Tko će podnijeti nadolazeći progon?

U vrijeme kada je David bio kralj (1010. - 970. pr. Krista), vođe plemena Jisakar bili su uzdizani jer su „razumijevali prilike vremena, tako da su znali, što ima činiti Izrael.“ (1 Ljet 13,33). Isus je ukorio mnoštvo jer ne razumiju tadašnje vrijeme: oni su znali kako predviđati vremenske prilike, hoće li padati kiša ili biti vruće, ali nisu znali tumačiti vrijeme u kojem su živjeli (Lk 12, 54-56).

Na zapadu, u borbi između vojnih sila sekularizma i onih koji promoviraju kršćanske vrijednosti, ako vojske svjetla ne razumiju vrijeme, onda one neće imati strategiju za akciju. Dan D bio je moguć samo zato što je general Eisenhower imao dostatno, iako ne iscrpno razumijevanje dinamike i detalja svjetskog konflikta, općenito, i specifično, u odnosu na plaže Normandije i okolice.

Nedavno su američki katolici primili snažan i jasan poziv od jednog od svojih generala, nadbiskupa Charlesa Chaputa, da budemo u svijetu, ali ne od svijeta, na biskupskom simpoziju ove godine. Takva samostalna i neoboriva poruka bila je moguća samo zato što je dobro upoznat sa sadašnjom američkom situacijom kao što je general Eisenhower bio sa svjetskim ratom. U kulturi koja postaje sve više neprijateljski raspoložena prema kršćanskim vrijednostima, skrivanje nije opcija; ni za generale s najvećim odličjima, ni za najponiznije pojedince. Noj nije naš simbol; budan stražar jasnog pogleda jest.

Međutim, čak i ako vodstvo i pješaštvo razumiju kulturni teren i kako se njime baviti, sve je to besmisleno ako vjernici od dna do vrha nisu spremni položiti svoje živote za određeni cilj. Vojni pohod je osuđen na propast ako se zbog straha od smrti vojnici na vašoj strani povuku ili napuste borbu svaki put kada dođe do žestoke borbe.

Kako sekularne elite stječu sve veću dominaciju, mogućnost stvarnog mučeništva, koje se već događa u drugim zemljama zbog radikalnog islama (npr. u Nigeriji, Siriji, Središnjoj Afričkoj Republici), izgleda sve više i više vjerojatno u sljedećim desetljećima. To je uzrokovalo da jedan drugi general u američkoj Katoličkoj crkvi, veliki kardinal Francis George predvidi: „Očekujem da ću umrijeti u svom krevetu, moj nasljednik u zatvoru, a njegov nasljednik će umrijeti kao mučenik na javnom trgu. Njegov nasljednik će skupiti preostale komadiće uništenog društva i polako pomoći obnoviti civilizaciju kao što je to Crkva tako često radila u ljudskoj povijesti.“

Da, neki koji čitaju ovaj članak bi zapravo mogli jednog dana umrijeti mučeničkom smrću zbog militantnog nevjerničkog kontingenta ili radikalnog islama. Međutim, iako nismo svi pozvani na tu slavu, svi od nas pozvani su prigrliti duh mučeništva. Mnogi ljudi morali su umrijeti za savezničke snage da bi one mogle napredovati na plažama Normandije, ali još više njih morat će živjeti, pa opet, biti spremni umrijeti, da bi ratni pohod uspio. Tertulijan je bio u pravu: ,,…krv mučenika je sjeme Crkve”, ali ako svi poginu, tko će se nastaviti boriti?

Živi mučenici koji se nastave boriti. Oni su zrna pšenice koja su pala na tlo i umiru (Iv 12,24). Oni su preostali svjedoci (grčka riječ za mučenika, martyreo, znači “svjedok”), koji „uvijek nose naokolo smrt Isusovu na tijelu, da se i život Isusov na tijelu njihovu očituje.” (2 Kor 4,10). Oni jedu Njegovo tijelo i piju Njegovu krv i ,,smrt Gospodnju navješćuju dok ne dođe.” (1 Kor 11,26). Oni su raspeti s Kristom i unatoč tomu žive (Gal 2,20): prolazni užici ovoga svijeta i magnetsko privlačenje njihove vlastite pohote postaje sve manje primamljivo svakoga dana dok čeznu za svojom nebeskom domovinom.

To ne znači da su dostigli neko stanje bezgrešnog savršenstva, već samo da imaju dobru volju: oni znaju da nisu potpuno raspeti s Kristom pa ipak oni to žele biti. Vjerojatno se bore s jednim od sedam smrtnih grijeha i poput carinika često preklinju: ,,Bože, milostiv budi meni grješniku.“ (Lk 18,13) I oni imaju svoje sumnje i strahove, ali, poput oca dječaka s nijemim i gluhim duhom (Mk 9,24), mole Boga: ,,Vjerujem; pomozi mojoj nevjeri!”

Misa im svakoga tjedna daje vodič dok im se ponovno predstavlja smrt njihovog Gospodina. Oni teže oponašati Njegovu muku u poniznosti i žrtvovanju i prakticiranju vjere kroz djela ljubavi. Njihov program je služiti, a ne biti služen. Moglo bi se dokazati da je njihov zadatak ponekad i teži od onoga pravih mučenika jer u usporedbi s brzom smrću pred streljačkim vodom, živući mučenik umire malo po malo svakoga dana dok nosi svoj vlastiti križ.

Interesantno je primijetiti da u obuci za mornaričkog vojnika za specijalno ratovanje samo oko 10% izvornih kandidata prođu kroz pakleni tjedan i to i postanu. Bivši mornarički vojnik za specijalno ratovanje Eric Greitens vjeruje da je zajednička osobina svim preživjelima sposobnost da nadiđu svoju vlastitu bol i pomognu svom kolegi vojniku u potrebi. Postoji li tu pouka za kršćanske vojnike u nadolazećem progonu? Nastavite čitati.

Moji prijatelji s političke i kulturne ljevice uvijek me podsjećaju da ne romantiziram pedesete i ne dajem im veće značenje nego što zaslužuju. ,,Sjetite se nedostatka mogućnosti za obojene i žene“, kažu mi. I ja ih čujem. Međutim, uzvišeni Fulton Sheen imao je tada televizijski show Život je vrijedan življenja, koji je konkurirao Miltonu Berleu po gledanosti i osvojio nagradu Emmy. Popularnost tog programa pokazalo je da je američka kultura pedesetih na mnoge načine, radila s Crkvom više nego protiv nje. Podizanje bogobojazne djece bilo je lakše u toj pred-MTV-ovskoj eri. S većinom bližnjih ljudi su vrlo vjerojatno dijelili vrijednosti i polovica onih s kojima su se družili tog tjedna su bili na Misi. Prisustvovanje Misi, prema nekim istraživanjima, nekih samoprozvanih katolika, bilo je stabilno oko 80% čitavog tog desetljeća.

Ti dani su prošli; ubrzajte šezdeset godina unaprijed kroz proces sekularizacije koji metastazira sve više svakoga dana na zapadu. Apostol Pavao bio je kristalno jasan: svi koji žive pobožnim životima u Isusu Kristu trpjet će progon. Vjerske slobode ubrzano erodiraju. Spor oko pokrivanja troškova kontracepcije nadnosi se nad kulturnim i sudskim horizontom. Kako progon jača, Crkva će vjerojatno postajati sve manja. Kao zlato ona mora biti pročišćena vatrom (u peći koja ima 1065 stupnjeva Celzijusa) da bi uklonila sve njegove nečistoće. Drugim riječima, u peći boli, ostat će živući mučenici, a foliranti će otići.

Na primjer, oni župljani koji imaju jaku terapeutsku osjetljivost, čiji je primarni cilj da se osjećaju dobro, napustit će pravovjerne crkve jer će progon ometati njihov plan u postizanju učinka obilja endorfina. Njihova duhovnost, koja je potaknuta putovanjem prema samootkrivenju, uvenut će onoga dana kada se traži cijena sljedbeništva, vjerojatno puno prije nego će sile zla staviti lokot na vrata crkve. Oni će reći: ,,Nisam se za to upisao.“ Bez teologije patnje koja će osnaživati njihovu vjeru, terapeutske osobnosti morat će otići negdje drugdje ,,pronaći sebe”, ,,povezati se sa svojim strastima” i ,,slijediti svoje srce”.

Živući mučenici će, za razliku, ostati jer ih ne zanima agenda da se osjećaju dobro: za njih je biti dobar i činiti dobro važnije od toga da se osjećaju dobro. Križ koji nose buči dok se vuče po tlu i time prekriva kakofone glasove Neala Walscha, Deepaka Chopre, Elizabeth Gilbert, i drugih gurua samopovlađivanja. Živući mučenici slažu se s dominikancem Simonom Tugwellom, kada kaže da ,,kršćanstvo mora biti razočaravajuće, upravo zato što ono nije mehanizam za postizanje naših ljudskih ambicija i težnji; ono je mehanizam za podvrgavanje svega volji Božjoj.“ Tugwell definira križ koji živući mučenici nose: oni prihvaćaju duh samoporicanja kada nailaze na dijelove svojih života gdje se njihove ambicije i težnje sukobljavaju s Božjom voljom.“

Oni vjernici koji su prilagodili svoje živote dominirajućem kulturnom etosu također će napuštati svoje crkve koje su podčinjene božanskoj nadpriči (npr. Svetom Pismu, predaji, učiteljstvu). Ne može se služiti dvama gospodarima: na kraju ćeš mrziti jednoga, a voljeti drugoga. Nadolazeći progon prisilit će ih da biraju između odobravanja ljudi i ostajanja u instituciji koja sve više izgleda srednjovjekovnom i neprosvjećenom, „nazadnom, nerazumnom“ religijom koja ne ide u korak s vremenom.

Često je jedan od razloga zašto će ti ljudi napustiti Crkvu zato što žele osjećati da su na pobjedničkoj strani. Zasigurno će “katolički” političari u Washingtonu otići i primiti svoju nagradu uživajući odobravanje i dodvoravanje obožavatelja koji mašu repom dok se druže na koktel zabavama u Georgetownu i u salonima Manhattana. Glavni mediji će im pljeskati zbog njihove “hrabrosti i suosjećanja” i zbog toga koliko su “napredovali”. Nakon što im završi politička karijera, primit će ponude za poslove na akademiji ili u televizijskim kućama poput MSNBC.

Živući mučenici ostati će ,,stup i tvrđa istine” (1 Tim 3,15) jer oni ne trebaju odobravanje ljudi. Jedino odobravanje koji oni žele je čuti: ,,Pravo, slugo dobri i vjerni.“ Za njih su ovo sadašnje vrijeme i mišljenje elite poput kalifornijske obalne magle koja se javlja ujutro i nestaje do podneva ili poput časopisa People koji su nedavno čitali u čekaonici kod svog zubara: beskrajna parada anegdotalnih prolaznih stvari za odlagalište smeća povijesti. Pomislite o freudianstvu. On je dostigao svoj vrhunac u Americi 1950., a sada je većinom potpuno bez vjerodostojnosti.

Mnogi koji imaju utilitarnu agendu u svom odnosu s Bogom napustit će Crkvu i vratiti se svom prijašnjem načinu života. Paralele s brakom su upadljive. Što je više brak iz koristi to on ima manje šanse da će opstati. Često, kada dvoje ljudi izreknu svoje zavjete pred svećenikom, oni stoje pred oltarom svojih neizrečenih planova. On se nada/traži da ona bude njemu emocionalna podrška, da ga poštuje i da bude spremna seksualna partnerica dok on ide u svijet pobrinuti se za njih. Ona se nada/traži da će u njihovom braku biti intimnih razgovora, romantike i životnog stila više srednje klase.

Kada stvarnost ne odgovara izvornoj viziji i kada se sočnost proljeća zamijeni sparinom ljetne vrućine, supružnici se mogu uvrijediti, što vodi u otriježnjenje, razočaranje, pa čak i u razvod. Jedna od svrha bračnih zavjeta (,,u dobru i u zlu”) je da se neutralizira naša zahtjevna priroda i da budemo pozvani prigrliti nesebičnu agendu koja je načinjena prema uzoru na Nazarećanina koji nam je došao služiti, a ne biti služen.

Osoba s utilitarijanističkom osjetljivošću čini svoj odnos s Kristom sredstvom za postizanje svojih ciljeva umjesto samim ciljem. Žarište nije na bliskom zajedništvu s Ružom Saronskom... već da im Krist daje stvari: financijsku sigurnost, zdravlje, ispunjavajuće zanimanje, sretan brak i obitelj, prijateljstva, crkvu gdje se osjećaju “ispunjeno”, itd.

Bog postaje nebeski Djed božićnjak; ti ljudi imaju moderne verzije onih duša koje su slijedile Isusa da dobiju svoju dozu kruhova i riba. Ako progon dođe i značajno reducira darove u vreći Djeda božićnjaka, mnogi će biti uvrijeđeni, napustiti Crkvu i vratiti se svojim prijašnjim životima.

Živući mučenici su, upravo suprotno, raspeti za svijet i svijet za njih. Oni se drže svojih bračnih zavjeta: čak i ako sve izgubim, služit ću, častiti i slaviti Krista. Oni su mrtvi i u procesu umiranju, tom ,,svemu”— prolaznim radostima ovoga života. ,,Vjernost, vjernost, vjernost” je njihova mantra.

Takva smrt nije laka. Oni emocionalno i duhovno osjećaju ,,čavle” u svojim rukama i stopalima, ,,trnovu krunu” na svojim glavama i ,,probadanje sa strane” nije im strano. To iskustvo je djelo Kristovo koji ih približava k sebi, koji ih grli u dioništvu patnje.

Oni nisu imuni na frustracije svog palog postojanja. Neke dane se identificiraju sa svetom Terezom Avilskom, koja je nakon što je pala iz svoje kočije u blato, rekla Bogu: ,,Nije ni čudo da imaš tako malo prijatelja, kada tretiraš one koje imaš za prijatelje tako loše!“ Ali čak i ta frustracija može se prikazati zajedno s Kristovom patnjom na nakanu obasipanja svijeta Njegovom spasonosnom milošću.

Jonathan B. Coe

Izvor: http://www.crisismagazine.com/2016/will-endure-coming-persecution?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+CrisisMagazine+%28Crisis+Magazine%29