misom!). Neokonzervativci su generalno pozitivni i o ukazanjima i porukama karizmatskog i sentimentalnog tipa poput Međugorja, zatim o raznim očitim modernističkim pokretima poput neokatekumena, fokolarina, kursilja itd. Treba doduše reći da pojedinci ili skupine mogu biti kritične o konkretnom pokretu ili zajednici, ali je opći neokonzervativni stav da sve ono što se danas u Crkvi prihvaća od strane pape i biskupa, nije sporno i treba prihvatiti.

Iz svega toga možemo iščitati glavne zasade ,,novog konzervativizma“. Tradicionalni katolički nauk (,,stari konzervativizam“) temelji se sasvim jasno na vjernosti izvorima objave – sv. Pismu, Predaji i Učiteljstvu koje je od Boga postavljeni, autoritativni tumač i izlagatelj izvora objave. Neokonzervativizam se pak temelji na nečemu drugome. Za njega nije prvo mjerilo istine vjernost vjekovnom Učiteljstvu Crkve (koje obvezuje sve kasnije naraštaje, uključujući i samog vrhovnog pastira – papu), nego duhu vremena u Crkvi – onim neobvezujućim izričajima i općem mentalitetu koji u stvarnosti stoji u suprotnosti s vjekovnim i obvezujućim naukom Crkve. Zato je glavna postavka neokonzervativizma slijepa poslušnost – krivi i nekatolički pojam koji poslušnost lišava njezinog sadržaja i pretvara je u pojam autokratske i totalitarne podložnosti.

Treba nam biti jasan katolički nauk o poslušnosti. Bezuvjetnu poslušnost dugujemo samo Bogu koji je jedini savršen te ne može ni u čemu od nas tražiti nešto zlo ili nas uvesti u zabludu. Čovjek je pak, kao što dobro znamo, pogrešiv i može upasti u zabludu. To vrijedi i za crkvene pastire u onom opsegu u kojemu njihovi iskazi nisu zaštićeni karizmom nezabludivosti, koja vrijedi samo za slučajeve kada papa proglašava svojim autoritetom jedan vjerski nauk kao konačni ili kada to čini opći crkveni sabor, a tu odredbu potvrdi papa, ili biskupi po svemu svijetu u jedinstvu s papom koji jednodušno izričito naučavaju katolički nauk kao od Boga objavljeni. U svim drugim slučajevima papa i biskupi nisu nezabludivi i mogu usred ljudske slabosti naučavati ili činiti ono što nije u skladu s Božjim zakonom. U tom slučaju, kada postoji očita opasnost za vjeru, svaki se vjernik ima pravo i dužnost suprotstaviti, upravo iz poslušnosti prema Bogu čiji je autoritet viši i čiji nas zakon bezuvjetno obvezuje kada bi pastiri govorili ili činili ono što je njemu protivno.


Tako neokonzervativci iz ovog shvaćanja opravdavaju sve čine i izjave postkoncilskih papa i biskupa, iako je manifestno očito da su u suprotnosti s katoličkim naukom. Kao primjer možemo uzeti bilo koji ekumenski susret (poput onog najskandaloznijeg u Asizu) koji bi svaki pretkoncilski papa promptno osudio, no neokonzervativci pronalaze kojekakve iracionalne razloge da ih opravdaju, ili barem čine to prešutno. Oni opravdavaju pod istim izlikama i novi red Mise, iako ga je odmah prokazao sam poglavar sv. Oficija, kardinal Ottaviani.

Primjeri idola ili omiljenih postkoncilskih figura za neokonzervativce su pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., zbog njihove navodne konzervativnosti – jer su doista istupali protiv progresivista u moralnim pitanjima i branili katolički nauk, dok se pritom zaboravlja na koji su način iste favorizirali putem biskupskih ili kardinalskih imenovanja i kako su promicali pogubne modernističke ideje ekumenizma i vjerske slobode. Primjer neokonzervativnog ideala su određeni reformni potezi u liturgiji koje je poduzeo papa Benedikt XVI., poput promicanja celebracije ad orientem, uporabe latinskoga, primanja pričesti klečeći, dok se pritom zaboravlja kako to nisu bile obvezujuće odredbe, nego samo poticaji koji nisu imali nikakvog većeg učinka (i da se npr. sam papa Benedikt izjasnio da nema ničega intrinzično problematičnoga u pričesti na ruku). U novije se vrijeme – također zbog istupa u prilog moralnog nauka, hvali predstojnika Zbora za nauk vjere, kard. Müllera, kao primjera za obnovu Crkve po neokonzervativnim shvaćanjima, zaboravljajući pritom kako je prethodno u svojim djelima zastupao stavove koji spadaju u heretičnu kategoriju. Od zajednica se pak ne smije propustiti spomenuti najistaknutijeg neokonzervativnog orijaša Opus Dei koji ne samo da ne propušta promicati apoteozu svih postkoncilskih papa, nego se i efektivno bori protiv istinskih tradicionalista. Iako se u širem miljeu Opus doživljava kao prava konzervativna družba zbog svećenika u reverendi i kolaru i zbog promicanja što je moguće konzervativnijeg nauka, ta konzervativnost ima upravo granicu službenog prihvaćanja novotarija od strane papa i šireg dijela Crkve, koje potom postaju prihvaćene i u Opusu Dei.

U našem medijskom prostoru je vodeći neokonzervativni portal Bitno.net koji pod svaku cijenu brani svaki papin skandalozni ispad i promiče cjelovito neokonzervativnu idejnu matricu. Na istim zasadama djeluju i istaknuti društveni aktivisti poput udruge U ime obitelji koja se – pored svega onoga vrijednoga za katoličku stvar, zalaže i za Hrvatsku po načelima vjerske slobode II. vatikanskog te za liberalnu demokraciju (u kojoj će narod i dalje birati svoju propast kao što je to učinio na Veliki petak).

No Hrvatsku neće obnoviti zasade Drugog vatikanskog koje su efektivno pridonijele raskatoličavanju Južne Amerike i drugih zemalja, padu broja svećenika i redovnika i svih drugih relevantnih pokazatelja, nego samo beskompromisna vjernost tradicionalnom katoličkom nauku, bez ikakvih 'konzervativnih prilagođavanja' modernističkim zabludama koje u Crkvi puštaju sve veće korijene.

Nema komentara:

Objavi komentar