,,Da,
pomisao na muške genitalije u ženskim svlačionicama – i obrnuto
– može biti jako uznemiravajuće za neke. Ali bitka za jednakost
uvijek je djelomično bila povezana s nadvladavanjem nelagode –
dijeljenje usluga s crnicima, dijeliti brak s homoseksualcima – a
zatim u shvaćanju kako to nije tako strašno kako su neki ljudi
mislili da će biti.“
Tako govori uredništvo ,,The Charlotte Observera“. Čini se da se Amerika nikada neće iskupiti za svoj izvorni grijeh – ropstvo, i da će dok god postoji netko tko se sjeća odvojenih izvora vode, stolova za objed i sjedala na autobusima američkog juga, toliko dugo će Amerikancima biti nemoguće oduprijeti se tom čudovištu odjevenom u odjeću jednakosti. To je još više istinito kada će ta jednakost zahtijevati masivnu nejednakost u drugim i puno važnijim stvarima.
Kao
prvo, krenimo s lažnom analogijom. Ako se djevojka ne želi tuširati
pred momkom, to nije kao da se ne želi tuširati pred djevojkom čija
je boja kože tamnija od njezine. Zašto ne, urednici “The
Charlotte Voyeura“? Razmislite. Pokušajte. Bit će teško u
početku i ljudi će primijetiti miris sagorjelog drva, ali na kraju
čak i novinari mogu uspjeti u tome. Razmislite.
Jedan
slučaj uključuje nešto svojstveno Americi i njezinoj povijesti. On
se ne bi dogodio, na primjer, u drevnom Rimu. Zašto ne znamo rasna
obilježja
sv. Augustina, rođenog u Sjevernoj Africi od oca rimskog imena i
majke punskog imena? Jer nitko nije mislio da je važno to spomenuti.
Segregacionisti starog juga pokušali su opravdati svoja djela tako
što su se pozvali na rasne teorije koje su izmišljene za trenutnu
upotrebu, i mnogim „progresivistima“ ranog dvadesetog stoljeća
bilo je drago pripomoći im u tome. Ali nitko nikada nije mislio da
je nemoralno da bijelci i crnci jedu zajedno, da se igraju zajedno,
da koriste iste zahode, itd. Siromašniji bijelci su to radili. Djeca
su to radila. To nije bio moralni problem.
Nelagodu
koju je segregacionist osjećao kada je morao sjesti pored crnca nije
bila moralna nelagoda, već društvena, rođena iz navike i običaja
i rasne poduke. To je bilo pogrešno. On nije trebao osjećati tu
nelagodu. Situacija nije to opravdavala.
A
što je onda s djevojkom koja se ne želi tuširati pred momcima?
Maknite aktualni hir „transrodnosti“. Savršeno je normalno i
ispravno da ona osjeća ne samo nelagodu u vezi toga, već i ozbiljan
sram da bude gola pred momkom. Tu se radi o važnim krepostima:
pristojnosti, čednosti, čistoći i nevinosti. Kakva se osoba ne bi
sramila biti gola pred osobama suprotnog spola? Osoba kojoj te
kreposti znače malo u odnosu na druge ljude, a ništa u odnosu na
sebe. Kakva bi osoba prisiljavala djevojku ili mladića da budu
prisutni dok se netko suprotnog spola svlači? Uklonite modno ludilo
iz toga. Maknite školsko okruženje iz toga. Čudovište, eto tko:
netko tko bi trebao biti pod nadzorom policije.
Djevojčica
koja se ne želi tuširati pred dječakom pokazuje savršeno prirodnu
čednost. Ispravno je da se ona tako osjeća. Mi želimo poticati
takve osjećaje. Mi ih želimo ohrabrivati i usmjeravati ih prema
višim i plemenitim ciljevima. Ona nije staromodna ili tvrdoglava.
Ovih dana ona je opkoljena sa svih strana propagandom koja će
porušiti njezinu prirođenu čednost i odvesti je u život predaje
niskosti – s predvidivim bolestima koje će slijediti: neudano
majčinstvo, abortusi, urušavanje prijateljstva između spolova,
kultura koja postaje sve grublja, razvod i seksualni kaos. Jedna od
njezinih zadnjih obrana je taj tanki zastor čednosti. A mi ga želimo
srušiti, zašto?
Ostatak
priloga ,,The Charlotte Exhibitora“ odaje njihovu igru, nesvjesno.
Što oni zapravo žele? Zašto su toliko zapeli žrtvovati nevinost
djece na oltaru novog američkog Moloha?
Što oni time dobivaju, što se to njih tiče? Pokušavaju li
ublažiti svoje nježne osjećaje za dječake koji se žele
pretvarati da su djevojčice? Radi li se o tome?
Ne,
ne radi se o tome. Radi se o nečemu većem od toga, nečemu u čemu
svi imaju udjela. Radi se o čitavoj seksualnoj revoluciji, o njoj
samoj, cilju koji traži velike žrtve, sravnjavajući sve pred
sobom, lišavajući obične ljude njihove moći da se suprotstave
svojim gospodarima, pretvarajući niže klase ljudi u štićenike
države u zatvoru ili izvan, podvrgavajući obitelj nadzoru
socijalnih radnika i birokrata i odgojitelja i drugih prijatelja i
rođaka urednika “The Charlotte špijunke“, čuvajući kao
svetinju revoluciju u ustavnom zakonu tako da nitko nikad neće moći
postaviti pitanje je li sravnavanje od tog cilja koji traži velike
žrtve sve skupa zdravo ili ne.
Primijetite
veselu bezbrižnost s kojom urednici izjednačuju ručanje sa
sodomijom. Nitko na segregacionističkom jugu
nije nikad rekao da je nemoralno za crnca jesti ručak. Oni su htjeli
kontrolirati društvene situacije. Ali sve do jučer, svi su na
zapadu vjerovali da postoji barem nešto sumnjivo sa sodomijom, i
skoro svi su vjerovali da je ona nemoralna i stoga predmet gađenja.
Nisu im bile potrebne određene teorije da opravdaju njihovo
vjerovanje. Oni su samo trebali uputiti
na očiglednu narav
ljudskih tijela, muških i ženskih. ,,To ne ide tamo“, kaže
farmer.
Ja
upotrebljavam
riječ gađenje svjesno. Postoje stvari koje trebaju u nama pobuditi
fizičku odvratnost jer uključuju veliko zlostavljanje tijela i
tjelesnih funkcija. Ponavljam, uklonite određenu temu iz toga –
homoseksualne odnose. Ja želim postaviti princip. Trebamo li
osjećati gađenje kada nas netko pozove da progutamo nešto što je
pokvareno i što uopće nije hrana – blato ili sluz ili izmet?
Trebamo li osjećati gađenje samo što moramo gledati da netko to
radi? Zar ne bi smatrali odvratnim da nam je netko rekao da nam je
bolje da pobijedimo taj prirođeni osjećaj odvratnosti? Ako je
odgovor da, naravno, onda je pitanje bi li određeni oblici
seksualnog ponašanja također opravdano budili osjećaje averzije,
ne zbog okolnosti u kojima se ponašanje događa, već zbog samog
ponašanja.
Ono
što ti urednici žele je ugušiti te prirodne reakcije. Oni ne žele
da mladi ljudi zapravo razviju kreposti koje bi im dale snagu da se
odupru seksualnim impulsima. Dakle oni kažu da se ništa nije
dogodilo braku sada kada je homoseksualcima dozvoljeno da se
pretvaraju da su vjenčani. To je kao da kažemo da ne postoji
primjetna razlika kod čovjeka kojeg si prebio do kosti, nakon što
si ga udario čizmom u glavu. Ili da ne postoji primjetna razlika
između iskvarenog dječaka koji očijuka s pornografijom već pet
godina, sada kad ste mu dozvolili da ga zavede njegov susjed. Neke
bolesti trebaju vremena da počnu djelovati u našem društvenom
sistemu. Druge su oblici bolesti od kojih pacijent već boluje.
Poanta je da urednici ,,The Charlotte egzibicionista“ ne mare niti
malo za zdravlje brakova u Sjedinjenim Državama, kao što i osoba
koja prešutno odobrava kada dječak odlazi do susjeda ne mari da on
dostigne zdravu muževnost – ili za početak ne bi dozvolila da
dječak uđe u močvare groznice pornografije.
U
svemu ovome, urednici mašu svojim prstom morala, kao da posjeduju
duboke moralne uvide. Oni su nova policija utemeljena na
neopraštajućim i brutalnim etiketama, kao što je rasizam bio na
iskrivljenom pogledu na stvarnost. Oni imaju oholu aroganciju stroge
učiteljice, bez čistoće tijela i uma: oni su prostitutke
učiteljice. Ali koje zahtjevne kreposti one pokazuju? One neće biti
te tinejđerke čiji će ormarići postati propusni. One ne moraju
brinuti o čednosti, čistoći i nevinosti jer su već bacile te
kreposti preko palube. One se više ničega ne moraju odreći. One su
te koje pomažu voditi nacionalnu javnu kuću: one profitiraju
uništavanjem javnog morala.
Anthony Esolen
Izvor:
https://www.lifesitenews.com/blogs/moloch-american-style
Primjedbe
Objavi komentar