Nakon šesnaest
godina vođenja Papinskoga instituta za svetu glazbu, msgr. Valentino
Miserachs Grau upozorava kako ponovo obnoviti bogoslužnu glazbu:
vjernim tumačenjem predaje.
Razgovor Pine
Baglioni s msgr. Valentinom Miserachsom Grauom
Msgr. Valentino Miserachs Grau u svomu uredu ima lijepi glasovir. „To je dar bečke tvornice Ehrbar papi Piju XI., godine 1929., u povodu pedesete obljetnice njegova svećeničkoga slavlja: jedincati, posebno napravljen za njega“. Msgr. Miserachs, šezdesetosmogodišnjak podrijetlom iz maloga mjesta Sant Marti Sesgueioles, u biskupiji Vicu, nedaleko od Barcelone, voditelj je Papinskoga instituta za svetu glazbu od 1995. godine. Ujedno je i ravnatelj zbora Liberiane, tj. Rimske bazilike Santa Maria Maggiore od 1977. godine. Susrećemo ga na koncu uistinu posebne akademske godine: u ovoj, 2011. godini. Papinski Institut za svetu glazbu proslavio je prvih sto godina postojanja. I msgr. Miserachs se priprema reći konačno zbogom svojim sveučilištarcima. „Pa možda ću, nakon četiriju uzastopnih služba, vjerojatno ostati još godinu više“.
Monsinjore
Miserachsu! Kako i kada je počelo Vaše veliko zanimanje za svetu
glazbu? U jednomu od Vaših mnogih spisa opisali ste gregorijansko
pjevanje kao nešto što je „gotovo pa kao osmi sakrament“.
VALENTINO MISERACHS
GRAU: Bilo je to očito preuveličavanje. Rekao sam misleći na
poruku Drugoga vatikanskoga sabora, koja kaže: „mora se očuvati i
poticati s velikom pažnjom baština svete glazbe“. Neizreciva
ljepota gregorijanskoga pjevanja izražava uzvišeno otajstvo koje se
ne može opisati riječima. Pjevati i svirati tijekom
sv. Mise, kako to naučava Rimokatolička Crkva, to jest, u skladu s
nebrojenim
papinskim uputama, koje smo naslijedili, nije izbor, odabir. Radi se
o prijenosu vjere Gospodina našega Isusa Krista. Kao što je sveti
Pio X. napisao u motu
proprio
Inter
sollicitudines,
sveta glazba mora biti sveta, odraz umjetnosti, općenita - povratak
baštini prema zasadama Drugoga vatikanskoga sabora i kasnijeg
papinskoga nauka.
U svakomu slučaju
moje zanimanje za glazbu ne prestaje od šeste godine. Jednoga dana
moj brat i ja smo u potkrovlju našli jednu staru trošnu harmoniku
koja je, međutim, još uvijek svirala. Dok sam svirao, moji
roditelji su prepoznali da imam dobar sluh. Ubrzo su me odveli
maestru Francesku Vivesu, vrsnomu pijanistu i skladatelju iz moga
kraja, da vidi jesam li stvarno nadaren za glazbu. On je to potvrdio.
Tada sam počeo odlaziti na pouke i svirati orgulje u crkvi.
Kako i zašto ste
došli u Rim?
To je, nema sumnje,
zbog Providnosti: s jedanaest sam godina otišao u sjemenište, a
biskup mi je dopustio nastaviti se baviti glazbom. Godine 1963.
poslali su me u Rim, u bogosloviju na Gregorijansko sveučilište.
Nakon stjecanja diplome, upravo kada sam se pripremao vratiti u
Kataloniju, moj biskup je neobjašnjivo promijenio mišljenje i
odlučio da ostanem u Rimu. Oduvijek sam vidio uzrok te nagle
promjene u Providnosti. Godine 1967. sam se, s dopuštenjem moga
biskupa, upisao na Papinski institut za svetu glazbu, koji je
tada imao svoje sjedište na Trgu Sv. Augustina. Msgr. Higini Anglès
i Pàmies bio je dekan i veoma me
cijenio. Ondje je bio i veliki maestro Armando Renzi, pa smo se
zajedno počeli baviti skladanjem, odmah nakon stjecanja diplome iz
gregorijanskoga pjevanja. Dvije godine poslije prešao sam na
Konzervatorij Alfredo Casella, u Aquili, gdje sam nastavio
skladati s Renzijem i učio svirati velike orgulje. Ostao sam toliko
povezan s tim Konzervatorijem da smo nakon potresa u travnju 2009.
godine ugostili u Institutu čak sedam razreda sveučilištaraca.
Neke smo smjestili i u ovoj radnoj sobi. Potom me, malo poslije,
Renzi, koji je također bio voditelj velikoga zbora La Cappella
Giullia pri Sv. Petru, doveo onamo kao drugoga orguljaša i
skladatelja. U međuvremenu, godine 1973., maestro, sada kardinal,
Domenico Bartolucci, pozvao me da mu se pridružim voditi zbor La
Cappela Liberiana pri Santa Maria Maggiore. Prošlo je 38 godina
od toga dana! A ako Renziju dugujem svoj boravak u Rimu i, s tehničke
točke gledišta, proučavanje glazbe, onda Bartolucciju dugujem svoj
dolazak u Santa Maria Maggiore i proučavanje zakonitosti.
Godine 1981.,
nažalost, Vatikanski je kaptol odlučio raspustiti zbor La
Cappela Giulia i razriješiti dužnosti sve koji su sudjelovali u
njoj. Dvije godine poslije Armando Renzi je preminuo od tuge.
Maestro Riccardo
Mutti, jedan od najuglednijih ravnatelja orkestara na svijetu u
svibnju prošle godine pozvao je na izbjegavanje pjesama i glazbe
nedostojnih bogoslužja u crkvama. I ne samo to: u
novije doba svjedočimo bezbrojnim knjigama, člancima u velikim
narodnosnim i međunarodnim novinama koje govore o grubosti suvremene
bogoslužne glazbe. Snimljeni su i filmovi važnih redatelja, koji
međusobno opisuju ovaj posebni crkveni vid.
Ne možete ni
zamisliti koliko se ljudi dolazi ovdje žaliti. Neki nam govore da
više ne uspijevaju pozorno i predano pratiti sv. Misu, ometenu
velikom količinom nemara, koje proizlazi od pjesama i glazbe za
vrijeme misne Žrtve. I ja, kada idem govoriti misu u župi nekomu od
mojih prijatelja, ostajem zapanjen. Ne treba se previše zanositi da
je moguć brz spas iz ponora u koji smo upali. Treba početi
postupno. Praviti male korake. To je gotovo kao učiti dijete
razgovarati i hodati. Ili, još bolje, to je kao odlazak na
vjeronauk, da se nauče osnove naše vjere.
Bilo bi dovoljno kada
bi svaki župnik nabavio primjerak Liber cantualis od
benediktinca iz Solesmesa koji sadržava najjednostavnije, osnovne
pjesme gregorijanskoga pjevanja kao Credo, Gloria,
Pater noster i knjigu Iubilate Deo, koju je zahtijevao
Pavao VI. godine 1974. Tu je i izbor koji je objelodanio naš
Institut: Celebiamo cantando i miseri della salvezza –
Slavimo pjevajući otajstva spasenja, antologija
gregorijanskih napjeva, koju smo pripremili na talijanskomu jeziku za
cijelu bogoslužnu godinu, koja se stalno tiska. Osim toga, često
šaljemo naše učitelje u pomoć župnicima.
Jednostavno,
gregorijansko pjevanje trebalo bi izvoditi u redovnim misama u
prvostolnim i glavnim crkvama, u sjemeništima i vjerskim zajednicama
najmanje jednom tjedno, ili, ako je to preteško, makar jednom
mjesečno.
Kako bi se Crkva,
na svojim najvišim razinama, trebala postaviti?
Neobjašnjiva je
činjenica da se, nakon izvanrednoga zapisa Ivana Pavla II., napisana
22. studenoga 2003., u povodu stote obljetnice spisa motuproprija
sv. Pija X., Inter sollicitudines više nije raspravljalo o
tomu. Mnogo sam godina govorio u bilješkama predavanja i tako
dalje da Katolička Crkva mora imati mjerodavno tijelo za
određivanje, vrednovanje svete glazbe. Postoji bogatstvo naslova,
koje treba pregledati, na različitim jezicima, iz različitih
zemalja, proizašlih iz biskupskih konferencija i crkvenih pokreta.
Trebalo bi osnovati povjerenstvo, koje ima ovlasti i hrabrosti reći:
„ovo da, a ovo ne!“ Ne radi se o nepotrebnoj instituciji. Treba
razjasniti pojmove vezane za svetu glazbu, koja je posve prepuštena
sama sebi ili ostavljena u rukama neznalica, nesposobnih, u
najboljemu slučaju. Jer mnogi imaju dobre namjere! Međutim, nekada
i nije tako, pa bešćutni trgovci zarađuju mnogo novca, baveći se
glazbom, vezani s prilagodljivim diskografskim kućama, a osim toga,
ubiru i novac na kojoj biskupskoj konferenciji. I da je to samo zbog
novca, bilo bi općeshvatljivo. Bilo bi ljudski i razumljivo.
Ono što je
jednostavno nepodnošljivo je činjenica da mnogi tekstovi i glazba
namijenjeni bogoslužju nemaju nikakvu vezu s katoličkom vjerom.
Samo se dotiču glazbenog ozračja s tekstovima prožetima gnostičkim
idejama i new ageom, koji uvode toksične predodžbe, koje
utječu na um i srce naroda Božjega. Sve to je za mene otajstvo:
jedan od mnogih vidova mysteriuma inquuitatis u
koji smo uronjeni. Ovo nije zadržavanje na latinitetu i dobrim
starim vremenima kojima se pristupa s oprezom kao zaštiti. Upravo
suprotno. Budući da lijepo VI. poglavlje uredbe Sacrosanctum
Concilium Drugoga vatikanskoga sabora posebno posvećeno svetoj
glazbi priznaje „primat“ gregorijanskomu pjevanju „kao glazbi
svojstvenu latinskomu bogoslužju“; ono naglašava važnost
vjerskih pjesama (…), tako da su odraz glasova vjernika, puka“.
Konačno, ono se nada da će „glazbenici poticani kršćanskim
duhom (…) skladati glazbu sa značajkama prave svete glazbe (…),
da će se tekstovi namijenjeni crkvenomu pjevanju biti u skladu s
katoličkim naukom i preuzeti iz Svetoga pisma i iz bogoslužnih
izvora“.
Govorimo o Drugomu
vatikanskomu saboru... Velika je nepravda prebaciti odgovornost jedne takve pogube na Sabor,
koji je, u biti, s ove točke gledišta, iznevjeren.
„Animirati
mise“: to je izraz koji se često čuje u katoličkim krugovima ili
na većim vjerskim skupovima. Kao da treba oživjeti mrtvo tijelo.
Često sam čuo i
izraz: „razveseliti misu.“ Ne mogu reći što je gore.
Umanjivanje ugleda dovelo je do neposluha bez usporedbe, pa su se, u
jednomu trenutku nadređeni na svim razinama, jer više nitko nije
slušao, počeli bojati davati zapovjedne smjernice. Upravo zato
trebamo nekoga tko će ponovno početi od malih stvari: malim
koracima, sitnicama. Uvijek, ipak, imajuću na umu da se sveta glazba
ne treba shvatiti kao svrha sama sebi, nego kao sredstvo koje nas
spaja sa svetim otajstvima smrti i uskrsnuća Isusova.
Danas se u Crkvi
zanemaruje umirući bolesnik prebacivanjem pozornosti na ono što je
nebitno. Štovatelji misnoga slavlja se vole okupljati u malim
skupinama. Intelektualci traže crkve gdje će čuti dobru bogoslužnu
glazbu, kao da su na umjetničkoj izložbi. Sve to nema mnogo veze s
vjerom u našega Gospodina.
U posljednjih
nekoliko desetljeća, mnogi su smatrali da je Crkvi potreban
osuvremenjeni glazbeni izbor, jer će takav privući vjernike u
Crkvu, poglavito mladež.
Činjenica je da su
Crkve su prazne. Naravno, razlozi su brojni i bolni. Ne tvrdimo da su
krivci samo glazba i neprimjerene pjesme. Pio X. je, primjerice,
pisao bilješke o svetoj glazbi, jer su u njegovo vrijeme crkve
pretvorili u operna kazališta. Ovo je rekao godine 1903.: „Kažu
da se sviđa ljudima, a i ne ustručavajući se reći da bi izmjenom i
suzbijanjem takva stila u crkvi smanjio broj vjernika u bogoslužnim
obredima (…) Ja ću, ipak, reći da se u loše svrhe prečesto
koristi riječ puk, koji se pokazao mnogo ozbiljniji i posvećeniji
nego što se vjeruje. Puk uživa u svetoj glazbi, a ne izbjegava
crkve gdje se izvodi takva glazba. (…) Puk tu sudjeluje zanosno i
predano. Štoviše, poziva na skraćivanje bogoslužnoga pjevanja, da
se ljude ne bi previše zamorilo! A jadni ljudi, nakon predugih
kazališnih priredaba, u koje su se pretvorile sv. Mise, iscrpljeni bi
bježali nakon Vjerovanja tražeći „čitanu“ misu, a ne
pjevanu.“
Veliki je
skladatelj i ravnatelj katoličkoga orkestra Gustav Mahler rekao:
„Predaja je očuvanje vatre, a ne obožavanje pepela.“ Slažete
li se s njim?
Da. Posve. Bez
predaje nema ni suvremenosti. Crkvena je predaja začetak pravoga
napretka. Poznajem suvremene glazbene kulture mnogih dijelova svijeta
i sve veoma slične gregorijanskoj glazbi. Takvi su i napjevi u
crkvama u Africi: i oni dijele miloglasnu čistoću gregorijanske
glazbe. Gregorijansko pjevanje je sredstvo katoličanstva i povezano
je sa svim glazbenim kulturama u svijetu. Glazba može napredovati i
biti istinski odraz svete umjetnosti koja je u svojoj biti
sveopćenita, dakle, lijepa, samo ako počiva na prodajnoj svetoj
glazbi.
Pogledamo li crkvene
izvore o svetoj bogoslužnoj glazbi: od Tridentskoga sabora do
Drugoga vatikanskoga sabora, svi su međusobno povezani bez ikakva
protuslovlja. Oba polaze od predaje.
U razgovoru,
objavljenu prije nekoliko mjeseci, govorite o „vidljivim porazima“
u svomu životu. Na što ste misli?
Zar nije poraz biti
na čelu Papinskoga instituta za svetu glazbu šesnaest
godina, a pred sobom vidjeti sada opisano stanje? Da Vam ispričam
još nešto: u godini slavljenja rođenja sv. Pavla ponudio sam,
naravno besplatno, u ime Papinskoga instituta za svetu glazbu,
jednu svoju skladbu Bazilici Svetoga Pavla izvan zidina.
Radilo se o Oratoriju o sv. Pavlu i sv. Frutuosu. Uljudno su mi
odgovorili da je već naručen od drugih i za dosta veliki novac. Na
kraju, čini se da ovaj drugi oratorij nitko nije čuo. I bolje,
budući da mi je kardinal predvodnik ispričao da je tekst govorio
o Pavlovim navodnim „zarukama“. Bez objašnjenja.
Uvjeren sam,
međutim, da se rad za Gospodina našega Isusa Krista mora nastaviti
u tišini, ustrajnošću i molitvom. Jer je on Gospodar povijesti,
onaj koji sve zna i sve vidi.
Izvor:
30GIORNI NELLA Chiesa e
nel Mondo (Liturgia
07/08 – 2011)
Primjedbe
Objavi komentar