utorak, 17. srpnja 2018.

Svjedočanstvo sv. Tome Akvinskog o tradicionalnom obredu svete Mise


Često se ponavlja prigovor da su mnogi dijelovi tradicionalnoga obreda svete Mise nastali ili su se razvili u srednjemu vijeku, te da odgovaraju tadašnjemu mentalitetu; da u današnje vrijeme vlada sasvim drugi mentalitet, zbog toga treba promijeniti ili izostaviti obrede koji čovjeku XX. ili XXI. stoljeća više ništa ne govore, ili su čak smiješni.

Međutim, u svojoj Teološkoj sumi sveti Toma nam otkriva prigovore koji su se još u njegovu XIII. st. upućivali liturgijskim obredima, koji niti u srednjemu vijeku nisu odgovarali općenitome mentalitetu (usp. br. 5 i 6).

Možemo ustvrditi da takvi prigovori postoje otkada postoji kršćansko bogoslužje. Liturgijski su obredi uvijek čudni i smiješni onima koji ne vjeruju ili koji nisu dovoljno upućeni u vjeru. Stoga sv. Toma ovdje donosi tumačenje obreda, a ne traži njihovo dokidanje ili zamjenu »prikladnijima« ili »suvremenijima«.

Čitatelj koji dobro poznaje tradicionalni obred svete Mise moći će s divljenjem zaključiti da sveti Toma prije sedam stoljeća opisuje obred koji je do najsitnijih pojedinosti istovjetan onome koji se u Rimskome misalu nalazi sve do 1962. godine.

Priredio: p. Tin Šipoš

SV. TOMA AKVINSKI
TEOLOŠKA SUMA
III. DIO
Pitanje 83
O obredu sakramenta Euharistije
Članak 5
Je li prikladno ono što se vrši u slavljenju ovoga sakramenta

Kod petoga [članka] postupa se ovako. Čini se da ono što se čini u slavljenju ovoga sakramenta nije prikladno.

1. Naime, ovaj sakrament pripada Novome zavjetu, kao što je očito iz njegove forme. Međutim, u Novome zavjetu ne trebaju se obdržavati ceremonije Staroga zavjeta. U njih se ubrajalo i to da su se svećenik i poslužitelji prali vodom kad su pristupali prinošenju žrtve: čita se naime u Izl 30, 19—20: »Neka Aron i sinovi njegovi operu svoje ruke i noge kad pristupaju k žrtveniku«. Nije, dakle, prikladno da svećenik pere svoje ruke u misnome slavlju.

2. Osim toga, na istome je mjestu (r. 7) Gospodin zapovjedio da svećenik »pali miomirisni tamjan« na žrtveniku koji je bio pred Pomirilištem. I to se odnosilo na ceremoniju Staroga zavjeta. Dakle, nije prikladno da se svećenik u Misi služi kađenjem.

3. Osim toga, ono što se vrši u sakramentima Crkve, ne smije se ponavljati. Nije prikladno, dakle, da svećenik ponavlja znakove križa iznad ovoga sakramenta.

4. Osim toga, apostol kaže (Heb 7, 7): »Posve je neprijeporno: veći blagoslivlja manjega«. A Krist, koji je u ovome sakramentu nakon posvete, mnogo je veći od svećenika. Nije, dakle, prikladno da svećenik nakon posvete blagoslivlja ovaj sakrament čineći znakove križa.

5. Osim toga, u sakramentu Crkve ne smije se činiti ništa što bi izgledalo smiješno. No, smiješno izgleda izvoditi gestikuliranje: a čini se da u to spada svećenikovo širenje i sklapanje ruku, spajanje prstiju i prigibanje. Dakle, to se ne smije činiti u ovome sakramentu.

6. Osim toga, također se čini smiješnim da se svećenik mnogo puta okreće prema narodu i da mnogo puta pozdravlja narod. Dakle, to se ne smije činiti u slavljenju ovoga sakramenta.

7. Osim toga, Apostol u 1 Kor 1, 13 drži nedoličnim da je »Krist razdijeljen«. No, poslije posvete Krist je u ovome sakramentu. Nije, dakle, prikladno da svećenik lomi hostiju.

8. Osim toga, ono što se čini u ovome sakramentu, predstavlja [uprisutnjuje] Kristovu muku. Međutim, Kristovo je tijelo u muci bilo podijeljeno na mjestima pet rana. Dakle, tijelo se Kristovo treba prelomiti na pet dijelova, a ne na tri.

9. Osim toga, cijelo je Kristovo tijelo u ovome sakramentu po sebi posvećeno krvlju. Nije, dakle, prikladno da se jedan njegov dio pomiješa s krvlju.

10. Osim toga, kao što se Kristovo tijelo u ovome sakramentu daje za hranu, tako se i Kristova krv daje za piće. Međutim, blagovanju Kristova tijela u misnome slavlju ne pridodaje se nikakva druga tjelesna hrana. Nije, dakle, prikladno da svećenik, uzevši krv Kristovu, poslije uzme i neposvećenoga vina.

11. Osim toga, istina treba odgovarati praliku. Međutim, o vazmenome janjetu, koje je bilo pralik ovoga sakramenta, zapovijeda se da »ništa od njega ne ostane za sutradan« (Izl 12, 10). Nije, dakle, prikladno da se posvećene hostije čuvaju, umjesto da ih se odmah blaguje.

12. Osim toga, svećenik govori slušateljima u množini, primjerice kad kaže: »Gospodin s vama«, i: »Hvalu dajmo«. No, čini se neprikladnim obraćati se samo jednome, a pogotovo mlađemu, u množini. Stoga se čini neprikladnim da svećenik slavi Misu uz prisutnost samo jednoga poslužitelja. Tako, dakle, izgleda da se u slavljenju ovoga sakramenta neke stvari obavljaju neprikladno.


NO PROTIV TOGA je običaj Crkve, koja ne može pogriješiti, budući da je poučava Duh Sveti.

ODGOVARAM: treba reći, kao što smo kazali prije [pitanje 60, čl. 6], da se neke stvari u sakramentima označavaju na dvostruk način, to jest riječima i činima, kako bi označavanje bilo savršenije. A riječima se u slavlju ovoga sakramenta označava nešto što se odnosi na Kristovu muku, koja se predstavlja [uprisutnjuje] u tome sakramentu; zatim, nešto [što se odnosi] na otajstveno tijelo, koje se ovim sakramentom označuje; najzad, nešto što se odnosi na uporabu ovoga sakramenta, koja se mora odvijati s pobožnošću i poštovanjem. Stoga se u slavlju ovoga otajstva također nešto čini za predstavljanje [uprisutnjenje] Kristove muke; zatim [nešto za] raspoloživost otajstvenoga tijela; najzad, nešto se čini što se odnosi na pobožnost i poštovanje prilikom uporabe ovoga sakramenta.

NA PRVI PRIGOVOR treba, dakle, reći da se pranje ruku u misnome slavlju obavlja zbog poštovanja prema ovome sakramentu. I to na dva načina. Ponajprije, budući da dragocjene stvari običavamo doticati samo opranim rukama. Zbog toga izgleda nedolično da netko pristupi ovolikom sakramentu, također tjelesno onečišćenih ruku.

Kao drugo, zbog označavanja. Naime, kao što kaže Dionizije [Areopagit] u 3. gl. Crkvene hijerarhije, pranje krajnjih dijelova tijela označava čišćenje i od najmanjih grijeha, prema onome iz Iv 13, 10: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge«. A takvo se čišćenje zahtijeva od onoga koji pristupa ovome sakramentu. Isto se to označava i ispovijedanjem prije misnoga introita. A istu je stvar označavalo i pranje svećenika u starome zakonu, kao što Dionizije veli na istome mjestu.

Međutim, Crkva ovo obdržava ne kao ceremonijalni propis staroga zakona, nego kao crkvenu odredbu, kao nešto po sebi prikladno. Stoga se i ne obdržava na jednak način kao onda. Naime, izostavlja se pranje nogu, a vrši se pranje ruku, što se može učiniti brže i zgodnije, te dostatno označava savršenu čistoću. A budući da je ruka organ organâ, kao što se veli u [Aristotelovoj] III. knjizi O duši, stoga se sva djela pripisuju rukama. Zbog toga se i u Ps 25 (26), 6 kaže: »Oprat ću među nedužnima ruke svoje«.

NA DRUGI treba reći da se kađenjem ne služimo kao ceremonijalnim zakonskim propisom, nego kao crkvenom odredbom. Zbog toga se njime ne služimo na jednak način kao što je bilo određeno u starome zakonu.

Odnosi se na dvije stvari. Ponajprije, na čast koja se duguje ovome sakramentu: naime, da se ugodnim mirisom rastjera ono što bi moglo biti tjelesno lošega mirisa na tome mjestu i što bi moglo izazvati odvratnost.

Kao drugo, odnosi se na predstavljanje učinka milosti kojom je Krist bio ispunjen kao dobrim mirisom, prema onome iz Post 27, 27: »Gle, miris sina moga nalik je mirisu punoga polja«, te od Krista prelazi na vjernike po službi poslužitelja, prema onome iz 2 Kor 2, 14: »Širi po nama na svakome mjestu miris svoga spoznanja«. I zbog toga, nakon što se sa svih strana okadi oltar, kojim se označava Krist, okade se svi po redoslijedu.

NA TREĆI treba reći da se svećenik u misnome slavlju služi znakovima križa kako bi izrazio Kristovu muku koja je dovršena križem. A Kristova se muka izvršila kao po nekim stupnjevima. Naime, najprije je Krist bio predan: a predao ga je Bog, Juda i Židovi. To označava trostruki znak križa kod onih riječi: »Ove darove, ove prinose, ove svete neokaljane žrtve«.

Kao drugo, bila je Kristova prodaja. A prodan je svećenicima, pismoznancima i farizejima. Da se to označi, ponovno se čini trostruki znak križa kod onih riječi: »blagoslovljenu, prihvaćenu, odobrenu«. — Ili da se pokaže cijena prodaje, to jest trideset denara. — A dodaje se i dvostruki znak križa kod riječi: »da nam Tijelo i Krv...«, da se označi osoba Jude prodavača i Krista prodanoga.

Kao treće, bilo je predoznačivanje Kristove muke na Posljednjoj večeri. Da se to označi, na trećemu se mjestu čine dva znaka križa: jedan kod posvete kruha, drugi kod posvete vina, gdje se u oba slučaja kaže »blagoslovio je«.

Kao četvrto, bila je sama Kristova muka. Zbog toga, da se predstavi pet rana, na četvrtome se mjestu čini peterostruki znak križa kod onih riječi: »žrtvu čistu, žrtvu svetu, žrtvu neokaljanu, sveti kruh života vječnoga i kalež trajnoga spasa«.

Kao peto, predstavlja se raspeće tijela i prolijevanje krvi, kao i plodovi muke, pomoću trostrukoga znaka križa koji se čini kod onih riječi: »primimo tijelo i krv, napunimo svake nebeske milosti...«.

Kao šesto, predstavlja se trostruka molitva koju je izrekao na križu: jednu za progonitelje, kad je rekao: »Oče, oprosti im« (Lk 23, 34); drugu za oslobođenje od smrti, kad je rekao: »Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mt 27, 46); treća se odnosi na postizanje slave, kad je rekao: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj« (Lk 23, 46). A da se to označi, čini se trostruki znak križa kod riječi: »posvećuješ, oživljavaš, blagoslivljaš...«.

Kao sedmo, predstavljaju se tri sata koliko je visio na križu, to jest, od šeste do devete ure. A da se to označi, ponovno se čini trostruki znak križa kod riječi: »Po njemu, s njime i u njemu«.

Kao osmo, predstavlja se odijeljivanje duše od tijela sljedećim dvama znakovima križa koji se čine izvan kaleža.

Kao deveto, predstavlja se uskrsnuće koje je bilo trećega dana trima znakovima križa koji se čine kod riječi: »Mir Gospodnji bio vazda s vama«.

No, može se i kraće reći da posvećivanje ovoga sakramenta, prihvaćanje žrtve i njezini plodovi proizlaze iz snage Kristova križa. Zbog toga, kadgod se nešto od ovoga spomene, svećenik čini znak križa.


NA ČETVRTI treba reći da se svećenik nakon posvete ne služi znakovima križa za blagoslivljanje i posvećivanje, nego samo za spominjanje snage križa i načina Kristove muke, kao što je očito iz ranije rečenoga.

NA PETI treba reći da ono što svećenik čini u Misi nije smiješno gestikuliranje, nego se time nešto predstavlja. Naime, svećenikovo širenje ruku poslije posvete označava Kristovo širenje ruku na križu. (Ovo se odnosi na dominikanski obred kojim se sv. Toma služi, op. prev.)

Također, u molitvi podiže ruke da označi kako se njegova molitva za narod upravlja k Bogu, prema onome iz Tuž 3, 41: »Dignimo svoja srca s rukama k Bogu na nebesima«. I u Izl 17, 11 kaže se da »dok je Mojsije podizao ruke, Izraelci su pobjeđivali«.

A što ponekad sklopi ruke i naklanja se, moleći smjerno i ponizno, to označava Kristovu poniznost i poslušnost iz koje je prihvatio muku.

Prste pak drži spojene poslije posvete, to jest palac s kažiprstom, kojima je doticao posvećeno tijelo Kristovo, da se ne rasprše mrvice koje su se možda prilijepile uz prste. Ovo se odnosi na poštovanje koje se duguje sakramentu.

NA ŠESTI treba reći da se svećenik pet puta okreće prema narodu, kako bi označio da se Gospodin na dan svoga uskrsnuća pet puta očitovao, kao što je ranije rečeno [pitanje 55, čl. 3, arg. 3] kod razlaganja Kristova uskrsnuća.

Sedam pak puta pozdravlja narod, to jest, pet puta kad se okreće prema narodu i dva puta kad se ne okreće, odnosno kad prije predslovlja kaže: »Gospodin s vama«, i kad veli: »Mir Gospodnji bio vazda s vama«, da bi označio sedmoliku milost Duha Svetoga. — A biskup u svećanome slavlju kod prvoga pozdrava kaže: »Mir vama«, što je nakon uskrsnuća Gospodin rekao, (Iv 20, 19) čiju osobu na poseban način predstavlja biskup.

NA SEDMI treba reći da lomljenje hostije označava tri stvari: ponajprije, dijeljenje Kristova tijela koje se dogodilo u muci; kao drugo, razdiobu otajstvenoga tijela prema različitim staležima; kao treće, podjeljivanje milosti koje proizlaze iz Kristove muke, kao što kaže Dionizije u 3. gl. Crkvene hijerarhije. Zbog toga ovo lomljenje ne uvodi dijeljenje Krista.

NA OSMI treba reći da, kao što veli papa Sergije, i kao što se navodi u Dekretima, O posveti, distinkcija II.: »Trojako je Gospodnje tijelo. Prineseni dio koji se umeće u kalež pokazuje Kristovo tijelo koje je već uskrsnulo«: to jest, samoga Krista, Blaženu Djevicu i ako je još netko od svetih sa svojim tijelom u slavi. »Blagovani dio još uvijek hodi zemljom«: budući da se oni koji žive na zemlji sjedinjuju ovim sakramentom, i razdiru se trpljenjem, kao što se blagovani kruh mrvi zubima. »Dio koji ostaje na oltaru do svršetka Mise jest Kristovo tijelo koje ostaje u grobu: budući da će do svršetka vremena tijela svetih biti u grobovima«; a njihove su duše ili u čistilištu ili na nebu. No ovaj se obred više ne obdržava, naime, da se jedan dio [hostije] čuva do kraja Mise. Ipak ostaje isto značenje pojedinih dijelova. Neki su to značenje izrazili u stihovima rekavši: »Hostija se dijeli na dijelove: umočeni označava potpuno blažene, suhi živuće, sačuvani pokopane«.

Drugi pak vele da dio koji se stavlja u kalež označava one koji žive na ovome svijetu; da dio sačuvan izvan kaleža označava potpuno blažene s obzirom na dušu i na tijelo; a da blagovani dio označava ostale.

NA DEVETI treba reći da se kaležom mogu označiti dvije stvari. Na jedan se način označava sama muka koja se predstavlja u ovome sakramentu. I na taj se način, po dijelu koji se stavlja u kalež, označavaju oni koji su još dionici Kristovih muka.

Na drugi se način može označiti blaženo uživanje Boga, koje se također predoznačuje u ovome sakramentu. Zbog toga se oni čija su tijela već u potpunome blaženstvu označavaju dijelom [hostije] stavljenim u kalež.

Međutim, valja napomenuti da se dio stavljen u kalež ne smije dati narodu kao nadopuna pričesti: budući da je Krist pružio »umočeni kruh« samo izdajniku Judi. (Iv 13, 27)

NA DESETI treba reći da vino, zbog svojega tekućeg stanja, ima svojstvo pranja. Zbog toga se uzima nakon primanja ovoga sakramenta zbog pranja usta, kako ne bi zaostali neki ostatci; ovo se odnosi na čašćenje sakramenta. Zbog toga kaže O slavljenju Mise, gl. Ex parte: »Svećenik mora napuniti usta vinom nakon što je primio cijeli sakrament; osim ako istoga dana mora slaviti drugu Misu, da ne bi uzimanjem vina bio spriječen za drugu celebraciju«. — A zbog istoga razloga polijeva vinom prste kojima je doticao Kristovo tijelo.

NA JEDANAESTI treba reći da istina, s obzirom na određenu stvar, mora odgovarati praliku: naime, po tome što se dio posvećene hostije, od koje se pričešćuju svećenik i poslužitelji, ili također narod, ne smije čuvati za sutradan. Zbog toga, kao što se kaže O posveti, distinkcija II., papa Klement je odredio: »Neka se na oltaru prinese toliko žrtve koliko je dostatno za narod. No ako preostane, neka se ne čuva za sutradan, nego neka se klerici pobrinu da se sa strahom i trepetom blaguje«.

Međutim, budući da se ovaj sakrament svakodnevno blaguje, a vazmeno se janje nije svakodnevno blagovalo, potrebno je sačuvati neke posvećene hostije za bolesnike. Zbog toga se u istoj distinkciji čita: »Neka prezbiter uvijek ima spremnu Euharistiju da, ako netko oboli, može odmah primiti pričest, kako ne bi umro bez pričesti«.

NA DVANAESTI treba reći da u svečanome misnom slavlju treba biti više nazočnih. Zbog toga kaže papa Soter, kao što stoji O posveti, distinkcija I.: »Određuje se također da se nijedan prezbiter ne usudi slaviti svečanu Misu, ako nema uza se još dvojicu koja mu odgovaraju; budući da kad kaže u množini: Gospodin s vama, ili ono u tihoj molitvi: Molite za me, očito je prikladno da se odgovori na takav pozdrav«. Zbog toga se na istome mjestu čita i odredba da, zbog veće svečanosti, biskup slavi svečanu Misu s više prisutnih.

Međutim, u tihim Misama dovoljno je imati jednoga poslužitelja koji zastupa čitav katolički puk te u čije ime odgovara svećeniku u množini.



Nema komentara:

Objavi komentar