Drugo pismo nadbiskupa Viganòa

Nakon pisma nadbiskupa Viganòa o skandalu seksualnih zlostavljanja koje je izazvalo veliku prašinu, isti se prelat nakon kraćega vremena ponovno javio sa svojim osvrtom na izostalu papinu reakciju. Prijevod teksta donosimo u nastavku.

*****

Scio Cui credidi
(2 Tim 1,12)

Prije nego što započnem svoje pismo, prije svega želim iskazati hvalu i slavu Bogu Ocu za svaku situaciju i iskušenje koje je pripravio i koje će mi pripraviti tijekom moga života. Kao svećenik i biskup svete Crkve, Kristove Zaručnice, pozvan sam kao svaka krštena osoba da svjedočim za istinu. Darom Duha koji me s radošću podržava na putu na koji sam pozvan da putujem, namjeravam to činiti do kraja svojih dana. Naš jedini Gospodin uputio je i meni poziv: ,,Slijedi me!“, i namjeravam ga slijediti uz pomoć njegove milosti do kraja svojih dana.

"Pjevat ću Gospodu, dok sam živ; slavit ću Gospoda, svojega, dok sam god.

Neka mu se dopadne pjesma moja! Ja, ja se veselim u Gospodu.“
(Psalam 103, 33-34)

*****

Prošlo je mjesec dana otkako sam, isključivo za dobro Crkve, predstavio svoje svjedočanstvo o onome što se dogodilo u audijenciji s Papom Franjom 23. lipnja 2013. godine i u vezi s određenim stvarima o kojima sam mogao znati u službama koje su mi bile povjerene u Državnom tajništvu i u Washingtonu, u odnosu na one koji snose odgovornost za prikrivanje zločina koje je počinio bivši nadbiskup te prijestolnice.

Moja odluka da otkrijem te teške činjenice bila je za mene najbolnija i najozbiljnija odluka koju sam ikad učinio u svome životu. Učinio sam je nakon dugog razmišljanja i molitve, tijekom mjeseci duboke patnje i tjeskobe, tijekom krešenda stalnih vijesti o strašnim događajima, s tisućama uništenih nevinih žrtava te poremećenih zvanja i života mladih svećenika i redovnika. Šutnja pastira koji su mogli popraviti situaciju i spriječiti nove žrtve postala je sve neodrživija, razarajući zločin za Crkvu. Dobro upoznat s golemim posljedicama koje moja svjedočanstva mogu imati, jer ono što sam želio otkriti uključuje samog Petrovog nasljednika, ipak sam odlučio progovoriti kako bih zaštitio Crkvu i izjavljujem čiste savjesti pred Bogom da je moje svjedočanstvo istinito. Krist je umro za Crkvu, a Petar, servus servorum Dei, prvi je koji je pozvan služiti Kristovoj Zaručnici.

Svakako, neke činjenice koje sam trebao otkriti bile su obuhvaćene papinskom tajnom koju sam obećao čuvati i koju sam vjerno čuvao od početka svoje službe Svetoj Stolici. Ali svrha bilo koje tajne, uključujući i papinske tajne, jest štititi Crkvu od svojih neprijatelja, a ne prikriti se i postati sudionik u zločinima koje su počinili neki njezini članovi. Ne svojim izborom, bio sam svjedok šokantnih činjenica, kao što navodi Katekizam Katoličke Crkve (članak 2491.), pečat tajnosti nije obvezujući kada se vrlo teška šteta može izbjeći samo otkrivanjem istine. Samo pečat ispovijedi mogao je opravdati moju šutnju.

Ni papa ni ikoji kardinal u Rimu nisu zanijekali činjenice koje sam iznio u svom svjedočanstvu. ,,Qui tacet consentit“ ovdje zasigurno vrijedi, jer ako oni niječu moje svjedočanstvo, trebaju samo to reći i pružiti dokumentaciju koja će potkrijepiti to poricanje. Kako se može izbjeći zaključak da je razlog zbog kojega ne pružaju dokumentaciju što znaju da ona potvrđuje moje svjedočanstvo?

Središte moga svjedočanstva bilo je to da je od barem 23. lipnja 2013. papa od mene znao koliko je perverzan i zao McCarrick u svojim namjerama i djelima, a umjesto da poduzme mjere koje bi svaki dobar pastir trebao poduzeti, papa je učinio McCarricka jednim od svojih glavnih agenata u upravljanju Crkvom što se tiče Sjedinjenih Država, Kurije, pa čak i Kine, kako danas gledamo s velikom brigom i tjeskobom za tu Crkvu mučenicu.

No papa je odgovorio na moje svjedočanstvo: ,,Neću reći ni riječi!“ Ali, suprotstavljajući se samome sebi, usporedio je svoju šutnju s onom Isusovom u Nazaretu i pred Pilatom i usporedio me s velikim tužiteljem, Sotonom, koji sije sablazan i podjelu u Crkvi – iako nikada nije izgovorio moje ime. Da je bio rekao: ,,Viganò je lagao“, izazvao bi moju vjerodostojnost dok bi pokušao potvrditi svoju. Time bi pojačao zahtjev Božjega naroda i svijeta za dokumentacijom potrebnom za utvrđivanje toga tko je rekao istinu. Umjesto toga, plasirao je protiv mene suptilnu klevetu – klevetanje kao prijestup je često uspoređivao s težinom ubojstva. Doista, to je učinio više puta u kontekstu slavljenja Presvetoga Sakramenta, Euharistije, gdje nema opasnosti da ga novinari izazovu. Kad je razgovarao s novinarima, zamolio ih je da iskoriste svoju profesionalnu zrelost i izvuku svoje zaključke. Ali kako novinari mogu otkriti i znati istinu ako oni koji su izravno uključeni u neku stvar odbijaju odgovoriti na bilo kakva pitanja ili objaviti dokumente? Papina nespremnost da odgovori na moje optužbe i njegova gluhoća na žalbe vjernika zbog odgovornosti teško su uskladivi s njegovim pozivima na transparentnost i izgradnju mostova.

Štoviše, papino pokrivanje McCarricka očito nije bila izolirana greška. U novinama je nedavno dokumentirano mnogo više slučajeva, pokazujući da je papa Franjo branio homoseksualne svećenike koji su počinili ozbiljna seksualna zlostavljanja maloljetnika ili odraslih. To uključuje njegovu ulogu u slučaju vlč. Julija Grassija u Buenos Airesu, vraćanje vlč. Maura Inzolia nakon što ga je papa Benedikt maknuo sa službe (sve dok nije završio u zatvoru, nakon čega ga je papa Franjo laicizirao) i zaustavio istragu optužbi za seksualno zlostavljanje protiv kardinala Cormaca Murphyja O'Connora.

U međuvremenu je izaslanstvo USCCB-a na čelu s njezinim predsjednikom kardinalom DiNardom otišlo u Rim tražeći da Vatikan pokrene istragu o McCarricku. Kardinal DiNardo i drugi prelati trebali bi reći Crkvi u Americi i svijetu: je li papa odbio provesti vatikansku istragu o McCarrickovim zločinima i onima koji su odgovorni za njihovo prikrivanje? Vjernici zaslužuju to znati.

Uputio bih poseban apel kardinalu Ouelletu jer sam kao nuncij uvijek s njime radio u velikome skladu i uvijek sam prema njemu imao veliko poštovanje i naklonost. Sjetit će se kada me na kraju moje službe u Washingtonu primio navečer u svojem stanu u Rimu na dugi razgovor. Na početku pontifikata pape Franje on je zadržao svoje dostojanstvo, kao što je pokazao hrabrošću kada je bio nadbiskup Québeca. Kasnije je međutim – kada je njegov rad kao prefekta Kongregacije za biskupe bio potkopavan, jer su preporuke za biskupska ređenja prenosili izravno papi Franji dvojica homoseksualnih „prijatelja“ iz njegovog dikasterija, zaobilazeći kardinala – odustao. Njegov dugi članak u L'Osservatore Romano, u kojem je istupio u prilog kontroverznijih vidika u Amoris Laetitiji, predstavlja njegovu predaju. Uzoriti, prije nego što sam otišao u Washington, Vi ste bili ti koji ste mi rekli o sankcijama pape Benedikta protiv McCarricka. Imate na raspolaganju ključne dokumente koji inkriminiraju McCarricka i mnoge u Kuriji zbog njihovih prikrivanja. Uzoriti, pozivam Vas da svjedočite istinu.

*****

Konačno, želim vas ohrabriti, dragi vjernici, moja braćo i sestre u Kristu: ne budite nikada potišteni! Usvojite čin vjere i potpunog pouzdanja sv. Pavla u njegovoj Drugoj Poslanici Timoteju, u Krista Isusa, našega Spasitelja, Scio cui credidi, koje ja biram kao biskupski moto. Ovo je vrijeme pokajanja, obraćenja, molitava, milosti, da bi se Crkva, Zaručnica Jaganjčeva, pripravila da bude spremna za borbu i pobjedu s Marijom u borbi protiv starog zmaja.

,,Scio Cui credidi“ (2 Tim 1,12)
U tebe, Isuse, svoga jedinoga Gospodina, stavljam sve moje pouzdanje.
,,Diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum“ (Rim 8, 28).

Kako bih proslavio uspomenu na svoje biskupsko ređenje 26. travnja 1992. godine koje mi je podijelio sv. Ivan Pavao II., izabrao sam ovu sliku uzetu iz mozaika bazilike sv. Marka u Veneciji. Ona predstavlja čudo stišavanja oluje. Bio sam zadivljen činjenicom da je u Petrovoj lađi, razbacivanoj vodom, lik Isusa prikazan dvaput. Isus je čvrsto spavao na pramcu, a Petar ga pokušava probuditi: ,,Učitelju, zar ti ne mariš, što ginemo?“ U međuvremenu apostoli prestrašeni gledaju svaki u drugom smjeru i ne shvaćaju da Isus stoji iza njih, blagoslivljajući ih i uvjerljivo upravljajući lađom: ,,I ustavši zaprijeti vjetru i reče moru: ,,Umukni! Mirno budi!... Tada im reče: Što ste tako strašljivi? Zar još nemate vjere?“ (Mk 4, 38-40).

Scena je vrlo suvremena u prikazivanju ogromne oluje koju Crkva prolazi u ovome času, ali s bitnom razlikom: Petrov nasljednik ne samo da ne vidi Gospodina kako upravlja brodom, čini se da čak ne namjerava probuditi Isusa koji spava na pramcu.

Je li Krist svome namjesniku možda postao nevidljiv? Možda je u iskušenju da pokuša djelovati kao zamjena našeg jedinog Učitelja i Gospodina?

Gospodin u potpunosti upravlja lađom!

Neka Krist, Istina, uvijek bude svjetlo na našem putu!

+ Carlo Maria Viganò

Naslovni nadbiskup Ulpiane

Apostolski nuncij

Izvor: https://remnantnewspaper.com/web/index.php/headline-news-around-the-world/item/4111-vigano-doubles-down-accuses-francis-of-losing-sight-of-christ