Prisutni kod uništenja

Prenosimo sljedeći intervju s dr. Alice Von Hildebrand, suprugom poznatog promicatelja Tradicije Dietricha von Hildebranda, objavljen u časopisu The Latin Mass Magazine 2001. koji daje rasvjetljujuće uvide u brojna kritična pitanja današnje Crkve.

TLM: Dr. von Hildebrand, u vrijeme kada je papa Ivan XXIII sazvao II. vatikanski sabor, jeste li vidjeli potrebu za reformom unutar Crkve?

AVH: Većina uvida o tome dolazi od mog supruga. Uvijek je govorio da članovi Crkve, zbog učinaka istočnog grijeha i osobnog grijeha, stalno trebaju reformu. Međutim, crkveni nauk je od Boga. Nijedno slovo ne smije se mijenjati niti razmišljati o potrebi reforme.

TLM: Što se tiče sadašnje krize, kada ste prvi puta primijetili da je nešto strašno pogrešno?

AVH:: Bilo je to u veljači 1965. Imala sam slobodnu studijsku godinu u Firenci. Moj suprug je čitao teološki časopis i odjednom sam ga čula kako se rasplakao. Potrčala sam k njemu, bojeći se da mu je stanje srca iznenada izazvalo bol. Pitala sam ga je li dobro. Rekao mi je da mu je članak koji je čitao pružio određeni uvid da je đavao ušao u Crkvu. Zapamtite, moj muž bio je prvi istaknuti Nijemac koji je javno progovorio protiv Hitlera i nacista. Njegovi su uvidi uvijek bili dalekovidni.

TLM: Je li vaš suprug ikad razgovarao o njegovu strahu za Crkvu prije ovog incidenta?

AVH:: Napomenula sam u biografiji mog muža, The Soul of a Lion, da je nekoliko godina nakon njegova obraćenja na katoličanstvo 1920-ih, počeo predavati na Sveučilištu u Münchenu. München je bio katolički grad. Većina katolika u to vrijeme išla je na Misu, ali uvijek je govorio da je on tamo postao svjestan gubitka osjećaja nadnaravnoga među katolicima. Jedan mu je incident naročito ponudio dovoljno dokaza, i to ga je jako mučilo.

Kada je prolazio kroz vrata, moj suprug je uvijek davao prednost onim svojim učenicima koji su bili svećenici. Jednog dana, jedan od njegovih kolega (katolik) izrazio je zaprepaštenost i neodobravanje: ,,Zašto puštate svoje učenike da prolaze prije vas?“ ,,Zato što su svećenici“, odgovorio mu je suprug. ,,Ali nemaju doktorat“. Moj muž je bio rastužen. Cijeniti doktorat je naravni odgovor; osjećati strahopoštovanje prema uzvišenosti svećeništva je nadnaravni odgovor. Profesorovo stajalište dokazalo je da je njegov osjećaj za nadnaravno propadao. To je bilo puno prije 2. vatikanskog sabora. Ali sve do sabora, ljepota i svetost tridentske liturgije prikrili su ovaj fenomen.

TLM: Je li Vaš muž mislio da je pad osjećaja za nadnaravno započeo oko tog vremena, i ako da, kako je to objasnio?

AVH:: Ne, on je vjerovao da su se, nakon što je papa Pio X. osudio herezu modernizma, njezini zagovornici jednostavno prikrili. Rekao bi da su tada pristupili tome mnogo suptilnije i pragmatičnije. Raširili su sumnju jednostavno propitkujući velike nadnaravne zahvate kroz povijest spasenja, poput djevičanskog rođenja i Gospinog trajnog djevičanstva, kao i uskrsnuća i svete Euharistije. Znali su da će se jednom kad vjera – temelj – zatetura, to isto dogoditi liturgiji i moralnom nauku Crkve. Moj muž je naslovio jednu od njegovih knjiga Razrušeni vinograd. Nakon II. Vatikanskog koncila činilo se da je tornado pogodio Crkvu.

Modernizam je bio plod nesreće renesanse i protestantskog ustanka, i trebao je dugi povijesni proces da se otkrije. Ako biste u Srednjem vijeku pitali tipičnog katolika da imenuje nekog junaka ili junakinju, on bi vam odgovorio imenom nekog sveca. Renesansa je to počela mijenjati. Umjesto svetaca, ljudi bi pomislili na genije kao osobe koje će oponašati, a približavanjem industrijskoga doba oni bi odgovarali imenom velikog znanstvenika. Danas bi odgovorili sportašem ili osobom iz svijeta filma. Drugim riječima, gubitak osjećaja za nadnaravno stvorio je inverziju hijerarhije vrijednosti.

Čak je i poganski Platon bio otvoren za osjećaj nadnaravnoga. Govorio je o slabosti, krhkosti i kukavičluku koja se često očituje u ljudskoj naravi. Jedan kritičar ga je zamolio da objasni zašto je imao tako nisko mišljenje o čovječanstvu. Odgovorio je da ne ocrnjuje čovjeka, već da ga jednostavno uspoređuje s Bogom.

S gubitkom osjećaja nadnaravnog, danas se gubi osjećaj potrebe za požrtvovnošću. Što je netko bliže Bogu, veći bi trebao biti osjećaj grešnosti. Što je netko dalje od Boga, kao danas, to više čujemo filozofiju novoga doba: ,,Ja sam u redu, ti si u redu“. Ovaj gubitak sklonosti prema žrtvi doveo je do zaborava otkupiteljskog poslanja Crkve. Tamo gdje je križ podcijenjen, jedva da se pomisli na našu potrebu za otkupljenjem.

Averzija prema žrtvi i otkupljenju pomaže sekularizaciji Crkve iznutra. Već dugo godina čujemo svećenike i biskupe o potrebi da se Crkva prilagodi svijetu. Veliki pape poput sv. Pija X. su rekli upravo suprotno: svijet se mora prilagoditi Crkvi.

TLM: Iz našeg razgovora tijekom ovog poslijepodneva moram zaključiti da ne vjerujete da je ubrzani gubitak osjećaja za nadnaravno povijesna slučajnost.

AVH: Ne, ne vjerujem. Posljednjih godina u Italiji su objavljene dvije knjige koje potvrđuju ono što je moj muž neko vrijeme sumnjao; naime, da su većinu ovoga stoljeća Crkvu sustavno infiltrirali zli neprijatelji. Moj suprug bio je vrlo pozitivan čovjek i optimističan po naravi. Tijekom posljednjih deset godina njegova života, međutim, mnogo sam ga puta zatekla u trenucima velike tuge i kako često ponavlja: ,,Oni su oskvrnuli svetu Kristovu Zaručnicu“. Mislio je na "grozotu pustoši" o kojoj govori prorok Danijel.

TLM: Ovo je kritičan pristup, dr. von Hildebrand. Vašeg muža je papa Pio XII. Nazvao crkvenim naučiteljem XX. stoljeća. Ako je tako zaista osjećao, nije li imao pristup Vatikanu da uputi papi Pavlu VI. svoje strahove?

AVH:: Ali on je to učinio! Nikada neću zaboraviti privatni prijem koji smo imali s Pavlom VI. tek prije kraja koncila. Bilo je to 21. lipnja 1965. Čim ga je moj muž počeo moliti da osudi krivovjerja koja su bjesnila, papa ga je prekinuo riječima: ,,Lo scriva, lo scriva“ (,,Napišite to“). Nekoliko trenutaka kasnije, po drugi put, moj suprug približio je ozbiljnost situacije papinoj pozornosti. Isti odgovor. Njegova Svetost nas je primila stojeći. Bilo je jasno da se Papa osjećao vrlo neugodno. Prijem je trajao samo nekoliko minuta. Pavao VI. odmah je dao znak svome tajniku, o. Capovilli, da nam donese krunice i medalje. Potom smo se vratili u Firencu gdje je moj muž napisao dugi dokument (danas neobjavljen) koji je dostavljen Pavlu VI. tek dan prije posljednje sjednice koncila. Bio je rujan 1965. Nakon što je pročitao dokument moga supruga, rekao je nećaku mog supruga Dieteru Sattleru, koji je postao njemački veleposlanik pri Svetoj Stolici, da je pažljivo pročitao dokument, ali da je "bio malo oštar". Razlog je bio očigledan: moj muž je ponizno zatražio jasnu osudu heretičnih izjava.

TLM: Shvaćate naravno, doktorice, da čim spomenete ovu ideju o infiltraciji, da će biti onih koji će iznervirano zakolutati očima i dobaciti: "Ne još jedna teorija zavjere!"

AVH:: Mogu vam samo reći ono što znam. Na primjer, javno je zabilježeno da je Bella Dodd, bivša komunistkinja koja se obratila u Crkvu, otvoreno govorila o namjernoj infiltraciji agenata komunističke partije u sjemeništima. Ona je rekla mojem mužu i meni da je, kada je bila aktivni član partije, surađivala s ne manje od četiri kardinala u Vatikanu "koji su radili za nas".

Mnogo sam puta čula kako Amerikanci kažu da Europljani "nalaze zavjeru na svakom koraku". Ali od početka se Zli „urotio“ protiv Crkve - i uvijek je imao za poseban cilj uništiti Misu i potkopati vjeru u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji. To što su neki ljudi u iskušenju da prenapušu tu neporecivu činjenicu, nije razlog za nijekanje njezine istinitosti. S druge strane, ja, rođena u Europi, u iskušenju sam da kažem da su mnogi Amerikanci naivni; živeći u zemlji koja je blagoslovljena mirom i znajući malo o povijesti, imaju više šanse nego Europljani (čija je povijest burna) da postanu skloni iluzijama. Rousseau je imao ogroman utjecaj u Sjedinjenim Državama. Kada je Krist rekao svojim apostolima na posljednjoj večeri: ,,Jedan od vas će me izdati“, apostoli su bili zapanjeni. Juda je tako odigrao svoju ulogu da nitko nije sumnjao u njega, jer lukavi zavjerenik zna sakriti svoje tragove prividom pravovjerja.

TLM: Sadrže li dvije knjige talijanskog svećenika koje ste spomenuli prije intervjua dokumentaciju koja bi pružila dokaze o toj infiltraciji?

AVH: Dvije knjige koje sam spomenula objavio je 1998. i 2000. talijanski svećenik, o. Luigi Villa iz biskupije Brescia, koji je na zahtjev Padre Pija posvetio mnogo godina svog života istraživanju moguće infiltracije i masona i komunista u Crkvu. Moj muž i ja smo susreli o. Villu šezdesetih. Tvrdi da ne daje nikakve izjave koje ne može potkrijepiti. Kada je izdana Paulo Sesto Beato? (1998), knjiga je poslana svakom talijanskom biskupu. Nitko od njih nije potvrdio da je primio knjigu; nitko nije osporio nijednu od tvrdnji o. Ville.

U ovoj knjizi on govori o nečemu što nijedna crkvena vlast nije opovrgnula niti je tražila da se povuče - iako imenuje određene ličnosti u vezi s incidentom. Riječ je o raskolu između pape Pija XII. i tadašnjega biskupa Montinija (budući Pavao VI.) koji je bio njegov državni podtajnik. Pio XII., svjestan prijetnje komunizma, koji je poslije Drugog svjetskog rata prevladavao gotovo polovicom Europe, zabranio je Vatikanu da ima veze s Moskvom. Na njegovo zaprepaštenje, jednoga dana, preko biskupa Upsale (Švedska) doznao je da je njegova stroga odredba bila prekršena. Papa je odolijevao povjerovati ovoj glasini sve dok nije dobio neosporan dokaz da se Montini dopisivao s raznim sovjetskim agencijama. U međuvremenu, papa Pio XII. (kao i Pio XI.) slao je tajno svećenike u Rusiju čime je utješio katolike iza željezne zavjese. Svaki od njih je bio sustavno uhićen, mučen, i pogubljen ili poslan u gulag. Na kraju je otkriven vatikanski špijun: Alighiero Tondi, SJ, koji je bio bliski savjetnik Montinija. Tondi je bio agent koji je radio za Staljina i čiji je zadatak bio informirati Moskvu o potezima kao što su slanje svećenika u Sovjetski Savez.

Dodajte na ovo kako je papa Pavao postupao s kardinalom Mindszentyjem. Vatikan je naredio Mindszentyu, protiv njegove volje, da napusti Budimpeštu. Kao što skoro svi znaju, pobjegao je od komunista i tražio utočište u američkom veleposlanstvu. Papa mu je dao svečano obećanje da će ostati primas Mađarske sve dok je živ. Kad je kardinal (kojega su komunisti mučili) stigao u Rim, Pavao VI. ga je srdačno primio, ali ga je onda poslao u izgnanstvo u Beč. Ubrzo nakon toga, taj sveti prelat je obaviješten da je maknut s položaja, a zamijenio ga je netko tko je prihvatljiviji mađarskoj komunističkoj vladi. Još više zbunjujuća i tragično tužna je činjenica da, kad je Mindszenty umro, nijedan crkveni predstavnik nije bio prisutan na njegovom pogrebu.

Još jedan od prikaza infiltracije o. Ville je ona na koju mu je ukazao kardinal Gagnon. Pavao VI. je zamolio Gagnona da vodi istragu o infiltraciji u Crkvu od strane njezinih moćnih neprijatelja. Kardinal Gagnon (tada nadbiskup) prihvatio je ovaj neprijatan zadatak i sastavio dugačak dosje, bogat zabrinjavajućim činjenicama. Kad je posao bio dovršen, zatražio je prijem kod pape Pavla kako bi osobno dostavio rukopis papi. Ovaj zahtjev za sastanak odbijen je. Papa je poslao uputu da bi dokument trebao biti smješten u uredima Kongregacije za kler, naročito u sef s dvostrukom bravom. To je učinjeno, ali idućeg dana je sef bio slomljen i rukopis je tajanstveno nestao. Uobičajena vatikanska politika jest osigurati da vijesti o takvim incidentima nikad ne vide svjetlo dana. Ipak, ta je krađa objavljena čak i u L'Osservatore Romano (možda pod pritiskom, jer je to bilo objavljeno u sekularnom tisku). Kardinal Gagnon je, naravno, imao kopiju, i ponovno je pitao Papu za privatni prijem. Još jednom je zahtjev odbijen. Odlučio je napustiti Rim i vratiti se u svoju domovinu u Kanadu. Kasnije, papa Ivan Pavao II. ga je pozvao natrag u Rim i postao je kardinal.

TLM: Zašto je o. Villa napisao ta djela koja su posebice kritizirala Pavla VI.?

AVH: Don Villa je nevoljko odlučio objaviti knjige na koje sam se pozvala. No, kada je nekoliko biskupa potaknulo beatifikaciju Pavla VI., ovaj svećenik je to smatrao jasnim znakom za tiskanje informacija koje je prikupio tijekom godina. Pri tome je slijedio smjernice Rimske kongregacije, obavještavajući vjernike da je njihova dužnost kao članova Crkve prenijeti Kongregaciji sve informacije koje bi mogle utjecati na kvalifikaciju kandidata za beatifikaciju.

S obzirom na burni pontifikat Pavla VI. i zbunjujućih signala koje je davao, npr. govorio je o "dimu Sotoninu koji je ušao u Crkvu", ali i odbijao službeno osuditi hereze; njegova objava Humanae Vitae (slavne točke njegovog pontifikata), ali njegovo pažljivo izbjegavanje da je promulgira ex cathedra; izgovorio je njegovo Vjerovanje Božjeg naroda na Trgu svetog Petra 1968., a ipak nije nijednom izjavio da je obvezujuće za sve katolike; bio je neposlušan strogim naredbama Pija XII. da nema veze s Moskvom, a povlađivao je mađarskoj komunističkoj vladi ne pridržavajući se ozbiljnog obećanja koje je učinio kardinalu Mindszentyu; njegovo postupanje sa svetim kardinalom Slipyjom, koji je sedamnaest godina proveo u gulagu, da bi ga Pavao VI. u Vatikanu učinio pravim zatvorenikom; i konačno kad je zatražio od nadbiskupa Gagnona da istraži moguće infiltracije u Vatikanu, samo da mu odbije prijem kad je dovršio njegov zadatak - sve to snažno govori protiv beatifikacije Pavla VI, nazvanog u Rimu, "Paolo Sesto, Mesto" (Pavao VI., žalosni).

Da je dužnost da se objave ove depresivne informacije bila teška i da je koštala o. Villu velike žalosti ne može se sumnjati. Svaki katolik se raduje kada se može ugledati na papu s bezgraničnim štovanjem. Ali katolici također znaju da iako Krist nije obećao da će nam dati savršene vođe, obećao je da paklena vrata neće nadvladati. Ne zaboravimo da iako je Crkva imala vrlo loših papa, a neke osrednje, blagoslovljena je s mnogim velikim papama. Osam od njih ih je kanonizirano, a nekoliko je proglašeno blaženima. Ovo je priča o uspjehu koja nema usporedbe u sekularnom svijetu.

Samo Bog je sudac Pavla VI. Ali ne može se zanijekati da je njegov pontifikat bio vrlo složen i tragičan. Pod njim je u petnaest godina u Crkvi uvedeno više promjena nego u svim prethodnim stoljećima zajedno. Ono što je zabrinjavajuće jest da kad čitamo svjedočanstvo bivših komunista poput Belle Dodd i proučavamo masonske dokumente (iz devetnaestog stoljeća, a obično su ih napisali odmetnuti svećenici, kao što je Paul Roca), možemo vidjeti da se u velikoj mjeri njihov plan proveo: egzodus svećenika i redovnica nakon Drugog vatikanskog koncila, neslaganja teologa koja nisu osuđena, feminizam, pritisak na Rim da bi se ukinuo svećenički celibat, nemoral u svećenstvu, bogohulne liturgije (vidi članak David Harta u: First Things, travanj 2001., "Budućnost papinstva"), radikalne promjene koje su uvedene u svetu liturgiju (vidi knjigu kardinala Ratzingera Milestones, str. 126 i 148, Ignatius Press) i zavaravajući ekumenizam. Samo slijepa osoba može poricati da su mnogi neprijateljevi planovi savršeno izvršeni.

Ne treba zaboraviti da je svijet bio šokiran onim što je Hitler učinio. Međutim ljudi poput mojeg muža su zaista pročitali što je rekao u Mein Kampfu. Plan je bio tamo. Svijet je jednostavno izabrao da to ne vjeruje.

Ali unatoč tome što je situacija tako ozbiljna, nijedan predani katolik ne može zaboraviti da je Krist obećao da će ostati sa svojom Crkvom do samog kraja svijeta. Trebali bismo razmatrati o događaju koji se zbio u evanđelju kada je čamac apostola bio napadnut žestokom olujom. Krist je spavao! Njegovi užasnuti sljedbenici probudili su ga: rekao je jednu riječ i nastao je veliki mir. „Što ste tako strašljivi, malovjerni?“

TLM: Čini mi se prema vašim primjedbama o ekumenizmu da se ne slažete s trenutnom politikom ,,konvergencije“ (uzajamnog usklađivanja) umjesto ,,konverzije“ (obraćenja)?

AVH:: Dajte da vam ispričam jedan incident koji je rastužio mog muža. Bilo je to 1946. godine, ubrzo poslije rata. Moj muž je podučavao u Fordhamu, a u jednom od njegovih razreda pojavio se židovski učenik koji je tijekom rata bio pomorski časnik. Najzad, rekao je mom mužu o jednom posebno zapanjujućem zalasku sunca u Tihom oceanu i kako ga je to dovelo do potrage za istinom o Bogu. Prvo je otišao u Kolumbiju kako bi studirao filozofiju, ali znao je da to nije ono što traži. Prijatelj mu je predložio da pokuša filozofiju u Fordhamu i spomenuo je ime Dietricha von Hildebranda. Nakon samo jednog predavanja s mojim mužem, znao je da je pronašao ono što je tražio. Jednog dana nakon predavanja, moj muž i ovaj učenik otišli su u šetnju. Za to vrijeme je rekao mom mužu da je bio iznenađen činjenicom da ga je nekoliko profesora, nakon što su otkrili da je židov, uvjeravalo da ga neće pokušali obratiti na katoličanstvo. Moj muž, zatečen, zaustavio se, okrenuo se prema njemu i rekao: ,,Rekli su što ?!“ Ponovio je priču i moj muž mu je rekao: ,,Hodao bih do kraja Zemlje kako bih vas učinio katolikom“. Da skratimo priču, mladić je postao katolik, zaređen je kao svećenik kartuzijanac i ušao je u jedan samostan u Sjedinjenim Državama (u Vermontu)!

TLM: Proveli ste mnogo godina podučavajući na Hunter Collegeu.

AVH: Da, i nekoliko mojih studenata postali su katolici. O, prekrasnih li  priča o obraćenju koje bih mogla ispričati kada bismo imali vremena - mladi ljudi koji su bili prigrlili istinu!

Međutim, želim nešto vrlo dobro razjasniti. Ja nisam obratila svoje studente. Najviše što možemo učiniti jest moliti da budemo Božja sredstva. Kako bismo bili sredstvo moramo težiti živjeti Evanđelje svaki dan i u svakoj situaciji. Samo Božja milost može nam dati želju i sposobnost da to učinimo.

To je jedan od strahova koje imam o tradicionalnim katolicima. Neki koketiraju s fanatizmom. Fanatik je onaj koji smatra da je istina njegov osobni posjed umjesto Božjeg dara. Mi smo sluge istine, i kao sluge želimo je podijeliti.

Veoma me brine što postoje "fanatični" katolici koji koriste vjeru i istinu koju ona proglašava kao intelektualnu igračku. Autentično prisvajanje istine uvijek dovodi do težnje za svetošću. Vjera, u ovoj sadašnjoj krizi, nije intelektualna šahovska igra. Za svakoga tko ne teži za svetošću, to je sve što će ona biti. Takvi ljudi više štete vjeri, osobito ako su zagovornici tradicionalne Mise.

TLM: Znači vidite jedini scenarij za rješenje sadašnje krize kao obnovu težnje za svetošću?

AVH: Ne smijemo zaboraviti da se ne borimo samo protiv krvi i tijela, nego protiv "Vrhovništava i Vlasti". To bi trebalo izazvati dovoljno straha u nama da težimo više nego ikad za svetošću da molimo žarko da sveta Kristova Zaručnica, koja je upravo sada na Kalvariji, izađe iz ove strašne krize sjajnija nego ikad.

Katolički odgovor uvijek je isti: apsolutna vjernost svetom nauku Crkve, vjernost Svetoj Stolici, često primanje sakramenata, krunica, dnevno duhovno štivo i zahvalnost da nam je dana punina Božje objave: "Gaudete, iterum dico vobis, Gaudete".

TLM: Ne mogu završiti intervju bez da pitam za Vaš odgovor na jednu izlizanu frazu. Postoje oni kritičari drevne latinske Mise koji naglašavaju da se kriza u Crkvi razvila u vrijeme kada je Misa prikazivana u cijelom svijetu. Zašto onda mislimo da je njezino oživljavanje ključno za rješenje?

AVH:: Vrag mrzi drevnu misu. Mrzi je zato što je ona najsavršeniji izričaj svih učenja Crkve. Moj muž je bio taj koji mi je pružio uvid u Misu. Problem koji je izazvao sadašnju krizu nije bila tradicionalna Misa. Problem je bio da su svećenici koji su je prikazivali već izgubili osjećaj nadnaravnog i transcendentnog. Žurili su kroz molitve, mrmljali su ih i nisu ih izgovarali. To je znak da su doveli na Misu svoj rastući sekularizam. Drevna misa ne trpi nepoštivanje, i to je razlog zašto je tako mnogo svećenika bilo sretno kad su vidjeli da nestaje.

Izvor: http://www.latinmassmagazine.com/articles/articles_2001_su_hildebran.html