Uvod
Moje otvoreno pismo privuklo je priličnu pozornost (vidi originalni članak ovdje). Moja motivacija za pisanje bila je dijelom zbog objave 'Otvorenog pisma 12 tradicionalista' (pogledajte moju kritiku ovdje – poveznica), a drugim dijelom zbog moje frustracije lošim odlukama koje sam vidio kako se donose i diljem svijeta blogosfere i kod prijatelja tijekom desetljeća.
Ima nekoliko točaka koje zaslužuju da se u njih malo dublje uroni:
1. Sedevakantizam
2. Naše staleške dužnosti
3. Napuštanje nauka sv. Tome zbog vlastitog shvaćanja 'sensus fidei'
Sedevakantizam
Osobno nemam ništa protiv sedevakantista. Zapravo, neki od onih koje sam susreo u blogosferi bili su izuzetno pristojni i inteligentni.
To ne mijenja činjenicu da smatram da je njihovo razmišljanje manjkavo i vidio sam kako se kod ljudi koji su bili dobronamjerni, ali nisu uspjeli ostati sabrani, razvilo do svog logičnog kraja. Imam na umu jednu osobu koja je u roku od nekoliko godina otišla od FSSPX => otporaš => sedevakantist (od Pija XII.) => sedevakantist (od Pija X.) => sedevakantist (od Pija V.) => sedevakantist (slobodni igrač – Crkva je propala itd.).
U svom otvorenom pismu iznio sam sljedeću tvrdnju:
"Sedevakantisti desetljećima govore da je Petrova Stolica prazna. Osim što to ne može biti, jer je Prvi vatikanski sabor izjavio da će biti pâpa do kraja svijeta. Ali mi samo želimo izliku da bismo zvocali hijerarhiji – pogotovo s papom Franjom. To bi bilo zgodno, no da bismo to mogli nužno bismo trebali zanijekati nekoliko dogmi katoličke Crkve. Drugim riječima, trebate postati protestanti, prebirući i izabirući što vjerovati, a u čemu kreativno izmišljati toplu vodu."
U toj tvrdnji izostavio sam razna objašnjenja i prešao na konačnu posljedicu njihovog stava. Kao što je jedan od mojih duhovnih vođa jednom rekao: vidim posljedicu odluke i idem ravno prema njoj, a da pritom druge ne uvlačim u svoje rezoniranje objašnjavajući neke od međukoraka. Pronaći pravu razinu istančanosti na blogu je teško i primao sam komentare da su objašnjenja predugačka. Stoga, da ostane zabilježeno, evo raščlambe nekih koraka u tom postupku.
Ovisno o varijanti sedevakantizma, bilo je dosad brojnih konklava, šest za inačicu Pija XII. (NB: Papa Ivan Pavao I. nedostaje na popisu ispod). Svaki je od njih prihvaćen od strane crkvenog Učiteljstva (Ecclesia docens) kao i vjerničkog puka (Ecclesia discens). Slijedeći doktrinu Crkve, ovo nam prihvaćanje pruža nepogrešivu sigurnost da je izabrana osoba uistinu Papa (unatoč bilo kakvim očitim problemima s izborom itd.). Za više detalja pogledajte ovaj članak iz 2014. (link).
Kognitivna disonanca
Papa je povezan sa vidljivošću Crkve (vidi ovaj članak). Pomisao da Katolička crkva nije uspjela uspješno izabrati valjanog papu u 68 godina od smrti pape Pija XII. znači da je dio jednog od obilježja Katoličke crkve cijelo to vrijeme izostao. Iz moje perspektive, to je u suprotnosti s dogmom koju je proglasio Prvi vatikanski sabor (vidi dolje) i nepogrešivosti Katoličke crkve. Utvrdimo jasno da je DOGMA KATOLIČKE CRKVE da će biti nasljednika sv. Petra do svršetka svijeta.
Tko dakle kaže, da nije po ustanovi samoga Gospodina Krista, ili po Božjem pravu, da blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike; ili da rimski prvosvećenik nije nasljednik blaženog Petra u istom prvenstvu: neka bude kažnjen anatemom. (izvor PapalEncyclicals)
Sedevakantisti vole tvrditi da ne postoji definirano ograničenje trajanja međuvlašća. Točno, najduže međuvlašće trajalo je nekoliko godina i to je bilo zaknito međuvlašće u kojemu nije izabran nasljednik sv. Petra. Međutim, mi nismo u toj situaciji. Izabrano je nekoliko nasljednika koji su ispunjavali uvjete za valjane izbore. Nisu bili baš dobri pape – ali to je samo stvarnost situacije.
Međuvlašće se ne može protezati do u nedogled kao izgovor da bi se ignoriralo niz loših papa. Postoje određeni elementi upravljanja Crkvom koji su pridržani papi, uključujući izbor kardinalskog zbora koji će izabrati njegovog nasljednika. To također uključuje imenovanje biskupa u biskupije, izbor poglavara dikasterija, proglašenje dogmi, itd. Dakle, međuvlašće od 68+ godina nije održivo u svjetlu dogme da će se Katolička crkva održati do kraj svijeta (vidi poveznicu). Teoretska 'zaobilaženja' ove činjenice samo stvaraju više problema, a neki su ih već doveli do njihovog logičnog zaključka – da laici sami biraju papu. Otuda i razni "sede" pape koji su se pojavili tijekom desetljeća... Čak sam poznavao jednog od njih dok je bio bogoslov FSSPX-a. Evo članka koji pokriva neke od vidika sedevakantizma na CanonLawMadeEasy.
Staleške dužnosti
Svatko od nas ima svoje staleške dužnosti, drugim riječima odgovornosti kojima se trebamo pozabaviti i dati im prioritet u odnosu na druge, više dobrovoljne aktivnosti. Ako su vaše dužnosti uređene, možete prijeći na to da pomognete drugima. Na primjer, ovaj blog je izvan mojih staleških dužnosti i radim na njemu kada je sve ostalo u mojoj sferi dužnosti uređeno.
Također bih želio napomenuti nešto uz jednu od završnih fraza u izvornom članku:
"Stoga, svi vi tradicionalni katolici, shvatite svoje dužnosti, ispunite ih i prestanite se baviti životima drugih ljudi. Oni su njihov problem, ne pravite ga svojim."
To valja uzeti u kontekstu riječi koje sam ranije napisao:
"Trebamo prvo ispuniti naše vlastite dužnosti prije nego pomognemo nekome drugome. To je njihov posao, a tek kad je naša vlastita ‘kuća’ uređena, možemo krenuti van. Nekima izgleda da su različite krize izlika da uzmaknu od svojih dužnosti. To je ogromna pogreška. Ako ne ispunjavate svoje dužnosti, onda ste u spirali smrti."
Da objasnim ovo, iz moje perspektive, tjeskoba koju su stvorili problemi ("mucice" prašine) koji okružuju pandemiju (tj. maske, ograničenja, cjepiva, bolesti, itd.) odvraćaju pažnju od onoga što trebamo učiniti i od onoga što je stvarno važno.
Ako trebate nositi masku da biste nabavili hranu ili dobili posao, hoćete li poslušati vlasti ili ne, vaš je izbor.
Ako se osjećate bolesno, hoćete li se pokoravati vlastima ili ne, vaš je izbor.
Prijateljev ujak je umro u prosincu jer je rođak 'nijekatelj covida' imao blage simptome i svejedno je posjetio njihovu rodbinu. Covid su prenijeli svojoj baki i ujaku sa srčanim problemima. On je umro, baka je preživjela. Imali su izbor i sad je on mrtav – nadamo se da je bio spreman.
Ako ste uvjetovani primiti cjepivo ili izgubiti posao, onda možete poslušati i zadržati svoj posao ili ne, to je vaš izbor. Samo budite svjesni da imate moralno opravdanje za cijepljenje i da imate izbor učiniti to ili ne.
NB: Fokusirao sam se na moralnost cijepljenja. Postoji više pitanja koja treba uzeti u obzir pri donošenju bilo kakve odluke.
Moja preporuka je da izbjegavate sve FudMucker (StrahNesigurnostSumnja – SNS smutitelje, op.) teoretičare zavjere, i nemojte biti tužni, ljuti ili se osjećati loše zbog toga, nego umjesto toga učinite sve što možete da ispunite svoje staleške dužnosti. Naprotiv, usredotočite se na izbore koje vi morate donijeti za probleme i situacije s kojima se suočavate. Ne one koje čine vlasti jer je to izvan vaših staleških dužnosti.
Sv. Toma Akvinski nasuprot navodnom "sensusu fidei"
Još jedna mogućnost kroz koju nisam proveo svoje čitatelje bila je moja prosudba dvanaestorice autora o sv. Tomi:
Tradicat:"Jedno nedavno 'otvoreno pismo' poziva tradicionalne katolike (link) da slijede moderne katolike ostavljajući po strani načela sv. Tome Akvinskog. Ozbiljno, kako tradicionalni katolik može napisati tako nešto, a i dalje misliti da je na pravom putu?"
U svojoj recenziji njihovog otvorenog pisma napisao sam:
"Ako bismo slijedili njihov argument, svi bi se tradicionalni katolici trebali vratiti u svoje Novus Ordo župe jer velika većina katolika NISU tradicionalni katolici. Ostavljajući po strani ovu očitu pogrešku u zaključivanju (tj. gaf) autora, oni sugeriraju da trebamo napustiti stoljeća primjene načela sv. Tome Akvinskog jer ih neki ljudi ne razumiju ili se s njima ne slažu? Zaista, želja da se traže i biraju osobna vjerovanja i načela zarazila je čak i tradicionalne katolike." (Tradicat: Komentar otvorenog pisma)
Evo odlomka koji sam doveo u pitanje:
"Zbog citata T. Akvinskog kojeg koristi o. Sélégny, De malo, q. XIII, a.4, ad 17, postavlja se ozbiljno pitanje: može li se razmišljanje velikog Tome Akvinskog ovdje primijeniti? Vjerski osjećaj se suprotstavlja tome da bi Toma Akvinski bio sudionikom sadašnje tiranije laži." (Vidi članak)
Evo odlomka na koji su dvanaestorica autora iznijeli primjedbu:
"Drugim riječima, čini li grijeh onaj koji se okoristi nekim već učinjenim grijehom? Odgovor daje sveti Toma Akvinski: „Jedno je pristati i suglasiti se s nekime u opakosti, a drugo je iskoristiti nečiju opakost za dobro; jer na opakost pristaje onaj kojemu je ugodno da druga osoba sudjeluje u njoj i možda i njega na nju navede i to je uvijek grijeh; ali tuđom zloćom koristi se onaj koji preokrene tu zloću koju netko čini u neko dobro i na taj način Bog koristi grijehe ljudi kako bi od njih proizišlo neko dobro; stoga je dopušteno čovjeku iskoristiti neki grijeh za dobro drugoga.“ (De Malo, q. XIII, a. 4, ad 17. Vidi Summa Theologica, II-II, 78, 4)." (FSSPX.News: Praktična razmatranja)
Evo ovdje citata za potpuni kontekst:
"Nipošto nije dopušteno navesti čovjeka na grijeh, ali je dopušteno iskoristiti tuđi grijeh za dobar cilj, budući da čak i Bog koristi sav grijeh za neko dobro, jer iz svakoga zla izvlači nešto dobro kao što je navedeno u Enchiridionu (xi). Stoga, kada je Publicola upitao je li dopušteno primiti zakletvu koju je dao čovjek koji se zaklinje lažnim bogovima (što je očiti grijeh, jer im daje božansku čast), Augustin (Ep. xlvii) je odgovorio da onaj tko zakletvu čovjeka koji se kune lažnim bogovima koristi, ne za lošu, nego za dobru svrhu; ne sudjeluje u njegovom grijehu prizivanja zloduha, već u njegovom dobrom činu kojim je održao svoju riječ. Međutim, ako bi ga naveo da se zakune lažnim bogovima, sagriješio bi. U skladu s tim, također moramo odgovoriti na to pitanje da nipošto nije dopušteno navesti čovjeka da posuđuje pod uvjetom kamate: ipak je zakonito posuđivati za kamatu od čovjeka koji je spreman na to i koji je kamatar po zanimanju; pod uvjetom da zajmoprimac ima u vidu dobar cilj, kao što je olakšanje svojih ili tuđih potreba. Tako je također dopušteno čovjeku koji je upao među lopove dati im svoju imovinu (koju griješe otimajući) kako bi spasio svoj život, po primjeru desetorice ljudi koji su rekli Išmaelu (Jeremija 41,8 ): 'Ne ubijaj nas, mi imamo u polju skrivenu zalihu.'" (Summa Theologica, II-II, 78, 4)
"Jedno je nekome dati pristanak u zloći; druga je stvar koristiti nečiju zloću za dobro. Jer onaj tko odobrava da drugi čini zlo i tko drugoga možda na to navede, usuglašava se s drugim u zloći, a to je uvijek smrtni grijeh. Ali onaj tko zlo koje drugi čini, okreće na neko dobro; on zloću drugoga koristi za dobro, pa čak i Bog na taj način koristi grijehe ljudskih bića i iz grijeha izvlači nešto dobra. I tako je također dopušteno da ljudska bića koriste tuđi grijeh za dobro. A kada je Publicola upitao bi li bilo dopušteno koristiti zakletvu osoba koje se zaklinju lažnim bogovima, u kojoj one očito griješe, Augustin je dao sljedeći odgovor. 'Onaj tko koristi pouzdanost onih koji su se otvoreno zakleli lažnim bogovima, i to za dobro, a ne za zlo, ne povezuje se s njihovim grijehom zaklinjanja đavlima, već se povezuje s njihovim kreposnim obećanjem da će govoriti istinu. Ali ako bi netko odobrio da se drugi zaklinje lažnim bogovima i tko bi drugoga na to naveo, sagriješio bi. Isto tako, u vezi s predmetom o kojem se raspravlja, trebali bismo reći da osoba ne griješi ako posuđuje uz kamatu i koristi opakost zajmodavca za neko dobro. Ali ako bi netko potaknuo zajmodavca koji nije bio spreman posuditi uz kamatu da to učini, nesumnjivo bi u svakom takvom slučaju sagriješio kao pristanak na tuđi grijeh."(De Malo, q. XIII, a. 4, ad 17 (Pitanje 13, članak 4, Odgovor na prigovore #17)
Evo kako raščlanjujem ovu izjavu:
O čemu sveti Toma govori u dva članka koja citira p. Sélégny? Jedan je iz Summa Theologica, a drugi iz Quaestiones disputatae de malo. Kao što je gore prikazano, ovi se članci bave pitanjem možemo li se okoristiti tuđim zlim činom.
Odgovor je bio: da, možemo i p. Sélégny je ispravno primijenio navedena načela.
Je li misao svetog Tome relevantna? Spor koji je u pitanju glasi je li ili nije dopušteno imunizirati se moralno okaljanim cjepivom. Moralna ljaga proizlazi iz ubojstva djeteta, očito zlog čina. Naš čin je imunizacija, očito dobar čin.
Odgovor je: da, misao svetog Tome je relevantna jer se izravno bavi dotičnim načelima.
Jesu li dvanaestorica autora u pravu kada se pozivaju na 'sensus fidei'?'Sensus fidei' je čudan izraz za prizivanje jer on općenito znači da Crkva kao cjelina prihvaća istinu vjere. U ovom slučaju, budući da u Crkvi ne postoji jednoglasnost o ovoj temi, čini se da oni jednostavno misle na osjećaj ljudi poput njih samih, drugih pristaša FSSPX-a – koji se ne slažu sa FSSPX-om, Rimom.
Odgovor je: ne, oni se ne pozivaju ispravno na pojam 'sensus fidei'.
Tu se čini da njihov argument glasi da se mnogi tradicionalni katolici protive korištenju moralno okaljanih cjepiva, stoga postoji 'sensus fidei'. Smatram da je ovo argument brojki: ima nas puno pa smo u pravu. Kao što je navedeno: da je to slučaj, budući da tradicionalisti predstavljaju mali broj katolika, trebali bi 'zatvoriti butigu' i vratiti se u svoje moderne župe.
Što bi učinio sveti Toma Akvinski? Kako je vlč. Sélégny ispravno citirao sv. Tomu, a oni se ne mogu natjerati da prihvate primjenu tog načela, to me navodi na zaključak da bi radije vjerovali da bi sveti Toma stao na njihovu stranu i ne bi pristao biti 'suradnik' (protivnika). To je sjajan primjer kognitivne disonance. Oni ne mogu zamisliti stvarnost u kojoj bi se sveti Toma složio s primanjem moralno okaljanih cjepiva pa mijenjaju svoju percepciju stvarnosti.
Odgovor je: Sveti Toma bi stao uz Rim i FSSPX jer su oni ispravno primjenili načela.
Činjenica da dvanaestorica navode nevjericu da bi sv. Toma bio "suradnik u sadašnjoj tiraniji laži" podržava ovu perspektivu. Zato sam zaključio da će oni načela svetog Tome ostaviti po strani jer objektivno ne podržavaju njihov stav.
Izvrsno pojašnjeno ❤️
OdgovoriIzbriši