Sedevakantistički banalizirajući ekleziološki monofizitizam

Svakome svjesnome katoliku neizbježna je spoznaja da se danas nalazimo u stanju nezapamćene vjerske krize, kada se u Crkvi promiču stvari koje ugrožavaju vjeru prosječnoga katolika. A ipak, postoje različite raščlambe i zaključci koji se odatle izvlače. Jedan od njih je onaj sedevakantistički – da su pape (i biskupi) koji su sudjelovali ili sudjeluju u reformama Drugoga vatikanskoga sabora izgubili svoju službu i da Crkva nema papu već pola stoljeća. U osvrtu na to mišljenje nećemo se toliko baviti samom naravi spornih izjava Drugoga vatikanskoga ili naravi nove Mise, nego jednom od temeljnih sedevakantističkih postavki – a to je da Crkva kao Kristova Zaručnica koja je bez ljage ne može svojoj djeci dati kamenje umjesto kruha i da oni koji su to učinili, ne mogu biti članovi Crkve – katolici.

Doista, Crkva je nezabludiva u definiranju vjerskih istina konačnim činom – bilo sa strane papinskog učiteljstva, bilo sa strane crkvenih sabora, a također i u svome redovnom i općem Učiteljstvu. Krist je Crkvi dao karizmu i vlast da autoritativno naučava vjeru – izlaže Božju objavu i ona to čini na prethodno spomenute načine. No način izvršavanja učiteljske službe ili – šire gledano – učiteljskoga poslanja, nije ograničen na definiranje ili ponovno izlaganje već definiranih vjerskih istina, nego ta služba sadrži i druge načine ili (prema snazi obvezatnosti) niže stupnjeve svoga izvršavanja. U tu kategoriju spada svaki redoviti način naučavanja – koji nema oznaku općenitosti (tj. ne obuhvaća sveopćost Crkve u prostoru i vremenu) ni nakanu da se neka istina naučava kao da je od Boga objavljena i nezabludiva. Kada papa i biskupi redovito vrše svoju pastirsku službu – u propovijedanju, obraćanju javnosti bilo usmenim bilo pisanim putem (poslanicama i okružnim pismima), takva vrsta naučavanja – razumije se – nije zaštićena oznakom nezabludivosti. Za nju svakako i neupitno vrijedi obveza poslušnosti i spremnoga prihvaćanja izloženoga nauka. Pa ipak, u iznimnim situacijama može se dogoditi da se u takav nauk potkrade zabluda ili čak nauk koji je suprotan nekoj od objavljenih istina. To nam potvrđuje snažna teološka predaja, u što se možemo uvjeriti u sljedećem tekstu: (Ne)zabludivost autoriteta Crkve i pravo na otpor.

U sve navedene vrste naučavanja koje nisu zaštićene oznakom nezabludivosti možemo i trebamo dodati i naučavanje crkvenih sabora. Oni su izvanredna vrsta Učiteljstva Crkve (jer se sazivaju prema potrebi u posebnim, odnosno izvanrednim situacijama – da bi se osudila krivovjerja ili razriješila važna doktrinarna pitanja) po kojima se redovito donose i dogmatske, nezabludive odluke. No u odlukama crkvenih sabora ima i puno odluka koje nemaju oznaku nezabludivosti i za njih po samoj logici pojma vrijedi da se u njih – u iznimnim slučajevima – mogu uvući izjave koje odstupaju od katoličkog nauka. Isto to što vrijedi za crkvene sabore, odnosi se i na druge vrste izvršavanja učiteljske službe (često povezana sa službom upravljanja). Tu spadaju zakoni koji se donose s nejasnim predmetom ili određenjem snage obvezatnosti, koji se mogu odnositi na bogoslužje ili disciplinu. To su zakoni koji su po sebi promjenjivi te ne mogu imati obilježje savršenosti.

Time smo se osvrnuli na glavne argumente koje sedevakantisti iznose u prilog svojih teza. Njihova je tvrdnja da Drugi vatikanski sabor, papinske okružnice, novi obred Mise, kao i određeni disciplinski zakoni sadržani u novome Zakoniku kanonskoga prava sadrže stvari koje su protivne katoličkome nauku, štetne i opasne za spasenje duša i kao takve ne mogu biti djelo Crkve. Odnosno, njih ne mogu donijeti službenici Crkve, nego samo oni koji su otpali od Crkve i zato pokoncilski pape ne mogu biti valjani pape, a isto tako ni biskupi ne mogu biti pravi biskupi. No stvarnost nam govori da zapravo nijedna koncilska reforma nema snagu obvezatnosti nezabludivoga Učiteljstva i zakonodavne vlasti. Za Drugi vatikanski sabor možemo ustanoviti da se sam odrekao nezabludivoga naučavanja. To je razvidno iz izjave tajnika koncila mons. Periclea Felicija koja u sebi nosi znatni autoritet:

,,Trebamo razlikovati ovisno o shemama i poglavljima koja su već bila predmet dogmatskih definicija u prošlosti, a u vezi izjava koje sadrže oznaku noviteta, trebamo izraziti svoj pridržaj“.

Sam papa Ivan XXIII. izrazio je u svojoj izjavi prigodom otvaranja Drugoga vatikanskoga na koji je način zamislio da bude njegova prava narav: ,,Bit drevnoga nauka pologa vjere je jedna stvar, a način kako ga se predstavlja je druga. A ovome drugome treba posvetiti veliku pažnju s nužnim strpljenjem, sve prema mjeri u oblicima i stupnjevima Učiteljstva koje je po svome značaju pretežito pastoralno“.

Isto to izriče također i kardinal Ratzinger u svojoj poznatoj izjavi iz 1988.: ,,Istina je da ovaj sabor nije definirao nijednu dogmu i da je namjerno odlučio ostati na nižoj razini, kao čisto pastoralni sabor“.

I ako bismo mogli raspravljati o određenim pojedinostima kako točno kvalificirati doktrinarnu snagu koncila, jedno je nedvojbeno: ona isključuje oznaku nezabludivosti. I to je dovoljno da se odbaci sedevakantistički argument: Drugi vatikanski sabor nije imao namjeru doktrinarno obvezivati katolike, nego se zadržati samo na pastoralnoj razini. To je svakako bio modernistički manevar da bi se na mala vrata, putem prakse, provukle nekatoličke ideje, ali na strogo doktrinarnoj razini ne može biti govora da su službenici Crkve htjeli pod oznakom nezabludivosti nametnuti heretične nauke, što bi automatski povuklo da su oni isključeni iz Crkve.

Isto ćemo moći ustanoviti i za novi obred Mise. Krenemo li od posljednje relevantne odluke – motuproprija pape Benedikta XVI. koji govori da tradicionalni obred nije ukinut i da ga svaki svećenik može služiti – ustanovljujemo da novi obred nije obrogirao (prešutno zabranio i ukinuo) tradicionalni obred, nego da je usporednim putem, putem prakse, uveden kao alternativa tradicionalnome obredu. A ako je on na načelnoj razini alternativa, to znači da o njemu (opet na načelnoj razini) ne možemo govoriti kao o općem liturgijskom zakonu koji bi u sebi imao oznaku nezabludivosti. Novi obred se svakako u praksi, putem zlouporabe autoriteta, nametao kao službeni katolički obred, ali to ipak nije u načelu. I to je opet odraz odricanja od autoriteta što je sastavni i bitni dio svih modernističkih reformi. Modernisti zasigurno ne vjeruju u nezabludivost općih disciplinskih odredbi i zato se njome nisu ni htjeli poslužiti, nego su sve reforme nametnuli na čisto praktičnoj razini, bez stroge obvezatnosti. To je razvidno i iz same apostolske konstitucije Missale Romanum kojom je papa Pavao VI. novi obred Mise uveo u praksu. Pogledamo li samo formulaciju kojom je sastavljena ova uredba (i usporedimo li je s Quo primum Pija V.), neizbježno ćemo uočiti da u njoj nema preciznih odredbi o obvezama koje proizlaze iz objave ovoga misala – koga, u čemu i u kojem opsegu on obvezuje. A te odredbe su sastavne odrednice jednoga zakona. S druge strane, pogledamo li bulu Quo primum, odmah ćemo uočiti sasvim jasne i točno formulirane odredbe o obvezatnosti ovoga misala koji zato uistinu jest sveopći disciplinski – liturgijski zakon, dok novi obred Mise to nije i ne može biti zbog liberalnoga duha kojim je prožet i koji mu sam po sebi oduzima to svojstvo.

To isto vrijedi i za disciplinske odredbe sadržane u Zakoniku kanonskoga prava. Uzmemo li, primjerice, jedan od najrelevantijih kanona koji je odraz ekumenskoga duha – kanon 844 koji u iznimnim situacijama dopušta katolicima primanje sakramenata od raskolničkih svećenika (kao i obrnuto) - jasno ćemo uvidjeti da se ne radi o strogome propisu, nego samo o prijedlogu i mogućnosti na koju se ipak nikoga ne obvezuje. Zasigurno da se kroz tu praksu šire zablude i zavode duše na krivi put, ali ona ipak nema snagu kodificiranoga zakona koji bi u sebi sadržavao oznaku nezabludivosti kao što to sadrže papinske apostolske konstitucije koje definiraju određenu praksu ili običaj kao izraz objavljenoga katoličkoga nauka.

Sve rečeno možemo sažeti u zaključak kojim se može označiti sedevakantističko shvaćanje pojma Crkve. Ono je u svojoj biti banalizirajuće i monofizitsko. Banalizirajuće utoliko što ne pravi nikakve distinkcije u pojmu Učiteljstva. Sedevakantisti promiču takvo shvaćanje Učiteljstva Crkve kao da je svaki njegov čin zaštićen oznakom nezabludivosti. Nerijetko se uzima Gospodinova usporedba iz evanđelja o kamenju i kruhu, ribi i zmiji (Mt 7, 9-10) na sasvim općenit, ateološki, banalni način. Zapostavlja se temeljna istina o biti zemaljske Crkve – da ona nije sastavljena od savršenih, bezgrješnih i nepogrešivih ljudi, nego od grešnika u kojima djeluje požuda i koji su skloni zabludama. Tako se promiče ekleziološki monofizitizam – da Crkva nema ljudsku, nego samo božansku narav. Kristološki monofizitizam je hereza koja je naučavala da se Kristova božanska narav tako pomiješala s njegovom ljudskom naravi da ju je u sebe upila te je ljudska narav ostala pasivna ili je nestala. Sedevakantisti zastupaju ekleziološki ili crkveni monofizitizam gdje – prešutno ili izričito – zastupaju tezu da ljudskoga elementa u Crkvi nema ili da ga je onaj božanski tako u sebe upio da je on ostao samo prazan pojam. A to nije katolički nauk, nego rigoristička zabluda kojom se na neuravnoteženi način odgovara na današnju strašnu crkvenu krizu. Te krize moramo biti dobro svjesni i ne smijemo na nju zatvarati oči (kao što to čine neokonzervativci), ali joj s druge strane opet ne smijemo pristupati neuravnoteženo i rigoristički, s nekatoličkim pojmom crkvenoga Učiteljstva i vlasti, kao da je on u svemu nezabludiv i savršen. To je zapravo isti ultramontanistički i papolatristički pojam kakav zastupaju i neokonzervativci. I oni i sedevakantisti polaze od iste premise, samo što odatle izvlače suprotne zaključke. Neokonzervativci se odbijaju suočiti sa stvarnošću, stavljaju povez preko očiju i zaključuju da zato svi čini crkvenih pastira nakon Drugoga vatikanskoga moraju biti savršeni i da ih moramo bezuvjetno i poslušno slijediti. Dok se sedevakantisti suočavaju sa stvarnošću – uočavaju da postoje zablude i ugroze za vjeru – i kako je to nespojivo s njihovim pojmom nezabludivoga i savršenoga autoriteta, zaključuju da papa ne može biti papa i da biskupi ne mogu biti biskupi, nego da su svi oni isključeni iz Crkve i izgubili svoju službu.

No naš, katolički odgovor, ne smije biti 'ili-ili', koji je specifičan za protestantski mentalitet, nego je katolički pristup 'i-i' – i božanski, i ljudski element u Crkvi, i nezabludivost Crkve u njezinim poglasima koji ispunjavaju te kriterije, i podložnost zabludi kod njezinih službenika kada ne ispunjavaju kriterije za nezabludivost. To je prava narav Kristove Crkve i pravo rješenje na ovu nezapamćenu crkvenu krizu, dok kriva shvaćanja Crkve nisu i ne mogu biti prava rješenja, nego mogu voditi samo još većoj pomutnji.