Isusovački pravoslavac



Poznata je ona stara latinska: ,,Corruptio optimi pessima“ – najgore je kada se iskvari najbolji; jer je takva iskvarenost veći gubitak nego kod onoga lošijega, a pritom se često događa da taj isti i više padne zbog prigovora savjesti što je prije bio na visokom položaju. Zato nije ni čudno da su se nakon koncila najviše srozale one zajednice koje su prije bile najbolje – isusovci, dominikanci, kapucini itd. – te su sada upravo one postale najveći promicatelji modernizma. To je posebno primjetno u zapadnim zemljama gdje je revolucija dosegla najvećega maha, ali se može uočiti i u našoj domovini. Najbolji primjer za to je p. Tvrtko Barun – isusovac koji je gorljivi promicatelj imigrantske politike koja proizlazi iz ljevičarskih ideologija.

Jedan od poznatijih isusovaca je p. Luka Rađa, poznat najprije kao studentski kapelan, a kasnije po svojoj borbi za oporavkom od teške bolesti nakon što je nastradao u prometnoj nesreći. Premda svaki kršćanin treba suosjećati s njegovom bolešću, s druge strane smo dužni upozoriti na zablude koje se šire u Crkvi, iz kojega god kuta one dolazile. Tako se na Facebook profilu p. Rađe može pročitati objava navedena na početku članka.

Ovdje se stavlja znak jednakosti između Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne crkve. Netko (tzv. neokonzervativci) bi možda mogao reći da tu nema ništa spornoga, jer se samo želi reći da se pravoslavci trebaju ujediniti s Katoličkom Crkvom. No da p. Rađa ovdje ipak misli drukčije – u smislu indiferentističkoga ekumenizma, dokazuje njegova druga objava otprije gotovo tri godine:




Ovo je sasvim jasni izraz modernističkoga ekumenizma po kome je svaka religija manje ili više dobra i spasonosna i da se stoga šizmatici i heretici ne moraju vratiti u okrilje Katoličke Crkve. Štoviše, p. Rađa ovdje tvrdi da su Katolička Crkva i raskolničke pravoslavne zajednice (tj. Srpska pravoslavna crkva) jedna Crkva i da je sadašnja odvojenost samo stvar izvanjskih okolnosti. Da to nije točno, i da se tu dapače radi o teškoj zabludi koja uništava same temelje vjere, jasno je svakome tko je zadržao malo katoličkoga duha. Ponajprije je to jasno iz same zdrave logike jer pravoslavci (tj. grko-istočni raskolnici) sami odbacuju zajedništvo s Katoličkom Crkvom pa ne može biti logike da budu u tom zajedništvu, ako sami tvrde da nisu. To nam govori i činjenica da onaj tko formalno (svjesno i izričito) odbacuje jedan od triju elemenata jedinstva – vjeru, sakramente, zakonite pastire, otpada od toga jedinstva. A grko-istočni raskolnici odbacuju jedinstvo u sva tri elementa – niječu nekoliko vjerskih istina (prije svega papinski primat i nezabludivost, zatim dobar dio njih i čistilište i Marijino Bezgrješno Začeće, kao i nauk o izlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina), odbacuju autoritet pape i katoličkih biskupa kao takav i odbacuju zajedništvo s katolicima u sakramentima. To nam potvrđuje i Zakonik kanonskoga prava (kako onaj stari iz 1917., tako i novi iz 1983. čije kanone prenosimo u nastavku):

,,Kan. 751 - Krivovjerjem naziva se uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju; otpad je potpuno odbacivanje kršćanske vjere; raskol je uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni.

Kan. 1364 - § 1. Otpadnik od vjere, krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno.

Grko-istočni raskolnici su krštene osobe koje nakon krštenja niječu pojedine dogme i odbacuju crkveno zajedništvo te su zato ipso facto izopćeni iz Crkve. Ima naravno onih koji to možda ne čine izričito i nisu svjesni problema pa mogu biti u dobroj vjeri i opravdani od formalnoga krivovjerja i raskola, ali pravoslavne crkvene strukture svakako potpadaju pod pojam raskola i krivovjerja te kao takve vode duše u zabludu i propast. Konkretniji primjer posljedica za nijekanje pojedinih dogmi imamo također u definiciji papinske nezabludivosti Prvoga vatikanskoga sabora:

,,I tako Mi, vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od početka, na slavu Boga našega Spasitelja, na uzvišenje katoličke religije i na spas kršćanskih naroda, uz suglasnost svetog sabora, naučavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve.

[Kanon] Ako bi se pak netko usudio proturječiti ovoj našoj definiciji, čega neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom.

Sve ove pogubne zablude proizlaze iz krivoga poimanja Crkve koje je slično protestantskome shvaćanju, da Crkva obuhvaća ne samo katoličku, nego i krivovjerne zajednice koje se u stvarnosti nalaze izvan njezina jedinstva. Tu zabludu prokazao je Sveti oficij u svome Pismu biskupima Engleske od 16. rujna 1864. (DH 2885-2888) gdje opovrgava tzv. ,,teoriju grana po kojoj bi se Crkva sastojala od triju grana – katoličke, pravoslavne i protestantske; ekumensku inicijativu koju su pokrenuli protestanti. Relevantne izvatke iz toga pisma prenosimo u nastavku:

,,[Udruženje za unapređivanje kršćanskog sjedinjenja, ustanovljeno u Londonu 1857.] izričito izjavljuje, naime da tri kršćanske zajednice rimsko-katolička, grčko-šizmatička, i anglikanska, premda su među sobom odvojene i podijeljene, ipak jednakim pravom sebi prisvajaju katoličko ime. Zbog toga je u to udruženje pristup svima otvoren, na kojim god se mjestima nalazili, kako katolicima, tako grko-šizmaticima i anglikancima, ali uz propis, da nitko ne smije pokretati pitanje o različitim poglavljima nauka u kojima se razlikuju, i svatko smije mirne duše slijediti odredbe vlastite vjerske konfesije.

Temelj na koji se ono (udruženje) oslanja je takav da odozgo i odozdo izokreće ustanovu Crkve. On je naime sav u tome da pretpostavlja, da se prava Crkva Isusa Krista sastoji djelomice od Rimske crkve, raspršene i raširene po čitavom svijetu, djelomice pak od Focijevog raskola i od anglikanskog krivovjerja, kojima je jednako kao i Rimskoj crkvi: "Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst" [Ef 4,5]. (...)

Sigurno, mužu katoliku ništa ne smije biti preče, nego da se među kršćanima u korijenu unište raskoli i kriva mišljenja, te da se svi kršćani trude "sačuvati jedinstvo Duha savezom mira" [Ef 4,3].... Ali nikako se ne može trpjeti da kršćanski vjernici i crkveni muževi pod vodstvom krivovjernika, i što je još gore, prema nakani koja je najviše okaljana i zaražena krivovjerjem, mole za kršćansko jedinstvo. (...)

Dakle, Katolička je crkva jedna jasnim i savršenim jedinstvom na čitavom svijetu i među svim narodima, i to onim jedinstvom čiji je početak, korijen i nepokolebivi izvor vrhovni autoritet i "izvrsnije prvenstvo" blaženog Petra apostolskog prvaka i njegovih nasljednika na Rimskoj stolici. I nema druge Katoličke crkve, osim one koja je sagrađena na jednom Petru i koja se jedinstvom vjere izdigla u jedno povezano i cjelovito tijelo.

Ekumenske inicijative temelje se konačno na lažnom predstavljanju stvarnosti prema kojemu bi drugi navodno bili spremni združiti se ili povezati (barem u neku labavu strukturu) pod kompromisnim uvjetima s Katoličkom Crkvom, dok u stvarnosti ti isti nerijetko nastupaju s 'figom u džepu' i inače provode dosljedno usmjerenje prozelitizma, nastojeći privući katolike da prijeđu u njihove raskolničke zajednice. Primjer za to ilustrira nam Aleksandar Pavlović, tradicionalni katolik iz Beograda, iz svoga doživljaja sa sadašnjim patrijarhom SPC-a Irinejom:





Zato možemo zaključiti ovu pouku jasnim riječima pape Pija XI. iz enciklike Mortalium animos koja pobija sve zablude lažnoga ekumenizma, moleći za povratak izgubljenih ovaca u pravo Kristovo stado – Katoličku Crkvu utemeljenu na nasljedniku sv. Petra, rimskome papi:

,,11. Nadalje, u ovoj jednoj Kristovoj Crkvi ne može biti ili ostati nitko tko ne prihvaća, priznaje i sluša vlast i poglavarstvo Petra i njegovih zakonitih nasljednika. Nisu li i prethodnici onih, koji su sada uronjeni u zablude Focija i reformatorâ, slušali Rimskoga biskupa, vrhovnoga pastira dušâ? Ali jao, njihova su djeca napustila svoj očinski dom; no ovaj nije posrnuo i propao dovijeka, budući da ga podržava Bog. Neka se dakle vrate svojemu zajedničkom Ocu, koji će ih, zaboravljajući premnoge prijašnje uvrede nanesene Apostolskoj Stolici, prihvatiti na najljubazniji način. Jer ako zaista - kako neprestano tvrde - čeznu sjediniti se s Nama i našima, zašto ne hrle ući u Crkvu, "Majku i učiteljicu svih Kristovih vjernikâ"? (IV. lateranski sabor, kan. 5). Neka počuju Laktancija gdje viče: "Katolička Crkva jedina čuva istinito bogoštovlje. Ona je izvor istine, ona je kuća vjere, ona je hram Božji: ako itko ovamo ne uđe, ili ako itko odavde otiđe, njemu je strana svaka nada života i spasenja. Nitko neka ne zavarava sama sebe tvrdoglavim prepiranjem. Ovdje se naime radi o životu i spasenju, koji će biti izgubljeni i posve uništeni, ukoliko se na njih ne pazi svom brigom i marljivošću" (Divinae Institutiones 4, 30; 11-12).

12. Stoga neka odijeljena djeca priđu k Apostolskoj Stolici, postavljenoj u gradu koji su Apostolski prvaci Petar i Pavao, posvetili svojom krvlju; onoj, velimo, Stolici, koja je "korijen i utroba iz koje proistječe Crkva Božja" (Sv. Ciprijan, Epistola 48 ad Cornelium, 3) - i to ne s namjerom i nadom da će "Crkva Boga živoga, stup i temelj istine" (1 Tim 3, 15) odbaciti cjelovitost vjere i trpjeti njihove zablude, nego, naprotiv, da se oni pokore njezinu naučavanju i upravljanju.

Primjedbe