Predragi vjernici!
Mi nemamo izravnih povijesnih podataka o životu Majke Božje poslije uzašašća Kristova, niti znamo sigurno, kada i gdje je umrla. Ali vjera je Crkve Božje od najstarijih vremena, da je ne samo duša Majke Božje u nebu nego i tijelo Njezino, koje se je poslije smrti opet sjedinilo s dušom i uzneseno na nebo, a da se nije nikada raspalo u grobu. Čitava Crkva, i ona koja uči, i ona koja sluša, sigurna je obzirom na činjenicu Uznesenja Majke Božje. I tako se evo ovaj uzvišeni blagdan Majke Božje već mnogo vjekova slavi u čitavoj Crkvi, pa evo posebnom pobožnošću i u našoj domovini.
No na što se oslanja vjerovanje Crkve Božje, da je
duša i tijelo Majke Božje u nebu, da je Ona uznesena na nebo? Oslanja se na
činjenici da ona majka Isusa Krista, Sina Božjega, koji nikad nije imao ništa
zajedničko s đavlom i kraljevstvom njegovim ili bio pod vlašću njegovom, nego
je uvijek bio u najoštrijoj opreci s njime i pobjednik nad njime, pa tako i
Njegova presveta Majka. A kraljevstvo đavlovo obuhvaća i grijeh i smrt. Pa kao
što je Majka Božja bila bez grijeha začeta i izuzeta od grijeha, tako je bila izuzeta i od smrti. Umrla je doduše kao i Sin Njezin, ali nije bila podložna
zakonu smrti, i tijelo Njezino nije se nikad raspalo u grobu, nego se iza smrti
opet sjedinilo s dušom i bilo uzneseno
na nebo.
Sv. Ivan Damašćanski, divnim riječima obrazlaže ovu
činjenicu: „Danas sveti i živi kovčeg Boga živoga, koji je u svojoj utrobi
začeo svoga Stvoritelja, počiva u hramu Gospodnjem, koji nije načinjen nikakvim
rukama. I kliče David, Njezin roditelj i s njime igraju anđeli, slave arkanđeli,
sile veličaju, poglavarstva kliču, vlasti se raduju, vesele se gospodstva,
prijestolja svetkuju, hvale kerubini i slavu Njezinu propovijedaju serafini."
Danas dan raskoši od novog Adama prima živi raj, u
kojem je zasađeno drvo života, u kome je pokrivena naša golotinja. Danas
neokaljana Djevica, koja nije zaprljana nikakvim zemaljskim težnjama nego
othranjena nebeskim mislima, nije se vratila u zemlju: nego, jer je živo nebo,
smještena je u nebeskim dvorima. Iz koje je naime svima potekao život, kako bi
Ona kušala smrt? ...
Eva, koja je poslušala glas zmije, biva osuđena na
bol rađanja i na smrt i smještena u pretpaklu. No kako bi proždirala smrt Ovu,
uistinu blaženu, koja je poslušala riječ Božju i bi puna djelovanjem Duha
Svetoga, te na pozdrav anđeoski bez požude i djelovanja muža zače Sina Božjega
i bez bola ga rodi i sva se Bogu posveti? Kako bi raspadljivost zahvatila ono
tijelo, koje je primilo Život? Ovome je (tijelu) spremljen ravan i lak put u
nebo. Ako naime, veli Život i Istina Krist: „Gdje sam ja, tamo će biti sluga
moj“ – kako ne bi još više bila s njime Majka?
Blagdani su Majke Božje bili oduvijek radost za
svako plemenito kršćansko srce. Jer Njezina slava i naša je slava. Njezina čast
i naša je čast. Tako je evo i sa blagdanom Uznesenja Majke Božje. No kao što
svaki blagdan pruža veliku pouku kršćaninu, tako je pruža i blagdan Uznesenja Majke Božje.
Njezino tijelo nije se raspalo u grobu nego je
uzneseno na nebo. To je posebna povlastica Majke Božje. Naše je tijelo podložno
zakonu smrti i raspast će se jednom u grobu, kao i onih, koji su umrli prije
nas. Ali i to naše poniženo tijelo, određeno je, ukoliko čovjek premine u
milosti Božjoj, da bude jednom proslavljeno u nebu i da se sjedini u sjaju s
dušom, kojoj je služio kao oruđe na ovome svijetu. Pa kad neodoljivom težnjom
žudimo za tim časom, onda valja izabrati onaj put, kojim je pošla i Majka
Božja. Taj nam je put označilo sv. Pismo riječima: „Gloriam praecedit humilitas.“ – Poniznost prethodi slavi. (Iz
15:33)
Eva je poslušala glas zmije, da ubere plod sa
zabranjenog drveta, jer da će biti kao Bog. No po toj oholosti izazvala je
prokletstvo Božje na sebe i na svoje potomstvo, jer se „Bog protivi oholicama“.
(Jak 4:6) Majka Božja svojim djevičanstvom, svojom strpljivošću, svojom vjerom,
ali prije svega i nada sve svojom dubokom poniznošću, djeluje drugačije i
dozivlje Boga s nebesa na zemlju u svoje djevičansko krilo. Pogledao je Bog i
na njezinu duboku poniznost, kao što govori Magnificat: „Veliča duša moja
Gospoda...jer je pogledao na poniznost službenice svoje.“ (Lk 1:48) Njezinoj
dakle proslavi na nebu prethodila je duboka poniznost na zemlji. To je pravilo
za svakog čovjeka, općenito pravilo za sve, koji hoće da iz ove zemaljske nizine
prispiju u nebeske visine: „Antequam
glorificetur, humilatur!“ – Prije nego bude proslavljen, neka se ponizi!“
(Iz 18:12)
Ta se poniznost pokazuje prije svega u svojevoljnom
podvrgavanju volji Božjoj, izraženoj za čovjeka u naravnom zakonu i evanđelju.
Pa iako to za pokvarenu ljudsku narav znači stanovite okove , stanoviti jaram,
činjenica je, da je jaram taj mnogo lakši nego onaj – lažne slobode, za kojom
teži oholost.
„Jaram je moj sladak i breme je moje lako,“ (Mt
11:30) veli Krist. (...)
Pa jer je ljudska slabost tako velika, zato nas
Crkva upućuje, da svojoj nemoći pomognemo s neba, kad nas uči moliti:
„Svemogući vječni Bože, umnoži nam vjeru, ufanje i ljubav, i da zaslužimo
dostignuti, što obećavaš, učini, da ljubimo, što zapovijedaš.“ (Zborna molitva
13. nedjelje po Duhovima) Blagdan Majke Božje potiče nas na to! Za svakog će
naime doći dan, kad se ima odijeliti od svijeta. Da dakle neugasiva težnja, što
gori u svakom ljudskom srcu za vječnom srećom, bude jednom ispunjena, i da ovo
naše tijelo, kojemu je suđeno da se raspadne u grobu, ali i da uskrsne jednom
iz groba, uzmogne uskrsnuti u slavi i sjaju i sjediniti se s dušom u nebu,
slijedimo primjer Majke Božje, čiji sveti blagdan Uznesenja slavimo. „Gloriam
praecedit humilitas.“ – Poniznost predhodi slavi.
Propovijed bl. A. Stepinca u stolnoj Crkvi, na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1941.
(Katolički list, broj 33. (1941.) 381 -382.)
Primjedbe
Objavi komentar