subota, 23. rujna 2017.

Kardinal Sarah: trebaju li tradicionalni katolici 'izaći iz geta' i koji je smisao 'reforme reforme'?


Nedavno je predstojnik Zbora za bogoštovlje, kardinal Robert Sarah, na predavanju povezanom s ovogodišnjom obljetnicom motuproprija Summorum Pontificum, dao zanimljiva razmišljanja o položaju tradicionalnih katolika u današnjoj crkvenoj situaciji, koja bi vrijedilo pomnije razmotriti. Prije svega valja istaknuti doprinos kardinala za poboljšanje klime naspram tradicionalnog obreda i vjernika koji su mu privrženi. Pozitivni stav prvoga čovjeka odgovornoga za bogoslužje prema tradicionalnom obredu svakako je vjetar u leđa za nastojanja svih tradicionalista oko promicanja drevnog rimskog obreda. No s druge strane treba ipak ući u dubinu stvari i vidjeti koji je točno stav kardinala Saraha prema tradicionalnom obredu. Budemo li iskreni, morat ćemo priznati da se tu ipak ne radi o onom isključivom opredjeljenju za tradicionalni obred gdje bi se njega smatralo superiornijim od nove Mise, a ovu defektnom. Naprotiv, kardinal Sarah je – kao što se jasno vidi iz dotičnog teksta – pobornik stava pape Benedikta izraženog u samome dokumentu Summorum pontificum, da su tradicionalni i novi obred dva oblika istoga obreda koji imaju istu doktrinarnu snagu. Već sama terminologija u kojoj se novu Misu naziva 'usus recentior' (suvremeniji oblik) rimskoga obreda upućuje na to. S tim se stavom svaki dosljedni i iskreni tradicionalist ne može složiti. U tom razmišljanju tradicionalnom obredu pripada samo vrijednost jedne karizme ili preferencije zbog kulturnih, estetskih ili duhovnih vrijednosti, a ne prvenstveno doktrinarnih razloga. Jer ako novoj Misi u doktrinarnom pogledu ništa ne nedostaje, onda ni nema pravoga razloga zašto bismo je trebali izbjegavati i pristajati isključivo na tradicionalnu Misu. U tom smislu su jasni i kardinalovi stavovi o novome obredu kojemu treba pristupiti u duhu 'reforme reforme' – učiniti ga što sličnijim tradicionalnoj Misi, u skladu s tezom pape Benedikta o 'međusobnom obogaćivanju' dvaju obreda.

Te pretpostavke moramo nužno imati na umu želimo li razmotriti poruke koje su istaknute kao glavne u dotičnom članku. Tada ćemo moći razumjeti kako kardinal zapravo promatra ulogu tradicionalnih katolika. Treba bez daljnjega istaknuti da tradicionalni katolici nisu neka 'podvrsta' katolika unutar različitih karizmi i duhovnosti (često devijantnih) unutar sustava suvremene, koncilske Crkve. Tradicionalni su katolici oni koji vjeruju i žive naprosto katolički, kao što su vjerovali i živjeli naši preci sve do Drugoga vatikanskoga sabora. Ipak, ovaj izraz upotrebljavamo – s pravom – iz dvaju razloga. Prvi je semantički, da bismo razlikovali katolike koji pristaju isključivo uz tradicionalni obred od onih koji pristaju uz novi obred Mise. A drugi je argumentativni, da bismo istaknuli superiornost tradicionalnog nauka i obreda nad novime i njegovu ekskluzivnost. Dok s jedne strane želimo izbjeći stavljanje znaka jednakosti između katolika privrženih tradicionalnome obredu i katolika privrženih novome, opet – razumije se – ne želimo ni tradicionalne katolike osobno uzdizati iznad drugih i katolike privržene novome obredu smatrati drugorazrednima. Naprotiv, i među tradicionalnim katolicima može biti – i ima – pojedinaca koji ne odgovaraju na Božji milosni poziv onako kako bi trebali i u tom smislu ne predstavljaju primjer i ne svjedoče vjeru kako bi trebali. Dok s druge strane, ima među katolicima koji pohađaju novi obred – što zbog nemogućnosti da imaju tradicionalni, što zbog toga da nisu imali mogućnosti doći do spoznaje o pravom stanju u Crkvi – onih koji doista uzorno žive i svjedoče svoju vjeru. No ključ je u načelnim razlozima, da je cijeli pristup i sustav utemeljen na Drugome vatikanskom saboru problematičan i defektan, te da su zbog njega mnogi vjernici u opasnosti da kompromitiraju svoju vjeru. Dok je tradicionalni obred moćno sredstvo za jačanje naše vjere i sigurna duhovna hrana. Iz toga razloga – ne omalovažavajući nikoga osobno, nego promatrajući isključivo doktrinarne razloge – ne možemo pristati na retoriku da se tradicionalne i moderne katolike 'trpa u isti koš'. I u tom smislu možemo reći da nije svejedno da se tradicionalni katolici 'pomiješaju' s modernima, kao što to kardinal sugerira.

Svakako – neupitno je – svi smo pozvani otvoriti se drugome i naviještati svoju vjeru svakome. Ne smijemo se 'getoizirati' i misliti da smo po automatizmu bolji od drugih samo ako pohađamo tradicionalnu Misu. Svatko se od nas treba osloboditi introvertiranosti i pokušati što je više približiti katoličku poruku svome bližnjemu. U tome moramo kardinalu dati potpuno pravo. No pritom ne možemo nimalo odstupati od cjelovitosti i ispravnosti sadržaja te poruke – što je sama temeljna postavka koncilskog, modernističkog pristupa – nego moramo vjeru prenositi cjelovitu i neokrnjenu, bez kompromisa.

Osvrnimo se i na neke kardinalove opaske o mogućoj i – prema njegovim riječima – poželjnoj reformi novog obreda Mise. Kardinal je već prije sugerirao da bi svećenici trebali služiti sv. Misu ad orientem – prema oltaru, te da bi umjesto novih molitava prikazanja (ofertorija), mogli u novom obredu uzeti tradicionalni ofertorij. To bi svakako bio jedan ogroman korak naprijed za popravljanje novoga obreda. Ovdje je kardinal otišao još dalje i sugerirao da bi svećenici mogli kanon (euharistijsku molitvu) moliti tihim glasom, kao što je to slučaj u tradicionalnomu obredu. Provede li se to u djelo, doći ćemo do jednoga neospornoga zaključka: radit će se o radikalnoj reformi novoga obreda, koji bi samim time izgubio svoj smisao. Tada će novi obred postati toliko sličan tradicionalnome da više neće postojati nikakav racionalni razlog zašto bi netko služio takvu inačicu novoga obreda, a ne tradicionalni obred. Dapače, to bi bila nužna reforma i jedini put ako bismo htjeli polaganim putem, korak po korak, de facto izbaciti iz uporabe novi obred i prijeći na tradicionalni. Jer novi obred može samo imati svoj smisao uza sve novotarije koje su u njega ugrađene – uza stol prema narodu, nove, protestantizirane i banalne euharistijske molitve i molitve ofertorija, narodni jezik koji otvara put brojnim improvizacijama, ukidanje tihoga kanona. Takve revolucionarne reforme bile su misao vodilja za stvaranje novoga obreda i one predstavljaju samu bit novoga obreda. Ukloni li se sve to, više neće biti nikakvih bitnih razloga za njegovo postojanje i svatko će morati zaključiti da nema nikakvoga razloga zašto služiti takvu 'reformiranu' inačicu novoga obreda, a ne prijeći na tradicionalni obred, u kojemu je sadržano još više tradicionalnih elemenata koji su sada ubačeni u novi obred. To bi bio program budućega, tradicionalnoga pape, koji će imati jasan cilj postupnog ukidanja novoga obreda i prijelaza na isključivo tradicionalni obred i molimo da taj plan što prije zaživi i ostvari se – jer samo je papa onaj koji će moći pokrenuti i provesti u djelo taj proces.

Nema komentara:

Objavi komentar