U
vrijeme kada je David bio kralj
(1010.
-
970. pr. Krista), vođe plemena Jisakar
bili su uzdizani jer
su „razumijevali
prilike vremena, tako da su znali, što ima činiti
Izrael.“ (1 Ljet
13,33). Isus je ukorio mnoštvo jer ne razumiju tadašnje vrijeme:
oni su znali kako predviđati vremenske prilike, hoće li padati kiša
ili biti vruće, ali nisu znali tumačiti vrijeme u kojem su živjeli
(Lk 12, 54-56).
Na
zapadu, u borbi između vojnih sila sekularizma i onih koji
promoviraju kršćanske vrijednosti, ako vojske svjetla ne razumiju
vrijeme, onda one neće imati strategiju za akciju. Dan
D
bio je moguć samo zato što je general Eisenhower imao dostatno,
iako ne iscrpno razumijevanje dinamike i detalja svjetskog konflikta,
općenito, i specifično, u odnosu na plaže Normandije i okolice.
Nedavno
su američki katolici primili snažan i jasan poziv od jednog od
svojih generala, nadbiskupa Charlesa Chaputa, da budemo u
svijetu, ali ne od
svijeta, na biskupskom simpoziju ove godine. Takva samostalna i
neoboriva poruka bila je moguća samo zato što je dobro upoznat sa
sadašnjom američkom situacijom kao što je general Eisenhower bio
sa svjetskim ratom. U kulturi koja postaje sve više neprijateljski
raspoložena prema kršćanskim vrijednostima, skrivanje nije opcija;
ni za generale s najvećim odličjima, ni za najponiznije pojedince.
Noj nije naš simbol; budan stražar jasnog pogleda jest.
Međutim,
čak i ako vodstvo i pješaštvo
razumiju kulturni teren i kako se njime baviti, sve je to besmisleno
ako vjernici od dna do vrha nisu spremni položiti svoje živote za
određeni cilj. Vojni pohod je osuđen na propast ako se zbog straha
od smrti vojnici na vašoj strani povuku ili napuste borbu svaki put
kada dođe do žestoke borbe.
Kako
sekularne elite stječu sve veću dominaciju, mogućnost stvarnog
mučeništva, koje se već događa u drugim zemljama zbog radikalnog
islama (npr. u Nigeriji, Siriji, Središnjoj
Afričkoj Republici), izgleda sve više i više vjerojatno u
sljedećim desetljećima. To je uzrokovalo da jedan drugi general u
američkoj Katoličkoj crkvi, veliki kardinal Francis George
predvidi: „Očekujem da ću umrijeti u svom krevetu, moj nasljednik
u zatvoru, a njegov nasljednik će umrijeti kao mučenik na javnom
trgu. Njegov nasljednik će skupiti preostale komadiće uništenog
društva i polako pomoći obnoviti civilizaciju kao što je to Crkva
tako često radila u ljudskoj povijesti.“
Da,
neki koji čitaju ovaj članak bi zapravo mogli jednog dana umrijeti
mučeničkom smrću zbog militantnog nevjerničkog kontingenta ili
radikalnog islama. Međutim, iako nismo svi pozvani na tu slavu, svi
od nas pozvani su prigrliti duh mučeništva. Mnogi ljudi morali su umrijeti za savezničke
snage da bi one mogle napredovati na plažama Normandije, ali još
više njih morat će živjeti, pa opet, biti spremni umrijeti, da bi
ratni pohod
uspio. Tertulijan je bio u pravu: ,,…krv mučenika je sjeme
Crkve”, ali ako svi poginu, tko će se nastaviti boriti?
Živi
mučenici koji se
nastave boriti. Oni su zrna pšenice koja su pala na tlo i umiru (Iv
12,24). Oni su preostali svjedoci (grčka riječ za mučenika,
martyreo,
znači “svjedok”), koji „uvijek
nose naokolo smrt Isusovu na tijelu, da se i život Isusov na tijelu
njihovu očituje.”
(2 Kor 4,10). Oni jedu Njegovo tijelo
i piju Njegovu krv i ,,smrt Gospodnju navješćuju dok ne dođe.”
(1 Kor 11,26). Oni su raspeti s Kristom i unatoč tomu žive (Gal
2,20): prolazni užici ovoga svijeta i magnetsko privlačenje njihove
vlastite pohote postaje
sve manje primamljivo svakoga dana dok čeznu za svojom nebeskom
domovinom.
To
ne znači da su dostigli neko stanje bezgrešnog savršenstva, već
samo da imaju dobru
volju: oni znaju da
nisu potpuno raspeti s Kristom pa ipak oni to žele
biti. Vjerojatno se
bore s jednim od sedam smrtnih grijeha i poput carinika često
preklinju: ,,Bože, milostiv budi meni grješniku.“ (Lk 18,13) I
oni imaju svoje sumnje i strahove, ali, poput oca dječaka s nijemim
i gluhim duhom (Mk 9,24), mole Boga: ,,Vjerujem;
pomozi mojoj nevjeri!”
Misa
im svakoga tjedna daje vodič dok im se ponovno predstavlja smrt
njihovog Gospodina. Oni teže oponašati Njegovu muku u poniznosti i
žrtvovanju i prakticiranju vjere kroz djela ljubavi. Njihov
program je služiti, a ne biti služen. Moglo
bi se dokazati da je njihov zadatak ponekad i teži od onoga pravih
mučenika jer u usporedbi s brzom smrću pred streljačkim vodom, živući
mučenik umire malo po malo svakoga dana dok nosi svoj vlastiti križ.
Interesantno
je primijetiti da u obuci za mornaričkog vojnika za specijalno
ratovanje samo oko 10% izvornih kandidata prođu kroz pakleni tjedan
i to i postanu. Bivši mornarički vojnik za specijalno ratovanje
Eric Greitens vjeruje da je zajednička osobina svim preživjelima
sposobnost da nadiđu svoju vlastitu bol i pomognu svom kolegi
vojniku u potrebi. Postoji li tu pouka za kršćanske vojnike u
nadolazećem progonu? Nastavite čitati.
Moji
prijatelji s političke i kulturne ljevice uvijek me podsjećaju da
ne romantiziram pedesete i ne dajem im veće značenje nego što
zaslužuju. ,,Sjetite se nedostatka mogućnosti za obojene i žene“,
kažu mi.
I ja ih čujem. Međutim, uzvišeni Fulton Sheen imao je tada
televizijski show Život
je vrijedan življenja,
koji je konkurirao Miltonu Berleu po gledanosti i osvojio nagradu
Emmy. Popularnost tog programa pokazalo je da je američka kultura
pedesetih na mnoge načine, radila s
Crkvom više nego
protiv nje. Podizanje bogobojazne djece bilo je lakše u toj
pred-MTV-ovskoj
eri. S većinom bližnjih ljudi su vrlo vjerojatno dijelili
vrijednosti i polovica onih s kojima su se družili tog tjedna su
bili na Misi. Prisustvovanje Misi, prema nekim istraživanjima, nekih
samoprozvanih katolika, bilo je stabilno oko 80% čitavog tog
desetljeća.
Ti
dani su prošli; ubrzajte šezdeset godina unaprijed kroz proces
sekularizacije koji metastazira sve više svakoga dana na zapadu.
Apostol Pavao bio je
kristalno jasan: svi
koji žive
pobožnim životima u Isusu Kristu trpjet
će progon.
Vjerske slobode ubrzano erodiraju. Spor oko pokrivanja troškova
kontracepcije nadnosi se nad kulturnim i sudskim horizontom. Kako
progon jača, Crkva će vjerojatno postajati sve manja. Kao zlato ona
mora biti pročišćena vatrom (u peći koja ima 1065 stupnjeva
Celzijusa) da bi uklonila sve njegove nečistoće. Drugim riječima,
u peći boli, ostat će živući mučenici, a foliranti će otići.
Na
primjer, oni župljani koji imaju jaku terapeutsku osjetljivost, čiji
je primarni cilj da se osjećaju dobro, napustit će pravovjerne
crkve jer će progon ometati njihov plan u postizanju učinka obilja
endorfina. Njihova duhovnost, koja je potaknuta putovanjem prema
samootkrivenju, uvenut će onoga dana kada se traži cijena
sljedbeništva, vjerojatno puno prije nego će sile zla staviti lokot
na vrata crkve. Oni će reći: ,,Nisam se za to upisao.“ Bez
teologije patnje koja će osnaživati njihovu vjeru, terapeutske
osobnosti morat će otići negdje drugdje ,,pronaći sebe”,
,,povezati se sa svojim strastima” i ,,slijediti svoje srce”.
Živući
mučenici će, za razliku, ostati jer ih ne
zanima agenda da
se osjećaju dobro: za njih je biti
dobar i činiti dobro važnije od toga da se osjećaju dobro. Križ
koji nose buči dok se vuče po tlu i time prekriva kakofone glasove
Neala Walscha, Deepaka Chopre, Elizabeth Gilbert, i drugih gurua
samopovlađivanja. Živući mučenici slažu se s dominikancem
Simonom Tugwellom, kada kaže da ,,kršćanstvo
mora biti
razočaravajuće, upravo zato što ono nije mehanizam za postizanje
naših ljudskih ambicija i težnji; ono je mehanizam za podvrgavanje
svega volji Božjoj.“
Tugwell definira križ koji živući mučenici nose: oni prihvaćaju
duh samoporicanja kada nailaze na dijelove svojih života gdje se
njihove ambicije i težnje sukobljavaju s Božjom voljom.“
Oni
vjernici koji su prilagodili svoje živote dominirajućem kulturnom
etosu također će napuštati svoje crkve koje su podčinjene
božanskoj nadpriči (npr. Svetom Pismu, predaji, učiteljstvu). Ne
može se služiti dvama gospodarima: na kraju ćeš mrziti jednoga, a
voljeti drugoga. Nadolazeći progon prisilit će ih da biraju između
odobravanja ljudi i ostajanja u instituciji koja sve više izgleda
srednjovjekovnom i neprosvjećenom, „nazadnom, nerazumnom“
religijom koja ne ide u korak s vremenom.
Često
je
jedan od razloga zašto će ti ljudi napustiti Crkvu zato što žele
osjećati da su na pobjedničkoj strani. Zasigurno će “katolički”
političari u Washingtonu otići i primiti svoju nagradu uživajući
odobravanje i dodvoravanje obožavatelja koji mašu repom dok se
druže na koktel zabavama u Georgetownu i u salonima Manhattana.
Glavni mediji će im pljeskati zbog njihove “hrabrosti i
suosjećanja” i zbog toga koliko su “napredovali”. Nakon što
im završi politička karijera, primit će ponude za poslove na
akademiji ili u televizijskim kućama poput MSNBC.
Živući
mučenici ostati će ,,stup i tvrđa istine” (1 Tim 3,15) jer oni
ne trebaju odobravanje ljudi. Jedino odobravanje koji oni žele je
čuti: ,,Pravo, slugo dobri i vjerni.“ Za njih su ovo sadašnje
vrijeme i mišljenje elite poput kalifornijske obalne magle koja se
javlja ujutro i nestaje do podneva ili poput časopisa People
koji su nedavno čitali
u čekaonici kod svog zubara: beskrajna parada anegdotalnih
prolaznih stvari za odlagalište smeća povijesti. Pomislite o
freudianstvu.
On je dostigao svoj vrhunac u Americi 1950., a sada je većinom
potpuno bez vjerodostojnosti.
Mnogi
koji imaju utilitarnu agendu u svom odnosu s Bogom napustit će Crkvu
i vratiti se svom prijašnjem načinu života. Paralele s brakom su
upadljive. Što je više brak iz koristi to on ima manje šanse da će
opstati. Često, kada dvoje ljudi izreknu
svoje zavjete pred svećenikom, oni stoje pred oltarom svojih
neizrečenih planova. On se nada/traži da ona bude njemu emocionalna
podrška, da ga poštuje i da bude spremna seksualna partnerica dok
on ide u svijet pobrinuti se za njih. Ona se nada/traži da će u
njihovom braku biti intimnih razgovora, romantike i životnog stila
više srednje klase.
Kada
stvarnost ne odgovara izvornoj viziji i kada se sočnost proljeća
zamijeni sparinom ljetne vrućine, supružnici se mogu uvrijediti,
što vodi u otriježnjenje, razočaranje, pa čak i u razvod. Jedna
od svrha bračnih zavjeta (,,u dobru i u zlu”) je da se
neutralizira naša zahtjevna priroda i da budemo pozvani prigrliti
nesebičnu agendu koja je načinjena prema uzoru na Nazarećanina
koji nam je došao služiti, a ne biti služen.
Osoba s utilitarijanističkom osjetljivošću čini svoj odnos s Kristom sredstvom za postizanje svojih ciljeva umjesto samim ciljem. Žarište nije na bliskom zajedništvu s Ružom Saronskom... već da im Krist daje stvari: financijsku sigurnost, zdravlje, ispunjavajuće zanimanje, sretan brak i obitelj, prijateljstva, crkvu gdje se osjećaju “ispunjeno”, itd.
Bog
postaje nebeski Djed božićnjak;
ti ljudi imaju moderne verzije onih duša koje su slijedile Isusa da
dobiju svoju dozu kruhova i riba. Ako progon dođe i značajno
reducira darove u vreći Djeda božićnjaka,
mnogi će biti uvrijeđeni, napustiti Crkvu i vratiti se svojim
prijašnjim životima.
Živući
mučenici su, upravo suprotno, raspeti za svijet i svijet za njih.
Oni se drže svojih bračnih zavjeta: čak i ako sve izgubim, služit
ću, častiti i slaviti Krista. Oni su mrtvi
i u procesu umiranju,
tom ,,svemu”— prolaznim radostima ovoga života. ,,Vjernost,
vjernost, vjernost” je njihova mantra.
Takva
smrt nije laka. Oni emocionalno i duhovno osjećaju ,,čavle” u
svojim rukama i stopalima, ,,trnovu krunu” na svojim glavama i
,,probadanje sa strane” nije im strano. To iskustvo je djelo
Kristovo koji ih približava k sebi, koji ih grli u dioništvu
patnje.
Oni
nisu imuni na frustracije svog palog postojanja. Neke dane se
identificiraju sa svetom Terezom Avilskom, koja je nakon što je pala
iz svoje kočije u blato, rekla Bogu: ,,Nije ni čudo da imaš tako
malo prijatelja, kada tretiraš one koje imaš za prijatelje tako
loše!“ Ali čak i ta frustracija može se prikazati zajedno s
Kristovom patnjom na nakanu obasipanja svijeta Njegovom spasonosnom
milošću.
Jonathan
B. Coe
Izvor:
http://www.crisismagazine.com/2016/will-endure-coming-persecution?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+CrisisMagazine+%28Crisis+Magazine%29
Primjedbe
Objavi komentar