Vrijeme
je prvoga svjetskog rata. Europa je pretvorena u klaonicu. Sav svijet
je u groznici, zaliven mržnjom. Što će se iz toga roditi? Američki
predsjednik Wilson uskoro će nastupiti s programom vječnoga mira.
Zvuči komično. Rat će prestati, ali se mir neće roditi. Nepravda
je utkana u dušu kasnijih sporazuma.
Druga
činjenica: Europa se postepeno odriče Boga. Znanstveni polet 19.
stoljeća stvorio je bezbožnu misao koja je snažno prožimala javni
i privatni život. Bog je shvaćen kao zapreka slobodnoga razvoja
čovjeka. Rat je razvezao crne, bezbožne energije, a organizirao
Božje protivnike. Ukazala se nova slika budućega svijeta. U Rimu je
bila posebno vidljiva.
Rektor
Kolegija u kojem se nalazi fra Maksimilijan bio je otac Stjepan
Ignudi, uzoran redovnik i čovjek široke kulture, prijateljski
povezan s mnogim visokim ličnostima Rima. Bio je čak osobni
prijatelj pape Benedikta XV. S njim je često razgovarao o stanju
Crkve i o presudnim svjetskim događajima. Za vrijeme večernjeg
odmora prenosio je na studente svoja zapažanja i uvjerenja. Otkrio
im je postojanje i rad polutajne svjetske organizacije koja se u
nekim europskim zemljama planski, ustrajno, čak ogorčeno bori
protiv Crkve.
Za
studente je to bilo nevjerojatno otkriće. Zanimljivo, najviše je
pogodilo fra Maksimilijana.
Tko
je bolje poznavao Rim, nije mogao zaboraviti neviđeno svečano
primanje što ga je rimska općina 1894. godine priredila velikom
lašcu i krivotvoritelju događaja u Lourdesu Emilu Zoli. Umalo zatim
rimske vlasti potakle su žestoku propagandu protiv svjetskog
Marijina svetišta u Pompejima. Novine su se javno izrugivale papama,
tamo od Pija IX. do Benedikta XV. Italijom je tekla snažna podzemna
struja protiv Boga i Crkve.
Godine
1917. slobodno zidarstvo je upriličilo velike manifestacije u Rimu,
i to u povodu 400. obljetnice Lutherove pobune i 200. obljetnice
moderno organizirane masonerije. Jasna je Lutherova mržnja prema
Rimskoj crkvi u kojoj su se on i masoni prepoznali kao što se lako
prepoznaju lopovi na sajmu. Povorke su predvodile pristalice Giordana
Bruna. Njegovi sljedbenici i obožavatelji nosili su crne zastave s
likom Mihovila arhanđela kojega Lucifer gazi nogama. Na Trgu svetog
Petra zavijorila se zastava s natpisom: „Sotona mora vladati u
Vatikanu, papa će mu držati švicarsku stražu“.
Maksimilijan
nije znao ništa o povijesti masonerije, ali je u tim manifestacijama
nazreo stravičnu stvarnost. Na stranu želja za osvajanjem vlasti,
društvenog uspona i ugleda! Za Maksimilijana je to bila u prvom redu
vidljiva manifestacija zla, što ga potvrđuje neprotumačiva mržnja.
A gdje je mržnja, tu je đavao – zaključio je Maksimilijan, kao
što je Bog tamo gdje je ljubav. To su sigurna dva kriterija za
raspoznavanje stvarnosti ovoga svijeta. Svijet je dakle oštro
podijeljen. Bog ima neprijatelja, Crkva je uvijek na udaru, a to
znači – borba je nužna!
Eto
ga, to je on, odmah praktičan zaključak! Tu je bojno polje za
njegovu vojnički raspoloženu dušu. Bio je potresen – snažno,
duboko, do dna. Brzo je vrcnula iskra. Rodit će se plan. Još jedan
dokaz da to nije sanjar nego čovjek koji živi od događaja i za
događaje. Uvijek i u sadašnjem trenutku.
Nekoliko
riječi o masoneriji!
Definiraju
je kao polutajna ideološka udruženja. Podrijetlo joj je tako
tajnovito da se gubi u legendi. ...
Engleska
je majka suvremenog slobodnog zidarstva. Tamo su već na početku 17.
stoljeća nikla masonska udruženja koja nisu imala nikakve veze s
profesionalnom djelatnosti. Već 1600. godine upisan je u edimburšku
ložu škotski plemić John Boswell. Malo-pomalo profesionalne
zidarske korporacije pretvorile su se u ideološka udruženja. Godina
1717. uzima se kao godina osnutka suvremene masonerije. U lipnju te
godine osnovana je Velika londonska loža, a prvi Veliki meštar bio
je Anthony Sayer. Prve statute Udruženja slobodnih zidara sastavio
je pastor James Anderson. Udruženje je upravo zaludilo englesku i
škotsku aristokraciju, a osam kasnijih kraljeva postali su meštrima
Londonske lože.
Druga
oznaka Londonske lože bila je ova: nikakvo protuvjersko
raspoloženje! Andersonov statut obvezivao je članove Udruženja na
poštovanje moralnog zakona. U njemu se čitalo da ni jedan član ne
može biti „glupi bezbožnik ili religiozni liberalac“. Članovi
udruženja mogli su biti svakog vjerskog uvjerenja. Od 1723. godine u
Udruženje su mogli stupiti i Židovi.
Udruženja
su se širila neslućenom brzinom. 24. lipnja 1717. udružilo se šest
loža u Veliku ložu Engleske pa se taj datum smatra rođendanom
suvremene masonerije. Godine 1725. već su postojale 63 lože, a
1733. ima ih točno 126. Velika loža Irske osnovana je 1725., a
godinu dana potom osnovana je loža u Škotskoj. Poslije 1730. godine
osnivaju se lože u Indiji, na Antilima i na engleskom području u
Sjevernoj Americi.
Prva
loža na europskom kontinentu osnovana je u Madridu 1728., u Hamburgu
1738., u Portugalu 1735. Te iste godine osnovana je loža u
Nizozemskoj, pet godina nakon nje u Švicarskoj, 1765. u Belgiji,
1771. u Rusiji i 1773. u Švedskoj. Engleski plemić, jakobinac, grof
Derwentwater uveo je masone u Paris, gdje je 1732. osnovana Velika
loža Francuske, koja će s vremenom postati najutjecajnija masonska
loža na europskom tlu. Uz aristokrate i plemiće u nju su stupili
mnogi „prosvjetitelji“. U latinskim zemljama, u kojima je javno
mišljenje bilo na strani Crkve, slobodnozidarske lože odmah
dobivaju oznaku antiklerikalizma.
Crkvi
je od početka bio sumnjiv masonski deistički moral pa je već
Klement XII. bulom „In eminenti“ 1738. godine osudio masonska
udruženja. Tko se u njih učlanio, bio je ekskomuniciran „ipso
facto“. Odrješenje je bilo rezervirano papi. Pio IX. nazvao je
masoneriju teškim izrazom „Sinagogom Sotone“.
Konstituiranjem
Velikog Orijenta u Parizu, koji je bio nosilac europskih
racionalističkih i iluminističkih strujanja, borba se s Crkvom još
više zaoštrila. Kratak predah donijela je revolucija koja je
zabranila masonsko djelovanje, a Velikog meštra Philippea –
Egalitea dokončala giljotinom. Konzular joj je vratio slobodu
djelovanja. Napoleon je odbio službu Velikog meštra i ustupio je
bratu Josipu. U 19. stoljeću Veliki Orijent razvija golem upliv u
Europi. Članovi Velikog orijenta zaposjest će visoke položaje u
svim vladama, u vojsci, u kulturnom, socijalnom, financijskom,
ekonomskom i političkom životu pojedinih zemalja.
U
Italiji su poslije ujedinjenja masoni vodili glavnu riječ, posebno
kad je Veliki meštar A. Lemmi uspio izgladiti razdor između lože u
Torinu i Napulju. Tada su slobodni zidari preuzeli sva glavna mjesta
u vojsci i politici. Fašizam ih je kasnije progonio. Poslije drugoga
svjetskog rata osnovano je Vrhovno talijansko vijeće sa sjedištem u
Rimu. Kažu da su još uvijek prilično razbijeni pa da zato nemaju
velik utjecaj u današnjem talijanskom životu. Međutim, to zapravo
nitko ne zna. Uostalom, bez obzira na stanovite razlike, masoni su
uvijek u biti ujedinjeni. S obzirom na religiju, ako priznaju Velikog
arhitekta Svemira, to nije osobni Bog. Isus Krist je divan čovjek,
ali nije Sin Božji. Nema nadnaravne objave. Drugi život je priča.
Crkvu ne treba progoniti, s njom treba surađivati, u nju prodirati,
mijenjati je i tako je jednog dana smijeniti. To se postiže
rastakanjem religioznog mentaliteta, laiciziranjem društva. Cilj je
jedna univerzalna država, univerzalna vlada, univerzalna naravna
religija za koju treba pronaći novu liturgiju. Da se to ostvari,
masoni moraju zauzeti sve ključne položaje javnog života u cijelom
svijetu. Dakako, pri tom je za svako područje potrebna posebna
taktika. Važan je prodor u sva kulturna područja i sredstva javnih
komunikacija. Treba osvojiti javno mišljenje, udaljavati ga od
utjecaja Crkve, koju treba zaokupiti problemima ovoga života.
Štoviše, potrebno je uspostaviti tijesnu suradnju između Crkve i
slobodnog zidarstva. Izražena je želja da se dokine ekskomunikacija
za pristup masonskim udruženjima, o čemu se vode rasprave i u vrhu
Crkve.
Danas
je jedna činjenica sigurna: masonska udruženja zaokupljena su
Katoličkom crkvom. Petar Virion otrkio je stvari koje zapanjuju, a o
kojima veći dio klera nije nimalo obaviješten. Cilj je jasan:
stvoriti „novu“ Crkvu? Kako? „Marširajući protiv
institucija.“ Postavljen je ideal: sinarhija! Što je to? Jedna
svjetska, kulturna, politička, vjerska, socijalistička zajednica.
Da se to ostvari, sva misaona strujanja moraju pridonijeti svoj udio
u reformi Katoličke Crkve – kaže Alfonz Rosenberg. U tome moraju
pomoći i teolozi i pastoralni radnici. S njima se računa.
Plan
o reformi izrađen je između 1880. – 1890 godine. Da se vidi o
čemu se radi, dovoljno je citirati nekadašnjeg kanonika Rocu, čije
je ime uzalud tražiti u bilo kojoj enciklopediji. Za svećenika je
zaređen 1858., a počasnim kanonikom postao je 1869. Bio je
izvanredno upućen u okultne znanosti. Došao je u sukob s Rimom i
bio izopćen. Uza sve to nastavio je sa svojom aktivnosti. On već
tada proriče dolazak „božanske sinarhije“ pod jednim papom koji
će se obratiti na znanstveno kršćanstvo. Govori o Crkvi koja će
se napajati na socijalizmu Krista i apostola. Virion kaže da ga mogu
smatrati prorokom.
Roca
izjavljuje: „Moj Krist nije onaj iz Vatikana.“ Zadržavši
teološki rječnik dok govori o Bogu, misli uvijek na čovjeka koji
postaje – bogom! Riječ „reforma“ za nj ima značenje
revolucije. „Nema reforme – oklijevam to reći jer neugodno zvuči
– potrebna je revolucija“ – izjavljuje Roca. „Novi društveni
poredak, mimo Rima, čak protiv Rima... Nova Crkva koja će odbaciti
skolastičko naučavanje i primitivizam prvotne Crkve, prije ili
poslije dobit će blagoslov iz Rima... Liturgija, ceremonije, obredi
– kako ih propisuje Rimska crkva – temeljito će izmijeniti jedan
budući Ekumenski sabor koji će uvesti jednostavnost zlatnog
apostolskog razdoblja, suobličivši se s oblicima moderne
civilizacije. Priprema se jedna žrtva koja će biti svečano
ispaštanje. Past će papinstvo. Umrijet će pod noževima koje će
izvući oci posljednjeg koncila. Pontifikalni cezar postat će
okrunjenom hostijom za žrtvu...“
Roca
već u to vrijeme priželjkuje koncil. Rudolf Steiner, utemeljitelj
antropozofijskog društva, piše već 1910. godine: „Trebamo papu
koji će sazvati koncil“. Roca navješćuje „novu vjeru, novu
dogmu, novi obred, novo svećeništvo“. Kaže: „Novi svećenici
bit će progresivisti.“ Govori o odbacivanju svećeničkog odijela
i o ženidbi svećenika. Za Rocu je važno: izbiti iz Crkve njezinu
nadnaravnu oznaku, utopiti je u skupini ostalih vjerskih zajednica
zalažući se za svjetski ekumenizam koji će poslužiti za stvaranje
jedne svjetske države, vlade, društva i vjere. Katolička Crkva
mora se odreći monopola po kojoj jedino dolazi spasenje. Jedan
gnostički propovjednik dobacio je Crkvi: „Mi pružamo posljednju
šansu Katoličkoj Crkvi: neka se poveže i sjedini s ostalim
religijama!“ Mora se s njima izjednačiti. Prvi korak: fakultativna
obveza celibata! Virion se tjeskobno pita: „Koliki svećenici
ostaju u Crkvi samo zato da siju sjeme razdora?“ A Saint-Yves tvrdi
da on „pozna mnoge svećenike koji, iz neznanja, utiru put
kršćanskom sinkretizmu.“
(...)
Crkva
se što prije mora odreći autoritativnog vladanja. Roca piše: „Ja
vjerujem da će se društveni otkup izvršiti samo preko prijestolja
demokracije“. 26. srpnja 1891. zapisao je ovo: „Najčistije
kršćanstvo – to je socijalizam!“ On zato čeka obraćenje
Vatikana koji će jednog dana objaviti urbi et orbi da je današnja
civilizacija „kći Evanđelja po kojoj se otkupljuje svijet“.
Abbe
Melinge, pod pseudonimom dr. Alta, napisao je knjigu „Evanđelje
Duha Svetoga“. U njoj predlaže prihvaćanje ezoterijskih kultova,
bunu protiv crkvenih institucija, zamjenu rimskog pontifeksa s
multikonfesionalnim pontifikatom, veličanje Kristova humanizma i
preinaku svih istina vjere. Kažu da je izjavio: „Ja nisam htio
ostaviti Crkvu kao Luther. Ostao sam da bih očistio Hram“.
Yves
Marsaudon u svom traktatu „Ekumenizam kako ga vidi jedan
tradicionalni mason“ piše: „nije cilj uništiti Crkvu, nego je
upotrijebiti kad se u nju probijemo“. On kaže da je to već počelo
s pontifikatom Ivana XXIII. Prema njemu, dogmatske Crkve mora
nestati. Svećenik nije nikakav poseban čovjek, on se sav mora
unijeti u suvremeno društvo. „Mi ćemo se zato svom dušom boriti“
– kaže Marsaudon. „Katolici, pravoslavci, protestanti,
muslimani, hinduisti, budisti, slobodni mislioci i vjerski učenjaci –
za nas su samo različita prezimena. Naše je obiteljsko ime –
masoni“.
U
jednoj tajnoj instrukciji iz 1819. godine stoji napisano: „Razvežite
sve strasti, najkobnije i najplemenitije!“ U pismu od 9. kolovoza
1839. čitamo: „Nije nam stalo do opačine, bilo da šteti državi
ili Crkvi. Monarhiju i Crkvu treba srušiti razvratom, ali mi ćemo
se budno čuvati da ne zastranimo. Ni pod koju cijenu stvarati
mučenike! Treba posijati porok u mase. Treba im omogućiti da
uživaju sve što žele. Ispunite vjernicima srce razvratom i više
neće biti katolika! Mi ćemo iskvariti svećenstvo, a ono narod.
Tako ćemo iskopati grob Crkvi“.
Ima
još bisera. „Pustite po strani starce i odrasle! Hvatajte
omladinu, djecu, ako je moguće. Kad se vaše mišljenje ukorijeni u
odgojnim zavodima, gimnazijama, sveučilištima i sjemeništima, kad
dobijete povjerenje đaka i profesora, tada će vas i kler drukčije
gledati, dolazit će na vaše skupove i priredbe. Što vide i čuju,
unosit će u samostane. Taj će mladi kler kasnije preuzeti javne
funkcije. Tada treba proglasiti revoluciju protiv tijare i mitre. Na
kraju samo potpaliti... i požar će buknuti na sve četiri strane
svijeta“.
Sve
kod Maursadona. Knjiga je izašla u Parizu 1964. godine.
Ni
iz čega nije vidljivo da se Maksimilijan Kolbe posebno bavio
proučavanjem djelovanja tajnih društava. Ali rimski događaji
otvorili su mu pogled u svijet zla... Već je rečeno da se pred
Maksimilijanovim očima prikazala realna slika svijeta u kojemu se
trajno bori svjetlo i tama, istina i laž, Bog i đavao, Crkva i
Protucrkva. Postoje moćne organizacije, naoružane svim sredstvima
suvremene civilizacije, koje se planski bore protiv Boga i Crkve. To
zavodljivo zovu – oslobađanjem čovjeka. Vjera je shvaćena kao
robovanje predrasudama, kao otrov, opijum, otuđenje.
Ta
ga je spoznaja pogodila u dušu. Život se nužno postavlja sučelice,
frontalno – kao rat. U razmišljanju i molitvi „sijevnula je
ideja“ - kako se kasnije i sam izrazio. Koja i kakva? „Nije
dovoljno samo moliti, treba se i boriti...“
Na
put je krenuo novi val.
Za
borbu je potrebna vojska. Gdje su borci? Dušom mu se razlila
gorčina. Pitanje koje postavlja, razjašnjuje na koga i na što je
mislio. Zašto toliki mladi ljudi koji se odgajaju u samostanima
nastupaju u život s tako malo idealizma i duhovne vatre? Daju
svečana obećanja i velike izjave da će svom dušom težiti prema
svetosti, a umalo poslije zavjeta gube gotovo svaku volju da ostvare
ono što su obećali? Po samostanskim hodnicima često tumaraju sjene
izgubljenih ljudi, zbunjenih duša, koji se oduševljavaju, ako to
još mogu, za sve osim za ono što su obećali. Okupljaju se,
nadmudruju, raspravljaju, tobože traže nova rješenje, koja
najčešće svršavaju s olakšanjem obveza što su ih prihvatili.
Govore o novoj poslušnosti, o dostojanstvu ljudske osobe, o potrebi
upoznavanja svijeta, o novim ljudskim odnosima, kritiziraju
starješine, biskupe i papu, a u ranu zoru otvaraju radio-prijemnike,
pjevaju šansone, ponosni su na dugu kosu i ustrajno bježe od žrtve,
molitve, pokore, meditacije, poniznosti – svetosti! Istina jest i
to da ti mladi ljudi redovito ne nalaze u samostanu primjere
svetosti, nego jadnu osrednjost, zapletenu u neke izražajne oblike,
koji put i smiješne, a ponajčešće jalove. Ideali umiru ako se ne
pretvaraju u život.
Prozori
neprijatelja uvijek su osvijetljeni. Rade danju i noću. Mi spavamo.
Samo
duhovni giganti mogu nadvladati okolinu. Na sreću, uvijek se nađe
pokoji čovjek koji prokrči put, koji se oduševljava upravo zato
jer to drugi ne čine, da bi spasio ugled izdanoj Istini i iskazao
ljubav zanemarenoj Ljubavi.
(Odlomci
iz knjige: Yves Ivonides, Maksimilijan Kolbe 16670, str. 43.- 53.)
Primjedbe
Objavi komentar