Sporazum između Vatikana i Moskve u svjetlu Fatime

Bilješka: Gospa Fatimska tražila je da papa zajedno sa svim biskupima svijeta posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinom, obećavajući svoju pobjedu i kao posljedicu razdoblje mira. Pakt iz Metza, još poznat kao sporazum Vatikan–Moskova, bio je glavna prepreka da pape učine tu posvetu – posvetu koja bi dovela do obraćenja Rusije i spriječila sadašnje skandale koje Crkva trpi.

Oni koji prolaze blizu samostana malih sestara u Borniju – na periferiji francuskog grada Metza – nikada ne bi mogli zamisliti da se u rezidenciji o. Lagarda, samostanskog kapelana, dogodilo nešto od nadnaravne važnosti. U dvorani te redovničke rezidencije u kolovozu 1962. – dva mjeseca prije otvaranja Drugog vatikanskog sabora – održao se tajni sastanak od najveće važnosti između dvije visoko pozicionirane osobe.

Jedan dostojanstvenik bio je kurijalni kardinal, Eugene Tisserant, koji je bio predstavnik pape Ivana XXIII.; drugi je bio metropolit Nikodim, koji je govorio u ime ruske raskolničke crkve. Taj susret imao je posljedice koje su promijenile smjer Koncila, koji je već bio pripremljen da promijeni put same povijesti Crkve u 20. stoljeću.

Koji je to bio tako važan problem koji su riješavali na tom sastanku? Prema dokumentima koji su danas poznati ondje je ustanovljeno da na Drugom vatikanskom saboru komunizam neće biti osuđen.

Godine 1962. su Vatikan i raskolnička ruska crkva sklopili sporazum. Prema njegovim uvjetima je Ruska ,,pravoslavna crkva“ pristala poslati promatrače na II. vatikanski pod uvjetom da tamo neće biti nikakve osude komunizma. [1]

A zašto su posljedice takvog pakta tako dalekosežne i važne? Jer je u 20. stoljeću glavni neprijatelj Katoličke crkve bio komunizam. Kao takvog ga je do II. vatikanskog učiteljstvo osudilo mnogo puta. Još više, ranih šezdesetih bi nova osuda bila vrlo moćna jer je komunizam prolazio kroz ozbiljnu krizu, i unutarnju i vanjsku. S jedne strane, gubitak kredibiliteta u SSSR-u budući da su ljudi sve više bili nezadovoljni groznim administrativnim rezultatima četrdesetpetogodišnje komunističke demagogije. S druge strane, izvan Sovjetskog saveza komunizam nije uspio nagovoriti radnike i siromašne slobodnih zemalja da preuzmu njegov stijeg. Zapravo, do tog vremena komunizam nikada nije osvojio slobodne izbore. Stoga su međunarodne komunističke vođe odlučili da je vrijeme da se počne mijenjati izgled režima da bi zadržao svoju moć koju ima i da eksperimentira s novim metodama osvajanja. Tako se šezdesetih odjednom predsjednik Nikita Hruščov počeo smiješiti i govoriti o dijalogu. [2] To bi bilo posebno nezgodno vrijeme da Papa ili Koncil izdaju službenu osudu, koja bi ozbiljno naštetila ili moguće uništila komunistički režim.

Polutajni pakt

Govoreći o slobodi na II. vatikanskom, prof. Romano Amerio otkrio je neke prethodno nepoznate činjenice. ,,Glavna i polutajna stvar koju treba primijetiti je“, izjavio je, „ograničenje slobode Koncila na koju je Ivan XXIII. pristao nekoliko mjeseci ranije, u dogovoru s Pravoslavnom crkvom zbog čega je moskovski patrijarhat prihvatio papinu pozivnicu da pošalje promatrače na Koncil, dok je papa sa svoje strane jamčio da će se Koncil suzdržati od osude komunizma. Pregovori su se odvijali u Metzu u kolovozu 1962., a sve pojedinosti o vremenu i mjestu dao je msgr. Schmitt, biskup te biskupije na novinskoj konferenciji [novine Le Lorrain, 2. rujna 1963.]. Pregovori su završili sporazumom koji je potpisao metropolit Nikodim Pravoslavne crkve i kardinal Tisserant, dekan kardinalskog zbora za Svetu Stolicu.“

,,Vijesti o tom sporazumu izašle su u France nouvelle, glavnom biltenu francuske komunističke partije u broju iz siječnja 1963., ovim riječima: 'Budući da svjetski socijalistički sustav pokazuje svoju nadmoć na neosporan način i dovoljno je snažan da podržava stotine i stotine milijuna ljudi, Crkva više ne može biti zadovoljna krutim antikomunizmom. Kao dio svog dijaloga s Ruskom pravoslavnom crkvom one je čak obećala da neće biti izravnog napada na komunistički sustav na Koncilu.“ S katoličke strane je dnevni list La Croix 15. veljače 1963. izdao vijest o sporazumu, zaključujući: ,,Kao posljedica tog razgovora, msgr. Nikodim pristao je da se odnese u Moskvu poziv, uz uvjet da dobije jamstvo u vezi apolitičkog stava Koncila.“

,,Moskovski uvjet, poglavito taj da Koncil ne smije ništa reći o komunizmu, stoga nije bio tajna, već pojedine publikacije nisu davale dojam općeg mišljenja, tako da veće novine nisu preuzele vijest i proširile ju, bilo zbog ravnodušnog i anestetiziranog stava prema komunizmu u klerikalnim krugovima, ili jer se Papa pobrinuo da nametne šutnju po tom pitanju. Svejedno, sporazum je imao snažan, iako nečujan, utjecaj na smjer kojim je išao Koncil kada su zahtjevi za obnovu osude komunizma odbačeni da bi održali svoj dio sporazuma da ne kažu ništa o njemu.“ [3]

Tako Koncil koji je dao izjave o kapitalizmu i kolonijalizmu, nije ništa posebno rekao o najvećem zlu tog vremena, komunizmu. Dok su se vatikanski monsinjori smješkali ruskim raskolničkim predstavnicima, mnogi biskupi su bili u zatvorima i bezbrojni vjernici ili osuđeni ili protjerani u tajnost zbog svoje odanost svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi.

Pregovori Kremlj-Vatikan

Ova važna informacija o vatikansko–kremaljskim pregovorima potvrđena je u članku 'Tajna rimsko-moskovskog pakta' objavljenom u broju 30 Dias iz listopada 1989. gdje se citiraju izjave koje je dao biskup Metza, Paul Joseph Schmitt. U intervjuu od 9. veljače 1963. za novine Republican Lorrain, msgr. Schmitt je rekao:

,,U našem kraju održan je 'tajni' sastanak kardinala Tisseranta s Nikodemom. Točno mjesto bila je rezidencija o. Lagardea, kapelana malih sestara u Borniju [predgrađu Metza]. Ovdje se prvi puta spomenuo dolazak prelata Ruske crkve. Nakon tog sastanka je kardinal Willebrands, pomoćnik kardinala Bee, odredio uvjete prisutnosti promatrača Ruske crkve. Nadbiskup Nikodim pristao je da se pošalje službeni poziv u Moskvu, uz jamstvo o apolitičnom karakteru Koncila." [4]

Isti je izvor također prenio pismo biskupa Georgesa Rocha u vezi pakta iz Metza:

,,O tom dogovoru se pregovaralo između Krmlja i Vatikana na najvišoj razini... Ali mogu vas uvjeriti... da je odluka o pozivanju ruskih pravoslavnih promatrača na II. vatikanski sabor došla osobno od Njegove Svetosti Ivana XXIII. uz poticaj kardinala Montinija, koji je bio savjetnik venecijanskom patrijarhu kada je on bio milanski nadbiskup... Kardinal Tisserant primio je službene odredbe da pregovara o tom sporazumu i osigura da će se toga držati na Koncilu.“ [5]

U knjizi objavljenoj nešto iza toga je njemački teolog o. Bernard Häring – koji je bio tajnik koordinator na Koncilu za redakciju konstitucije Gaudium et Spes, otkrio još dublje razloge za ignoriranje peticije koju su potpisali mnogi koncilski oci tražeći Pavla VI. i Koncil da osude komunizam: ,,Kada je preko dvjesto biskupa tražilo svečanu osudu komunizma“, kaže o. Raring, ,,Msgr. Glorieuxa i mene... su optuživali kao glavne krivce. Nemam razloga nijekati da sam učinio sve što je bilo u mojoj moći da se izbjegne ta osuda, koja bi odjeknula očito kao politička osuda. Znao sam da je Ivan XXIII. obećao moskovskim autoritetima da Koncil neće osuditi komunizam da bi osigurao sudjelovanje promatrača Ruske pravoslavne crkve.“ [6]

Iz Staljinovog vremena

Činjenice od tako neosporivih izvora ne dopuštaju sumnju o efikasnost pakta iz Metza. Oni također daju vjerodostojnost informaciji predstavljenoj u knjizi pod naslovom Isusovci pokojnog o. Malachija Martina, prilično dobro informiranog bivšeg isusovca koji daje slične pojedinosti o onome što se dogodilo prije, za vrijeme i nakon tog sporazuma:.

U Martinovoj knjizi kardinal državni tajnik, pod pseudonimom Stato, progovara o dogovoru između Svete Stolice i Kremlja od 1942. do danas:

,,Stato je podsjetio svoje uzvišene kolege da je on bio sa sadašnjim Svetim Ocem na dva sastanka sa sovjetskim pregovaračem, Anatolijem Adamšinom, od kojih je posljednji bio iz ranijeg razdoblja te godine 1981. Njegova Svetost dala je Sovjetima garanciju da nikakva riječ ni postopak, bilo od Njegove Svetosti ili poljske hijerarhije ili vođa Solidarnosti, neće prekršiti vatikansko – moskovski pakt iz 1962.“

,,Stato nije trebao objašnjavati svojim slušateljima da je kasnije u proljeće 1962. stanovitog kardinala Tisseranta papa Ivan XXIII. poslao da se susretne s ruskim prelatom, metropolitanom Nikodimom, koji je predstavljao sovjetski Politbiro premijera Nikite Hruščova. Papa Ivan gorljivo je želio znati bi li sovjetska vlada dopustila da dva člana Ruske pravoslavne crkve prisustvuju Drugom vatikanskom saboru koji se trebao otvoriti sljedećeg listopada. Susret između Tisseranta i Nikodima održao se u službenoj rezidenciji Paula Josepha Schmitta, tadašnjeg biskupa Metza, u Francuskoj. Ondje je Nikodim predstavio sovjetski odgovor. Njihova vlada će pristati, ako mu Papa zajamči dvije stvari: da njegov predstojeći Koncil neće izdati nikakvu osudu sovjetskog komunizma ili marksizma, i da će Sveta Stolica donijeti pravilo da se u budućnosti suzdrži od svih takvih službenih osuda.“

,,Nikodim je dobio svoja jamstva. Stvari je uređivao nakon toga za papu isusovac kardinal Augustine Bea dok konačni sporazum nije sklopljen u Moskvi, a izvršen u Rimu, na Vatikanskom koncilu kao i u politici Svete Stolice već skoro dva desetljeća otada." [7]

Kasnije Malachi Martin ,,pripovijeda da je taj vatikansko-moskovski pakt iz 1962. samo obnova ranijeg sporazuma između Svete Stolice i Moskve“ prilikom razgovora koji se dogodio 1942. za vrijeme pontifikata Pija XII. ,,Te godine“, piše on, ,,vatikanski monsinjor Giovanni Battista Montini, koji se kasnije uspio do položaja Pape kao Pavao VI., govorio je izravno s predstavnikom Jozefa Staljina. Ti razgovori bili su usmjereni na zamućivanje neprestanih potkazivanja Pija XII. protiv sovjetskog diktatora i marksizma. Sam Stato bio je osobno prisutan na tim razgovorima. Također je bio prisutan 1944. god. kod razgovora između Montinija i vođe talijanske komunističke partije, Palmira Togliattija.

,,Stato je ponudio da može predati izvješća iz Allied Office of Strategic Services (obavještajne službe) počevši, kako je naveo, od izvješća JR-1022 od 28. kolovoza 1944.“ [8]

Takvi su, dakle, službeni dokumenti kao i neslužbene informacije o paktu iz Metza, koji objašnjava nevjerojatan propust ekumenskog Drugog vatikanskog sabora.

Nekoliko činjenica koje treba razmotriti

1. Katolički nauk je uvijek jasno osuđivao komunizam. Mogla bi se, ako je potrebno, izdati knjižica koja bi se sastojala samo od antikomunističkih papinskih dokumenata.

2. Bilo bi normalno, stoga, za Drugi vatikanski koncil koji se održavao u Rimu od 1962.-1965. da je potvrdio te osude protiv najvećeg neprijatelja Crkve i kršćanske civilizacije u 20. stoljeću.

3. Uz to je 213 kardinala, nadbiskupa i biskupa tražilo Pavla VI. da Koncil napravi takvu osudu. Kasnije je 435 otaca ponovilo isti zahtjev. Dvije peticije bile su propisno dostavljene u roku koji je predviđao koncilski pravilnik. Usprkos tome – neobjašnjivo, nijedna peticija nije došla na raspored za raspravu. Prvu nisu uzeli u obzir. Što se tiče druge, nakon što je Koncil zatvoren, govorilo se da je nju ,,zametnuo“ Msgr. Achille Glorieux, tajnik vijeća kojem je bio povjeren zahtjev. [9]

4. Koncil je zatvoren bez ikakve jasne cenzure komunizma. Zašto ona nije učinjena? Sve je kao omotano nekom zagonetnom maglom. Tek su se kasnije pojavile ove značajne činjenice o tom pitanju.

Poanta ovog članka bila je skupiti i predstaviti informacije iz nekoliko različitih izvora na razmatranje čitatelju. Kako se može objasniti djelovanje katoličkih prelata koji su nadahnuli, naredili, slijedili i čuvali odluke pakta iz Metza? Ostavljam svojim čitateljima da sami daju odgovor.

Atila Sinke Guimarães

Izvor: http://www.catholictradition.org/Mary/fatima5.htm

Fusnote:
1. Ulysses Floridi, Moskva i Vatikan, Paris: France-Empire, Paris, 1979,. str. 147-148; Romano Amerio, Iota Unum, K.C., MO: Sarto House, 1996, str. 75-76; Ricardo de la Cierva, Oscura rebelión en la Iglesia, Barcelona: Plaza & Janes, 1987, str. 580-581.

2. Plinio Corrêa de Oliveira, Unperceived Ideological Transshipment and Dialogue, New York: Križarski pohod za kršćansku civilizaciju, 1982., str. 8-15.

3. Romano Amerio, Iota Unum, str. 65f.

4. 30 Dias, listopad 1988, str. 55-56.

5. Ibid., str. 57.

6. 30 Dias, listopad 1989, str. 55.

7. Malachi Martin, The Jesuits – The Society of Jesus and the Betrayal of the Roman Catholic Church, New York: Simon & Schuster, 1987., str. 85-86.

8. Ibid., str. 91-92.

9. Čitav izvještaj može se pronaći u knjizi The Rhine Flows into the Tiber, O. Ralph Wiltgen, str. 272-278.