Suočimo
se s ovim pitanjem. Mnogi katolici – ne samo „radikalni
tradicionalisti“, postavljaju pitanje je li Franjo pravi papa.
Pitanja koja su pokrenula ovo preispitivanje nisu tajna i ostavila su
mnoge katolike u stanju zbunjenosti. Ostavljajući po strani one koji
su Franju javno osudili kao antipapu, mnogi drugi jednostavno ne
znaju u što vjerovati ili čak koja bi ih načela trebala voditi da
oblikuju svoju prosudbu. Nedavno je jedna katolička autorica
izjavila da „nemamo ovlasti“ proglasiti Franju protupapom i da je
„Franjo papa dok budući papa ne kaže da nije“. Ipak, ista
autorica u istom članku rekla je da ,,nisam imala prigovora da netko
misli da je Bergoglio možda protupapa“, pa je čak zaključila i
da ,,možete u to vjerovati“ [da je Franjo protupapa].[1]
Zbunjenost pa čak i proturječja čine se uobičajenom stvari, čak
i među dobro potkovanim katolicima.
U
ovom ćemo se članku suočiti s polemikom oko upitne ostavke pape
Benedikta i je li Franjo kao „rimski biskup“ zakoniti papa. Na
početku moramo istaknuti da nije naša namjera dati konačne
odgovore na sva pitanja o kojima će biti riječi, nego samo
primijeniti primjenjiva načela i predstaviti ono što nam se čini
jasnim kao ispravan pristup koji katolici trebaju zauzeti dok se
nastoje probijati kroz sve veću krizu Crkve i papinstva.
Zbog
kojih pitanja su neki sumnjali u Franjin legitimitet ili ga nijekali?
Primarno pitanje odnosi se na valjanost Benediktove ostavke. Neki
vjeruju da je on bio prisiljen podnijeti ostavku te da njegova
ostavka nije "slobodan čin" (koji je potreban za
valjanost); drugi ukazuju na nepravilnosti u formulaciji njegove
ostavke, što dovodi u pitanje njegovu namjeru (je li se namjeravao
odreći papinske službe ili samo aktivnoga izvršavanja te službe?).
Drugo pitanje koje se postavlja odnosi se na valjanost Franjinog
izbora. Dvojbe ovdje proizlaze iz javno priznate zavjere "kleričke
mafije" ("Sanktgalenska skupina") da bi ga izabrali za
papu. Takva zavjera nije samo nezakonita, već podvrgava one koji u
njoj sudjeluju izopćenju latae sententiae. Konačno pitanje zbog
kojeg neki dovode u pitanje Franjin legitimitet je šteta koju on
nanosi Crkvi i dušama, putem njegovih skandaloznih i pogrešnih
učenja, koja vode zalutale duše i utvrđuju druge u njihovim
zabludama i grijehu. Sve to otežava činjenica da je Franjo, za
razliku od svojih nedavnih prethodnika koji su potkopavali katolički
nauk – često pod blagorječivim izgovorom jedinstva i svjetskog
mira (utvrđeni cilj asiških molitvenih skupova) – usmjerio svoj
napad na sam naravni zakon, pod blagorječivim izgovorom milosrđa i
samilosti prema grešnicima.
Neki
u jednom ili više ovih pitanja vide razlog za odbacivanje Franje u
korist Benedikta, misleći da je to najbolje rješenje za objašnjenje
njegovog katastrofalnog pontifikata, omogućavajući im da drže da
sva zla zapravo ne dolaze od pape, nego od protupape. Ironično je,
međutim, da su mnogi od ovih ljudi bili vrlo kritični prema
Benediktu za vrijeme njegove vladavine, pa su ga čak optuživali da
je javni promicatelj idolopoklonstva (npr. Asiz 2011.) i
arhimodernist koji javno odbacuje temeljne vjerske nauke, kao što su
fizičko uskrsnuće tijela[2] te da je već zagovarao Pričest za
razvedene i ponovno vjenčane u ranim 70-ima.[3]
Iako
nema sumnje da je Franjino papinstvo katastrofa, neki su tvrdili da
je Benedikt opasniji od Franje, jer je njegovo ovčje ruho očito
daleko uvjerljivije. Što je opasnije, onaj koji pod „tradicionalnim“
obličjem suptilno obmanjuje one s vjerom i dovodi ih u zabludu ili
onaj kojega pravi vjernici lako prepoznaju kao vuka, a koji utvrđuje
u zabludi one koji su u nju već ušli? Poanta je u tome što
papinska polemika nije između čvrstoga tradicionalnoga pape
(Benedikta) i liberalnoga pape (Franje), već između dvojice ljudi
odjevenih u isto modernističko ruho. Primarna je razlika osobnosti i
metode. Franjo, koji je nedavno izjavio "ja sam po naravi
neodgovoran"[4], je nepromišljen i destruktivan, dok je
Benedikt suptilniji. Ali obojica su duboko prožeta modernim
zabludama i u svojoj srži modernisti što objašnjava zašto je
Benedikt otvoreno hvalio Franju koji druge sablažnjava. Primjerice,
Benedikt je nedavno rekao: "Hvala Vam, Sveti Oče, na Vašoj
dobroti, koja je od prvog trenutka Vašega izbora, pa do svakoga
trenutka moga ovdje života, dotakla moje srce. Nadamo se da ćete
moći ići naprijed sa svima nama na ovom putu božanskoga milosrđa,
pokazujući nam Isusov put prema Bogu". Benedikt je u svojoj
posljednjoj knjizi rekao da "ne vidi proturječja" između
njegova papinstva i Franje, pa čak i pohvalio "novu svježinu u
Crkvi, novu radost, novu karizmu koja se obraća ljudima, što je
nešto prekrasno"[5]. Bi li oni koji odbacuju Franju u korist
Benedikta izgovorili takve riječi? Vjerojatno ne.
Započet
ćemo s osvrtom na kontroverzu oko ostavke pape Benedikta.
Benediktova
ostavka
Tijekom
krunidbene Mise Benedikta XVI., 24. travnja 2005., novoizabrani papa
rekao je: „Molite za mene da ne moram bježati iz straha od
vukova“[6]. Manje od osam godina kasnije, Benedikt će postati prvi
Papa nakon više od sedam stoljeća koji je dao ostavku od papinstva.
Neki nagađaju da je ova ostavka bila samoispunjujuće proročanstvo
za Benedikta i da je bježao od vukova za koje je znao da su ga
okružili.
Je
li to bio slobodni čin?
Što
se tiče papinskih ostavki, Kanonski zakonik iz 1917. godine
razriješio je točku o kojoj su se teolozi stoljećima sporili.
Pitanje je glasilo treba li ostavku prihvatiti Crkva da bi bila valjana. U
vezi s tim spornim pitanjem, Bellarmine je napisao: "Tvrdim da
se papa ne može odreći pontifikata bez suglasnosti Crkve"[7].
Franjo Suarez branio je suprotno stajalište[8], a njegov je položaj
kodificiran u Zakoniku kanonskoga prava iz 1917. godine koji predviđa
da, suprotno mišljenju Bellarminea, suglasnost Crkve nije potrebna
da papa podnese ostavku[9]. Sve što je potrebno jest da se ostavka
„slobodno donese i pravilno očituje“.[10] Ovdje nailazimo na dva
prigovora koji se predstavljaju protiv valjanosti Benediktove
ostavke.
U
svjetlu skandala s Vatileaksom i dosjea s dva sveska od 300
stranica[11] dostavljenog Benediktu dan prije nego što je podnio
ostavku gdje se dokumentira iskvarenost, ucjene i podzemna
homoseksualna mreža unutar Vatikana (dosje koji je čudnovato nestao
iz vijesti nakon najavljene ostavke), zajedno s tvrdnjama da je
bankarski sustav SWIFT blokirao sve financijske transakcije u
Vatikanu [12] (da bi se otključao tek nakon što je Benedikt najavio
ostavku), neki su razumljivo nagađali da Benediktova ostavka nije
bio "slobodan čin", nego da je bio izazvan prisilom i
ucjenom samih "vukova" o kojima je on govorio tijekom svoje
krunidbene Mise. Tvrdi se da to dovodi u pitanje valjanost čina
budući da kanonsko pravo [13], ostavku od papinstva koja nije
slobodno učinjena proglašava nevaljanom. [14] Jedan problem u ovoj
teoriji je taj što je sam Benedikt javno, mnogo puta izjavljivao da
njegova ostavka nije bila pod prisilom, [15] i da je ona učinjena "s
potpunom slobodom." [16] Ponovio je to nanovo u svojoj nedavnoj
knjizi, gdje je napisao:
"To
nije bilo umirovljenje učinjeno pod pritiskom događaja ili bijeg
zbog nemogućnosti da se s njima suočim. Nitko me nije pokušao
ucjenjivati. Ja ne bih to dopustio. Da su pokušali, ne bih otišao
jer nije u redu otići pod pritiskom."[17]
Nije
mogao biti jasniji u potvrdi da njegova ostavka nije bila pod
prisilom. Stoga ako ga uzimamo za riječ, morali bismo zaključiti da
je Benediktova ostavka doista slobodan čin. Unatoč kontroverznim
događajima koji su okruživali ostavku, on sam nikada nije sugerirao
nešto drugo.
No
Benediktove opetovane javne izjave da je njegova ostavka „slobodno
podnesena“ nije zadovoljila sve jer, kako kažu, i sama se izjava
lako mogla nametnuti silom. Da bi se spriječile takve nedoumice,
kardinal Brandmüller nedavno je ustvrdio da bi se u budućnosti
odluka o ostavci od pontifikata trebala donijeti uz suradnju i
savjetovanje s Kardinalskim zborom, kao što je to bio slučaj s
ostavkom pape Celestina, umjesto da se svali na Crkvu bez da je se na
to upozori, kao u Benediktovom slučaju. U svjetlu sumnji i
zbunjenosti ishitrene ostavke pape Benedikta za neke, zasigurno
možemo prepoznati mudrost u Brandmüllerovim preporukama. Ali
činjenica ostaje da su sve sumnje u slobodu čina puka nagađanja,
koja su u suprotnosti s dosljednim javnim svjedočanstvom samoga
Benedikta, koji jedini zna je li čin bilo slobodan. On u stvari nije
samo izjavio da je njegova ostavka slobodno učinjena, nego i to „da
nema ni najmanje sumnje u valjanost“, pa čak i da su sva
„nagađanja o njenoj nevaljanosti jednostavno apsurdna“. [18]
U
svjetlu dosljednoga svjedočanstva "pape emeritusa",
sigurno nema dovoljno sumnje u valjanost njegove ostavke na temelju
toga što sam čin nije bio slobodno učinjen. Sve sumnje su samo
nagađanja i stoga ne dostaju za razinu pozitivne, vjerojatne sumnje
koju traži kanonsko pravo da se moralno opravda 1) stvaranje
privatnoga mišljenja protivnoga javnom sudu Crkve (koja drži da je
Franjo legitimni papa) ili čak 2) suzdržanost u prosudbi [19].
Nadalje, moralna teologija zahtijeva da uvijek slijedimo sigurniji
put koji [20], primijenjen na ovaj slučaj, znači podvrći se sudu
Crkve (a ne odbaciti ga na temelju pukih nagađanja), posebice jer to
ni na koji način nije grešno te je zasigurno u skladu s katoličkom
tradicijom i praksom.
Nastavlja se...
Nastavlja se...
Robert
Siscoe i John Salza
[1]
Hilary White, “Francis is the Pope Until the Pope Says He’s Not”,
The Remnant newspaper, 20. 7. 2016, str. 12-13.
[2]
"U svakom slučaju, jedna stvar može biti prilično jasna: i
Ivan (6,63) i Pavao (1 Kor 15,50) govore sa svim mogućim naglaskom
da "uskrsnuće tijela" nije "uskrsnuće fizičkih
tijela". Dakle s gledišta moderne misli Pavlov nacrt je daleko
manje naivan od kasnije teološke erudicije sa svojim suptilnim
načinima konstrukcija kako mogu postojati vječna fizička tijela.
Da rekapituliramo, Pavao ne naučava oživljavanje fizičkih tijela,
nego uskrsnuće osoba, i to ne kao povratak "tjelesnog tijela",
tj. biološke strukture, ideje koju on izričito opisuje kao
nemoguću..." (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, San
Francisco, Ignatius Press, 2004., s novim predgovorom kardinala
Ratzingera od travnja 2000., str. 357-358.)
[3]
Vidjeti: Ehe und Ehescheidung: Diskussion unter Christen,
Kösel-Verlag, München, 1972., str. 35-56.,
http://www.pathsoflove.com/texts/ratzinger-indissolubility-marriage/
[4]
L'Osservatore Romano.
[5]
http://www.catholicnewsagency.com/news/how-pope-francis-new-joy-surprised-benedict-xvi-24696/
[6]
Homilija Njegove Svetosti Benedikta XVI., Trg svetog Petra, nedjelja,
24. travnja 2005.
[7]
De Romano Pontifice, pog. 29.
[8]
„Kao prvo kažem da Papa može naštetiti dostojanstvu vlastite
volje. Tako je definirano, a ponekad se to događa, što je jasno i
iz povijesti; ali može se raspravljati o tome bi li bilo prikladno
da očekuje suglasnost Crkve ili barem kardinala da bi njegovo
odricanje od službe bilo valjano. To se pitanje svakako više odnosi
na kanoniste nego na nas, no ipak mislim da to nije nužno. Jer Papa
u gornjem citatu naučava da on jednostavno može slobodno
podnijeti ostavku...” (Suarez, De Summo
Pontifice, X, br. 6).
[9]
"Ako se dogodi da rimski papa odstupi sa službe, nije nužno za
valjanost da ostavku prihvate kardinali ili bilo tko drugi"
(Kan. 221, Zakonik iz 1917.). Isti nauk nalazimo i u dolje navedenom
Zakoniku iz 1983. godine.
[10]
„Ako se dogodi da se rimski prvosvećenik odrekne svoje službe, za
valjanost se traži da odreknuće bude slobodno i da se očituje
prema propisima, a ne traži se da ga tko prihvati.“ (Kan. 332, §
2., Zakonik iz 1983.).
[11]
U članku Slate News od 22. veljače 2013. čitamo: „Anonimna
izvješća koja dolaze iz Italije sugeriraju da je papa odlučio
odstupiti ne zbog svoje starosti, nego da izbjegne posljedice koje bi
mogle proizaći iz tajnog dosjea od 300 stranica koji su načinila
tri kardinala koje je zamolio da istraže prošlogodišnji nestanak
povjerljivih papira ukradenih s njegovog stola”.
(Josh Voorhees, ,,Italian Media Tell Story of
‘Underground Gay Network’ at the Vatican”).
[12]
„Kada su banka ili teritorij isključeni iz sustava, kao što je to
bio slučaj s Vatikanom u danima prije ostavke Benedikta XVI., u
veljači 2013., sve transakcije su blokirane. Bez da se pričeka
izbor pape Bergoglija, sustav SWIFT otključan je nakon najave o
ostavci Benedikta XVI. 'Došlo je do ucjene od tko zna gdje, putem
SWIFT-a, upućene Benediktu XVI.… Ovo objašnjava i opravdava
Ratzingerovu ostavku bez presedana” (Lewrockwell.com, 30. rujna
2015.).
[13]
Kan. 185 Zakonika kanonskoga prava iz 1917. predviđa: "Ostavka
je po pravu nevaljana ako je podnesena iz teškoga straha koji je
nepravedno nanesen, prijevare, bitne zablude ili simonije". Kan.
188 iz 1983. godine predviđa isto: "Odreknuće zbog teška
straha, nepravedno nanesena, zlonamjerne prijevare ili bitne zablude
ili simonije po samom je pravu ništavo". Imajmo na umu da bi
bilo koji od ovih kanonskih elemenata Crkva trebala ustanoviti na
crkvenom sudištu.
[14]
„Valjano odreknuće pape mora biti slobodan čin, stoga bi prinudna
ostavka papinstva bila ništavna, kao što je to proglasilo nekoliko
crkvenih dekreta“ (Izvorna katolička enciklopedija, sv. I, 1907.,
str. 32).
[15]
http://www.usatoday.com/story/news/world/2014/02/26/benedict-denies-pressure/5828927/
[16]
http://w2.vatican.va/content/benedict-xvi/en/speeches
/2013/february/documents /hf_ben-xvi_spe_20130211_declaratio.html.
[17]
Benedikt, "Last Testament: In His Own Words:
Benedict XVI"
[18]
"Benedict Rejects Rumors On Why He Resigned
As ‘Simply Absurd.’", Washington Post, David Gibson,
26. veljače 2014.
[19]
Pozitivna, vjerojatna sumnja može postojati, na primjer, ako je
Benedikt dao nedosljedne izjave je li njegov čin ostavke bio doista
slobodan (tj. izjave da je taj čin bio i slobodan i pod prisilom)
ili čak ako je vjerodostojni svjedok posvjedočio pod zakletvom da je
čin bio pod prisilom. U nedostatku takvih dokaza i s obzirom na više
Benediktovih javnih izjava kojima se potvrđuje sloboda čina i koji
se suprostavljaju protivnome, argumenti koji osporavaju valjanost
ostavke samo su nagađanja. U ovom se slučaju ne radi o dokazima s
obje strane argumenata koji su toliko izjednačeni da je nemoguće
donijeti prosudbu.
[20]
P. Austin Fagothey, S. J., Right and Reason, Tan Books and
Publishers, Rockford, IL, 2000., str. 216.
Lijepo je sve obrazloženo, no ako je sve valjao i bez prisile, kako objasniti Benediktovu želju da zadrži bijelo papinsko ruho i nepostojeću titulu "pape emeritusa"?!
OdgovoriIzbrišiOvdje cijelo objašnjenje oko pravilne ostavke dolazi na tanak led.
O daljnjim pitanjima će biti riječi u sljedećim nastavcima članka. Premda su ove pojedinosti možda zbunjujuće, one ne dovode u pitanje formalni čin ostavke i mogu se jednostavno shvatiti u smislu bivšeg pape koji se povukao iz svoje službe.
Izbriši