Nakon zagrljaja smrti koji slama srce, kad je žalosna Majka pritisnula slomljeno i beživotno Tijelo svojega Sina uz svoje žalosno srce, slijedi najslađi zagrljaj života: Djevica Majka obuhvaća svojega Sina, blistavoga novom i vječnom slavom, uza svoje srce.
Užasan izgled onoga krvavoga lica u prizoru „Ecce Homo (Evo Čovjeka)” slijedi ekstatičan izgled onoga drugoga sjajnoga ukazanja: „Evo Bogočovjeka – Isusa uskrsloga!”
Kako se Mariji ovo božansko lice moralo činiti lijepim, još više radi kontrasta s drugim tragičnim i nezaboravnim prizorom!
Uistinu, nikada nije mogla razdvojiti ove dvije slike, jer obje su bile dio onoga što je bilo stanje Njezinoga Sina: On je bio „crv, a ne čovjek, ruglo ljudima, prezir narodu“ (Ps 21, 7). Sada se „najljepši od sinova ljudskih“ (Ps 44, 3), vratio kao prije Muke, pa čak i više, jer je uskrsnuo na neprolaznu slavu.
U Betlehemu je to bio zagrljaj slabosti, na Kalvariji zagrljaj žrtve; sada je to zagrljaj slave.
Razumljivo je da su se pobožne žene poklonile ničice na tlu i samo se usudile poljubiti Njegove božanske noge: „One pristupiše k njemu, obujmiše noge Njegove i pokloniše mu se” (Mt 28,9).
Razumljivo je da se Isus suzdržao i izrekao privremeno odricanje čistoj i preobilnoj naklonosti Marije Magdalene, koja bi voljela ostati uvijek kraj Njegovih nogu: „Nemoj me se dodirnuti!” (Iv 20, 17).
Ali u ovom susretu Isusa i Marije to je najnježniji i najpotpuniji zagrljaj, najviše sinovski i majčinski.
Ne da se Djevica Marija pred Isusom nije vidjela beskrajno malom, kao stvorenje pred svojim Stvoriteljem, ali unatoč tome, ovo božansko slavno Tijelo bilo je oblikovano u Njoj. Ona je Isusa rodila, a Njezina beskrajna malenkost sadržavala je zapravo naslov superiornosti nad Isusom: majke nad sinom. Samo je Ona, od svih majki na Zemlji, sada mogla u zagrljaju sa svojim Sinom ponoviti: „Moj ljubljeni Sin” u strogom i punom smislu te riječi.
Njezin nježni Sin, kojega je uzalud pokušavala umiriti i zagrliti tijekom Njegove agonije na Križu, o kojemu je ukočeno razmišljala na koljenima, sada bi je mogao ponovno zagrliti nakon strašne kušnje.
U usporedbi s Marijom Magdalenom, Gospa nije bila ništa manje puna naklonosti prema Isusu.
Ali za razliku od Marije Magdalene, u Njezinu srcu nije bilo ničega impulzivnoga, ničega nekontroliranoga ili na bilo koji način u kontrastu od savršenstva vrlo razborite i svete Djevice; u vanjskoj manifestaciji nije bilo ničega nepravodobnoga ili neprikladnoga, što bi zaslužilo Isusovo upozorenje.
Za razliku od Magdalene, Djevica je svoju vjeru zadržala netaknutom i stoga slavni izgled Njezina Sina nije izazvao tu omamljenost i iznenađenje, koje tako lako preplavljuje našu nesavršenu ljudsku narav.
Kakav sjaj kreposti u Mariji, i u ponoru poniznosti na jaslama i u oceanu tuge podno Križa, i u bezgraničnoj radosti pred slavnim Isusom!
Kakva unutarnja i vanjska dominacija cijeloga Njezinog bića, zahvaljujući jednomu pokretu, koji je oživio Njezino Srce: božanska volja i božanska ljubav!
Izvor: fsspx.news
Primjedbe
Objavi komentar