Često
se ponavlja prigovor da su mnogi dijelovi tradicionalnoga obreda
svete Mise nastali ili su se razvili u srednjemu vijeku, te da
odgovaraju tadašnjemu mentalitetu; da u današnje vrijeme vlada
sasvim drugi mentalitet, zbog toga treba promijeniti ili izostaviti
obrede koji čovjeku XX. ili XXI. stoljeća više ništa ne govore,
ili su čak smiješni.
Međutim,
u svojoj Teološkoj sumi sveti Toma nam otkriva prigovore koji su se
još u njegovu XIII. st. upućivali liturgijskim obredima, koji
niti u srednjemu vijeku nisu odgovarali općenitome mentalitetu (usp.
br. 5 i 6).
Možemo
ustvrditi da takvi prigovori postoje otkada postoji kršćansko
bogoslužje. Liturgijski su obredi uvijek čudni i smiješni onima
koji ne vjeruju ili koji nisu dovoljno upućeni u vjeru. Stoga sv.
Toma ovdje donosi tumačenje obreda, a ne traži njihovo dokidanje
ili zamjenu »prikladnijima« ili »suvremenijima«.
Čitatelj
koji dobro poznaje tradicionalni obred svete Mise moći će s
divljenjem zaključiti da sveti Toma prije sedam stoljeća opisuje
obred koji je do najsitnijih pojedinosti istovjetan onome koji se u
Rimskome misalu nalazi sve do 1962. godine.
Priredio: p. Tin Šipoš
SV.
TOMA AKVINSKI
TEOLOŠKA
SUMA
III.
DIO
Pitanje
83
O
obredu sakramenta Euharistije
Članak
5
Je
li prikladno ono što se vrši u slavljenju ovoga sakramenta
Kod
petoga [članka] postupa se ovako. Čini se da ono što se čini u
slavljenju ovoga sakramenta nije prikladno.
1.
Naime, ovaj sakrament pripada Novome zavjetu, kao što je očito iz
njegove forme. Međutim, u Novome zavjetu ne trebaju se obdržavati
ceremonije Staroga zavjeta. U njih se ubrajalo i to da su se svećenik
i poslužitelji prali vodom kad su pristupali prinošenju žrtve:
čita se naime u Izl 30, 19—20: »Neka Aron i sinovi njegovi operu
svoje ruke i noge kad pristupaju k žrtveniku«. Nije, dakle,
prikladno da svećenik pere svoje ruke u misnome slavlju.
2.
Osim toga, na istome je mjestu (r. 7) Gospodin zapovjedio da svećenik
»pali miomirisni tamjan« na žrtveniku koji je bio pred
Pomirilištem. I to se odnosilo na ceremoniju Staroga zavjeta. Dakle,
nije prikladno da se svećenik u Misi služi kađenjem.
3.
Osim toga, ono što se vrši u sakramentima Crkve, ne smije se
ponavljati. Nije prikladno, dakle, da svećenik ponavlja znakove
križa iznad ovoga sakramenta.
4.
Osim toga, apostol kaže (Heb 7, 7): »Posve je neprijeporno: veći
blagoslivlja manjega«. A Krist, koji je u ovome sakramentu nakon
posvete, mnogo je veći od svećenika. Nije, dakle, prikladno da
svećenik nakon posvete blagoslivlja ovaj sakrament čineći znakove
križa.
5.
Osim toga, u sakramentu Crkve ne smije se činiti ništa što bi
izgledalo smiješno. No, smiješno izgleda izvoditi gestikuliranje: a
čini se da u to spada svećenikovo širenje i sklapanje ruku,
spajanje prstiju i prigibanje. Dakle, to se ne smije činiti u ovome
sakramentu.
6.
Osim toga, također se čini smiješnim da se svećenik mnogo puta
okreće prema narodu i da mnogo puta pozdravlja narod. Dakle, to se
ne smije činiti u slavljenju ovoga sakramenta.
7.
Osim toga, Apostol u 1 Kor 1, 13 drži nedoličnim da je »Krist
razdijeljen«. No, poslije posvete Krist je u ovome sakramentu. Nije,
dakle, prikladno da svećenik lomi hostiju.
8.
Osim toga, ono što se čini u ovome sakramentu, predstavlja
[uprisutnjuje] Kristovu muku. Međutim, Kristovo je tijelo u muci
bilo podijeljeno na mjestima pet rana. Dakle, tijelo se Kristovo
treba prelomiti na pet dijelova, a ne na tri.
9.
Osim toga, cijelo je Kristovo tijelo u ovome sakramentu po sebi
posvećeno krvlju. Nije, dakle, prikladno da se jedan njegov dio
pomiješa s krvlju.
10.
Osim toga, kao što se Kristovo tijelo u ovome sakramentu daje za
hranu, tako se i Kristova krv daje za piće. Međutim, blagovanju
Kristova tijela u misnome slavlju ne pridodaje se nikakva druga
tjelesna hrana. Nije, dakle, prikladno da svećenik, uzevši krv
Kristovu, poslije uzme i neposvećenoga vina.
11.
Osim toga, istina treba odgovarati praliku. Međutim, o vazmenome
janjetu, koje je bilo pralik ovoga sakramenta, zapovijeda se da
»ništa od njega ne ostane za sutradan« (Izl 12, 10). Nije, dakle,
prikladno da se posvećene hostije čuvaju, umjesto da ih se odmah
blaguje.
12.
Osim toga, svećenik govori slušateljima u množini, primjerice kad
kaže: »Gospodin s vama«, i: »Hvalu dajmo«. No, čini se
neprikladnim obraćati se samo jednome, a pogotovo mlađemu, u
množini. Stoga se čini neprikladnim da svećenik slavi Misu uz
prisutnost samo jednoga poslužitelja. Tako, dakle, izgleda da se u
slavljenju ovoga sakramenta neke stvari obavljaju neprikladno.
NO
PROTIV TOGA je običaj Crkve, koja ne može pogriješiti, budući da
je poučava Duh Sveti.
ODGOVARAM:
treba reći, kao što smo kazali prije [pitanje 60, čl. 6], da se
neke stvari u sakramentima označavaju na dvostruk način, to jest
riječima i činima, kako bi označavanje bilo savršenije. A
riječima se u slavlju ovoga sakramenta označava nešto što se
odnosi na Kristovu muku, koja se predstavlja [uprisutnjuje] u tome
sakramentu; zatim, nešto [što se odnosi] na otajstveno tijelo, koje
se ovim sakramentom označuje; najzad, nešto što se odnosi na
uporabu ovoga sakramenta, koja se mora odvijati s pobožnošću i
poštovanjem. Stoga se u slavlju ovoga otajstva također nešto čini
za predstavljanje [uprisutnjenje] Kristove muke; zatim [nešto za]
raspoloživost otajstvenoga tijela; najzad, nešto se čini što se
odnosi na pobožnost i poštovanje prilikom uporabe ovoga sakramenta.
NA
PRVI PRIGOVOR treba, dakle, reći da se pranje ruku u misnome slavlju
obavlja zbog poštovanja prema ovome sakramentu. I to na dva načina.
Ponajprije, budući da dragocjene stvari običavamo doticati samo
opranim rukama. Zbog toga izgleda nedolično da netko pristupi
ovolikom sakramentu, također tjelesno onečišćenih ruku.
Kao
drugo, zbog označavanja. Naime, kao što kaže Dionizije [Areopagit]
u 3. gl. Crkvene hijerarhije, pranje krajnjih dijelova tijela
označava čišćenje i od najmanjih grijeha, prema onome iz Iv 13,
10: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge«. A takvo se
čišćenje zahtijeva od onoga koji pristupa ovome sakramentu. Isto
se to označava i ispovijedanjem prije misnoga introita. A istu je
stvar označavalo i pranje svećenika u starome zakonu, kao što
Dionizije veli na istome mjestu.
Međutim,
Crkva ovo obdržava ne kao ceremonijalni propis staroga zakona, nego
kao crkvenu odredbu, kao nešto po sebi prikladno. Stoga se i ne
obdržava na jednak način kao onda. Naime, izostavlja se pranje
nogu, a vrši se pranje ruku, što se može učiniti brže i
zgodnije, te dostatno označava savršenu čistoću. A budući da je
ruka organ organâ, kao što se veli u [Aristotelovoj] III. knjizi O
duši, stoga se sva djela pripisuju rukama. Zbog toga se i u Ps
25 (26), 6 kaže: »Oprat ću među nedužnima ruke svoje«.
NA
DRUGI treba reći da se kađenjem ne služimo kao ceremonijalnim
zakonskim propisom, nego kao crkvenom odredbom. Zbog toga se njime ne
služimo na jednak način kao što je bilo određeno u starome
zakonu.
Odnosi
se na dvije stvari. Ponajprije, na čast koja se duguje ovome
sakramentu: naime, da se ugodnim mirisom rastjera ono što bi moglo
biti tjelesno lošega mirisa na tome mjestu i što bi moglo izazvati
odvratnost.
Kao
drugo, odnosi se na predstavljanje učinka milosti kojom je Krist bio
ispunjen kao dobrim mirisom, prema onome iz Post 27, 27: »Gle, miris
sina moga nalik je mirisu punoga polja«, te od Krista prelazi na
vjernike po službi poslužitelja, prema onome iz 2 Kor 2, 14: »Širi
po nama na svakome mjestu miris svoga spoznanja«. I zbog toga, nakon
što se sa svih strana okadi oltar, kojim se označava Krist, okade
se svi po redoslijedu.
NA
TREĆI treba reći da se svećenik u misnome slavlju služi znakovima
križa kako bi izrazio Kristovu muku koja je dovršena križem. A
Kristova se muka izvršila kao po nekim stupnjevima. Naime, najprije
je Krist bio predan: a predao ga je Bog, Juda i Židovi. To označava
trostruki znak križa kod onih riječi: »Ove darove, ove prinose,
ove svete neokaljane žrtve«.
Kao
drugo, bila je Kristova prodaja. A prodan je svećenicima,
pismoznancima i farizejima. Da se to označi, ponovno se čini
trostruki znak križa kod onih riječi: »blagoslovljenu, prihvaćenu,
odobrenu«. — Ili da se pokaže cijena prodaje, to jest trideset
denara. — A dodaje se i dvostruki znak križa kod riječi: »da nam
Tijelo i Krv...«, da se označi osoba Jude prodavača i Krista
prodanoga.
Kao
treće, bilo je predoznačivanje Kristove muke na Posljednjoj večeri.
Da se to označi, na trećemu se mjestu čine dva znaka križa: jedan
kod posvete kruha, drugi kod posvete vina, gdje se u oba slučaja
kaže »blagoslovio je«.
Kao
četvrto, bila je sama Kristova muka. Zbog toga, da se predstavi pet
rana, na četvrtome se mjestu čini peterostruki znak križa kod onih
riječi: »žrtvu čistu, žrtvu svetu, žrtvu neokaljanu, sveti kruh
života vječnoga i kalež trajnoga spasa«.
Kao
peto, predstavlja se raspeće tijela i prolijevanje krvi, kao i
plodovi muke, pomoću trostrukoga znaka križa koji se čini kod onih
riječi: »primimo tijelo i krv, napunimo svake nebeske milosti...«.
Kao
šesto, predstavlja se trostruka molitva koju je izrekao na križu:
jednu za progonitelje, kad je rekao: »Oče, oprosti im« (Lk 23,
34); drugu za oslobođenje od smrti, kad je rekao: »Bože, Bože
moj, zašto si me ostavio?« (Mt 27, 46); treća se odnosi na
postizanje slave, kad je rekao: »Oče, u ruke tvoje predajem duh
svoj« (Lk 23, 46). A da se to označi, čini se trostruki znak križa
kod riječi: »posvećuješ, oživljavaš, blagoslivljaš...«.
Kao
sedmo, predstavljaju se tri sata koliko je visio na križu, to jest,
od šeste do devete ure. A da se to označi, ponovno se čini
trostruki znak križa kod riječi: »Po njemu, s njime i u njemu«.
Kao
osmo, predstavlja se odijeljivanje duše od tijela sljedećim dvama
znakovima križa koji se čine izvan kaleža.
Kao
deveto, predstavlja se uskrsnuće koje je bilo trećega dana trima
znakovima križa koji se čine kod riječi: »Mir Gospodnji bio vazda
s vama«.
No,
može se i kraće reći da posvećivanje ovoga sakramenta,
prihvaćanje žrtve i njezini plodovi proizlaze iz snage Kristova
križa. Zbog toga, kadgod se nešto od ovoga spomene, svećenik čini
znak križa.
NA
ČETVRTI treba reći da se svećenik nakon posvete ne služi
znakovima križa za blagoslivljanje i posvećivanje, nego samo za
spominjanje snage križa i načina Kristove muke, kao što je očito
iz ranije rečenoga.
NA
PETI treba reći da ono što svećenik čini u Misi nije smiješno
gestikuliranje, nego se time nešto predstavlja. Naime, svećenikovo
širenje ruku poslije posvete označava Kristovo širenje ruku na
križu. (Ovo se odnosi na dominikanski obred kojim se sv. Toma
služi, op. prev.)
Također,
u molitvi podiže ruke da označi kako se njegova molitva za narod
upravlja k Bogu, prema onome iz Tuž 3, 41: »Dignimo svoja srca s
rukama k Bogu na nebesima«. I u Izl 17, 11 kaže se da »dok je
Mojsije podizao ruke, Izraelci su pobjeđivali«.
A
što ponekad sklopi ruke i naklanja se, moleći smjerno i ponizno, to
označava Kristovu poniznost i poslušnost iz koje je prihvatio muku.
Prste
pak drži spojene poslije posvete, to jest palac s kažiprstom,
kojima je doticao posvećeno tijelo Kristovo, da se ne rasprše
mrvice koje su se možda prilijepile uz prste. Ovo se odnosi na
poštovanje koje se duguje sakramentu.
NA
ŠESTI treba reći da se svećenik pet puta okreće prema narodu,
kako bi označio da se Gospodin na dan svoga uskrsnuća pet puta
očitovao, kao što je ranije rečeno [pitanje 55, čl. 3, arg. 3]
kod razlaganja Kristova uskrsnuća.
Sedam
pak puta pozdravlja narod, to jest, pet puta kad se okreće prema
narodu i dva puta kad se ne okreće, odnosno kad prije predslovlja
kaže: »Gospodin s vama«, i kad veli: »Mir Gospodnji bio vazda s
vama«, da bi označio sedmoliku milost Duha Svetoga. — A biskup u
svećanome slavlju kod prvoga pozdrava kaže: »Mir vama«, što je
nakon uskrsnuća Gospodin rekao, (Iv 20, 19) čiju osobu na poseban
način predstavlja biskup.
NA
SEDMI treba reći da lomljenje hostije označava tri stvari:
ponajprije, dijeljenje Kristova tijela koje se dogodilo u muci; kao
drugo, razdiobu otajstvenoga tijela prema različitim staležima; kao
treće, podjeljivanje milosti koje proizlaze iz Kristove muke, kao
što kaže Dionizije u 3. gl. Crkvene hijerarhije. Zbog toga
ovo lomljenje ne uvodi dijeljenje Krista.
NA
OSMI treba reći da, kao što veli papa Sergije, i kao što se navodi
u Dekretima, O posveti, distinkcija II.: »Trojako je
Gospodnje tijelo. Prineseni dio koji se umeće u kalež pokazuje
Kristovo tijelo koje je već uskrsnulo«: to jest, samoga Krista,
Blaženu Djevicu i ako je još netko od svetih sa svojim tijelom u
slavi. »Blagovani dio još uvijek hodi zemljom«: budući da se oni
koji žive na zemlji sjedinjuju ovim sakramentom, i razdiru se
trpljenjem, kao što se blagovani kruh mrvi zubima. »Dio koji ostaje
na oltaru do svršetka Mise jest Kristovo tijelo koje ostaje u grobu:
budući da će do svršetka vremena tijela svetih biti u grobovima«;
a njihove su duše ili u čistilištu ili na nebu. No ovaj se obred
više ne obdržava, naime, da se jedan dio [hostije] čuva do kraja
Mise. Ipak ostaje isto značenje pojedinih dijelova. Neki su to
značenje izrazili u stihovima rekavši: »Hostija se dijeli na
dijelove: umočeni označava potpuno blažene, suhi živuće,
sačuvani pokopane«.
Drugi
pak vele da dio koji se stavlja u kalež označava one koji žive na
ovome svijetu; da dio sačuvan izvan kaleža označava potpuno
blažene s obzirom na dušu i na tijelo; a da blagovani dio označava
ostale.
NA
DEVETI treba reći da se kaležom mogu označiti dvije stvari. Na
jedan se način označava sama muka koja se predstavlja u ovome
sakramentu. I na taj se način, po dijelu koji se stavlja u kalež,
označavaju oni koji su još dionici Kristovih muka.
Na
drugi se način može označiti blaženo uživanje Boga, koje se
također predoznačuje u ovome sakramentu. Zbog toga se oni čija su
tijela već u potpunome blaženstvu označavaju dijelom [hostije]
stavljenim u kalež.
Međutim,
valja napomenuti da se dio stavljen u kalež ne smije dati narodu kao
nadopuna pričesti: budući da je Krist pružio »umočeni kruh«
samo izdajniku Judi. (Iv 13, 27)
NA
DESETI treba reći da vino, zbog svojega tekućeg stanja, ima
svojstvo pranja. Zbog toga se uzima nakon primanja ovoga sakramenta
zbog pranja usta, kako ne bi zaostali neki ostatci; ovo se odnosi na
čašćenje sakramenta. Zbog toga kaže O slavljenju Mise, gl.
Ex parte: »Svećenik mora napuniti usta vinom nakon što je
primio cijeli sakrament; osim ako istoga dana mora slaviti drugu
Misu, da ne bi uzimanjem vina bio spriječen za drugu celebraciju«.
— A zbog istoga razloga polijeva vinom prste kojima je doticao
Kristovo tijelo.
NA
JEDANAESTI treba reći da istina, s obzirom na određenu stvar, mora
odgovarati praliku: naime, po tome što se dio posvećene hostije, od
koje se pričešćuju svećenik i poslužitelji, ili također narod,
ne smije čuvati za sutradan. Zbog toga, kao što se kaže O
posveti, distinkcija II., papa Klement je odredio: »Neka se na
oltaru prinese toliko žrtve koliko je dostatno za narod. No ako
preostane, neka se ne čuva za sutradan, nego neka se klerici pobrinu
da se sa strahom i trepetom blaguje«.
Međutim,
budući da se ovaj sakrament svakodnevno blaguje, a vazmeno se janje
nije svakodnevno blagovalo, potrebno je sačuvati neke posvećene
hostije za bolesnike. Zbog toga se u istoj distinkciji čita: »Neka
prezbiter uvijek ima spremnu Euharistiju da, ako netko oboli, može
odmah primiti pričest, kako ne bi umro bez pričesti«.
NA
DVANAESTI treba reći da u svečanome misnom slavlju treba biti više
nazočnih. Zbog toga kaže papa Soter, kao što stoji O posveti,
distinkcija I.: »Određuje se također da se nijedan prezbiter ne
usudi slaviti svečanu Misu, ako nema uza se još dvojicu koja mu
odgovaraju; budući da kad kaže u množini: Gospodin s vama,
ili ono u tihoj molitvi: Molite za me, očito je prikladno da
se odgovori na takav pozdrav«. Zbog toga se na istome mjestu čita i
odredba da, zbog veće svečanosti, biskup slavi svečanu Misu s više
prisutnih.
Međutim,
u tihim Misama dovoljno je imati jednoga poslužitelja koji zastupa
čitav katolički puk te u čije ime odgovara svećeniku u množini.
Primjedbe
Objavi komentar