Kako trebamo prosuditi biološku evoluciju?

Put od jednostavne stanice do čovjeka (lijevo) je čisto nagađanje. U prirodi je dokaziva evolucija samo unutar osnovnoga tipa (desno)


Prigovor: Postoji očita evolucija u tijeku života. Slučajne promjene u genomu (mutacije) su dovoljne da se objasni visoki razvoj života od jednostavnih stanica do čovjeka.

Odgovor: U stvarnosti postoje slučajne mutacije genoma koje donose evolucijski napredak te se na taj način šire na temelju naravnoga izbora (selekcije). Na taj način mogu se objasniti promjene i prilagodbe unutar jedne određene vrste. Tako npr. u vrstu u kojoj se nalaze psi tipa vukova i šakala (candidae canis) pripada i obični domaći pas sa svim pasminama. Razlike unutar jedne vrste može ciljanim uzgojem proizvesti i čovjek. Ptica galapagos, koju je Darwin isticao kao ogledni primjer evolucije, nije ništa drugo nego varijacija jednog temeljnog tipa: ,,U međuvremenu je ipak dokazano da se kod Darwinovih ptica ne radi o različitim vrstama, nego o križanim varijantama[1]. Takva vrsta razvoja unutar jednoga osnovnoga tipa naziva se mikroevolucija ili ,,infraspecifična evolucija jer djeluje unutar jedne jedinstvene vrste.

Nasuprot tome stoji do danas nepotvrđena makroevolucija prema kojoj je slučajno došlo do neprestanoga razvoja svih živih bića prema višim oblicima. Ona nije ni dokazana niti je potvrđena nalazima. To je već Darwin sam utvrdio: ,,Ako su vrste nastale jedna od druge putem neprimjetnih, postupnih prijelaza, zašto ne vidim posvuda prijelazne oblike? Zašto u cijeloj prirodi nema mreže isprepletenih oblika umjesto da su vrste kako ih vidimo ozbiljno ograničene?[2]

Protiv ove teorije govori sljedeće: prvo je nedostatak tzv. prijelaznih oblika. Prirodno-znanstvena otkrića potvrđuju u osnovi upravo suprotno: arheolozi govore o kambrijskoj eksploziji vrsta. Temeljni obrisi oblika tijela gotovo svih današnjih rodova životinja jasno su pronađeni tek u stijena samo jednoga doba – kambrija. Da je teorija o postupnom razvoju vrsta ispravna, ne bi smjelo biti tako. Darwinu je bio poznat taj ,,izvorni prasak životate ga je označio kao ,,problem za svoju teoriju“.

Drugo je genijalnost životinjskoga svijeta: tehnika je počela svjesno kopirati iz životinjskoga i biljnoga svijeta (bionika). Lotus učinak se kopira iz istoimene biljke, isto tako i čičak (već 1951.), plivaća odijela sa strukturom kože morskoga psa su u međuvremenu u plivačkim natjecanjima zabranjena. Puno se toga ne može oponašati: paukova mreža debljine palca mogla bi podići zrakoplov, hitin kod insekata bio bi neuništiva karoserija automobila, k tome još lakša i tanja. Rukavice sa strukturom noge guštera macaklina omogućile bi penjanje po fasadi klizavoj poput stakla. Kobre idu u lov s infracrvenim noćnim uređajem, šišmiši i kitovi komuniciraju putem ultrazvuka, ptice reagiraju munjevito sinkronizirano, dok su njihove oči visokobrzinske kamere. Potrebna je visoka tehnologija da bi se sve to barem ugrubo moglo oponašati. I onda se čovjeka želi uvjeriti da je sve to u prirodi nastalo čisto slučajno?

[1] Junker, Scherer (izd.): Evolution – Ein kritisches Lehrbuch. Weyel, 2013., str. 46.
[2] Über die Entstehung der Arten, 2002., str. 189.

Izvor: Liebe zur Wahrheit (br. 2) – Existiert Gott?, Zaitzkofen, 2018., 38.-39. str.

Primjedbe