Judeoprotestantizam Elvisa Duspare (I.)

Elvis Duspara poznata je osobnost unutar katoličkoga, odnosno vjerskoga medijskoga prostora u Hrvatskoj. Sa svojim časopisom Nacija koji je nekada izdavao te člancima na istoimenoj stranici, zatim objavama na svojoj Facebook stranici kao i videozapisima koje redovito objavljuje i koji privlače određenu pozornost, stekao je izvjesnu reputaciju. To pokazuju i neke reakcije, kao što je rasprava s poznatim vjerskim portalom Bitno.net, što zaslužuje da se s tradicionalne katoličke perspektive napravi osvrt na njegove objave i djelovanje.

Na početku moramo svakako istaknuti da je Duspara prije nekoga vremena, kada je još izlazio časopis Nacija, dao prostora temi tradicionalne latinske Mise, te prema njoj izrazio čak i određene simpatije. Tako je primjerice u Naciji izašao članak Luke Popova o nadbiskupu Lefebvreu i Bratstvu sv. Pija X., a Duspara je čak napravio intervju s p. Marko Tilošancom, svećenikom Bratstva, te je u istoimenom časopisu objavljeno nekoliko njegovih članaka. Također je Duspara napisao jedan članak sa svojim iskustvima sudjelovanja na tradicionalnoj latinskoj Misi koji može dobiti samo visoku ocjenu. Sve je to bio doprinos u prilog razvoja tradicionalnoga pokreta u Hrvatskoj koji nedvojbeno zaslužuje svaku pohvalu.

Međutim, Dusparin načelni teološki i duhovni razvoj u razdoblju nakon toga poprimio je vidno zabrinjavajući smjer. Iako su se tragovi toga razvoja mogli uočiti već i prije toga – u određenim idejama i načinu razmišljanja koji nije odgovarao zdravoj katoličkoj Tradiciji, ono što je s vremenom uslijedilo prelazilo je sve više u ponekad suptilno, a ponekad otvoreno osporavanje ili suprotstavljanje katoličkome nauku i zdravim katoličkim običajima. Obim ove problematike je s Dusparinom sve većom produkcijom članaka i videozapisa postajao sve opsežniji tako da će trebati više prostora da bi se ona adekvatno analizirala. To želimo započeti ovim člankom, u kome ćemo se osvrnuti na jedan od posljednjih Dusparinih video objava, a to je ona u kojoj tumači zašto, pozivajući se na sv. Pismo, on ne jede svinjsko meso i druga jela koja su bila zabranjena starozavjetnim Zakonom.

Zašto katoliku treba smetati Dusparin judeo-protestantski pseudokatolicizam?

Nakon uvodnih riječi u kome smo istaknuli Dusparin pozitivni doprinos općoj klimi za prihvaćanje Tradicije u Hrvatskoj – a mogli bismo tome pridodati i druge vrijedne priloge koje je objavio s analizom društvene, političke, pa i vjerske situacije u Hrvatskoj – mogli bismo se upitati ne zvuče li gornji naslov i podnaslov možda pregrubo? Je li Duspara doista toliko zaglibio da je pravedno 'prekrižiti' sve njegove pozitivne priloge? Na to treba reći da doista ne želimo prosuđivati Elvisa Dusparu po njegovim nakanama ili osjećajima. Nemamo razloga sumnjati i možemo vjerovati da on ima najbolje nakane, no to se isto može reći za bilo kojega zabludjeloga katolika ili pak krivovjernika kroz povijest. Crkva je uvijek prosuđivala nečije objektivne postupke te se ovdje želimo voditi samo tim načelom. Želimo jednostavno analizirati Dusparine izjave i vidjeti što one objektivno znače i koji imaju učinak. Pritom kao kriterij prosudbe ne smijemo zaboraviti ono temeljno načelo na koje nas obvezuje katolička vjera – da je dobro uvijek cjelovito, a da zlo proizlazi iz defekta od te cjelovitosti dobra. Drugim riječima, vjeru smo dužni čuvati i ispovijedati cijelu i neokrnjenu i već malo odstupanje od vjere vodi do sudbonosnih, tragičnih posljedica. To vrijedi i u onim manjim, naoko nedogmatskim i nedefiniranim stvarima, koje ipak bitno spadaju u katoličku Tradiciju, a kamoli više za vjerske istine koje su izričito definirane i čije odbacivanje ili pak uporno osporavanje predstavlja otpad od katoličke vjere.

S tim u vidu morat ćemo ustanoviti da je Elvis Duspara nažalost u više točaka prešutno ili izričito odstupio od tih načela te se time udaljio od katoličke vjere i pristao uz svjetonazor koji ima gotovo sva bitna obilježja protestantizma te se uz to nadovezuje na jednu nekatoličku, heterodoksnu judeofiliju prema židovstvu kao lažnoj religiji nastaloj nakon Krista.

Do tih zaključaka možemo prilično lako doći ako pogledamo već ovaj prvi video na koji se želimo osvrnuti. U njemu Duspara naime iznosi stav da on iz svojih kršćanskih uvjerenja ne jede svinjetinu i druga jela koja su bila kultno zabranjena u Starome zavjetu. Svakome katoliku koji je zadržao zdrav duh vjere ovakva bi izjava doista trebala zazvoniti u ušima. Nema, naravno, ništa spornoga u tome da se netko zbog nutricionističkih razloga uzdržava od određene vrste hrane jer nam Crkva u tom pitanju ne donosi određene propise kojih bismo se trebali držati. Ona je doista uvela pokorničke dane u kojim smo obvezni držati post (općenito uzdržavanje od hrane tako da se smije uzeti samo jedan puni obrok i dva manja) i nemrs (uzdržavanje od konzumacije mesa) kao disciplinske propise radi našega posvećenja. Ona a priori ne osuđuje bilo koju vrstu hrane, no po osobnoj prosudbi slobodno nam je držati određenu vrstu posta te se uzdržavati od neke vrste hrane. Tako primjerice stroži redovi općenito ne jedu meso kao jednu vrstu pokorničke prakse.

No Duspara ovdje tvrdi nešto sasvim drugo. On tvrdi da je on došao do spoznaje da zapravo još uvijek postoje jela koja su kultno zabranjena kao u Starome zavjetu i da bi se 'prosvjetljeni kršćanin' trebao od njih uzdržavati. Kao što svatko imalo poučen o katoličkoj vjeri zna, takav je stav posve protivan katoličkome nauku. Crkva naime uči da je Kristovim dolaskom ceremonijalni, tj. kultni zakon Staroga zavjeta ukinut i nadomješten novim, evanđeoskim zakonom. I to iz razloga što je taj kultni zakon bio sjena buduće stvarnosti (Heb 10,1), on je upućivao na Krista koji ga je svojim dolaskom ispunio. Dakle svi kultni obredi SZ-a bili su znak za Krista koji ih je svojim dolaskom ostvario tako da su tim trenutkom oni prestali postojati. To je pravo tumačenje Isusovih riječi da je došao ,,ispuniti Zakon, a ne ukinuti“ (Mt 5,17), a ne ono koje Duspara sugerira – da bi to značilo da su kršćani dužni držati propise SZ-a. Naprotiv, kao što nam govori sv. Pavao (Gal 3,13), Krist je sam ispunio Zakon koji je upućivao na njega, koji je u SZ-u označivao čovjekovu nemogućnost da sam postigne pravednost i zato bi svatko tko bi dalje držao da starozavjetni zakon obvezuje kršćane, griješio i izražavao svoju nevjeru u Krista. Tako nam to na autoritativan način tumači Firentinski sabor u buli 'Cantate Domino' iz 1441. god.:

,,Presveta Rimska crkva (...) čvrsto vjeruje, ispovijeda i uči, da propisano u Starom zavjetu, ili Mojsijev zakon, koji se dijeli u obrede, svete žrtve, sakramente, jer je to ustanovljeno da označi nešto buduće, što je odgovaralo božanskom kultu onog vremena, ali kad je došao Gospodin naš Isus Krist, koji je time bio označen, to je prestalo i počeli su sakramenti Novog zavjeta. Dakle, smrtno bi griješio tkogod bi poslije muke (Kristove) stavljao nadu u zakon, te bi se tome podlagao kao nečem potrebnom za spasenje, kao da vjera u Krista ne bi mogla spasiti bez toga. A ipak ne niječe da se od Kristovog trpljenja do proglašenja Evanđelja to moglo obdržavati, ali se niti najmanje nije smjelo vjerovati da je to potrebno za spasenje, ali tvrdi da se poslije proglašenja Evanđelja to ne može obdržavati bez gubitka vječnog spasenja. Objavljuje dakle, da su svi poslije tog vremena koji bi obdržavali obrezanje, subote i ostale zakonske (propise) daleko od Kristove vjere, i nikako ne mogu biti dionici vječnog spasenja, osim ako se nekada odreknu tih svojih zabluda. Svima dakle, koji se diče kršćanskim imenom, strogo naređuje da odustanu od obrezivanja u bilo koje vrijeme, bilo prije, bilo nakon krštenja; stavljao netko nadu u to, ili ne, to se nipošto ne može činiti bez gubitka vječnog spasenja.“ (DH 1348)

Primijetimo dobro što ovdje govori Firentinski sabor, koji ovom doktrinarnom izjavom u savjesti obvezuje svakoga katolika kao izraz vjekovnoga Učiteljstva – onoga što se uvijek i posvuda prakticiralo, vjerovalo i naučavalo kao sasvim neupitna stvar vjere – te u ovom pitanju zasigurno ima oznaku nezabludivosti. Ova izjava jasno obuhvaća cjelokupni ceremonijalni, odnosno kultni zakon: ,,obrezanje, subote i ostale zakonske (propise)“, među koje naravno spada i pitanje čistih i nečistih jela. Sabor ,,strogo naređuje“ kršćanima da ne smiju prakticirati te običaje jer su oni dokinuti te nadomješteni sakramentima i kultnim obredima Novoga zakona koji izražava našu vjeru u Krista koji je došao na svijet i otkupio nas svojom Žrtvom na Križu. Sabor ne samo da osuđuje kao teški grijeh i nevjeru u Krista ako bi netko stavljao nadu u te obrede kao da su potrebni za spasenje, nego kao što čitamo – osuđuje obdržavanje ceremonijalnih propisa SZ-a uopće – također iz ,,pobožnosti“, odnosno uvjerenja da ti propisi i dalje obvezuju ako ,,težimo za kršćanskim savršenstvom“. A upravo to je ono što Duspara zastupa! Dakle ponovimo još jednom autoritativno tumačenje sv. Pisma koje obvezuje svakoga kršćanina:

,,Da su svi poslije tog vremena koji bi obdržavali obrezanje, subote i ostale zakonske (propise) daleko od Kristove vjere, i nikako ne mogu biti dionici vječnog spasenja, osim ako se nekada odreknu tih svojih zabluda... stavljao netko nadu u to, ili ne, to se nipošto ne može činiti bez gubitka vječnog spasenja.“

Mogli bismo tome nadodati da valja razlikovati moralni i ceremonijalni zakon – moralna načela koja su odraz vječnoga božanskoga zakona i upisana u ljudsku narav doista su vječna i ne mogu se dokinuti te u mjeri u kojoj su bila izražena u SZ-u, ona naravno vrijede i u novome jer ih je sam Krist afirmirao. Ceremonijalni zakon je pak imao svrhu priprave za Krista te je prestao Kristovim dolaskom, kada je bio ispunjen. To nam tumači sv. Toma Akvinski u svojoj Teološkoj sumi (IaIIa, p. 103, čl. 3) odgovarajući na prigovor da se u SZ-u govori da je njegov zakon vječan – argumentu na koji se očito i Duspara poziva:

,,Odg. 1. Za Stari zakon rečeno je da je 'zauvijek' jednostavno i apsolutno u pogledu njegovih moralnih zapovijedi, ali u pogledu ceremonijalnih zapovijedi, on traje u onoj mjeri koliko se odnosi na stvarnost koju su te ceremonije predoznačivale.“

Kao posljedica ove zablude, zapazimo u koje se apsurde ovdje Duspara zapliće. On se uhvatio ideje da postoje kultno zabranjena jela, no nije uzeo u obzir nebrojene druge stvari koje su bile propisane u Starome zavjetu (i koje se navode u dekretu Firentinskoga sabora). Što je primjerice s obrezanjem? Vrijedi li ono za Dusparu ili ne? Hoće li si postaviti to pitanje i doći do zaključka da se on kao 'savršeni kršćanin' nasuprot onima 'neprosvjetljenima' treba dati obrezati zato što je i to bilo zapovjeđeno u SZ-u? Isto je s obdržavanjem subote. Nadamo se da neće otići stopama 'prosvjetljenih' adventista koji su, vodeći se istom logikom, došli do zaključka da je svetkovanje nedjelje 'ljudski običaj' i da se treba držati onoga što je bilo zapovjeđeno u SZ-u. Po svemu sudeći, s obzirom na druge devijantne Dusparine ideje, takav ishod nije nimalo nezamisliv. Ili što je s kaznama koje su se primjenjivale u SZ-u? Hoće li se on početi zalagati za njihovo primjenjivanje na sebi i drugima? Mogli bismo ići dalje, no problem koji stoji ovdje u pozadini posve je očit: radi se o samovoljnom tumačenju sv. Pisma, koje je Duspara – kao i bezbroj drugih nekatolika – izveo iz svoga vlastitoga, ljudskoga shvaćanja te se time suprotstavio katoličkome nauku.

Uputstvo za uporabu sv. Pisma

Da bi opravdao načelo 'samostalnoga tumačenja sv. Pisma', Duspara u videu navodi primjer (oko 15. minute) 'uputstva za uporabu' koje je po njemu utvrđeno i sigurno kada govorimo o pristupu sv. Pismu. Kao što proizvođač automobila proizvede motor koji ide na sasvim određeno gorivo pa ne možemo u benzinac točiti lož ulje ili dizel jer motor neće moći razgraditi drugu vrstu goriva te će ubrzo zakazati, tako bi bilo i sa sv. Pismom. Po Duspari je svatko ovlašten sam uzeti u ruke sv. Pismo i tumačiti ga samostalnim i pažljivim čitanjem, tako da će pročitati cijeli odlomak i prema potrebi međusobno usporediti pojedine odlomke sv. Pisma da bi došao do pravoga shvaćanja.

No drži li ova usporedba vodu? Trebamo reći da Dusparin primjer nije loš, samo što uputstvo nije onakvo kakvim ga on predstavlja. Bog nam je doista dao 'uputstvo' kako se služiti sv. Pismom, ali u njemu ne stoji da ga je svatko ovlašten sam tumačiti, nego čitamo nešto drugo:

,,Zaista, kažem vam: 'Štogod svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, i štogod razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebu'.“ (Mt 18, 18)

Te su riječi naravno upućene apostolima kao predstojnicima kršćanskih zajednica, a ne svakome kršćaninu – apostolima je Krist dao vlast da u Njegovo ime tumače božanski nauk, kao što čitamo:

,,Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire; a tko prezire mene, prezire onoga koji je mene poslao.“ (Lk 10, 16)

,,Tako neka nas smatra čovjek kao sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih.“ (1 Kor 4,1)

Jer ne tumači svatko sebi nauk, nego su tu vlast dobili predstojnici Crkve na čelu sa sv. Petrom, Kristovim namjesnikom i poglavarom sveopće Crkve i upravo Crkva je ta koja nam tumači sv. Pismo, a ne bilo koji pojedinac:

,,Tada pristupi Isus k njima i reče im: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I učeći ih da drže sve, što sam vam zapovjedio. Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.' Amen.“ (Mt 28, 18-20)

,,Ako li se zadržim, da znaš, kako ti se treba vladati u kući Božjoj, koja je crkva Boga živoga, stup i tvrđa istine.“ (1 Tim 3,15)

,,To govori, zapovijedaj, karaj sa svom vlašću. Nitko neka te ne prezire.“ (Tit 2,15)

,,Zato vam pišem ovo nenazočan, da nazočan ne moradnem postupati strogo po vlasti, koju mi je dao Gospodin, da gradim, a ne da rušim.’’ (2 Kor 13,10)

Da je potreban taj autoritet, sasvim je razumljivo jer su pojedinci skloni zabludi i mogu lako pogrešno protumačiti sv. Pismo, što nam stvarnost itekako dobro potvrđuje:

,,I dugotrpnost Gospodina našega držite za spasenje, kao što vam je i ljubljeni naš brat Pavao po danoj mu mudrosti pisao; kao što i u svim poslanicama kada u njima govori o tom. U njima su neke stvari teško razumljive, koje neuki i nestalni iskrivljuju, kao i ostala Pisma na svoju vlastitu propast.’’ (2 Pt 3, 14-15)

U stvarnosti postoje tisuće nekatoličkih – protestantskih sljedbi, gdje se svaka poziva na sv. Pismo i tvrdi da ga tumači ispravno, iako su njihova vjerovanja raznolika i međusobno oprečna. Konkretnoga primjera kako se praktično ostvaruje taj autoritet dotaknuo se Duspara u svom videu, samo što mu je to kao 'autentičnom tumaču Pisma' ipak promaklo. Radi se naime o Jeruzalemskom saboru koji nam zorno pokazuje kako funkcionira poredak koji je Krist uspostavio u Crkvi. Kada su se u prvim kršćanskim zajednicama počele širiti zablude da je za spasenje potrebno obdržavanje Mojsijeva Zakona, nije se održao demokratski referendum na kome bi svi glasovali što je ispravno i nije si svatko imao pravo određivati koji je ispravan smisao Kristova Evanđelja, nego su se upravo apostoli skupili na općemu saboru na kome će potvrditi evanđeoski nauk i donijeti praktične odredbe. Tu su oni, na čelu sa sv. Petrom (koji je prvi progovorio i iznio pravi nauk) donijeli prvu dogmu – vjersku definiciju koja je potom obvezivala sve kršćane. A ta dogma je bila sadržajno ona ista koju je ponovio Firentinski sabor – da ceremonijalni propisi SZ-a više nisu na snazi i da ih kršćani nisu obvezni obdržavati.

Zato Dusparu s pravom trebamo svrstati među one 'neuke i nestalne' koji iskrivljuju Pisma, o kojima govori sv. Petar u svojoj poslanici. Pogledajmo zato na koji je način Duspara iz relevantnih odlomaka Djela apostolskih izveo krivo tumačenje. Osvrnimo se ponajprije na odlomak iz 10. poglavlja (r. 9-16) gdje se opisuje vizija koju je Bog dao Petru:

,,Sutradan, kad su oni putovali i približili se gradu, uziđe Petar na krov, da se pomoli oko šeste ure. I ogladnje, i htjede da jede. I dok su mu pripravljali, zanese se, i vidje nebo otvoreno i posudu nekakvu gdje silazi kao veliko platno, što se na četiri ugla spušta na zemlju. I u njoj su bile svakovrsne četveronožne životinje i gmazovi zemaljski i ptice nebeske. I dođe glas k njemu: 'Ustani, Petre, pokolji i jedi!' A Petar reče: 'Nipošto, Gospodine, jer nikada ne jedoh što okaljano i nečisto.' I glas opet k njemu po drugi put: 'Što je Bog očistio, ti ne zovi nečistim!' I ovo bi triput, i odmah se posuda opet uze na nebo.’’

Ovdje je prvo i doslovno značenje jasno – Bog je Petru pokazao nečista jela koja su židovskim zakonom bila zabranjena i pozvao ga da jede. Petar to odbija sa sviješću da su ta jela zabranjena, na što Bog odgovara da on sada ta jela proglašava čistima. To je prvo i doslovno značenje, dok će se ono drugotno otkriti u Petrovom susretu sa satnikom Kornelijem – da su pogani pozvani biti dionici Novoga saveza, u kome je ceremonijalni zakon SZ-a dokinut te više nema podjele na čista i nečista jela.

Veoma je zanimljivo kako se Duspara u nekim drugim pitanjima – tekstovima gdje je očito da se upotrebljavaju stilski literarni izrazi te ih se treba shvatiti u prenesenome smislu – strogo drži doslovnoga tumačenja, iako ono očito ne odgovara smislu teksta, dok ga ovdje ignorira. Time slijedi tendencije protestanata koji čine isto – inzistiraju na doslovnom tumačenju u stvarima gdje Crkva to ne nalaže, dok odbacuju doslovno shvaćanje u onim dijelovima gdje je ono nužno. Dobar primjer za to je shvaćanje Isusovih riječi o Njegovoj stvarnoj prisutnosti u sakramentu Euharistije – da je Krist u tom sakramentu doslovno prisutan svojim Tijelom i Krvlju. Protestanti to odbacuju i tumače da se radi samo o simboličnoj ili duhovnoj prisutnosti i time odbacuju jednu od bitnih ustanova Novoga zavjeta. Možda nam to bolje osvjetljava njihovu lažnu judeofiliju – simpatije prema religiji Židova koji su odbacili Krista, prema kojima Duspara pokazuju svoju veliku naklonost – dok s druge strane odbacuju bitne ustanove Novoga zavjeta koje su izraz neizmjerne Kristove ljubavi prema nama grešnicima. Time samo svjedoče o težini zlodjela svojih krivovjerja – da ono znači odbacivanje samoga Krista kojega su nevjerni Židovi odbacili na Veliki petak kada su ga dali razapeti. Nadamo se samo da Duspara neće povući sve konsekvence ovih pogubnih tendencija u koje je duboko zaglibio, iako nas to ne bi čudilo. Jer u neku ruku bi možda i bilo bolje da se izričito otkriju pogubne posljedice toga stanja jer bi se tako barem nekima koji su zavedeni njegovim zabludama lakše otvorile oči.

Ispravno tumačenje koje smo izložili može se bez poteškoća pronaći u odobrenim katoličkim komentarima sv. Pisma. Tako nadbiskup Ivan Ev. Šarić u svom prijevodu sv. Pisma donosi sljedeće pojašnjenje:

,,Ovim viđenjem htio je Bog poučiti Petra da više nema razlike između čistih i nečistih jela, da odsada prestaje židovsko razlikovanje čistih i nečistih ljudi, tj. Židova i neznabožaca. Sada su i neznabošci pozvani na put vječnoga spasenja.’’

Što se pak tiče Dusparine ideje kako treba uzeti disciplinsku odredbu Jeruzalemskoga sabora oko obveza koje se nameću kršćanima pridošlima iz poganstva (Dj 15, 28-29), evo nam jedinoga razumnoga tumačenja koje donosi klasični engleski prijevod sv. Pisma Douay-Rheims:

,,Uporaba tih stvari, koja iako po svojoj naravi indiferentna, bila je ovdje zabranjena da bi se Židove lakše moglo pripustiti zajedništvu s poganima i da bi se ovi drugi mogli vježbati u poniznosti. No ta zabrana bila je privremena te je već davno prestala obvezivati, posebno u zapadnim Crkvama.’’

Time smo ujedno razotkrili koje je to 'nadahnuće' došlo Duspari kada se jednoga jutra probudio i osjetio gađenje prema hrani koja u novom, Kristovom, evanđeoskom zakonu više nije zabranjena, nego očišćena Kristovom smrću na križu – da je to duh onih istih judeizanata koji su bili osuđeni na Jeruzalemskome saboru te u osudi koju je kasnije u Kristovo ime ponovio Firentinski sabor. A kao što znamo, to nije duh Božji, nego Božjega protivnika koji je osuđen. Kako se taj protivnik zove, moći će si nesumnjivo sam Duspara ispravno protumačiti.