Deklaracija koja se suprotstavlja "moralnoj dopuštenosti eksperimentalnih injekcija za COVID-19 povezanih s pobačajem" (u nastavku samo kao Deklaracija) kruži među katolicima na privatnoj razini već nekoliko dana kako bi se skupili potpisi klerika i laika kao protivljenje "prihvaćanju ovih moralno okaljanih, opasnih i neučinkovitih proizvoda, zajedno s nepravednim odredbama za njihovo primanje, koje se nameću milijunima studenata i radnika diljem kršćanskoga Zapada".
Ono što nas potiče da kritiziramo ovu Deklaraciju prije njezine objave je poštovanje koje gajimo prema nekim promicateljima inicijative. Doista smo uvjereni da izjava prema kojoj oni koji se cijepe čine grijeh predstavlja tešku zabludu koja se protivi Kongregaciji za nauk vjere i suglasju eminentnih moralnih teologa i bioetičara (uključujući Willema kardinala Eijka, o. Ezru Sullivana (OP), prof. Josefa Seiferta, dr. Josepha Shawa, Nacionalni katolički bioetički centar, p. Arnauda Sélégnyja). Nadalje, ovo mišljenje sije neopravdane probleme savjesti i predstavlja pravi "autogol", kao što ove krhke teze antivakserskog segmenta tradicionalističkog svijeta definira talijanski novinar Francesco Boezi. Ovi katolici, prema Boeziju, prijete ugroziti vjerodostojnost cijelog pokreta, ostavljajući modernistima nesmetanu plovidbu za budućnost.
Deklaracija je, kako smo je primili, sastavljena od dvadeset i četiri točke s uvodnim pravnim pojmovima "budući da", nakon čega slijedi kratak zaključak koji na temelju preambule iznosi razloge za odbacivanje "moralne dopustivosti eksperimentalnih injekcija za COVID-19 okaljanih pobačajem".
Prve dvije točke Deklaracije odnose se na odlomke konstitucije Gaudium et spes (51 §3, 27) i Evangelium Vitae (br. 58) koji ponovno potvrđuju osudu pobačaja. Osuda, bilo bi dobro precizirati, koja je od pamtivijeka dio crkvenog Učiteljstva te je potvrđena ovim dokumentima.
Četvrta i peta preambula odnose se na Bilješku o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19 koju je 21. prosinca izdala Kongregacija za nauk vjere (Bilješka).
Prema ovom važnom dokumentu, "moralno je prihvatljivo primiti cjepiva protiv COVID-19 u čijem se procesu istraživanja i proizvodnje koristilo stanične linije iz pobačenih fetusa" (br. 2, naglasak u izvorniku). "Temeljni razlog moralnu dopuštenost upotrebe tih cjepiva jest to što je vrsta sudjelovanja u zlu (pasivna materijalna suradnja) pobačaja iz kojega potječu te stanične linije, od strane onih koji koriste tako dobivena cjepiva, daleka. Moralna dužnost izbjegavanja takve pasivne materijalne suradnje nije obvezujuća ako postoji ozbiljna opasnost, poput širenja opasnoga patogena koji se ne može suzbiti na drugi način, u ovome slučaju virusa SARS-CoV-2, koji uzrokuje COVID-19. Zato se mora smatrati da se u takvome slučaju sva cjepiva koja su prepoznata kao klinički sigurna i učinkovita može koristiti čiste savjesti, sa sigurnim znanjem da korištenje takvih cjepiva ne čini formalnu suradnju s pobačajem od kojega potječu stanice korištene u proizvodnji tih cjepiva. No mora se naglasiti da moralno dopušteno korištenje tih vrsta cjepiva, u uvjetima koji ga čine moralnim, u sebi ne čini odobravanje, pa čak ni neizravno, praksi pobačaja, i da to korištenje nužno pretpostavlja da se oni koji koriste ta cjepiva suprotstavljaju toj praksi." (br. 3). Bilješka Svete Stolice dodaje da "praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno. U svakome slučaju, s etičkoga gledišta, moralnost cijepljenja ne zavisi samo o dužnosti da se štiti vlastito zdravlje, nego i o dužnosti čuvanja dobrobiti cijele zajednice. U odsutnosti drugih sredstava zaustavljanja, pa čak i sprječavanja epidemije, dobrobit zajednice može preporučivati cijepljenje, naročito da se zaštite najslabiji i najizloženiji. No oni koji zbog svoje savjesti odbijaju cjepiva proizvedena sa staničnim linijama iz pobačenih fetusa moraju dati sve od sebe kako bi, uz korištenje drugih zaštitnih sredstava i ispravnoga ponašanja, izbjegli to da postanu prijenosnici uzročnika zaraze. Naročito moraju izbjegavati rizik zdravlju onih koji se iz medicinskih ili drugih razloga ne mogu cijepiti, a koji su najranjiviji." (br. 5, naglasak u izvorniku).
Deklaracija sažima Bilješku Svete Stolice, navodeći da ona "izričito utvrđuje da ostaje 'moralna dužnost izbjegavanja takve pasivne materijalne suradnje' u zločinu pobačaja korištenjem navedenih injekcija; ipak objašnjava da ta dužnost 'nije obvezna' u prisutnosti 'teške opasnosti' koju se može izbjeći 'cjepivom' i kada nije dostupna 'etički besprijekorna COVID-19' alternativna terapija". To autoru Deklaracije omogućuje da točki 6. doda: “I ako barem tih kriterija nema, moralno je nedopušteno primiti navedene injekcije". Ako se pažljivo čita tekst, to nije točno.
Kongregacija za nauk vjere implicitno se priznaje kao vrhovni autoritet u području vjere i morala, ali kasnija preambula (br. 6) kaže da: "Budući da unatoč tome u Bilješci u kojoj se izražava mišljenje da se trenutačno 'pandemijsko širenje virus SARS-CoV-2 koji uzrokuje Covid-19' nužnu predstavlja 'tešku opasnost' kako bi se opravdala uporaba cjepiva okaljanih pobačajem, takva prosudba nadilazi mjerodavnosti biskupa da bi je mogli donijeti na autoritativan način, jer je njihova mjerodavnost definirano na ono što se odnosi na područja vjere i morala (LG 25)".
Tim riječima Deklaracija pokušava potkopati vjerodostojnost Bilješke Svete Stolice, navodeći da je mjerodavnost Kongregacije za nauk vjere ograničena na područje vjere i morala te se ne proteže na područje medicine. Bilješka bi stoga bila bezvrijedna jer se temelji na lažnim ili netočnim znanstvenim podacima. Od te točke, tj. od preambule br. 7 do br. 21., Deklaracija navodi niz znanstvenih podataka prema kojima COVID-19 pandemija ne predstavlja ozbiljnu opasnost, a cjepiva su neučinkovito i doista štetno oruđe za njezino zaustavljanje.
Argumentirajući na taj način, sastavljači Deklaracije tvrde da su došli do moralnih zaključaka suprotnih onima Kongregacije za nauk vjere, bazirajući se na znanstvenim podacima, dok istovremeno optužuju Kongregaciju za nauk vjere da je nekompetentan u znanstvenom polju. Pitanje je očito: koja je znanstvena kompetencija onih koji su napisali dokument? I zašto bi bilo zakonito da pojedinci formuliraju moralni sud na temelju znanstvenih podataka ako Kongregacija za nauk vjere to ne može činiti?
Podaci na kojima se temelji prosudba Kongregacije za nauk vjere su sveopće prihvaćeni od strane zdravstvenih vlasti svih naroda svijeta. Jesu li podaci lažni? Pođemo li od načela da sve nacionalne ili međunarodne institucije lažu, sva moderna medicina i bolnička njega propadaju. Kako ih zamijeniti? Doista, postojanje pandemije s nebrojenim milijunima potvrđenih slučajeva i milijunima smrtnih slučajeva u svijetu, činjenica je koja spada u konkretno iskustvo svakoga od nas, čak i prije nego što uzmemo u obzir podatke WHO-a koji ukazuju na 250 milijuna potvrđenih slučajeva i 5 milijuna smrtnih slučajeva. A dokazi su temelj svake filozofske i moralne prosudbe. S druge strane, antivakseri koji danas poriču ozbiljnost bolesti često su isti oni koji su dugo vremena poricali njezino postojanje (a djelomično to čine i danas). Kako je moguće zamisliti da nešto što ne postoji istovremeno nije ozbiljno?
Nakon ovog dugog i neprimjerenog upada u znanstveni svijet, preambule 22, 23 i 24 Deklaracije ponovno kao neospornu istinu predlažu tezu o moralnoj nezakonitosti cijepljenja protiv COVID-19, na temelju teksta p. Michaela Copenhagena ( koju je dr. Joseph Shaw već temeljito opovrgnuo): “Budući da daljnja moralna analiza otkriva odbacujuću primjedbu u opažanju da primatelj svake takve injekcije postaje 'neposredan sudionik u počinjenju kontinuirane krađe ljudskih ostataka dobivenih namjernim ubijanjem, njihovim skrnavljenjem zbog ljudskog iskorištavanja i trgovine, kao i krajnji propust da se ostaci s poštovanjem pokopaju'".
Deklaracija završava ovim riječima: "Mi dolje potpisani ovim putem utvrđujemo da se, čak i pod pretpostavkom da se pojedinac u potpunosti protivi tvrdnji da su ova genetski utemeljena cjepiva okaljana užasnim zločinom pobačaja, da je zbog prisutnosti bilo kojeg od sljedeća tri prethodno izložena stanja, objektivno moralno nedopušteno da netko prihvati ova cjepiva:
- očiti nedostatak 'teške opasnosti' koju predstavlja COVID-19,
- pozitivna dostupnost sigurnih i učinkovitih 'etički besprijekornih COVID-19' terapija,
- i nepostojanje adekvatnih testnih podataka koji su moralno potrebni čak i za pokušaj izračunavanja analize rizika i koristi za takve eksperimentalne genske terapije."
Dakle, nakon što su Kongregaciji za nauk vjere zanijekali pravo na upotrebu znanstvenih podataka i koristeći (pseudo) znanstvene podatke za izjavu o moralnoj istini, došlo je vrijeme da sastavljači Deklaracije zauzmu mjesto Kongregacije za nauk vjere kao vrhovni moralni autoritet i da to na Internetu objave katolicima diljem svijeta.
Međutim, kako sveti Pio X. uči u enciklici Pascendi, Učiteljstvo Crkve ne rađa se iz individualne savjesti i nema demokratski oblik. Pravilo vjere i morala leži u Tradiciji Crkve, a ne u potpisima prikupljenim na webu. A sensus fidei je uistinu takav samo kada ustanovi izravnu suprotnost između onoga što crkveni ljudi predlažu i onoga što je Crkva uvijek naučavala. To nije slučaj s Bilješkom Kongregacije za nauk vjere koja nas uvjerava u moralnu zakonitost cjepiva.
Odličan članak
OdgovoriIzbriši