petak, 16. studenoga 2018.

Osvrt na Neokatekumenski put (I.)



Drugi vatikanski sabor zajedno s pomutnjom koju je unio u nauk, potaknuo je njezinu realizaciju u praktičnim inicijativama – zajednicama, pokretima i 'karizmama'. Svima je njima zajednička točka preuzimanje izvjesnih nekatoličkih – protestantskih i modernističkih - ideja i pokušaj 'preoblikovanja' i 'novog pristupa' vjeri, koji se zapravo događaju spajanjem katoličkih ideja koje su zadržane i zabluda koje su uvedene kao ta 'novost'. Jedna od najpoznatijih takvih zajednica je Neokatekumenski put, dobro poznat i gotovo posvuda rasprostranjen u našoj domovini. Da se ovdje radi o jednom uistinu modernističkom pokretu koji utjelovljuje očite zablude protestantizma, pa čak i izvjesne židovske ideje, poznato je svima koji su u katoličkome duhu upućeni u materiju. Jedan od najistaknutijih dokaza za to pruža nam talijanski teolog Enrico Zoffoli koji je temeljitu studiju o Neokatekumenskome putu pružio u svoja dva djela: ,,Usporedba papinog učiteljstva i Kikove kateheze“ te ,,Istina o Neokatekumenskom putu“. Na hrvatskome je priređena zbirka najvažnijih dijelova iz tih dvaju knjiga pod naslovom ,,Osvrt na Neokatekumenski put“ (izdavač UPT, Đakovo, 2006.) u kojoj se daje sustavni osvrt na pojedine nauke osnivača ove zajednice (Kika Argüella) i pokazuje u kojoj mjeri je on suprotstavljen tradicionalnome katoličkome nauku. Želimo u više nastavaka donijeti najznačajnije izvatke iz ove knjige da bismo čitatelje upoznali s pravim licem ovoga pokreta i upozorili na njegovu opasnost, a za potpuniji uvid u temu svakako preporučamo nabaviti spomenuto djelo.

Napomena: odlomci označeni crvenim slovima označuju Kikove citate, a oni smeđim slovima komentare autora knjige. U zagradama su navedena točna mjesta u Kikovim djelima.

1. Katolička Crkva (str. 16-17)

Kada je riječ o naravi, zadaći i sudbini Crkve Kiko ne ulazi u detalje. Ali ono što kaže dovoljno je da ga proglasimo heretikom.

,,Možda je zadatak Crkve da sve ljude koji su izvan nje uvede u Crkvu... Kad bi to bila istina, mogli bismo reći da je Isus Krist nakon 2000 godina promašio cilj, jer danas je vrlo malo onih koji su doista u Crkvi. Ako je zadatak Crkve da u nju svi uđu, kako to da je Bog dopustio da je toliko premalo onih koji su u Crkvi?“ (Smjernice za skupinu katehista za fazu obraćenja – bilješke govora koje su Kiko i Carmen održali u Madridu u veljači 1972., Neokatekumenski centar 'Sluga Jahvin' u San Salvatoreu, Piazza S. Salvatore in Campo, ožujak 1981., str. 78)

,,Zadatak Crkve nije da postigne to da juridički svi postanu njezin dio, nego da Crkva sve ljude prosvijetli i da svi dođu do Boga.“ (Isto, str. 81)

,,Izvan Crkve nema spasenja (...) Pravno gledano, ova rečenica odražava mentalitet ljudi kojima je upućena. Na njoj se zasniva naše mišljenje o Crkvi: otuda pretjerana pomazanja bolesnika, ispovijedi u zadnji čas, krštenja tek rođene djece itd. Jer ako je Crkva jedino mjesto spasenja, tada se onaj koji joj pravno ne pripada osuđuje; i onda tako valja postupiti“ (Isto, str. 82)

,,Prva Crkva nikad se nije smatrala jedinim mjestom spasenja, već poslanjem u povijesti“ (Isto, str. 81)

,,Mi tako zamišljamo Crkvu: bez trijumfalizama i prozelitizama, bez želje da Isusa Krista dovedemo ne znam kamo te bez želje da svi uđu u Crkvu“ (Isto, str. 86)

2. Božja Riječ i crkveno Učiteljstvo (str. 18-19)

,,S Tridentskim saborom i u razdoblju između 16. i 20. stoljeća sve je zaustavljeno (Isto, str. 174)

,,S Tridentskim saborom u 16. se stoljeću sve čvrsto odredilo i tako radikalno nametnulo rimski obred... Ta postojanost trajala je tako dugo da nas je prva promjena liturgije sablaznila jer smo misu smatrali nepromjenjivom. To je pogreška“ (Isto, str. 325)

Kikovo oštro kritiziranje Tridentskoga sabora u skladu je pak s hvalospjevima II. vatikanskom zahvaljujući kojemu smo ,,izašli iz gotovo potpune nepokretnosti“ (Isto, str. 73)

Teologe, poznate i nepoznate – uključujući i sv. Tomu – zaslužne za pripremanje, razvijanje i obranu službenog Učiteljstva Crkve i ne spominje; dapače, prema svima se odnosi s nepovjerenjem i prijezirom... Kiko ironizira njihove 'debate' o euharistijskoj dogmi, ali i njihove rasprave općenito (usp. Isto, str. 327, 332, 334-335, 348-351).

Kiko nam drži predavanje iz pravovjernosti, ali često proturječi sam sebi jer su neka njegova tumačenja Božje Riječi u suprotnosti s tumačenjima Učiteljstva. Tako je njegovo tumačenje prodaje dobara (Mt 19, 16-19; Lk 18, 18. 30) i zajedničkog vlasništva dobara (Dj 5, 1-4) potpuno osobno i proizvoljno. Tu ne ubrajamo odgovarajuće odlomke iz Biblije koji su dijametralno suprotni kikijanskim tumačenjima otkupljenja te žrtvenog posredovanja Isusa Krista, žrtve za grijehe ovoga svijeta...


Katehist Puta nažalost svakoga tko se ne slaže s njegovom riječju koju nameće kao neprijepornu, smatra 'opsjednutim demonom'.

3. Hijerarhijska struktura Crkve (str. 20-21)

,,Crkva nije pravna stvar, nego sakramentalna“ (Isto, str. 167).

Kiko odbacuje pravnu viziju Crkve. Gdje je onda Crkva? Ondje gdje je Duh Sveti, životvorni duh uskrsloga Isusa Krista, ondje gdje je novi čovjek propovijedi na gori. ,,Gdje je sve to, ondje je Crkva.“ (Isto, str. 88). Dakle nehijerarhijska Crkva… Biskupi, svećenici i đakoni nemaju ulogu bitnih elemenata u Crkvi koja poučava, posvećuje, upravlja…

Nešto prije Kiko tvrdi da župa, župnik i pomoćni ne čine Crkvu… Crkva se po njegovu mišljenju sastoji od nečega drugog, točnije od vjernika koji nadahnuti Duhom Svetim žive u božanskoj milosti, u duhu i prema riječima ,,govora na gori“ zbog čega ne tvore vidljivu zajednicu u kojoj su i grešnici…

Kiko se stoga nekoliko puta poziva na tvrdnje koje je Učiteljstvo osudilo. Dovoljno je spomenuti Montanovo stajalište koje su u Srednjem vijeku slijedili beguardi, fratičeli, a zatim i J. Wyclif, J. Hus, Luther, P. Quesnel i jansenisti sa sinode u Pistoji.

4. Ministerijalno svećeništvo i opće svećeništvo svih vjernika (str. 23-25)

,,Nemamo ni svećenika kao osobe koje razlikujemo od svih drugih jer u naše ime stupaju u kontakt s Bogom. Jer naš svećenik koji moli za nas je Isus Krist. A budući da smo mi njegovo tijelo, svi smo svećenici. Cijela je Crkva svećenička jer moli za svijet. Istina je da svećeništvo postaje vidljivo u služenju te je nekolicina braće u svećeničkoj službi, poslužitelji su svećeništva. U Novom zavjetu riječ 'svećenik' rabi se jedino kada se govori o Kristu, inače se spominju služitelji i prezbiteri.“ (Isto, str. 56)

Nažalost, pouzdana svjedočanstva pojedinaca potvrđuju da u neokatekumenskim zajednicama nema 'svećenika', nego su u tim zajednicama 'katehisti (= laici) oni koji su na čelu zajednice na način da je potiču i osnažuju, da se za sve brinu i da svima zapovijedaju.

Neokatekumeni imaju svoje 'kateheze' koje koncipiraju i organiziraju na svoj način, ne prateći ni upute biskupa ni teme koje određuju. Svećenik je u neokatekumenskim zajednicama samo obredni i sakramentalni predsjedavatelj; njegovo predsjedanje ne donosi mu učiteljsku vlast. Zajednicu predvodi odgovorna osoba, laik: ,,Velika opasnost za zajednicu je da svećenici ubijaju, a da to i ne žele. Na ovom putu zajednica će imati na čelu laika“ (Isto, str. 371). Dakle te zajednice će ići tim putem same, onako kako to žele. ,,Te ćemo zajednice u biskupovo ime predvoditi mi. Naš je zadatak da vas dovedemo do zrele vjere, do krštenja. Stoga nema neokatekumenata bez poslušnosti autoritetu katehista“. Iz toga proizlazi da se župnik mora ograničiti na predsjedanje 'mjesnoj crkvi' (Isto, str. 370), što se itekako razlikuje od zajednice.

Onoga koga izaberu za 'katehista' mora znati da ga to ispunjava Duhom Svetim te da su od tog trenutka njegovi napuci i rečenice neprijeporne i nepogrešive… Ta osoba ,,ima karizmu da razlikuje duhove“ (Isto, str. 188). ,,Zapravo, bez poslušnosti katehistu nema puta“ (Isto, str. 353).

No ni biskup ni župnik ne biraju katehista. Njima je samo povjeren zadatak da na svečanom obredu 'dodijele mandat'. Taj obred određen je ritualom što ga je osmislio Put, a to je polaganje ruku na katehiste… Iz toga nastaje crkvena struktura služenja koja je paralelna s onom strukturom koja je utemeljena na svetom redu.

Nažalost, katehist si u neokatekumenskoj zajednici prisvaja vlast koja nadilazi njegov status… Mnogobrojne su i česte pritužbe te prosvjedi vjernika koji su upali u njihovu mrežu.

Nema komentara:

Objavi komentar