1. Što je sveta Misa?
Sveta Misa je nevidljivo i nekrvno obnavljanje žrtve Našega Gospodina na Križu. Ta se žrtva događa u trenutku Pretvorbe kada je Isus nazočan na oltaru u odvojenim prilikama kruha i vina. Kao što Tridentski Sabor uči, radi se o istoj Žrtvi na kao i na Kalvariji – jer isti je Svećenik što prinosi žrtvu (jer posvećeni svećenik djeluje samo kao zamjenik „u osobi“ Krista, pa je Krist stvarni Svećenik što prinosi žrtvu) i ista je prinosna Žrtva, naime sâm Krist. Različiti je vid prinošenja žrtve: krvava i stvarna na Golgoti, nekrvna i mistično-sakramentalna u svetoj Misi; i različita je svrha: na Golgoti je Isus Krist zaslužio milost Otkupljenja, a u svetoj Misi se ta i druge milosti udjeljuju.
2. Tko je ishodište svete Mise?
Sveta Misa ima svoje ishodište u Našem Gospodinu Isusu Kristu, koji ju je ustanovio na večeri prije svoje smrti, na Posljednjoj večeri sa svojim Apostolima. O tome postoje podudarni izvještaji triju sinoptičkih Evanđelja (Mateja, Marka i Luke) te u Prvom pismu Sv. Pavla Korinćanima: „Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: "Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu po večeri govoreći: "Ova čaša novi je Savez u Mojoj Krvi. Ovo činite kad god pijete, Meni na spomen." Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok On ne dođe.“ (1 Kor 11,23-26)
3. Jesu li i Apostoli slavili sv. Misu?
Kad je Isus Krist na Posljednjoj večeri nakon svega rekao Apostolima: „Ovo činite Meni na spomen“ time je Apostolima naložio, da u Njegovo Ime također slave svetu Misu i istovremeno im je dao punomoć, dakle sposobnosti, da se dogodi Pretvorba te da Njegovo Tijelo i Njegova Krv budu prineseni kao žrtva. Sveta Misa je stoga od samoga početka bila u središtu kršćanske Zajednice. O „prvoj Zajednici“ u Jeruzalemu nalazimo ovaj izvještaj: „Bijahu postojani u Nauku apostolskom, u Zajedništvu, lomljenju Kruha i molitvama.“ (Dj 2,42) „Lomljenje Kruha označava svetu Misu. Taj se izraz koristio, da se događaj s jedne strane prekrije (jer su tada kršćane proglašavali „ljudožderima“ i „koljačima“), a s druge strane „posvećenima“ skrene pozornost na bit: pod prilikama kruha „lomi“se, žrtvuje Tijelo Kristovo.
4. Kako su Apostoli slavili sv. Misu?
Djelima apostolskim Sveti Luka izvješćuje: „U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti Kruh, Pavao im govoraše..“(Dj 20,7) „Prvi dan u tjednu“ je nedjelja. Iz toga možemo zaključiti da su kršćani od samog početka započinjali „dan Gospodnji“ nedjeljnom sv. Misom. u nedjeljnoj Misi govorila se propovijed („Pavao im govoraše..“). Čitalo se tekstove iz Svetog Pisma, vjerojatno Evanđelja i Poslanice, dakle pisma Apostola, kao što je poznato iz Poslanice Kološanima: „A kad se ova Poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje.“ (Kor 4,16). Pjevali su „psalme, hvalospjeve i duhovne pjesme“( Kol 3,16). U središtu je bilo „lomljenje Kruha“ , koje se izvodilo prema uputama Našega Gospodina, kao što opisuje Sveti Pavao. Slavljenje svete Mise bilo je povezano s obrednom gozbom, „Gospodnjom gozbom“, ali to valja razlikovati od današnje Pričesti (vidi Kor 11, 17 sl.).
5. Kako se sv. Misa dalje razvijala?
Apostoli su prenosili posvetu za slavljenje svetih Otajstva polaganjem ruku na svoje nasljednike (vidi Tim 4,14). Radi se o svećeničkom posvećenju, koje osposobljava napose za slavljenje sv. Mise. Od rana su postojali oblici (dijelovi) Mise koji se nisu mijenjali. Tako najvažniji dio s riječima Pretvorbe u preciznom obliku direktno preuzetim od Isusa Krista i tako predavan. Taj dio tvori osnovicu rimskog misnog Kanona do današnjeg dana, a zadnje promjene bile su oko 400-te godine.
Rimski obred sve više širio Zapadnom Europom, naročito kada ga je Karlo Veliki (vladao od 774 do 814) prihvatio za Franačko carstvo. Misa je tada doživjela neke promjene i proširenja koja nisu dirala bitni dio. Nadodano je Vjerovanje.
6. Kako je došlo do „tridentske Mise“?
Misa u obliku uređenom u Franačkom carstvu dolazi natrag u prijelazu od 10. na 11. stoljeće natrag u Italiju i Rim, pa se odavde širila po cijeloj Zapadnoj Europi. Krajem Srednjeg vijeka proširila se „ iz crkve u crkvu sve veća raznolikost, pri čemu se uvuklo i praznovjerje.“ Tu zbrku i čak djelomično iskrivljenje Mise iskoristili su „reformatori“ da napadnu sv. Misu kao takvu svim sredstvima te stvore vlastite obrede. Stoga je Tridentski Sabor (1545-1565) odlučio poduzeti obnovu i reformu bogoslužja, što je Sveti Pijo V. papa proveo i dovršio tiskanjem „Rimskog misala“ 1570.godine. Budući da se Misal oslanja na Tridentski Sabor, zove se i „Tridentski misal“.
7. Kako izgleda reforma Pape Pija V. ?
Sveti Pijo V. papa napisao je svojoj Konstituciji „Quo primo tempore“ od 14. srpnja 1570. u uvođenju Misala da je „ da je pomno odabranim stručnjacima dao nalog reviziju misala. „Oni su sve usporedili s najstarijim rukopisima naše Vatikanske Biblioteke kao i s sačuvanim i dotjeranim kodeksima sakupljenim sa svih strana; to isto je učinjeno sa starim misnim uredbama i spisima uvaženih autora, koji su nam ostavili odredbe istog Obreda, tako da je Misal sređen po normi i obredu Svetih Otaca.“ Radilo se dakle uistinu o ponovnoj uspostavi izvornog rimskog Obreda kako je, s izvorištem u riječima Isusa Krista, te kao jezgra koja se od vremena Apostola prenosila bez natruha sa strane tijekom Prvog tisućljeća pod vodstvom Duha Svetoga i pod nadzorom Crkve, te lagano narastao obred do svog konačnog oblika. Nije dakle stvoren novi obred, kao što je bio slučaj pri „reformi“ Drugog vatikanskog sabora.
8. Kakav je položaj tridentske Mise u Crkvi?
Papa Pijo V. objasnio je u svojoj već spomenutoj Konstituciji da se uvođenjem Rimskog misala ukidaju svi ostali misali koji se ne mogu pozvati na barem dvostoljetnu tradiciju. Rimski misal je ubuduće posvuda obavezan gdje se Misa slavi prema obredu Rimske crkve. Tako se donosi odluka da je zabranjeno Tridentskom misalu bilo što dodavati, oduzimati ili mijenjati. Papa dopušta „s papinskom punomoći“ svećenicima da se služe tim misalom zauvijek, pri pjevanju, ili čitanju svete Mise u svim crkvama, bez ikakvih rezervi i strahova od kazni, osuda ili cenzura. Mogu ga i smiju se njime služiti slobodno i punim dopuštenjem. I niti jedan svećenik ne smije „Misu slaviti drugačije nego li je određeno i ne smije dozvoliti da ga se prisili bilo što mijenjati u misalu.
9. Pa ipak u tijeku II.Vatikanskog Sabora uvela Nova Misa a stara na neki način „ukinuta“?
U stvari tridentska Misa nije nikada bila ukinuta. Papa Ivan Pavao II. je godine 1986. sazvao posebnu Komisiju od devet kardinala: Ratzingera, Mazera, Oddia, Steckera, Casarolia, Gantina, Innocentia i Tomkia, čije zaduženje bijaše odgovoriti na dva pitanja:
1. Papa Pavao VI. je ovlastio biskupe zabraniti slavljenje tradicionalne Mise?
2. Svećenik ima pravo slaviti tradicionalnu Misu u javnosti i privatno bez ograničenja, i protiv volje svoga biskupa.
Komisija je potvrdila jednoglasno da papa Pavao VI. nije nikad odobrio biskupima ovlast zabraniti svećenicima slavljenje Mise po tradicionalnom Obredu.
Komisija je ustvrdila da svećenici ne mogu biti obvezni slaviti Misu po novom obredu; biskupi ne mogu zabraniti, niti postaviti ograničenja, za slavljenje Mise po tradicionalnom Obredu, bilo u javnosti bilo privatno.
Začudo se tridentska Misa tretira kao da je ukinuta. Nakon Koncila traži se posebna „dozvola“ za njeno čitanje – dozvola koja se povrh svega dodjeljuje puno ograničenja.
10. U čemu je, sažeto rečeno, razlika između Stare i Nove Mise?
Evo sažeto rečeno: U Staroj Misi slavimo Žrtvu našega Gospodina Isusa Krista na Križu, dakle događaj Velikog petka; u Novoj Misi se slavi „Gospodnja večera“, dakle spomen na Večernju gozbu Velikog četvrtka.
Uistinu je Naš Gospodin navečer Velikog četvrtka u krugu svojih Apostola unaprijed prikazao žrtvu Velikog petka, time što je sakramentalno pod prilikama kruha i vina učinio prisutnim Svoje žrtveno Tijelo i Svoju žrtvenu Krv. I upravo je to On naložio Apostolima, kad im je On rekao: „Ovo činite Meni na spomen.“ Nisu trebali slaviti večernju gozbu na Njegov spomen, nego Žrtvu, Žrtvu Njegova Tijela i Krvi pod prilikama kruha i vina.
11. U čemu se očituje ta razlika?
U Staroj Misi postoji jedan oltar, na kojem se prinosi Žrtva, i jedan stol na kojem se vjernicima dijeli „Anđeoska hrana“: pričesna klupa.
U Novoj Misi oboje je uklonjeno tako da ima samo dva stola oko kojih se okuplja zajednica na Gospodnju večeru : „stol riječi“ – stalak za čitanja – za komim se slavi služba Riječi Božje, i „stol Tijela Gospodinova“ za kojim se „lomi Kruh života“. Naglasak nije više na žrtvi, nego na okupljanju zajednice. U središtu više nije stvarna Nazočnost Kristova pod sakramentalnim prilikama na oltaru, nego duhovna Nazočnost Gospodinova u zajednici u skladu s često čitanim mjestom „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u Moje Ime, tu sam i Ja među njima“ (Mt 18,20).
U Staroj Misi najvažnija je stvarna Kristova Nazočnost na oltaru u trenutku svete Pretvorbe, kada se u odvojenim prilikama kruha i vina ponovno događa Kalvarijska žrtva. Stoga je u tom trenutku posve mirno, samo zvone zvona , a vjernici kao i svećenik pobožno kleče na koljenima. Tu žrtvu ne prinosi zajednica, nego samo svećenik koji u tom trenutku djeluje „u osobi Krista“ kao Njegov zamjenik. Stoga svećenik može Misu slaviti posve tiho, pa čak i bez vjernika; ona zbog toga ne gubi ništa od svoje vrijednosti i značenja.
S druge strane nema nikakvog smisla slaviti „gozbu“ sam ili u tišini. Tu su potrebni sudionici i stalni „dijalog“. Stoga je ispravno da se na „gozbi“ koristi materinski jezik – jer se pri razgovoru za stolom valja sporazumjeti. Žrtva Stare Mise služi se s puno razloga na latinskom jeziku koji bolje odgovara Otajstvu i naznačuje da se događa bogoštovna radnja koju prinosi svećenik u Ime Sina Božjeg Isusa Krista.
12. Ne govori li se i u „Novoj Misi“ o žrtvi?
Da, ali još samo o „žrtvi hvale“ u Lutherovom smislu. Žrtva svete Mise zapravo ima četverostruku svrhu: slavljenje, zahvalu, molbu i pokoru. Posljednja dva vida, a napose pokora, posebno su važni u našem stanju potrebe za otkupljenjem. Čak i nakon krštenja griješimo puno puta. „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je On i pravedan – otpustit će nam grijehe i očistiti od svake nepravde...i Krv Isusa, Sina Njegova, čisti nas od svakog grijeha“ (1 Iv 1,8-9.7) Potrebna nam je Krv Kristova, trebamo tu žrtvu zadovoljštine. Martin Luther je bio protiv toga. On je rekao da je Misa samo žrtva slavljenja i zahvale. A upravo je to shvaćanje u srži „Nove Mise“. Stoga se ona više i ne naziva misnom Žrtvom nego „Euharistijom“, to jest zahvalom.
13. Što se može prigovoriti Pričesti na ruke? Nije li se to prakticiralo u ranijim stoljećima?
Točno je da se u prvim stoljećima sveta Pričest primala na ruke. Ali to nije bila „Pričest na ruku“ u današnjem smislu. Bilo je više načina toga, ali uvijek s velikim strahopoštovanjem. Konačno je upravo opasnost obeščašćenja i svetogrđa dovela do toga da se taj način primanja Pričesti morao biti ukinut. Stoga je pobožno i ponizno primanje Pričesti u usta pri klečanju posvuda bilo uobičajeno, čime su se znatno smanjile te opasnosti, kao na primjer pad čestica ili gubitak strahopoštovanja pred onim što mogu „shvatiti“. Stoga uopće nema smisla u današnje vrijeme, u kojem smisao za sveto sve više i više nestaje, vraćati se na stare načine primanja Pričesti i s njima povezane opasnosti. Današnja praksa dovoljno pokazuje koliko je opravdana isključiva Pričest na usta. Nebrojena svetogrđa, koja se danas događaju sa svetim Prilikama, na taj bi se način izbjegla.
14. Riječ o „aktivnom sudjelovanju“ laika
„Aktivno sudjelovanje“ laika htio je još sveti papa Pijo X. No, on je pod tim razumijevao unutarnje praćenje i zajedničko izvršenje onoga, što se zbiva na oltaru. Drugim riječima: I vjernici se trebaju žrtvovati s Našim Gospodinom na oltaru. Upravo se u tome se ostvaruje njihovo pravo „aktivno sudjelovanje“ u svakoj misnoj Žrtvi. A upravo je suprotno slučaj u danas uobičajenom obliku „aktivnog sudjelovanja“, pri kojem se laici – muškarci i žene – ne predaju i žrtvuju u poniznosti, nego posve samouvjereno žele stajati na podiju, hvališu se svojim službama i nastupaju kao da žele osvojiti publiku. Takav način u potpunosti odgovara novom shvaćanju slavljenja gozbe, pri čemu u središtu se ne nalazi Bog, nego čovjek.
fra Bogdan Cvetković
Izvorno objavljeno na stranici: http://www.latinska-misa.com/
Primjedbe
Objavi komentar