Slučaj Viganò: Nadbiskup i njegov dvojnik


Pontifikat pape Franje kreće prema zalasku, kao što mnogi do sada priznaju, ali zalazak Sunca može biti olujan i nitko ne zna koliko će duboka tama slijediti iza njega prije nego što zora konačno osvane.

Ostavka kardinala Marxa iz Münchenske nadbiskupije jedan je od znakova sve veće oluje, ali postoji još jedan prijeteći oblak, tim više zabrinjavajući što ga ne donosi vjetar progresivizma, već vjetar onoga što se zove tradicionalizam. Oblak ima oblik, ako ne i lik, slavnog prelata: preuzvišenoga Carla Marije Viganòa, naslovnog nadbiskupa Ulpiane i bivšeg apostolskog nuncija u Sjedinjenim Državama. Dakle, što se događa?


Nadbiskup Viganò istaknuo se u službi Crkvi, koju je uvijek obavljao velikodušno i u duhu predanosti. Nakon briljantne diplomatske karijere, od 2009. do 2011. bio je tajnik vatikanskoga guvernorata, stekavši brojne neprijatelje odlučnošću kojom je djelovao na sanaciji financija Svete Stolice. Godine 2011. Benedikt XVI. imenovao ga je apostolskim nuncijem u Sjedinjenim Američkim Državama. Tu je dužnost sjajno obnašao do 12. travnja 2016., nakon što je navršio 75 godina, kada je papa Franjo prihvatio njegovu ostavku. Kako je sam nadbiskup Viganò otkrio 23. lipnja 2013., novi papa ga je primio i svojom uobičajenom iskrenošću upoznao s katastrofalnom situacijom dijela klera u Sjedinjenim Državama, s posebnim osvrtom na slučaj kardinala McCarricka.

Papa ga je saslušao, ali ništa nije učinio, nego je naprotiv dopustio da se situacija pogorša. Bergogliovski pontifikat dosegao je vrhunac svoje krize nakon objavljivanja pobudnice Amoris Laetitia od 19. ožujka 2016. Sve veća zabrinutost nadbiskupa Viganòa zbližila ga je s katolicima koji su pokazivali duh sinovskog otpora prema papi Franji. Konačno, 22. kolovoza 2018. bivši američki nuncij objavio je dramatično svjedočanstvo u kojem je razotkrio postojanje mreže korupcije u Crkvi, prozivajući odgovorne, počevši od najviših crkvenih vlasti. Objave nadbiskupa Viganòa nikada nisu opovrgnute, već naprotiv potvrđene mjerama koje je papa Franjo poduzeo protiv kardinala McCarricka. U strahu za svoju sigurnost, ali i radi diskrecije, nadbiskup Viganò povukao se na tajno mjesto gdje još uvijek boravi. Druge izjave uslijedile su nakon hrabre prve izjave, od dokumenta Scio cui credidi (Znam kome sam povjerovao) od 28. rujna 2018. do dugog intervjua za Washington Post od 10. lipnja 2019. Ono što je karakteriziralo ove izjave je da su bile rijetke i ograničene u svom sadržaju. Nadbiskup Viganò izrazio se čvrsto, ali samo o pitanjima o kojima je izravno znao, s jednostavnošću i plemenitošću jezika. To je bila osnova njegove vjerodostojnosti.

U 2020., godini pandemije, nešto se neočekivano promijenilo i na pozornici se pojavio novi nadbiskup Viganò. Kada govorimo o 'novom' nadbiskupu Viganòu, naravno ne mislimo na njegovu privatnu osobu, već na njegov javni identitet, što se vidi iz niza izjava koje je počeo objavljivati, počevši od poziva od 8. svibnja 2020. protiv "novog svjetskog poretka". Ovaj apel nije propustio izazvati ozbiljne sumnje u njemu bliskom katoličkom svijetu, do te mjere da je neke od njegovih prijatelja i obožavatelja naveo da ga ne prihvate. Ton njegovih sve brojnijih publikacija postao je pompozan i sarkastičan, a teme su se proširile na područja teologije i liturgije, u kojima je uvijek govorio da nema stručnosti, protežući se čak i na razmatranja geopolitike i filozofije povijesti, strano njegovom načinu razmišljanja i izražavanja. Dvije tradicionalistima drage teme, liturgija i II. vatikanski koncil, postale su njegova omiljena tema, u kontekstu filozofije povijesti kojom je dominirala ideja "velikog resetiranja", što bi kroz medicinsku diktaturu i masovno cijepljenje dovelo do istrebljenja čovječanstva. Papa Franjo, kojega se tu općenito naziva "Bergoglio", bio bi jedan od arhitekata ovog plana.

Onima koji su ga najbolje poznavali ili onima koji su pažljivo pratili njegove izjave, odmah je bilo jasno da postoje neslaganja između izjava nadbiskupa Viganòa iz 2020.-2021. i onih iz 2018.-2019. Jedno pitanje se sve upornije nameće: je li nadbiskup Viganò doista autor spisa protekle godine?

U ovoj točci treba dati pojašnjenje. Korištenje suradnika za vlastite izjave samo po sebi nije ništa strašno. Pape i šefovi država rutinski koriste "pisce duhove" koji za njih provode istraživanja ili daju književni oblik njihovim idejama. Često se i sportaši i glumci služe novinarima kada pišu svoje knjige dojmova ili memoare.

Ali postoje dva rizika koja treba imati na umu. Prije svega, netko tko potpisuje tekst, bez obzira na to je li on autor ili ne, preuzima odgovornost za njega i u pogledu forme i u sadržaju izjave, te mora biti vrlo oprezan da njegova misao i jezik ne postanu iskrivljeni.

Kao drugo, netko tko priznaje očinstvo teksta trebao bi dati opće smjernice kako bi pisac mogao djelovati kao njegova ruka, a ne kao njegov um. Zapravo bi bilo opasno da "pisac duh" bude taj koji će odrediti liniju mišljenja potpisnika teksta. A to se može dogoditi kada nevidljivi autor zasjeni vidljivoga, zbog veće stručnosti ili snage osobnosti.
 
Još opasnija situacija bila bi stvaranje takvog međuodnosa ovisnosti da vidljivi autor više ne bi mogao bez nevidljivog, čiji bi nestanak ili želja za guranjem neprihvatljivog sadržaja za vidljivog autora stvorila dramatičnu "komunikacijsku prazninu".

Pitanje koje postavljamo stoga je sljedeće: analiza jezika i sadržaja dokumenata koje je stvorio nadbiskup Viganò tijekom godina 2020.-2021. otkriva autora drugačijeg od autora iz godina 2018.-2019. Ali ako nadbiskup Viganò nije autor njegovih spisa, tko sada popunjava njegove riječi, a možda čak i njegove misli?

Nikada ne bismo otvorili ovaj slučaj da toliko dobrih tradicionalista nije kao kvazi-magisterij predstavljalo izjave, ne nadbiskupa Viganòa, nego njegovog "dvojnika". Pojašnjenje je potrebno za dobro Crkve i duša koje u nadbiskupu Viganòu imaju referentnu točku, ali i radi prelata koji je tako dobro služio Crkvi i mogao bi joj i dalje služiti.

Roberto de Mattei

P.S. Nadbiskupa Carla Mariju Viganòa je u više od godinu dana već nekoliko osoba privatno izvijestilo o postojanju ovog problema.

Primjedbe