Nastavak prvoga dijela...
Drugo pitanje koje se postavlja oko valjanosti ostavke ne tiče se slobode čina, nego nakane čina. Je li Benedikt uistinu imao namjeru da dade ostavke s papinske službe ili samo ,,njezina aktivnoga izvršavanja”?
Pitanje nakane
Drugo pitanje koje se postavlja oko valjanosti ostavke ne tiče se slobode čina, nego nakane čina. Je li Benedikt uistinu imao namjeru da dade ostavke s papinske službe ili samo ,,njezina aktivnoga izvršavanja”?
Papinska
dijarhija
Nakon
ostavke pape Benedikta neki su počeli ukazivati na potencijalne
probleme s načinom na koji je ostavka sročena ili, moglo bi se
reći, načinom na koji se ostavka očitovala. Stefano Violi, ugledni
profesor kanonskog prava na Teološkom fakultetu u Bologni i Luganu
objavio je studiju koja je uključivala detaljno ispitivanje
latinskoga teksta. Profesor je tvrdio da pomno ispitivanje dokumenta
otkriva da se papa Benedikt nije imao namjeru potpuno odreći
papinske službe (munus petrinum), nego samo njegova aktivnoga
izvršavanja (agendo et loquendo). Ustvrdio je da se čini da je
njegova namjera bila u biti podijeliti papinstvo na dvoje,
pretvarajući papinsku monarhiju u papinsku dijarhiju.
Komentirajući
studiju profesora Violija, Vittorio Messori je napisao sljedeće:
„[Papa]
Benedikt nije se namjeravao odreći munus petrinuma ni službe ili
dužnosti, tj. koje je sam Krist pripisao glavi apostola (tj. Petru)
i koja je prenesena na njegove nasljednike. Papa se namjeravao odreći
samo ministeriuma, koji je izvršavanje i
konkretno upravljanje tom službom.”
Potom
je, komentirajući preciznu terminologiju koju je upotrijebio papa
Benedikt, Messori dodao:
,,U
formuli koju primjenjuje Benedikt postoji prvenstveno razlika između
munusa (papinske službe) i izvršavanja, tj. aktivnog obavljanja
same službe: ali executio je dvostruki.
Postoji upravljački aspekt koji se vrši agendo et loquendo (rad i
naučavanje); ali postoji i duhovni aspekt, ne manje važan, koji se
vrši orando et patendo (molitva i trpljenje). To bi stajalo iza
riječi Benedikta XVI.: 'Ne vraćam se u privatni život [...] Više
ne posjedujem moć službe za upravljanje Crkvom, ali u službi
molitve ostajem, takoreći, unutar zidina sv. Petra'. Unutar zidina
ovdje ne bi značilo samo u smislu zemljopisnog mjesta u kojem živi,
nego i teološko 'mjesto'.”
Malo
dalje, Messori navodi iz studije profesora Violija sljedeće:
„Benedikt
XVI. odrekao se sve vlasti upravljanja i zapovijedanja svojstvenih
njegovoj službi, bez da je ipak napustio svoje služenje Crkvi: ono
se nastavlja izvršavanjem duhovne dimenzije pontifikalnog munusa
koji mu je povjeren. Toga se nije namjeravao odreći. Odrekao se ne
svojih dužnosti, koje su neopozive, već njihovog konkretnog
izvršavanja.”
Neki
su tvrdili da ovaj novotarski čin pape Benedikta objašnjava zašto
je odlučio zadržati papinski grb, zašto nastavlja nositi bijelu
reverendu i zašto je umjesto da se vrati pretpapinskom imenu Joseph
Ratzinger, odabrao naslov "Njegova svetost Benedikt XVI., Papa
emeritus". Talijanski novinar i intelektualac, Antonio Socci,
jedan od prvih koji je javno doveo u pitanje papinu ostavku, citirao
je tajnika od povjerenja pape Benedikta, nadbiskupa Georga Gänsweina,
koji je ubrzo nakon ostavke objasnio da je razlog zašto je papa
Benedikt zadržao svoje papinsko ime taj što ,,smatra da taj naslov
odgovara stvarnosti”.
U
nedavnom govoru održanom na Papinskom sveučilištu Gregoriana, 20.
svibnja 2016., povodom predstavljanja knjige o Benediktovom
pontifikatu, nadbiskup Georg Gänswein koji
ostaje osobni Benediktov tajnik, opet je ponovio da se papa Benedikt
nije namjeravao odreći papinske službe. Umjesto toga, objasnio je
nadbiskup, Benedikt je imao namjeru proširiti papinstvo razdvajajući
ga suštinski u dva dijela, baš kao što je to primijetio profesor
Violi u svojoj studiji nekoliko godina ranije. Gänswein je započeo
riječima: „Bio sam prisutan kada je Benedikt XVI. na kraju svog
mandata skinuo ribarski prsten, kao što je to uobičajeno nakon
papine smrti, iako je u ovom slučaju još uvijek živ! Bio sam
prisutan kad je, s druge strane, odlučio ne odustati od imena koje
je odabrao, kao što je to učinio papa Celestin V. kada je 13.
prosinca 1294., nekoliko mjeseci nakon početka svoje službe, ponovo
postao Pietro del Morrone”. Zatim je dodao:
„Od
veljače 2013. papinska služba više nije ono što je bila prije.
Ona jest i ostaje temelj Katoličke Crkve; a ipak je to temelj koji
je Benedikt XVI. duboko i trajno preobrazio tijekom svog iznimnog
pontifikata ... Od izbora njegova nasljednika Franje, 13. ožujka
2013., ne postoje dakle dva pape, nego de facto proširena služba –
s aktivnim članom i kontemplativnim članom. Zbog toga se Benedikt
XVI. nije odrekao ni svog imena ni bijele reverende. Zato je ispravno
ime kojim mu se i danas treba obratiti: „Vaša Svetost“; i to je
razlog zašto se nije povukao u izdvojeni samostan, nego unutar
Vatikana – kao da je učinio samo korak u stranu da napravi mjesta
za svoga nasljednika i novu etapu u povijesti papinstva ... "
Nepotrebno
je reći da nitko, pa ni papa, ne posjeduje ovlasti za promjenu
naravi papinstva proširenjem na dva živa čovjeka – ,,aktivnoga
člana i kontemplativnoga člana“. Osoba postaje papom kad mu Bog izabranu osobu (materiju) združi s pontifikatom (formom); a
prestaje biti papom bilo nakon smrti ili kada Bog razdvoji osobu od
pontifikata, bilo zbog zlodjela krivovjerja (utvrđenoga presudom
Crkve) ili ostavkom. Kao što objašnjava Cajetan, osoba je postala
papom isključivo na temelju jurisdikcije i, prema volji Krista koji
je utemeljio papinstvo, samo jedna osoba može istodobno imati
papinsku jurisdikciju. Dakle, Benedikt je ili papa ili bivši papa;
on zasigurno nije član ,,proširene petrovske službe“ koja
uključuje dvojicu papa.
Ako
bi se papinstvo moglo proširiti na dva čovjeka, zašto se ne bi
moglo dalje proširiti na tri, četiri, ili možda desetak?
Nepotrebno je reći da bi to brzo dovelo do raskola s različitim
skupinama koje bi slijedile „papu“ po svom izboru. Zato se, kao
što naučava sv. Jeronim, „bira samo jedan da bi se izborom
[jedne] glave mogla izbjeći svaka mogućnost raskola“. [21]
Defekt
u nakani
Pitanje
koje postavlja papinska dijarhija odnosi se na Benediktovu nakanu. Ako
njegova nakana nije bila odreći se papinske službe, već proširiti
petrovsku službu i odreći se samo dijela njezinog izvršavanja
(agendo et loquendo), bi li ta defektna nakana njegovu ostavku
učinila ništavnom? Ili bi li Bog, usprkos tako neispravnoj nakani,
ipak raskinuo vez koji ga spaja sa službom, pod uvjetom da je i sama
Crkva smatrala da je došlo do ostavke? Drugim riječima, ako je
Benedikt javno izjavio da mu je namjera bila odustati od papinstva i
ako je cijela Crkva razumjela da to znači da se potpuno odriče
papinske službe, to bi bila manjkava namjera, što bi rezultiralo doktrinarnom zabludom (tj. vjerovanja da je moguće
promijeniti narav papinstva razdvajajući ga na dva dijela)
koja bi spriječila Boga da razdijeli vez koji spaja osobu s papinstvom? Ili
bi Bog razdvojio vez koji ujedinjuje osobu s papinskom službom
usprkos manjkavoj nakani koja je ukorijenjena u doktrinarnoj zabludi?
Ako
je to bila Benediktova namjera (a on sam nikada nije potvrdio da
jest), bila bi to novotarija bez presedana. Ipak, možemo pokušati
odgovoriti na pitanje (tj. bi li ga Bog uklonio sa službe usprkos
defektnoj nakani), tako što ćemo se poslužiti utvrđenim naukom
Crkve glede nakane potrebne za valjanost sakramenta, što daje
koristan (iako zasigurno ne definitivan) okvir za rješavanje
postojećega problema.
Za
početak, treba napomenuti da je baš kao što je Bog djelatni uzrok
sakramenata, na isti je način i djelatni uzrok: 1) da odabranu osobu
učini papom i 2) uklanjanja pape s njegove službe. Kao što Cajetan
naučava, kada je riječ o papinoj ostavci, čin onoga koji podnosi
ostavku nije čak ni djelomično djelatan uzrok, nego samo
dispozitivni (raspoloživi) uzrok. [22] Drugim riječima, onaj koji
podnosi ostavku daje se na raspolaganje da izgubi papinsku
službu (podnošenjem ostavke), dok je sam Bog taj koji uzrokuje
odvajanje čovjeka od službe.
No
dok je za valjano podjeljivanje sakramenta potrebna ispravna nakana,
važno je napomenuti da doktrinarna pogreška koju drži službenik
ne čini nužno sakrament nevaljanim zbog nedostatka nakane – čak
i kada se doktrinarna zabluda tiče predviđenoga učinka sakramenta.
Primjerice,
predviđeni učinak krštenja je oproštenje istočnoga grijeha i
ulijevanje posvetne milosti. Ali ako službeniku nedostaje nakana da
proizvede učinak krštenja (zbog doktrinarne zablude koju je
prihvatio), taj defekt u nakani sam po sebi ne bi učinio sakrament
ništavnim. Drugim riječima, to ne bi spriječilo Boga – djelatni
uzrok – da proizvede sakramentalni učinak. Upravo je Sveti oficij
pojasnio to pitanje 1872. godine, kad je odgovorio na sljedeće
pitanje vezano za krštenje koje podjeljuju metodistički službenici:
„1.
Je li krštenje koje podjeljuju ti [metodistički] krivovjernici
dvojbeno zbog nedostatka nakane da se čini ono što je Krist htio,
ako se službenik prije krštenja izričito izjasnio da krštenje
nema utjecaja na dušu? (...)”
,,Odgovor
na prvo pitanje: niječno, jer unatoč zabludi u vezi s učincima
krštenja nije isključena namjera da se čini ono što čini Crkva.”
Ono
što je potrebno za ispravnu nakanu jest „činiti ono što čini
Crkva“ (u ovom slučaju krstiti), ali nije nužno da službenik
napose namjerava učiniti ono što Crkva namjerava (uliti milost u
dušu). Dakle, defektna namjera zbog doktrinarne zablude ne mora
nužno učiniti sakramente nevaljanima. Analogno, čini se da bi bila
dovoljna Benediktova opća nakana da podnese ostavku (u tom slučaju
Bog bi ga uklonio s papinske službe), čak i ako je namjera bila
djelomično manjkava zbog doktrinarne pogreške u vezi s učinkom
(tj. pogrešnog uvjerenja da bi mogao djelomično podnijeti ostavku i
ostati pola „proširene petrovske službe“ ili „papinske
dijarhije“).
Iako
usporedba nije savršena, crkvena sakramentalna teologija pruža
promišljeni okvir za pokušaj rješavanja jedinstvene situacije. Ali
trebamo također napomenuti da sam Benedikt nikad nije tvrdio da se
namjeravao odreći samo dijela službe. Nagađanja se temelje na
iskazu drugih i na formulacijama kojima se služio u svojoj ostavci.
Također
je vrijedno napomenuti da kada odabrani postaje papa (tj. kada Bog
izabranu osobu združuje s pontifikatom) pravni nedostatak u izboru
ne znači nužno da neće postati pravi papa. Osoba doista može biti
ilegalno izabrana ili čak doći do pontifikata prijevarom, a
svejedno postati pravi papa. Baš kao što pravni i tehnički
nedostaci ne sprječavaju Boga – djelatni uzrok – da osobu združi
s pontifikatom, tako ni neispravna namjera (zbog doktrinarne zablude)
nužno ne može spriječiti Boga - djelatni uzrok - da ga ukloni sa
službe (tj. odvajajući ga od papinstva). Kao što sv. Alfonz
Liguori, naučitelj Crkve, objašnjava: čin kojim Bog osobu združuje
s pontifikatom (ili papu odvaja od pontifikata), ne mora se nužno
temeljiti na pravnoj formalnosti. On piše:
„Nije
važno da su u prošlim stoljećima neki pape nezakonito izabrani ili
da su prijevarom došli do pontifikata: dovoljno je da ga je nakon
toga cijela Crkva prihvatila za papu, jer on takvim prihvaćanjem
postaje pravi papa. “[23]
Ako
nezakoniti izbor ili pak dolazak do papinstva prijevarom ne sprječava
Boga u tome da združi osobu s papinstvom (pod uvjetom da ga Crkva
sama smatra papom), čini se sasvim izvjesnim da djelomično
neispravna namjera u ostavci, zbog novotarske doktrinarne pogreške
koju drži onaj koji podnosi ostavku, isto tako ne bi spriječila
Boga da ga razdvoji od papinstva. I opet bismo trebali napomenuti da
je i sam Benedikt izjavio da nema ni najmanje sumnje u valjanost
njegove ostavke.
,,Ne
postoji ni najmanja sumnja u valjanost moje ostavke s petrovske
službe“, napisao je Benedikt Andreji Tornielliju, prekaljenom
vatikanskom izvjestitelju za novine La Stampa. „Jedini uvjet za
valjanost je potpuna sloboda odluke. Nagađanja o njezinoj
nevaljanosti jednostavno su apsurdna“. [24]
Ovu
točku zaključujemo napomenuvši da su potencijalna pitanja koja se
odnose na nedostatak namjere Benedikta da podnese ostavku puka
nagađanja; pa čak i ako bi takav nedostatak bio siguran, to ni na
koji način ne bi dokazalo da Bog nije raskinuo obvezu koja ga je
spajala s papinskom službom. [25] Dakle, kao što je bio slučaj sa
sumnjama u valjanost ostavke zasnovane na slobodi čina, nemamo
pozitivnu, vjerojatnu sumnju da bismo odbacili valjanost ostavke na
temelju nedostatka namjere. Sve takve nedoumice nisu ništa drugo
nego nagađanja i stoga ne opravdavaju odbacivanje javnoga suda
Crkve.
Robert Siscoe i John Salza
[21]
Pismo protiv Jovinijana, navedeno u: Catechism of
the Council of Trent, str. 102.
[22]
De Comparatione Auctoritatis Papae et Concilii, napisao kardinal
Cajetan, pogl. XXI. Prijevod: Burns I Izbicki, sadržano u:
Conciliarism & Papalism, (Cambridge University Press, New York,
NY 1997), str. 91.
[23]
Liguori, Verita' della Fede, u: "Opera de S. Alfonso Maria de
Liguori", Marietti (Torino, 1887), god. VIII., str. 720, br. 9.
[24]
“Benedict Rejects Rumors On Why He Resigned As
‘Simply Absurd’”, Washington Post, David Gibson, 26.
veljače 2014.
[25]
Neki koji su Franju proglasili antipapom zbog Benediktovog nedostatka
namjere pozivali su se na kanon 188 (Kodeks iz 1983.) koji predviđa:
„Ostavka podnesena iz teškoga straha koji je nanesen nepravedno
ili iz zlobe, bitne zablude ili simonije samim pravom je nevaljana“.
Međutim, "bitna zabluda" je kanonski element koji mora
faktički utvrditi Crkva kao legitimni ispitivač činjenica i
obvezujući tumač vlastitih zakona – da bi se crkvena ostavka
smatrala nevažećom. Kanonski element zasigurno nije "utvrdio"
nijedan katolik na ulici.
Primjedbe
Objavi komentar