Ako postoji predmet koji trenutno uznemirava savjesti, onda je to zasigurno pitanje cijepljenja protiv Sars-Cov-2 koji se još naziva COVID-19. Posvuda je u vijestima, razgovorima, detaljima svakodnevnog života i prodire u svačije živote donoseći metež i tjeskobu. Dakako da za to postoje razlozi. Bilo kako bilo, apsolutni i kategorički stavovi koji se često šire, poput onoga u kojima se one koji su cijepljeni smatra Judama, a one koji se odbiju cijepiti mučenicima ili obrnuto, čine se u najmanju ruku pretjeranima i ponekad ukazuju na očit nedostatak bratske ljubavi.
Dakle, suočeni s ovom problematikom, kako ćemo odrediti praktično vladanje koje bismo svi trebali usvojiti?
Primjedbe o cjepivu
Postoji nekolicina prigovora koji se odnose na cjepiva protiv COVID-19 i mogu se proučiti iz nekoliko aspekata: znanstvenog, medicinskog, političkog i socijalnog.
Neka cjepiva, napose ona koja se proizvode pomoću tzv. mRNA metode, kritiziraju se zbog neispunjavanja određenih uobičajenih znanstvenih kriterija. Naime: prekratko vrijeme njihovog razvijanja, vrlo brzo stavljanje u promet, nezadovoljavajuće kliničke faze njihovog ispitivanja, zanemarivanje raznih mogućih nuspojava itd. To zasigurno izaziva određenu dozu nesigurnosti u utemeljenost znanosti koja stoji iza ovih cjepiva.
Također treba napomenuti da štetne nuspojave, manje ili više ozbiljne, nisu dovoljno uzete u obzir ili su loše procijenjene, pa čak i prikrivene. Strahuje se da nepoznate posljedice cijepljenja predstavljaju značajnu opasnost, ili barem veću od onoga koliko se priznaje. Neki laboratoriji u kojima se cjepivo proizvodi uspjeli su utvrditi nedostatke kod drugih proizvođača… Budući da je zdravlje u današnjem svijetu postalo prioritet, ovi faktori zabrinjavaju čak i zagovornike cijepljenja.
Kritizira se i politička volja koja stoji iza kampanja za cijepljenje. Na cijepljenje se gleda kao na korak prema svjetskoj dominaciji manje ili više skrivenih sila. Obvezno cijepljenje za pojedine skupine ljudi u pojedinim državama također se smatra kršenjem slobode pojedinca. To izaziva osjećaj nelagode koji također nije neutemeljen.
Napokon, uspostavom „zdravstvene propusnice“ diljem zemlje također se upozorava i na društvene posljedice ove situacije, uključujući individualnu, socijalnu i vjersku slobodu. Neki s pravom ističu da cijepljenje mora biti dobrovoljno i da se ne smije prikriveno nametati time što će se odvajati one koji ga odbijaju. Razni načini pritiska koji se koriste kako bi se ljude natjeralo prema ovom „rješenju“ dovode do sve većeg i opravdanog ogorčenja mnogih.
Cijepljenje: razboritost odluke
Jesu li ti prigovori dovoljni da se a priori osudi onoga koji bi pristao na cijepljenje?
Ovdje treba imati na umu da je cijepljenje, kao i bilo koji konkretan ljudski čin, stvar osobne razboritosti, pa čak i obiteljskog opreza ako uključuje djecu. Odnosno, na svakom pojedincu je da donese odluku u skladu s razumom koji mu je dan i okolnostima u kojima se nalazi.
Doista, svaki ljudski čin zahtijeva da se uzme u obzir moralni cilj, svrha i okolnosti – osobito okolnosti mjesta, vremena i sredstva. Međutim, te okolnosti neizbježno variraju ovisno o svačijoj situaciji. Svatko, stoga, mora odlučiti sam tako što će uzeti u obzir svoje okolnosti i stajalište o mogućim rizicima kojima njegovo djelovanje izlaže njega i one oko njega.
Doduše, pohvalno je poslušati savjete i potražiti pomoć kako bi se razaznao najbolji postupak. Naposljetku, dotična osoba je ta koja može najbolje izabrati i mora donijeti odluku jer ona najbolje zna svoje potrebe. Možemo biti manje ili više vješti u vođenju svojih života, ali na nama je da donesemo razboritu odluku.
Uzmimo za primjer razna osiguranja koja možemo imati. Neka su obavezna, druga su dobrovoljna, npr. životno i zdravstveno, i na svakome ja da odluči želi li takvo osiguranje ili ne. Drugi primjer odnosi se na pušače. Pušenje je stvar osobnog izbora i na svakom pojedincu je hoće li ili neće steći tu naviku uzimajući u obzir rizike kojima se izlaže.
Može se dogoditi da neke odluke nisu baš najbolje. Iako su manje dobre, nisu nužno loše i treba ih se poštivati. Ponekad vidimo ljude koji se ponašaju na način koji smatramo nepromišljenim i moguće je da smo uistinu u pravu. Pošto smo pokušali sve kako bismo prosvijetlili ove ljude, preporučljivo je učiniti korak unatrag od izbora koji oni na kraju odaberu. Ponekad se čak dogodi da su pogreške korisne jer daju priliku nekome da se ispravi i napreduje.
Ovo je samo podsjetnik na elemente koji se mogu primijeniti na sve moralne čine.
Iz ovih razmatranja slijedi zaključak da je na svakom pojedincu da odluči u skladu sa svojim razboritim prosuđivanjem hoće li se ili neće cijepiti. Nakon istraživanja, promišljanja, pa čak i konzultiranja s nadležnim osobama za procjenu gore navedenih primjedbi, svatko može slobodno donijeti odluku u skladu sa svojim poznavanjem i shvaćanjem okolnosti. Jednako je nekorektno nekome određivati kako da se ponaša u ovom slučaju kao što je i u odnosu na osiguranje, duhan ili čak prehranu.
Dodatna razmatranja
Konačno, može biti slučaj da postoji veća ili manja potreba da se cijepimo. Stoga, ako nije moguće pristupiti umirućima kako bi im se podijelili sakramenti ako nismo cijepljeni, trebali bismo izabrati spasenje bližnjega, a ne vlastito zdravlje i spokoj.
Isto vrijedi i za one koji su obvezani po pravdi u sukladnosti sa svojim staleškim dužnostima skrbiti za spasenje svojih bližnjih.
Isto vrijedi i za postizanje vremenitog ili društvenog općeg dobra. Vojnik koji daje život za domovinu vezan je dužnošću, doktor je vezan naravnim zakonom liječiti pacijente. Takve dužnosti mogu zahtijevati da se koristimo sredstvima koja su nužna za njihovo izvršavanje.
Druga potreba, ona koja proizlazi iz ljubavi, ponekad zahtijeva da se žrtvujemo kako bi se osiguralo spasenje ili dobro našega bližnjega. Ona nema istu snagu kao potreba koju nameće pravda, ali svejedno postoji i tiče se svakoga čovjeka u odnosu na bližnjega. Primjerice, ako je zdravstvena propusnica nužna za putovanje, može se dogoditi da nas obveza da ispunimo dužnost iz ljubavi prema bližnjemu potakne da pristanemo na cijepljenje.
Istina je da se trenutne okolnosti mogu smatrati prisilnima – zlouporabom ovlasti – kao što se vidi po pritisku kojim se nameće ljudima da se cijepe. Strah od povećanog nadzora također nije samo plod mašte, ali osvijestimo si da pristajemo podvrgnuti se pritiscima i ograničenjima radi pravde, bratske ljubavi, općega dobra i duhovnoga dobra.
Znamo da nas uobičajene situacije poput korištenja pametnog telefona, kreditne kartice, surfanja internetom ili čak vožnje automobila izlažu državnom nadzoru u gotovo svakom trenutku. Neki izbjegavaju takvo praćenje tako što odbijaju koristiti ta elektronička pomagala, ali drugi ili nemaju izbora zbog svoje profesije ili prihvaćaju to ograničenje u nadi da će se postići neko dobro.
Mora se, stoga, zaključiti da pristanak na cijepljenje protiv COVID-19 u nekim slučajevima može biti izrazito razborit čin u moralnom smislu. Svatko mora odlučiti hoće li to učiniti ili ne, ovisno o svojim okolnostima, nakon što se informirao i poslušao savjete ljudi koji su stručni u tom području.
Moralna razboritost cijepljenja
Međutim, preostaje jedan prigovor koji se može iznijeti u ovoj fazi: cjepiva se pripremaju ili proizvode na stanicama koje omogućavaju uzgoj virusa u proizvodnom procesu. Međutim, kao što je već spomenuto, neka se cjepiva pripremaju na tkivima koja su uzgojena iz stanica dobivenih pobačajem. Nije li u tom slučaju apsolutno nemoralno koristiti takva cjepiva? Nisu li najbolje namjere nemoćne opravdati ovaj izbor? Kao što sveti Pavao kaže: „Ne činimo zlo kako bi se postiglo neko dobro.“
Napomenimo prvo da pojedina cjepiva koja su stavljena na tržište ne predstavljaju takav problem, npr. Curevac koji se proizvodi u Njemačkoj. Na njih se, stoga, ne odnosi ovaj problem, ali nije uvijek moguće dobiti ta „čista“ cjepiva u određenoj zemlji.
U slučaju cjepiva koja su povezana s pobačajem, moralna načela već su postavljena, ali razmislimo kako bismo još više razjasnili situaciju. Postavlja se pitanje: je li dopušteno okoristiti se učinjenim pobačajem tako što ćemo se cijepiti proizvodom koji je načinjen od takvih stanica?
Drugim riječima, čini li grijeh onaj koji se okoristi nekim već učinjenim grijehom? Odgovor daje sveti Toma Akvinski: „Jedno je pristati i suglasiti se s nekime u opakosti, a drugo je iskoristiti nečiju opakost za dobro; jer na opakost pristaje onaj kojemu je ugodno da druga osoba sudjeluje u njoj i možda i njega na nju navede i to je uvijek grijeh; ali tuđom zloćom koristi se onaj koji preokrene tu zloću koju netko čini u neko dobro i na taj način Bog koristi grijehe ljudi kako bi od njih proizišlo neko dobro; stoga je dopušteno čovjeku iskoristiti neki grijeh za dobro drugoga.“ (De Malo, q. XIII, a. 4, ad 17. Vidi Summa Theologica, II-II, 78, 4).
Ovdje se ne radi o zlu koje netko sam počini, nego o grijehu koji je počinio netko drugi. Zato je prvenstveno potrebno osuditi počinjeni grijeh, a ne pristati na njegovu zloću.
Ta osuda je nutarnja, ali može biti potrebno pokazati je i izvanjski, osobito kad je u pitanju izbjegavanje skandala koji bi mogao proizići iz te upotrebe: bilo sablazan prema bližnjemu ili pak rizik od relativiziranja inicijalnog grijeha, bilo iz navike ili iz vlastitog interesa.
Moramo jasno dati do znanja da ne pristajemo uz grijeh od kojeg imamo koristi i zato ćemo biti oprezni da djelujemo samo iz „razmjernog“ razloga.
To znači da što je ozbiljniji i skandalozniji počinjeni grijeh, to ozbiljniji mora biti razlog iz kojeg ćemo se okoristiti njime; isto tako, što je bliži taj grijeh svojem dobrom učinku, tj. što više ima utjecaja na učinak, to više se mora zahtijevati ozbiljan razlog.
U ovom slučaju treba imati na umu da, iako je pobačaj gnjusan zločin koji svakako uključuje rizik od sablazni, on, međutim, dopušta proizvodnju cjepiva samo neizravno i vrlo udaljeno. Stoga je moguće da postoji razuman motiv za pristanak na cijepljenje, npr. neizbježan gubitak profesije ili društvene odgovornosti, potreba za posjetom starijoj osobi kako bismo joj pomogli i kako ne bi ostala sama… Dakle, ako postoji valjan razlog razmjeran mogućim opasnostima, nije nemoralno cijepiti se proizvodom koji je pripremljen ili ispitan na već spomenutim fetalnim stanicama.
Zaključak
Cijepljenje protiv COVID-19 ostaje i dalje škakljivo pitanje o kojem se raspravlja. Mnoge složene teorije u sukobu su i nije lako jasno sagledati stvari. Nepoznanice, pritisci i politička pitanja samo doprinose problemu, pogotovo jer ne možemo zanemariti stvarnu činjenicu da COVID postoji i da odnosi živote.
Bilo kako bilo, budući da je cijepljenje individualni izbor i predmet osobne razboritosti, bitno je da se ne pretvori u dogmatsko ili teološko pitanje. Svatko treba biti prepušten vlastitoj razboritosti i milosrđe bi trebalo biti zakon koji regulira djelovanje po ovom pitanju, kao i po bilo kojem drugom.
Neka svatko nastoji prosvijetliti svoju prosudbu bilo kakvom pomoći koju može dobiti i to prvenstveno na nadnaravni način, molitvom i utjecanjem Duhu Svetomu.
To će mu pomoći da preuzme svoju odgovornost pred Bogom i tako donese odluku u potpunoj slobodi.
Nadalje, njegov bližnji trebao bi u srcu poštivati i prihvatiti tu odluku koja nije njegova, hoće li se cijepiti ili ne.
p. Arnaud Sélégny
Primjedbe
Objavi komentar