J. M. Lemius: Katekizam o modernizmu (I.)


Donosimo prijevod prvoga dijela znamenitoga djela p. J. B. Lemiusa ,,Katekizam o modernizmu koje pobliže razjašnjava opasnost ove središnje zablude novoga vremena u Crkvi na temelju enciklike Pascendi pape sv. Pija X.

Predgovor enciklici

O ozbiljnosti zabluda modernistā

P. – Koja je jedna od prvih zadaća koje je Krist dodijelio vrhovnom poglavaru?

O. – Njegova Svetost Papa odgovara: „ Služba koju Nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje, među svojim prvim zadaćama koje je Krist naložio, ima onu da sa svom budnošću čuvamo polog vjere prenesene svetima, odbacujući svjetovne novosti i suprotstavljanja znanosti lažnog imena.

P. – Je li takav oprez bio potreban u svim vremenima?

O. – „Nije bilo vremena u kojem ona nije bila nužna Katoličkoj crkvi, jer je, krivnjom neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo „ljudi koji će iskrivljavati nauk“ (Dj 20,30), „praznorječnih i zavodnika“ (Tit 1,10), „zavodnika i zavedenih“ (2 Tim 3,13).

P. – Jesu li ti ljudi, zavodnici i zavedeni, brojniji u naše vrijeme i koji im je cilj?

O. – „Treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja križa Kristova; oni, pomoću posve novih umijeća i punih lukavštine, pokušavaju potpuno obezvrijediti životvornu snagu Crkve i, kada bi im to bilo moguće, uzdrmati temelje samoga kraljevstva Isusa Krista.“

P. – Zašto vrhovni poglavar ne može više šutjeti?

O. – „Nije nam dopušteno šutjeti, ako ne želimo da ispadne kako ne ispunjavamo Našu veliku dužnost i da nam se dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da ćemo pružiti zdrave savjete, spočitava kao zanemarivanje tih dužnosti.“  

P. – Gdje su danas ti počinitelji zabluda – jesu li oni otvoreni neprijatelji?

O. – „Da je to nužno bez oklijevanja činiti“, nastavlja Sveti Otac, „je imperativ, posebno zbog činjenice da se počinitelje zabluda ne treba sada tražiti među deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi.“

P. – Sveti Oče, mogu li se ti tajni neprijatelji, koji muče vaše očinsko srce, naći među katolicima i ima li među njima i svećenika?

O. – Da. „Mislimo pritom, časna braćo, na mnoge iz katoličkog laikata i, što je još žalosnije, na mnoge iz samih svećeničkih redova, koji se, pod plaštem ljubavi prema Crkvi, lišeni svakog čvrstog okrilja filozofskog i teološkog znanja, te štoviše prožeti otrovnim naucima neprijatelja Crkve, bez ustručavanja izdaju za obnovitelje same Crkve.“

P. – Usuđuju li se ti katolici laici i ti svećenici, koji se predstavljaju za obnovitelje Crkve, napasti čak i djelo Isusa Krista?

O. – „Zbijajući svoje redove obrušavaju se na ono što je najsvetije u Kristovu djelu, ne štedeći pritom ni samu osobu božanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom drzovitošću, svode na položaj običnog i jednostavnog čovjeka.“

P. – Ali hoće li se ti ljudi čuditi što ih Vaša Svetost ubraja među neprijatelje Svete Crkve?

O. – „Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve.

P. – Zašto kažete da su oni najštetniji neprijatelji Crkve?

O. – „Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra.“

P. – Zbog kojih su još razloga oni najštetniji neprijatelji Crkve?

O. – „Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene.

P. – Jesu li zadovoljni što sijeku korijen besmrtnoga života?

O. – „Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati.

P. – Kojim načinima postižu svoje ciljeve – koje taktike koriste?

O. – „Vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca.“

P. - Ali zar ne bi trebale posljedice njihovog nauka uznemiriti i otjerati te katolike, te svećenike?

O. – „Budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi.“

P. – Što ih čini posebno opasnima i što im daje veću moć da vode umove pogrešnim putem?

O. – „Treba k tomu dodati, a to itekako unosi pometnju u srca, da oni vode jedan vrlo aktivan život, snažno i revno se posvećuju svakoj vrsti studija, te su, najčešće, na glasu zbog svoga strogog asketskog vladanja.“

P. – Postoji li ikakva nada u ozdravljenje?

O. – „Na kraju, a ovo gasi svaku nadu u ozdravljenje, po samim svojim učenjima odgojeni su prezirati svaki autoritet i svaku vlast, te si, uljuljkani u lažno samopouzdanje, umišljaju da je ljubav prema istini ono što je zapravo oholost i tvrdoglavost.

P. – Sveti Oče, niste li se i Vi sami nadali povratiti te zabludjele?

O. – „Da, nadali smo se, istini za volju, da ćemo ih jednom navesti da donesu mudre odluke, zato smo najprije njima postupali blago kao djecom, prešli smo zatim na stroži pristup, i, na kraju smo, premda teška srca, pribjegli također javnim kaznama. Ali vi znate, časna braćo, kako je sve okončalo: u prvi trenutak se činilo da su prignuli svoju glavu, ali su je odmah podigli još većom ohološću.

P. – Budući da je izgubljena svaka nada za obraćenje takvih neprijatelja, zašto, Sveti Oče, podižete svoj glas?

O. – „I možda bi se još sve to moglo i prešutjeti da je riječ samo o njima; no riječ je međutim o sigurnosti katoličkog imena, dakle, nužno je izaći iz tišine, koja bi sada već predstavljala grijeh.“

P. – Je li stoga vrijeme da govorite?

O. - „Da, da možemo prokazati pred licem čitave Crkve te koji se tako loše prikrivaju.“

P. – Kakvo ime treba dati tim novim neprijateljima Krista i Njegove Crkve?

O. – „Modernisti – kako ih se s pravom naziva.“

Predmet enciklike

P. – Koji je predmet enciklike?

O. – „Moderniste resi jedna vrlo prepredena vještina da svoja učenja ne predstavljaju u koordinira­nom i cjelovitom obliku, nego su raspršena i razdvojena jedna od drugih, dok su zapravo postojana i određena. Iz tog razloga bit će potrebno prije svega sakupiti sva ta učenja u jedan sklop te zatim pristupiti istraživanju izvora tolikog zastranjenja i odrediti mjere kako bi se spriječile njegove štete.“

Različiti dijelovi

P. – Kako je enciklika podijeljena?

O. – Ona je podijeljena na tri dijela:
1. dio: Zablude modernista
2. dio: Uzroci modernizma
3. dio: Lijekovi za modernizam

Primjedbe