Pakao

Kako bih vam dočarao ozbiljnost i kontekst ove teme, započet ću s citatom sestre Lucije iz njezinih memoara u kojima opisuje viziju pakla koju im je pokazala Gospa u Fatimi:

„Nakon što je izgovorila te riječi („Prikazujte žrtve za grješnike...“), opet je raširila ruke kao dva mjeseca prije. Svjetlost je probijala u zemlju i mi ugledasmo ogromno ognjeno more. U taj oganj vidjeli smo uronjene demone i duše prokletih. Izgledale su kao užareno ugljevlje, tamnoputi i crni, ali posve prozirni, u ljudskom obličju. Plivali su u vatrenom požaru. U zrak su ih izbacivale plamene erupcije, a sami su izgledali kao ognjena baklja, umotana o oblak dima. Čuli su se krikovi i bolni uzdasi, puni očaja, koji su tjerali strah u kosti, od kojega smo se tresli. Padali su na sve strane kao iskre u golemu požaru. (Mora da sam pri tom prizoru uskliknula: „Jao!“ To su neki čuli, kako kažu.) Vragovi su se razlikovali od ljudi po stravičnim oblicima, slični gladnim, stravičnim i nepoznatim životinjama, ali uvijek prozirni i crni kao usijani ugljen. Ta je vizija trajala kratko, zahvaljujući našoj dobroj Nebeskoj Majci, koja nam je u prvom ukazanju obećala da će nas odvesti u Raj. Bez toga, mislim da bismo umrli od šoka i straha.“

U Svetom pismu, u jednoj od knjiga Staroga zavjeta, Juditi, čitamo: „Bog Svevladar kaznit će ih na dan Suda: poslat će oganj i crve u meso njihovo, a oni će u boli jaukati zauvijek.“ U Knjizi o Jobu čitamo o zemlji „tamne smrtne sjene, kao ponoć mračne, pune sjene smrtne i pometnje, gdje je svjetlost kao tmina najdublja.“ U Izaiji čitamo: „Odavna je podignuto ognjište... Duboko i široko naslagana su drva s ognjem mnogim. Dah Gospodnji kao potok sumporni upalit će ga.“ U Novom zavjetu u Matejevom evanđelju naš Gospodin kaže: "Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“ U tom istom evanđelju čitamo: „Svako drvo, koje ne rađa roda dobra, siječe se i u oganj se baca.““Sin čovječji izaslat će anđele svoje, i oni će skupiti sve zavoditelje i zlotvore iz kraljevstva njegova. I baciti ih u peć ognjenu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.“ U Otkrivenju se spominje „ jezero ognjeno i sumporno, gdje je zvijer i lažni prorok; i bit će mučeni dan i noć u vijeke vjekova.“ „I dim muka njihovih diže se u vijeke vjekova.“

Sveto pismo nam govori puno toga o Sotoni, kao i o paklu, unatoč modernim teorijama koje drže da pakao ne postoji. U Otkrivenju čitamo: „I gle, veli, crven zmaj, imajući sedam glava i deset rogova; i na glavama njegovim sedam kruna; I rep njegov odvuče trećinu zvijezda nebeskih, i baci ih na zemlju. I zbačen bi zmaj onaj veliki, stara zmija, koja se zove đavao i sotona, koji zavodi sav svijet, zbačen bi na zemlju, i anđeli njegovi zbačeni biše s njim.“

Paklenske muke

Ako pogledamo što Crkva naučava o onima koji idu u pakao, tj. onima koji umiru u stanju smrtnoga grijeha, bez posvetne milosti , kao i ono što su naučavali sveci, možemo spoznati mnogo o naravi paklenskih muka. Prva vrsta patnje u paklu o kojoj se često govori je patnja osjetila . Sveti Alfonz Liguori i drugi sveci kažu nam da je patnja u paklu proporcionalna grijesima učinjenima protiv Boga, tako da u paklu postoje različiti stupnjevi. Neki će ljudi patiti više od drugih. U paklu je patnja intenzivnija nego u zemaljskom životu jer tijelo više nije podređeno ograničenjima ljudskog tijela. Nakon uskrsnuća tijela, tijelo se kvalitativno mijenja i kao rezultat toga, ono može podnijeti puno veću patnju. Proklete duše strahuju i gnušaju se same pomisli na uskrsnuće tijela, jer one znaju da će se njihove patnje povećati kada dobiju svoja tijela natrag.

Patnje kroz vanjska osjetila

Postoji pet vanjskih osjetila. Prvo od njih je osjetilo dodira. Sveci opisuju da u paklu duše osjećaju gorenje i neku vrstu pritiska , što odgovara našem prvom osjetilu dodira koje detektira temperaturu i pritisak. Neki sveci spominju da u paklu postoji vatra, ali i hladnoća, koje se izmjenjuju kako bi duše dobile nekakvo olakšanje, no zapravo olakšanja nema. Oni patnju ne osjećaju samo na koži, već u cijelom tijelu. Sveta Brigita nam u svojoj viziji otkriva da je pakleni oganj toliko jak da bi vatra cijele zemlje u plamenu bila ništavna u usporedbi s njim. Sveti Vinko Fererski piše da je zemaljska vatra hladna u usporedbi s paklenom vatrom.

Postoji jedan citat iz sna Don Bosca kojeg vrijedi pobliže promotriti. „Don Bosco i njegov Voditelj išli su putem između cvijeća i ruža brzo kao da lete. Najednom su se na istoj stazi pojavili dječaci iz Oratorija s mnogim svojim prijateljima, koji su Don Boscu bili nepoznati. Našavši se u njihovoj sredini i promatrajući ih, vidio je kako jedan za drugim padaju, a neka nevidljiva sila ih u trenutku povlači prema užasnom spustu koji se nalazio nedaleko i završavao u peći. Zapitao je svoga prijatelja: Što obara ove dječake? Odgovor bijaše: 'Približi se malko bolje!'

Približio sam se i ugledao kako su dječaci prolazili između mnogih zamki, od kojih su neke bile na tlu, a druge u visini glave i nije ih se moglo vidjeti. Zato su mnogi dječaci, ne opazivši pogibelj, hodajući zapali u njih. Nakon toga bi ustajali i bježali glavom bez obzira prema bezdanu. Jedni su bili zamkom vezani oko vrata, drugi za glavu, treći za ruke ili noge, neki oko bokova. Tako ulovljeni u tren su bili povučeni i pali u dubinu. (...)

Prepoznah u njemu jednoga svog dječaka. Raščupana kosa stršila mu je na glavi. Ruke je pružao prema naprijed poput utopljenika koji bježi od smrti. Htio se zaustaviti, ali nije mogao. Pokušah potrčati pomoći mu, pružiti mu ruku spasiteljicu, ali Voditelj mi to nije dopustio: 'Zar misliš kako si ti moćan zaustaviti čovjeka koji bježi pred usplamtjelim Božjim gnjevom?!'

Pošao sam nekoliko koraka preko praga i brzo se zaustavio kao žrtva neopisiva straha. Puče mi pogled na golemu špilju koja se gubila u vijugavim provalijama, kao u utrobi planine. Te su provalije bile pune ognja. Zidovi, svodovi, pod, željezo, kamenje, drvlje i ugljen, sve je to bilo bijelo i blještavo. Vatra je prelazila tisuće stupnjeva topline, ali ništa nije izgaralo i ništa se nije raspadalo. Ne mogu vam opisati ovu špilju u svoj njezinoj groznoj stvarnosti.

Priđoh nekoliko koraka i vidjeh da mnogi ovi nesretnici bijesno grizu jedan drugog, kao bijesni psi. Drugi su grizli svoje vlastito lice i ruke, kidajući meso na komade, pa ga ispljuvali. Baš tada, cijeli je strop pećine postao proziran kao kristal, otkrivši komad Neba i njegove svijetle stanovnike, koji su sigurni za cijelu vječnost. Nesretnici, plamteći i pušući od zavisti, prasnuše od bijesa, jer su se nekoć podsmjehivali pravednima.

Prislonivši uho na staklenu stijenu, čuh vriske i ridanja, bogohuljenja i psovke protiv svetaca. Bila je to zaglušujuća graja glasova i krikova, kreštava i zbrkana.

Ovdje više nema nikakvog vremena. Ovdje je samo vječnost.

'Sad kad si vidio što drugi pate, i ti sam moraš iskusiti dodir pakla.' 'Ne, ne!', povikah užasnuto. On je navaljivao, ali ja sam odbijao. 'Ne boj se', reče mi, 'samo probaj. Dodirni ovaj zid.' Nisam mogao skupiti dovoljno hrabrosti, pa pokušah pobjeći, ali me on zadrža. 'Probaj!', navaljivao je. Uhvativši me čvrsto za ruku, gurnu me k zidu. 'Samo jedan dodir', naredi mi, 'tako da i ti možeš reći, da si i vidio i dodirnuo zidove vječne patnje, pa da tako možeš shvatiti kakav je posljednji zid, ako je prvi ovako neizdržljiv. Pogledaj taj zid!' Pažljivo ga pogledah. Činio se nezamislivo debeo. 'Ima takvih tisuću zidova između ovoga i stvarne vatre pakla', nastavi moj vodič. 'Tisuću zidova okružuje pakao, svaki je jednako debeo i na jednakoj udaljenosti, jedan od drugoga. Stoga je ovaj zid udaljen milijune milja od stvarne paklene vatre. Ovo je samo daleki rub samog pakla.'

Kad to reče, instinktivno se povukoh, ali me on zgrabi za šaku, silom je otvori, i pritisnu mi dlan o prvi od tisuću zidova. Bol je bila tako jaka i neizdrživa, da sam odskočio s krikom i nađoh se kako sjedim na svome krevetu. Ruka me je pekla, pa sam je zamotao kako bih si olakšao boli. Tjedan dana držao sam je zamotanu. Sva je bila natekla. Držeći moj dlan pritisnut o zid, samo u snu, osjećao sam bol tako stvarno, da mi se koža nakon tjedan dana oljuštila s dlana.“

Iz ovoga možemo stvoriti predodžbu koliko je u paklu bolno osjetilo dodira. A što je s osjetilom mirisa? Ponekad kad se nađete u blizini farme sa životinjama, neugodan miris je toliko jak da ga gotovo možete okusiti. U paklu je puno gore od toga. Sveci spominju sumpor i smolu, a također i miris raspadanja i miris gorućih tijela . Sveti Bonaventura kaže da bi miris jedne osobe u paklu na zemlji izazvao smrt svega živoga što bi joj se približilo. A kako je tek u paklu koji je prepun takvih? Što je s vidom? Sveci govore o mnogim strašnim prizorima u paklu, o tami koja prevladava, odnosno o nedostatku svjetlosti koja označava inteligenciju i čistoću kojih u paklu nema. Što se tiče zvuka, kao što spominje Don Bosco i drugi sveci, mogu se čuti vapaji boli i agonije, neprestano vrištanje. Zvukovi su strašni, jer sami demoni mogu ispuštati zvukove. U paklu također vladaju glad i žeđ. Teško nam je uopće zamisliti koliko oni u paklu gladuju i žeđaju. Ono gladovanje koje mi možemo iskusiti u ovom životu je ništa prema osjećaju gladi u paklu.

Patnje kroz unutarnja osjetila

To su vanjska osjetila, no imamo i četiri unutarnja osjetila, a to su razumska moć, mašta, misaona moć i sjećanje.

Razumska moć ujedinjuje svih pet vanjskih osjetila i izražava to iskustvo u našoj mašti i stoga možemo u isto vrijeme iskusiti podražaje iz svih osjetila. Ljudi kojima razumska moć ne radi kako treba, vide i čuju podražaje u različito vrijeme ... U paklu osjetila zajedno ne rade kako treba . Drugim riječima, ako razumska moć ne radi kako treba, osjetilno iskustvo je u njihovoj mašti izraženo na zbunjujuć način. Demoni ne posjeduju četiri unutarnja osjetila, već samo intelekt i zbog toga nisu zbunjeni, što znači da je njihova patnja u paklu gora od naše. Što se tiče sjećanja, duše u paklu stalno se sjećaju svoga grijeha koji je uzrokovao njihovo prokletstvo. Također se sjećaju dobara koje su imali za svoga zemaljskoga života, a koje sada više nemaju. Sjećaju se i zla koje su im drugi nanijeli, što u njima izaziva konstantnu ljutnju. Stoga je tim dušama sjećanje stalan izvor mučenja. Demoni imaju sposobnost gledanja u naše sjećanje čak i u ovom životu i vidjeti grijehe koje smo počinili s kojima nas posebno mogu dovoditi u iskušenje. No u sljedećem životu mogu taj grijeh dozvati u čovjekovu maštu kako bi ga više mučili. Što se tiče mašte, u paklu duše nemaju kontrolu nad slikama koje kolaju njihovom maštom. U nekim okolnostima, kad se ljudi ne osjećaju dobro, kad su bolesni, ne mogu vladati svojom maštom. U paklu je tako stalno; proklete duše nemaju kontrolu nad svojom maštom. To također znači da se Sotona može igrati s tim slikama. Zato za svećenike kažu da je za one koji su živjeli čedno lakše ostati čedan jer imaju manje materijala za iskušenja. Dok je onome koji nije živio čedno puno teže držati se zavjeta čistoće jer u sjećanju ima puno slika koje Sotona može iskoristiti. On se mora moliti za dar pročišćenja sjećanja. No u paklu nemate kontrolu nad time i Sotona može konstantno dozivati te slike u čovjekovoj mašti i njima ga mučiti. Zatim imamo kognitivnu moć koja se odnosi na dio mozga koji ima sposobnost asocijacije. U paklu nad tom sposobnošću nemamo nikakvu kontrolu, a demoni mogu na nju utjecati.

Budući da u paklu četiri unutarnja osjetila ne funkcioniraju, u osobi vlada velika zbunjenost. Ona ne može kontrolirati svoje misli što ima velik utjecaj na emocije. Zbog zbunjenosti proklete duše nisu u stanju u potpunosti shvatiti sve što se oko njih događa. Njihova volja je puna mržnje. Tijekom zemaljskog života te su osobe svoju volju koristile pogrešno i na kraju im je Bog dao ono što su htjele; ako su odabrale zlo, na kraju su zlo dobile i snose posljedice svog odabira. U paklu volja osobe nije sposobna voljeti, čak niti samu sebe, već mrzi sve oko sebe. Prevladava osjećaj očaja jer zna da se nikada neće osloboditi patnje koja je vječna. Duše u paklu također osjećaju potpunu mržnju prema Bogu, prema dušama oko sebe i prema demonima. Osjećaju frustraciju jer ne mogu postići ono što žele, kao i stalni strah. U paklu su strasti izvan kontrole i povećane zbog prisutnosti demona. Zatim je tu želja za nanošenjem boli drugima, kao i zavist prema onima u raju. Naša moć kretanja, koja nam pomaže da se krećemo, da hodamo, itd., u paklu je ograničena u smislu da nad njom nemamo kontrolu. Zbog toga se događaju dvije stvari; osobe se ne mogu micati (neki sveci čak spominju da su neke duše u paklu zauvijek zaglavljene u istom položaju) ili nemaju kontrolu nad svojim udovima i zato se „istresaju“ na drugima.

Sveti Toma Akvinski spominje da proklete duše govore hule na račun Boga, Njegove pravednosti i svetaca jer nemaju kontrolu nad svojim govorom. Kao što oni koji završe u raju uživaju vječnu prisutnost Boga, tako oni koji završe u paklu cijelu vječnost provode u društvu Sotone.

Demoni u paklu

Svaki demon koji je čovjeka uspješno iskušavao na zemlji, u paklu će mu se rugati, duhovno ga mučiti, uzrokovati mu fizičku i emocionalnu bol, pojačavati osjećaj mržnje, krivnje i srama. Njihovo društvo bit će s čovjekom u vječnosti.

Kao što su duše u raju u društvu svetaca, oni u paklu su u društvu prokletih i demona. Kad je osoba ugnjetavana od strane demona (ne opsjednuta; opsjednuće podrazumijeva da demon fizički ima vlast nad čovjekovim tijelom ), demoni joj stalno ubacuju nešto u maštu i ona ne može te misli izbaciti iz glave. Tako je i u paklu, ali puno gore jer u ovom životu Bog ograničava utjecaj demona na nas, no ne i u paklu. U paklu nema slobode i duša se ne može osloboditi demona.

Svaki demon ima svoju osobnost. Sveci su ponekad imali vizije anđela koje opisuju kao vrlo različite među sobom. Egzorcisti koji izgone demone govore o tome kako je svaki demon različit. U paklu ta različitost osobnosti demona nanosi bol. Demoni će terorizirati dušu na različite načine ovisno o svakoj osobnosti demona i o tome što znaju o stvarima koje čovjeka najviše smetaju. U paklu postoji hijerarhija demona što uzrokuje određeni strah jer iako je blizu nas uvijek neki demon koji nam ne da mira, znamo da postoji gori od njega. Čak se i demoni boje onih koji su iznad njih. Egzorcisti će vam potvrditi da demon kada ga se izgoni ne želi otići jer više voli djelovati u ovom životu što mu predstavlja rastresenost, od neprestane patnje koja se odvija u paklu. No kada ga se uspije izgnati, demon koji je viši u hijerarhiji postaje gnjevan na njega jer nije učinio dovoljno, nije obavio posao kako treba. U paklu se događa nešto slično; uvijek će viši demon biti taj koji će naređivati nižem kako mučiti određenu dušu.

Prizor demona izaziva odbojnost i strah. Sveti Antun piše da je jedan brat iz njegovog reda imao viziju demona, te su ga poslije toga našli više mrtvog nego živog. Nakon što se oporavio, pitali su ga kako je demon izgledao, na što je on odgovorio da to ne može reći, no da ima izbora, da bi radije bio stavljen u vrelu talionicu, nego opet gledao u lik demona. Sveta Katarina Sijenska također je rekla da bi radije prošla kroz plamteći oganj nego gledala jedan trenutak u Đavla. Kada si zamislimo zlobu ljudi poput Hitlera ili Staljina, i umnožimo ju zajedno nebrojeno puta, ona neće biti ni blizu zlobi Sotone. I ta će zloba imati potpuni utjecaj na čovjeka ako se nađe u paklu. Tamo će ga svi oko njega mrziti. Nitko ga neće voljeti. Ni njegovi roditelji, ni djeca, ni supružnik/supruga, ni anđeo čuvar, ni sveci, ni Bog, nitko. U ovom životu, ako osjetimo da nas netko ne voli, imamo zasigurno barem još nekoga tko nas voli. U paklu je duša potpuno odsječena od ljubavi. Bog još uvijek voli ljudsku narav te duše, ali posljedice Njegove ljubavi su odsječene od nje. Sveti Toma kaže da su grijesi prokletih vidljivi drugim prokletima što dušama uzrokuje sram, kao i odvratnost videći tuđe grijehe.

Vječna odvojenost od Boga

U paklu nema istine. Osim one koja dolazi s vašom kaznom. U paklu svi lažu, osim ako istina ne uzrokuje više patnje. Tamo čovjek nema kontrolu nad sobom, već drugi imaju kontrolu nad njime. Izvršava svaku njihovu naredbu ma koliko odbojna, odvratna i zla bila. Također je tu patnja koja dolazi od Boga, od Njegovog gnjeva i pravde. Ovo će ga pratiti cijelo vrijeme u paklu. Prožet će ga mržnja prema Bogu i Njegovoj pravdi. Za cijelu vječnost neće iskusiti raj niti vidjeti Boga. Kada umre i stane pred Boga, činjenica da mu On treba da bude sretan i ima bilo kakvo ispunjenje, predočena mu je apsolutno jasno. I potom je smješten u pakao.

Sam Sotona bio je prisiljen priznati da je odvojenost od Boga najveća patnja, kao što čitamo u legendama blaženog Jordana Saskog, koji je jedno vrijeme bio poglavar dominikanskog reda. Kad je Jordan pitao Sotonu u osobi opsjednutog čovjeka: „Koja je najveća patnja u paklu?“ Na to je Sotona odgovorio: „Biti isključen iz prisutnosti Boga.“ „Je li Bog onda uistinu tako lijep za promatrati?“, Jordan je nastavio. Sotona je odgovorio da je On uistinu nešto najljepše. „Koliko je velika Njegova ljepota?“, upitao ga je Jordan. „Zar ne znaš da je Njegova ljepota bez premca? Zamisli kristal tisuću puta ljepši nego sunce u kojem je ljupkost svih boja duge, aroma sveg' cvijeća, slatkoća svih privlačnih okusa, vrijednost svog dragog kamenja, ljubaznost svih ljudi i privlačnost svih anđela zajedno. Uistinu bi lijep i dragocjen taj kristal bio, no u usporedbi s Božanskom ljepotom bio bi neugledan i nečist.“ Na to ga je Jordan upitao što bi dao da mu bude dopušteno gledati Boga. Sotona je odgovorio: „Da postoji stup koji bi spajao Zemlju i Nebo prekriven oštrim čavlima i kukama, rado bih pristao biti vučen gore i dolje po tom stupu od ovog trenutka do Posljednjeg suda ako bi mi samo bilo dopušteno na svega nekoliko trenutaka promotriti Božje Lice.“

Zaključak

Sveti Ivan Zlatousti kaže da su muke tisuću pakala ništa u usporedbi s tjeskobom duše kojoj je uskraćeno vječno blaženstvo gledanja Boga. Drugim riječima, sve boli osjetila o kojima je ranije bilo riječi ništavne su u usporedbi s boli gubitka. Sveti Toma Akvinski kaže da je kazna prokletih vječna jer trpe gubitak vječnog dobra, tj, Boga. Ipak, prokleti će proklinjati Boga zbog toga što ih je stvorio i otkupio, zbog Njegovog milosrđa i dobrote koje oni ne uživaju.

Patnje u paklu su toliko velike da bi proklete duše radije htjele prestati postojati nego dalje patiti. No njihove su muke vječne. Nepromjenjive. One nikada neće prestati, što budi vječni strah i očaj u dušama prokletih. Crkva naučava da ljudi odlaze u pakao zbog smrtnog grijeha i jer se nisu pokajali za svoje grijehe.

Za vas već postoji mjesto u paklu. Ako ne učinite nešto sa svojim životom, možete tamo završiti. Sveta Tereza Avilska, jedna od najvećih mistika svijeta, vidjela je svoje mjesto u paklu, shvaćajući da ako ne učini sve što može da spasi svoju dušu, i ona može tamo završiti. Sve što je potrebno je u potpunosti voljno pristati uz jednu nečistu misao. I to je kazna koju tada zaslužujete. Stoga, izbjegavajte smrtni grijeh, umrite u stanju Božje milosti. Inače ćete zauzeti mjesto u paklu s vašim imenom.

p. Chad Ripperger