Kako
bih vam dočarao ozbiljnost i kontekst ove teme,
započet ću s citatom sestre Lucije iz njezinih memoara u kojima
opisuje viziju
pakla koju im je pokazala Gospa u Fatimi:
„Nakon
što je izgovorila te riječi („Prikazujte žrtve
za grješnike...“),
opet je raširila ruke kao dva mjeseca prije. Svjetlost je probijala
u zemlju i mi ugledasmo ogromno ognjeno more. U taj oganj vidjeli smo
uronjene demone i duše prokletih. Izgledale su kao užareno
ugljevlje, tamnoputi i crni, ali posve prozirni, u ljudskom obličju.
Plivali su u vatrenom požaru. U zrak su ih izbacivale plamene
erupcije, a sami su izgledali kao ognjena baklja, umotana o oblak
dima. Čuli su se krikovi i bolni uzdasi, puni očaja, koji su
tjerali strah u kosti, od kojega smo se tresli. Padali su na sve
strane kao iskre u golemu požaru. (Mora da sam pri tom prizoru
uskliknula: „Jao!“ To su neki čuli, kako kažu.) Vragovi su se
razlikovali od ljudi po stravičnim oblicima, slični gladnim,
stravičnim i nepoznatim životinjama, ali uvijek prozirni i crni kao
usijani ugljen. Ta je vizija trajala kratko, zahvaljujući našoj
dobroj Nebeskoj Majci, koja nam je u prvom ukazanju obećala da će
nas odvesti u Raj. Bez toga, mislim da bismo umrli od šoka i
straha.“
U
Svetom pismu, u jednoj od knjiga Staroga zavjeta, Juditi, čitamo:
„Bog
Svevladar kaznit će ih na dan Suda: poslat će oganj i crve u meso
njihovo, a oni će u boli jaukati zauvijek.“ U
Knjizi
o
Jobu
čitamo o zemlji „tamne
smrtne sjene, kao ponoć mračne, pune sjene smrtne i pometnje, gdje
je svjetlost kao tmina najdublja.“ U
Izaiji
čitamo:
„Odavna
je podignuto ognjište...
Duboko
i široko naslagana su drva s ognjem mnogim. Dah Gospodnji kao potok
sumporni upalit će ga.“
U
Novom zavjetu u Matejevom evanđelju naš Gospodin
kaže:
"Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen
đavlu i anđelima njegovim!“
U
tom istom evanđelju čitamo:
„Svako drvo, koje ne rađa roda dobra, siječe se i u oganj se
baca.““Sin
čovječji izaslat će anđele svoje, i oni će skupiti sve
zavoditelje i zlotvore iz kraljevstva njegova. I baciti ih u peć
ognjenu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.“ U
Otkrivenju se spominje
„ jezero
ognjeno i sumporno, gdje je zvijer i lažni prorok; i bit će mučeni
dan i noć u vijeke vjekova.“
„I
dim muka njihovih diže se u vijeke vjekova.“
Sveto
pismo nam govori puno toga o Sotoni, kao i o paklu, unatoč modernim
teorijama koje drže da pakao ne postoji. U Otkrivenju čitamo: „I
gle, veli, crven zmaj, imajući sedam glava i deset rogova; i na
glavama njegovim sedam kruna; I rep njegov odvuče trećinu zvijezda
nebeskih, i baci ih na zemlju. I
zbačen bi zmaj onaj veliki, stara zmija, koja se zove đavao i
sotona, koji zavodi sav svijet, zbačen bi na zemlju, i anđeli
njegovi zbačeni biše s njim.“
Paklenske
muke
Ako
pogledamo što Crkva naučava o onima koji idu u pakao, tj. onima
koji umiru u stanju smrtnoga grijeha, bez posvetne
milosti , kao i ono što su naučavali
sveci, možemo spoznati mnogo o naravi
paklenskih muka.
Prva
vrsta patnje u paklu o kojoj se često govori je patnja
osjetila . Sveti Alfonz Liguori i
drugi sveci kažu nam da je patnja
u paklu proporcionalna grijesima učinjenima
protiv Boga,
tako da u paklu postoje različiti stupnjevi. Neki će ljudi patiti
više od drugih. U paklu je patnja intenzivnija nego u zemaljskom
životu jer tijelo više nije podređeno ograničenjima ljudskog
tijela.
Nakon uskrsnuća tijela, tijelo se kvalitativno mijenja i kao
rezultat toga, ono može podnijeti puno veću patnju. Proklete duše
strahuju i gnušaju se same pomisli na uskrsnuće tijela, jer one
znaju da će se njihove patnje povećati kada dobiju svoja tijela
natrag.
Patnje
kroz vanjska osjetila
Postoji
pet vanjskih osjetila. Prvo od njih je osjetilo dodira. Sveci opisuju
da u paklu duše osjećaju gorenje i neku vrstu pritiska ,
što odgovara našem prvom osjetilu dodira koje detektira temperaturu
i pritisak. Neki sveci
spominju da u paklu postoji vatra, ali i hladnoća, koje se
izmjenjuju kako bi duše dobile nekakvo olakšanje, no zapravo
olakšanja nema. Oni patnju ne osjećaju samo na koži, već u
cijelom tijelu. Sveta Brigita nam u svojoj viziji otkriva da je
pakleni
oganj
toliko jak da bi vatra cijele zemlje u plamenu bila ništavna u
usporedbi s njim. Sveti Vinko Fererski piše da je zemaljska vatra
hladna u usporedbi s paklenom
vatrom.
Postoji
jedan citat iz sna Don Bosca kojeg vrijedi pobliže promotriti. „Don
Bosco i njegov Voditelj išli su putem između cvijeća i ruža brzo
kao da lete. Najednom su se na istoj stazi pojavili dječaci iz
Oratorija s mnogim svojim prijateljima, koji su Don Boscu bili
nepoznati. Našavši se u njihovoj sredini i promatrajući ih, vidio
je kako jedan za drugim padaju, a neka nevidljiva sila ih u trenutku
povlači prema užasnom spustu koji se nalazio nedaleko i završavao
u peći. Zapitao je svoga prijatelja: Što obara ove dječake?
Odgovor bijaše: 'Približi se malko bolje!'
Približio
sam se i ugledao kako su dječaci prolazili između mnogih zamki, od
kojih su neke bile na tlu, a druge u visini glave i nije ih se moglo
vidjeti. Zato su mnogi dječaci, ne opazivši pogibelj, hodajući
zapali u njih. Nakon toga bi ustajali i bježali glavom bez obzira
prema bezdanu. Jedni su bili zamkom vezani oko vrata, drugi za glavu,
treći za ruke ili noge, neki oko bokova. Tako ulovljeni u tren su
bili povučeni i pali u dubinu. (...)
Prepoznah
u njemu jednoga svog dječaka. Raščupana kosa stršila mu je na
glavi. Ruke je pružao prema naprijed poput utopljenika koji bježi
od smrti. Htio se zaustaviti, ali nije mogao. Pokušah potrčati
pomoći mu, pružiti mu ruku spasiteljicu, ali Voditelj mi to nije
dopustio: 'Zar misliš kako si
ti moćan zaustaviti čovjeka koji bježi pred usplamtjelim Božjim
gnjevom?!'
Pošao
sam nekoliko koraka preko praga i brzo se zaustavio kao žrtva
neopisiva straha. Puče mi pogled na golemu špilju koja se gubila u
vijugavim provalijama, kao u utrobi planine. Te su provalije bile
pune ognja. Zidovi, svodovi, pod, željezo, kamenje, drvlje i ugljen,
sve je to bilo bijelo i blještavo. Vatra je prelazila tisuće
stupnjeva topline, ali ništa nije izgaralo i ništa se nije
raspadalo. Ne mogu vam opisati ovu špilju u svoj njezinoj groznoj
stvarnosti.
Priđoh
nekoliko
koraka i vidjeh da mnogi ovi nesretnici bijesno grizu jedan drugog,
kao bijesni psi. Drugi su grizli svoje vlastito lice i ruke, kidajući
meso na komade, pa ga ispljuvali. Baš tada, cijeli je strop pećine
postao proziran kao kristal, otkrivši komad Neba i njegove svijetle
stanovnike, koji su sigurni za cijelu vječnost. Nesretnici, plamteći
i pušući od zavisti, prasnuše od bijesa, jer su se nekoć
podsmjehivali pravednima.
Prislonivši
uho na staklenu stijenu, čuh vriske i ridanja, bogohuljenja i psovke
protiv svetaca. Bila je to zaglušujuća graja glasova i krikova,
kreštava i zbrkana.
Ovdje
više nema nikakvog vremena. Ovdje je samo vječnost.
'Sad
kad si vidio što drugi pate, i ti sam moraš iskusiti dodir pakla.'
'Ne, ne!', povikah užasnuto. On je navaljivao, ali ja sam odbijao.
'Ne boj se', reče mi, 'samo probaj. Dodirni ovaj zid.' Nisam mogao
skupiti dovoljno hrabrosti, pa pokušah pobjeći, ali me on zadrža.
'Probaj!', navaljivao je. Uhvativši me čvrsto za ruku, gurnu me k
zidu. 'Samo jedan dodir', naredi mi, 'tako da i ti možeš reći, da
si i vidio i dodirnuo zidove vječne patnje, pa da tako možeš
shvatiti kakav je posljednji
zid, ako je prvi ovako neizdržljiv. Pogledaj taj zid!' Pažljivo ga
pogledah. Činio se nezamislivo debeo. 'Ima takvih tisuću zidova
između ovoga i stvarne vatre pakla', nastavi moj vodič. 'Tisuću
zidova okružuje pakao, svaki je jednako debeo i
na jednakoj udaljenosti, jedan od drugoga. Stoga je ovaj zid udaljen
milijune
milja od stvarne paklene vatre. Ovo je samo daleki rub samog pakla.'
Kad
to reče, instinktivno se povukoh, ali me on zgrabi za šaku, silom
je otvori, i pritisnu mi dlan o prvi od tisuću zidova. Bol je bila
tako jaka i neizdrživa, da sam odskočio s krikom i nađoh se kako
sjedim na svome krevetu. Ruka me je pekla, pa sam je zamotao kako bih
si olakšao boli. Tjedan dana držao sam je zamotanu. Sva je bila
natekla. Držeći moj dlan pritisnut o zid, samo u snu, osjećao sam
bol tako stvarno, da mi se koža nakon tjedan dana oljuštila s
dlana.“
Iz
ovoga možemo stvoriti predodžbu koliko je u paklu bolno osjetilo
dodira. A što je s osjetilom mirisa? Ponekad kad se nađete u
blizini farme sa životinjama, neugodan miris je toliko jak da ga
gotovo možete okusiti. U paklu je puno gore od toga. Sveci spominju
sumpor i smolu, a također i miris raspadanja i miris gorućih
tijela . Sveti
Bonaventura kaže da bi miris jedne osobe u paklu na zemlji izazvao
smrt svega živoga što bi joj se približilo. A kako je tek u paklu
koji je prepun takvih? Što je s vidom? Sveci govore o mnogim
strašnim prizorima u paklu, o tami koja prevladava, odnosno o
nedostatku svjetlosti koja označava inteligenciju i čistoću kojih
u paklu nema. Što se tiče zvuka, kao što spominje Don Bosco i
drugi sveci, mogu se čuti vapaji boli i agonije, neprestano
vrištanje. Zvukovi su strašni, jer sami demoni mogu ispuštati
zvukove. U paklu također vladaju glad i žeđ. Teško nam je uopće
zamisliti koliko oni u paklu gladuju i žeđaju. Ono gladovanje koje
mi možemo iskusiti u ovom životu je ništa prema osjećaju gladi u
paklu.
Patnje
kroz unutarnja osjetila
To
su vanjska osjetila, no imamo i četiri unutarnja osjetila, a to su
razumska
moć,
mašta, misaona
moć
i sjećanje.
Razumska
moć
ujedinjuje svih pet vanjskih osjetila i izražava to iskustvo u našoj
mašti i stoga možemo u isto vrijeme iskusiti podražaje iz svih
osjetila. Ljudi kojima razumska
moć
ne radi kako treba, vide i čuju podražaje u različito
vrijeme ...
U paklu osjetila zajedno ne rade kako treba .
Drugim riječima, ako razumska
moć
ne radi kako treba, osjetilno iskustvo je u njihovoj mašti izraženo
na zbunjujuć način. Demoni ne posjeduju četiri unutarnja osjetila,
već samo intelekt i zbog toga nisu zbunjeni, što znači da je
njihova patnja u paklu gora od naše. Što se tiče sjećanja, duše
u paklu stalno se sjećaju svoga grijeha koji je uzrokovao njihovo
prokletstvo.
Također se sjećaju dobara koje su imali za svoga zemaljskoga
života, a koje sada više nemaju. Sjećaju se i zla koje su im drugi
nanijeli, što u njima izaziva konstantnu ljutnju. Stoga je tim
dušama sjećanje stalan izvor mučenja. Demoni imaju sposobnost
gledanja u naše sjećanje čak i u ovom životu i vidjeti grijehe
koje smo počinili s kojima nas posebno mogu dovoditi u iskušenje.
No u sljedećem životu mogu taj grijeh dozvati u čovjekovu
maštu kako bi ga
više mučili. Što se tiče mašte, u paklu duše nemaju kontrolu
nad slikama koje kolaju njihovom maštom. U nekim okolnostima, kad se
ljudi ne osjećaju dobro, kad su bolesni, ne mogu vladati svojom
maštom. U paklu je tako stalno; proklete duše nemaju kontrolu nad
svojom maštom. To također znači da se Sotona može igrati s tim
slikama. Zato za svećenike kažu da je za one koji su živjeli čedno
lakše ostati čedan jer imaju manje materijala za iskušenja. Dok je
onome koji nije živio čedno puno teže držati se zavjeta čistoće
jer u sjećanju ima puno slika koje Sotona može iskoristiti. On se
mora moliti za dar
pročišćenja sjećanja.
No u paklu nemate
kontrolu nad time i Sotona može konstantno dozivati te slike u
čovjekovoj
mašti i njima ga
mučiti.
Zatim imamo kognitivnu moć koja se odnosi na dio mozga koji ima
sposobnost asocijacije. U paklu nad tom sposobnošću nemamo nikakvu
kontrolu, a demoni mogu na nju utjecati.
Budući
da u paklu četiri unutarnja osjetila ne funkcioniraju, u osobi vlada
velika zbunjenost. Ona ne može kontrolirati svoje misli što ima
velik utjecaj na emocije. Zbog zbunjenosti proklete duše nisu u
stanju u potpunosti shvatiti sve što se oko njih događa. Njihova
volja je puna mržnje. Tijekom zemaljskog života te su osobe svoju
volju koristile pogrešno i na kraju im je Bog dao ono što su
htjele; ako su odabrale zlo, na kraju su zlo dobile i snose
posljedice svog odabira. U paklu volja osobe nije sposobna voljeti,
čak niti samu sebe, već mrzi sve oko sebe. Prevladava osjećaj
očaja jer zna da se nikada neće osloboditi patnje koja je vječna.
Duše
u paklu također osjećaju potpunu mržnju prema Bogu, prema dušama
oko sebe i prema demonima.
Osjećaju frustraciju jer ne mogu postići ono što žele, kao i
stalni strah. U paklu su strasti izvan
kontrole i povećane zbog prisutnosti demona. Zatim je tu želja za
nanošenjem boli drugima, kao i zavist prema onima u raju. Naša moć
kretanja,
koja nam pomaže da se krećemo, da hodamo, itd., u paklu je
ograničena u smislu da nad njom nemamo kontrolu. Zbog toga se
događaju dvije stvari; osobe se ne mogu micati (neki sveci čak
spominju da su neke duše u paklu zauvijek zaglavljene u istom
položaju) ili nemaju kontrolu nad svojim udovima i zato se
„istresaju“ na drugima.
Sveti
Toma Akvinski spominje da proklete duše govore hule
na račun Boga, Njegove pravednosti
i svetaca jer nemaju kontrolu nad svojim govorom. Kao što oni koji
završe u raju uživaju vječnu prisutnost Boga, tako oni koji završe
u paklu cijelu vječnost provode u društvu Sotone.
Demoni
u paklu
Svaki
demon koji je čovjeka
uspješno iskušavao na zemlji, u paklu će mu
se rugati, duhovno ga
mučiti, uzrokovati mu
fizičku i emocionalnu bol, pojačavati osjećaj mržnje, krivnje i
srama. Njihovo društvo bit će s čovjekom
u vječnosti.
Kao
što su duše u raju u društvu svetaca, oni u paklu su u društvu
prokletih i demona. Kad je osoba ugnjetavana od strane demona
(ne opsjednuta; opsjednuće podrazumijeva da demon fizički ima
vlast nad čovjekovim
tijelom ),
demoni joj stalno ubacuju nešto u maštu i ona ne može te misli
izbaciti iz glave. Tako je i u paklu, ali puno gore jer u ovom životu
Bog ograničava utjecaj demona na nas, no ne i u paklu. U paklu nema
slobode i duša
se ne
može
osloboditi demona.
Svaki
demon ima svoju osobnost. Sveci su ponekad imali vizije anđela koje
opisuju kao vrlo različite među sobom. Egzorcisti koji izgone
demone govore o tome kako je svaki demon različit. U paklu ta
različitost osobnosti demona nanosi bol.
Demoni će terorizirati dušu na različite načine ovisno o svakoj
osobnosti demona i o tome što znaju o stvarima koje čovjeka
najviše smetaju. U paklu postoji hijerarhija demona što uzrokuje
određeni strah jer iako je blizu nas uvijek neki demon koji nam ne
da mira, znamo da postoji gori od njega. Čak se i demoni boje onih
koji su iznad njih. Egzorcisti će vam potvrditi da demon kada ga se
izgoni ne želi otići jer više voli djelovati u ovom životu što
mu predstavlja rastresenost,
od neprestane patnje koja se odvija u paklu. No kada ga se uspije
izgnati, demon koji je viši u hijerarhiji postaje gnjevan na njega
jer nije učinio dovoljno, nije obavio posao kako treba. U paklu se
događa nešto slično; uvijek će viši demon biti taj koji će
naređivati nižem kako mučiti određenu dušu.
Prizor
demona izaziva odbojnost i strah. Sveti Antun piše
da je jedan brat iz njegovog reda imao viziju demona, te su ga
poslije toga našli više mrtvog nego živog. Nakon što se oporavio,
pitali su ga kako je demon izgledao, na što je on odgovorio da to ne
može reći, no da ima izbora, da bi radije bio stavljen u vrelu
talionicu, nego opet gledao u lik demona. Sveta
Katarina Sijenska također je rekla da bi radije prošla kroz
plamteći oganj nego gledala jedan trenutak u Đavla.
Kada si zamislimo zlobu ljudi poput Hitlera ili Staljina, i umnožimo
ju zajedno nebrojeno puta, ona neće biti ni blizu zlobi Sotone. I ta
će zloba imati potpuni utjecaj na čovjeka
ako se nađe u paklu. Tamo će ga
svi oko njega
mrziti. Nitko ga
neće voljeti. Ni njegovi
roditelji, ni djeca, ni supružnik/supruga, ni anđeo čuvar, ni
sveci, ni Bog, nitko. U ovom životu, ako osjetimo da nas netko ne
voli, imamo zasigurno barem još nekoga tko nas voli. U paklu je duša
potpuno odsječena od ljubavi. Bog još uvijek voli ljudsku narav
te duše, ali posljedice Njegove ljubavi su odsječene od nje.
Sveti Toma kaže da su grijesi prokletih vidljivi drugim prokletima
što dušama uzrokuje sram, kao i odvratnost videći tuđe grijehe.
Vječna
odvojenost od Boga
U
paklu nema istine. Osim one koja dolazi s vašom kaznom. U paklu svi
lažu, osim ako istina ne uzrokuje više patnje. Tamo čovjek
nema
kontrolu nad sobom, već drugi imaju kontrolu nad njime.
Izvršava svaku njihovu naredbu ma koliko odbojna, odvratna i zla
bila. Također je tu patnja koja dolazi od Boga, od Njegovog gnjeva
i pravde. Ovo će ga
pratiti cijelo vrijeme u paklu. Prožet će ga
mržnja prema Bogu i Njegovoj pravdi. Za cijelu vječnost neće
iskusiti raj niti vidjeti Boga. Kada umre i stane pred Boga,
činjenica da mu
On treba da bude sretan
i ima bilo kakvo ispunjenje, predočena mu
je apsolutno jasno. I potom
je
smješten u pakao.
Sam
Sotona bio je prisiljen priznati da je odvojenost od Boga najveća
patnja, kao što čitamo u legendama blaženog Jordana Saskog, koji
je jedno vrijeme bio poglavar
dominikanskog reda. Kad je Jordan pitao Sotonu u osobi opsjednutog
čovjeka: „Koja
je najveća patnja u paklu?“ Na to je Sotona odgovorio: „Biti
isključen iz prisutnosti Boga.“
„Je li Bog onda uistinu tako lijep za promatrati?“, Jordan je
nastavio. Sotona je odgovorio da je On uistinu nešto najljepše.
„Koliko je velika Njegova ljepota?“, upitao ga je Jordan. „Zar
ne znaš da je Njegova ljepota bez premca? Zamisli kristal tisuću
puta ljepši nego sunce u kojem je ljupkost svih boja duge, aroma
sveg' cvijeća, slatkoća svih privlačnih okusa, vrijednost svog
dragog kamenja, ljubaznost svih ljudi i privlačnost svih anđela
zajedno. Uistinu bi lijep i dragocjen taj kristal bio, no u usporedbi
s Božanskom ljepotom bio bi neugledan i nečist.“ Na to ga je
Jordan upitao što bi dao da mu bude dopušteno gledati Boga. Sotona
je odgovorio: „Da postoji stup koji bi spajao Zemlju i Nebo
prekriven oštrim čavlima i kukama, rado bih pristao biti vučen
gore i dolje po tom stupu od ovog trenutka do Posljednjeg suda ako bi
mi samo bilo dopušteno na svega nekoliko trenutaka promotriti Božje
Lice.“
Zaključak
Sveti
Ivan Zlatousti kaže da su muke tisuću pakala ništa u usporedbi s
tjeskobom duše kojoj je uskraćeno vječno blaženstvo gledanja
Boga. Drugim riječima, sve boli osjetila o kojima je ranije bilo
riječi ništavne su u usporedbi s boli gubitka. Sveti Toma Akvinski
kaže da je kazna prokletih vječna jer trpe gubitak vječnog
dobra, tj,
Boga. Ipak, prokleti će proklinjati Boga zbog toga što ih je
stvorio i otkupio, zbog Njegovog milosrđa i dobrote koje oni ne
uživaju.
Patnje
u paklu su toliko velike da bi proklete duše radije htjele prestati
postojati nego dalje patiti. No njihove su muke vječne.
Nepromjenjive. One nikada neće prestati, što budi vječni strah i
očaj u dušama prokletih. Crkva naučava da ljudi odlaze u pakao
zbog smrtnog grijeha i jer se nisu pokajali za svoje grijehe.
Za
vas već postoji mjesto u paklu. Ako ne učinite nešto sa svojim
životom, možete tamo završiti. Sveta Tereza Avilska, jedna od
najvećih mistika svijeta, vidjela je svoje mjesto u paklu,
shvaćajući da ako ne učini sve što može da spasi svoju dušu, i
ona može tamo završiti. Sve što je potrebno je u potpunosti
voljno pristati uz jednu nečistu misao.
I to je kazna koju tada zaslužujete.
Stoga, izbjegavajte smrtni grijeh, umrite u stanju Božje milosti.
Inače ćete zauzeti
mjesto u paklu s vašim imenom.
p.
Chad Ripperger
Primjedbe
Objavi komentar