Vremenita
kazna za naše grijehe
Peti
razlog zašto moraš trpjeti je ovaj: počinio si mnoge grijehe i
stoga si stekao veliki dug vremenite kazne. Moraš vratiti taj dug
ili ovdje ili poslije – ovdje, tako što ćeš činiti dobrovoljna
djela pokore ili podnoseći trpljenje koje ti Bog šalje ili dopušta
da ti dođe: poslije, podnoseći patnju čistilišta.
Vidjeli
smo da veliki dio jada kojega čovjek podnosi nanosi ili uzokuje
sam sebi. Ali osim toga što smo krivi kada dopustimo da dođe do tog
stanja, postoje mnoge teške patnje čiji su uzroci izvan čovjekove
kontrole. Od kojih nema bijega, kao što nema niti od same smrti.
Takve su neizbježne nezgode ili katastrofe, zarazne bolesti i
epidemije, oluje, potresi i ratovi, kao i one koje imaju svoj izvor u
sebičnosti, neljubaznosti, neprijateljstvu, nepravdi i okrutnosti
koje iskusimo na svojim leđima u kontaktu sa svojim kolegama. Što
je s tim patnjama?
Za
mnoge, ako ne sve, možemo reći da su poslane ili barem dopuštene
zbog vremenite kazne za naše grijehe. Da bi to razjasnili, moramo
reći nekoliko riječi o prirodi kazne koju zaslužujemo grijesima.
Svaki grijeh, pa čak i najmanji, uključuje dvije stvari: krivicu i
kaznu. Pod krivicom mi shvaćamo uvredu ili prekršaj protiv Boga
koji su sadržani u tom grijehu; a pod kaznom mislimo na
zadovoljštinu ili naknadu koja se za njih mora dati. Ta kazna je
dvostruka, vječna i vremenita. U slučaju smrtnog grijeha, ona je i
vječna i vremenita; dok je u slučaju lakog grijeha ona samo
vremenita.
Vječna
kazna sastoji se od osude grješnika na vječnu patnju pakla;
odnosno, svatko tko umre s neoproštenim smrtnim grijehom na svojoj
duši je osuđen da vječno trpi u "paklu, u ognju
neugasivom, gdje crv(savjesti) njihov ne umire, i oganj se ne
gasi."(Marko 9,43-44). Ta kazna, međutim, nije ista za sve
smrtne grijehe, već se razlikuje u stupnju i intenzitetu prema
posebnoj zloći koja pripada svakom grijehu posebno.
Vremenita
kazna sastoji se u tome da se kazna mora podnijeti kraće ili
dulje vremensko razdoblje, ili u ovome životu ili u čistilištu. U
ovome životu, sastoji se od različitih vremenskih nevolja koje nas
redovito snalaze poput siromaštva, bolesti i progona i dobrovoljnih
djela pokore; dok se u sljedećem sastoji od patnje koja se podnosi u
čistilištu.
Kad
god se smrtni grijeh oprašta u dobroj ispovijedi ili činu savršenog
kajanja, i krivnja i vječna kazna za grijeh su posve oproštene;
također kada se oprašta laki grijeh, krivica je odstranjena. Ali
vremenita kazna, i za smrtni i laki grijeh, otpušta se svaki put
samo u onoj mjeri kakva je dispozicija raskajanog grješnika. Ako je
njegovo kajanje savršeno i vrlo snažno, možda uspije poništiti
odjednom cijeli dug kao što je bez sumnje bio slučaj sa sv. Marijom
Magdalenom kada je klekla pred Isusove noge i pustila svoje suze
savršenog kajanja; ali ako je njegovo kajanje samo nesavršeno, onda
će se postići samo onoliko oprosta kazne koliki je stupanj njegovog
kajanja. Dakle, koji god dio vremenite kazne nije otpušten u vrijeme
kada se grijeh oprašta mora biti odrađen kasnije, bilo u ovom
životu pokorničkim djelima ili kasnije podnoseći kazne u
čistilištu.
Primjena
ovih istina
Sada
kada znaš ove istine, prouči svoju grješnost u prošlosti. Jesi li
ikada pokušao razmisliti o tome kako je cijeli iznos vremenite kazne
koju duguješ možda puno veći nego što misliš? A to je iz dva
razloga: kao prvo, jer svaki grijeh koji počiniš vuče za sobom
svoju odgovarajuću kaznu; a drugo, jer si možda kriv za veliki broj
grijeha. Što se tiče prvog, moraš znati da kazna slijedi grijeh
nužno kao što sijena slijedi neki predmet na suncu. Zrno prašine,
sićušna vlas, olovka, drvo, kuća, planina, sve to baca sjenu
određene veličine. Tako i svaki grijeh, od najmanje nesavršenosti
do najgnjusnijeg zločina koji čovjek može počiniti, zavrjeđuje
kaznu koja točno odgovara stupnju njegove zlobe.
Koliko
je velika kazna u svakom slučaju ne možemo znati; to je Božja
tajna. Ali ovoliko znamo, da je u slučaju smrtnog grijeha ona jako
velika, kao i u slučaju onih lakih grijeha koji su toliko blizu
granice između lakog i smrtnog grijeha da niti najučeniiji teolozi
ne mogu odlučiti je li on još uvijek laki grijeh ili je prešao
granicu i postao smrtni.
Što
se tiče drugog razloga, gore navedenog, tvoj ukupni dug vremenite
kazne može biti strašno velik zbog velikog broja smrtnih i lakih
grijeha koje si možda počinio. Da bi se uvjerio u to, sjedni i
nepristrano pregledaj svoj prošli život. Nemoj ustuknuti od
istraživačkog preispitivanja pravog stanja svoje duše. To neće
biti ugodan zadatak, ali on će biti vrlo koristan. Možda čak i
vrlo potreban. Pomoći će ti vidjeti samoga sebe kakav zaista jesi
pred posve svetim Bogom, kojeg ne možeš zavarati, čak iako se
možda dovoljno dugo zavaravaš o pravom stanju svoje duše. Takvo
ispitivanje omogućit će ti da preduhitriš užase svog suda nakon
smrti tako što će ti omogućiti da popraviš ono što više ne bi
mogao popraviti tada.
Pokušaj
se prisjetiti svih smrtnih grijeha koje si počinio od kada si došao
do upotrebe razuma. Na kolike si načine teško griješio u mislima,
željama, riječima, djelu i propuštanju dužnosti? Zar nisi nikada
propustio Misu na obvezne dane, jeo meso u zabranjene dane, ili radio
nepotrebno na dan Gospodnji? Nisi li nikad povrijedio bližnjega kao
osobu, njegovu imovinu ili dobro ime? Nisi li nikad bio kriv za
ozbiljnu mržnju, neprijateljstvo, osvetu, ili klevetu i ogovaranje?
Nisi li nikad počinio grijehe nečistoće u mislima, mašti, žudnji,
pogledu, govoru, čitanju štiva ili djelu, sam ili sa drugima? Ako
si ikad bio kriv za neke od ovih grijeha, onda moraš znati da upravo
u ovaj trenutak dug vremenite kazne može biti tražen od tebe.
Zatim
pokušaj pobrojati sve lake grijehe koje si do sada počinio. Vidjet
ćeš da su tako brojni da nadilaze broj lasi na tvojoj glavi.
Postoje bezbrojne molitve koje si zanemario reći i one koje si
izgovorio s dobrovoljnom rastresenošću; postoje bezbrojna djela
neljubaznosti, zavisti, ljubomore, mržnje i besmislene osvete; tvoji
grijesi grješnog ogovaranja, tračanja i klevete; neprimjerenih
riječi i razgovora; neposlušnosti, taštine, oholosti i prezira
prema drugima; a tek svi oni brojni mali grijesi neodvojivi od
mekušastog, sebičnog, svjetovnog života bez mrtvljenja koji si
vodio. Uz to, tu su svi oni neuspjesi za koje nisi svjestan, ali za
koje ćeš svejedno dati račun jer proizlaze iz tvoje nespremnosti
da Bogu savršeno služiš kako On to zahtjeva od tebe. Kako bi se
iznenadio i užasnuo kada bi vidio svoju dušu kakva je u Božjim
očima!
Možda
bi bilo prikladno sada s ovim povezati i skrenuti pažnju na grijehe
misli, želje i mašte. Ljudi često misle da ne počinjaju grijeh
ako baš ne učine nešto zabranjeno ili ne propuste neku
dužnost koja se od njih zahtjeva. Istina je da svaki grijeh čovjek
prvo počinja u mislima ili želji. Onaj koji se namjerno zadržava
na grješnim stvarima, animira, na primjer, nečiste misli ili želje,
ili misli mržnje i osvete, kriv je za grijeh isti tren kada da svoje
odobrenje za te zabranjene stvari. Samo vanjsko djelovanje nije
potrebno. „Svaki, koji pogleda na ženu požudno, već je u srcu
svojemu učinio s njom preljub.“ (Matej 5, 28) Puno više
grijeha počinjeno je mislima i željom nego djelovanjem i propustom.
Stoga pred ljudima se neki čovjek može činiti vrijedan poštovanja,
dok je pred Bogom pravi utopljenik zlobe.
Tvoja
savjest nalikuje nekorištenoj mračnoj sobi. Dok god ne pustiš
svjetlo, ne možeš vidjeti je li ona čista ili prašnjava. Ali onaj
tren kada rastvoriš zastore i pustiš sjajnu sunčevu svjetlost
unutra, iznenađen si kako su pod i namještaj prekriveni debelim
slojem prašine pa čak da je i zrak ispunjen mnoštvom čestica
prašine. To je prava slika tvoje duše. Ako se nikad nisi temeljito
pregledao, možda zamišljaš kako si poprilično bezgrješan, a
možda si čak i potajno čestitaš kako nisi „poput ostalih
ljudi“, pun grijeha i mana; ali ako temeljito proučiš svoju
savjest pod sjajnim svjetlom Božje milosti, uznemirit ćeš se pred
onim što će se naći pred tvojim očima. Kao da broj tvojih grijeha
nadilazi broj čestica prašine u sobi koja nije pospremana tjednima.
Istina,
nadaš se da su svi tvoji smrtni i brojni laki grijesi oprošteni.
Uzet ćemo u obzir da jesu. Ali i onda se moraš sjetiti da
oproštenje ne znači nužno i brisanje njihove vremenite kazne. To
ovisi, kao što smo vidjeli, o savršenosti tvojeg kajanja i količini
pokore koju si izvršio. Dakle jesi li se ikada savršeno pokajao? I
koliko si pokore izvršio? Jesi li učinio dovoljno pokore da
zadovoljiš za sve svoje grijehe? Ili zar se radije nisi zadovoljio s
površnim i na brzinu izmoljenih nekoliko molitava koje su ti
naložene u ispovjedaonici? Stoga, možda te još uvijek čeka stari
neisplaćeni dug na tvom računu.
Gledajući
te istine, možeš li se još pretvarati da si iznenađen što Bog
dozvoljava razne patnje da ti dođu sa svrhom da te potaknu da
shvatiš da si svojim grijesima kriv za veliku nezahvalnost i
nepoštovanje prema Njemu? Možeš li opravdano očekivati da ćeš
uživati privilegij, ovako kako je, da Ga slobodno vrijeđaš svojim
grijesima? Treba li On strpljivo stajati, trpjeti tvoje uvrijede i
dozvoliti da prođeš nekažnjeno? Može li biti da tražiš izuzeće
koje nije dano niti svecima? Zar nije i Mojsije bio kažnjen za svoj
grijeh sumnje tako što mu nije dopušteno da uđe u Obećanu zemlju?
Nije li David pretrpio gubitak svog najdražeg sina kao kaznu za svoj
grijeh preljuba i osvete? A nije li Zaharija, otac sv. Ivana
Krstitelja, bio nijem skoro godinu dana jer je sumnjao u riječ
anđela koji mu je najavio rođenje preteče?
Ne,
pravda zahtjeva da iskusiš barem neki dio vremenite kazne koju si
zaslužio svojim grijesima, posebno ako si zanemario prinijeti Bogu
zadovoljštinu dobrovoljnih djela pokore.
(Zašto
moram trpjeti? Knjiga svjetla i utjehe - vlč. F. J. Remler, C.M.
str. 27.-32.)
Primjedbe
Objavi komentar