U hvalospjevu o Mudrosti, koji Crkva primjenjuje na Blaženu Djevicu, Sveto Pismo kaže: „Tko mene sluša, taj se neće osramotiti. Tko radi sa mnom, taj ne griješi. Oni koji me proučavaju, imat će vječni život”, Knjiga Sirahova 24, 22.
Na ovaj poziv nastoje odgovoriti sljedeći redci, zajedno s naknadnim spisima o istoj temi: objasniti Djevicu Mariju, razmatrajući o svim vidicima njezina otajstva. Ili, drugačije rečeno, stvoriti jednu vrstu katekizma o Blaženoj Djevici, kojemu prema prihvaćenomu terminu možemo dati ime mariologija.
U svakomu početku potrebno je pokušati odrediti središte, načelo objašnjenja iz kojega sve ostalo mora zračiti. U pitanju koje je pred nama, ovo načelo nije teško otkriti: to je božansko majčinstvo.
No, prije nego što zaronimo u ovo nadnaravno otajstvo, kao uvodna riječ, bilo bi dobro razmotriti ljudsko majčinstvo. Budući da je Bog, da tako kažemo, koristio sve ljudske resurse kako bi ih doveo do savršenstva kada je, da bi postao čovjekom, pristao postati čovječji.
Ljudsko rađanje je ostvarenje u redu stvorenoga bića onoga, što je više i tajanstvenije u samomu redu božanskoga života. Prije nego što se rodila od žene po ljudskoj naravi, Riječ je rođena od Oca po božanskoj naravi.
Ljudsko se rađanje sastoji od dva vidika, prirodno neodvojiva: sjedinjenja dvaju komplementarnih bića u jednomu jedinomu generativnomu činu, samom činu rađanja. Rađati znači dati vlastitu narav drugomu, koji nije ja sâm.
Karakteristika rađanja je stvoriti iz sebe novu jedinku iste vrste. Rađanje se postiže samo u trenutku kada postoji drugi, koji proizlazi od prvoga. Ono što je karakteristično za rađanje je da posljedica proistječe iz njezinoga uzroka, proizlazi iz njega.
Taj je pojam o proizlaženju toliko bitan da se nalazi čak i u Bogu. Dakle, roditi se od drugoga, proizaći od njega, duboko je otajstvo, podložno ostvarenju na beskonačan način, savršen i čist. U božanskomu rađanju ne nalazimo ni ovisnost, ni materiju, ni podjelu naravi, već prenošenje od jedne jedinstvene i iste naravi k drugoj osobi.
U ljudskoj naravi, otac i majka tvore samo jedno jedino načelo novoga bića, koje iz njih proistječe. No nakon toga, majka nastavlja djelovati sama u produžetku ove zajedničke generativne radnje.
Sporost, kontinuitet, međuovisnost koja se stvara između majke i djeteta, daje presudnu važnost ovomu produžetku. Majka je mnogo više od oca strukturirana za dijete. Rođenje je doista bolno, jer je trudnoća stvorila vitalno ujedinjenje, čak i po fizičkomu pogledu.
Ali ljudska narav nije čisto materijalna; u biti je također i duhovna. Naravno, tijelo koje su začeli roditelji je materijalno, ali ono moli za ljudsku dušu koja zahtijeva intervenciju Stvoritelja, koji je ovdje sâm po sebi predviđen. Dakle, oni koji su odmah odgovorni za novo biće su njegovi roditelji.
Iz toga slijedi da ljudsko rađanje ima osobu kao svoje načelo i rezultira osobom. Ovo je načelo od velike važnosti u mariologiji, jer uspostavlja vrlo poseban odnos između Djevice Marije i njezina Božanskoga Sina, koja se iz toga razloga može zvati Majkom Božjom.
Izvor: fsspx.news
Primjedbe
Objavi komentar