Katolička tradicija i liturgija


U ovom predavanju p. Chad Ripperger govori o povezanosti katoličke tradicije i liturgije, naglašavajući da liturgiju nije moguće razumjeti izvan konteksta tradicije.

Dubina tradicije Katoličke crkve veličanstveno se očituje u onome što Crkva naziva – spomenicima. Spomenike ubrajamo među najbogatije aspekte naše katoličke tradicije. Oni čine velik dio vidljivog aspekta crkvene tradicije i baštine.

Postoje različite vrste tradicije, no sada se želim usredotočiti samo na spomenike jer su iznimno važni u našoj percepciji katoličke vjere. Oni predstavljaju važan izvor znanja o vjeri i našoj katoličkoj baštini. Spomenike su tijekom stoljeća stvarali katolici radom svojih ruku. Oni proizlaze iz vjere i mogu sadržavati božanski dano učenje. Kompozicija ili stvaranje nekih spomenika uživa vodstvo Duha Svetoga. Drugim riječima, kada ljudi nešto stvaraju, u tom procesu mogu uistinu biti vođeni Duhom Svetim. George Agius u svojoj knjizi – jednoj od najboljih knjiga o katoličkoj tradiciji pod nazivom „Tradicija i Crkva“ piše: „Božanska Providnost nije ostavila Crkvu bez neospornih dokumenata, odnosno dokumenata koji bi zauvijek vrijedili i koje bi se zauvijek prenosilo na buduće generacije. Još je više očito u drevnim kršćanskim spomenicima da je Providnost htjela svijetu pokazati Crkvu kao najveće stvoreno djelo.“

Zato što spomenici proizlaze iz katoličke vjere, i budući da ih je često sama Crkva stvorila ili naručila, oni predstavljaju odraz crkvenog nauka. Stoga, mi katolici možemo promatrati te spomenike kao znakove, ili u nekim slučajevima, kao stvarne formulacije u riječima onoga u što vjerujemo.

Liturgije i obredi Crkve

Prvi tip spomenika čine razne liturgije i obredi koje je Crkva napisala, promulgirala i odobrila. Tu su uključeni i razni misali i obredi sakramenata, promulgirani od strane papa. U vezi s tim, svaki misal koji su ikada pape promulgirali, predstavlja izvor znanja onoga u što mi kao katolici vjerujemo. Ti misali također predstavljaju odraz vjere jer vjera odobrava specifične oblike štovanja čije je određene elemente sam Bog predodredio, kao npr. riječi Posvećenja u Svetoj Misi. U Starom zavjetu vidimo da je sam Bog napisao obredne zakone, izravno ih predavši Mojsiju. Oni su bili zapisani upravo zato što je Bog htio detaljne načine kako bismo ga trebali štovati. Štovanje Boga ne smije biti ostavljeno hiru čovjeka, odnosno određenog pojedinca. 

Slično ovome, ako vas ja, na primjer, pozovem k sebi u goste, a nikada vas prije nisam vidio, i onoga trena kada stupite u moj dom, počnem govoriti svima ostalima što vi volite. Tijekom večere, ja vam kažem: „O, pa vi ne volite odrezak, vi biste radije htjeli lignje.“ I ja vam i dalje govorim što vi volite. Na kraju biste pomislili da nešto sa mnom nije u redu. Ja ne mogu znati što vi volite ako me vi o tome ne obavijestite. Ista stvar je primjenjiva na Boga. Ne možemo znati što je Bogu ugodno ako nam On to ne kaže. I zato je On u Starom zavjetu došao i rekao nam što nam je činiti. Nakon toga je Krist izmijenio obredne zakone i stari obred više nije bio na snazi. Tako da židovska religija više nije učinkovita. Zapravo, više nema nijednog prakticirajućeg židova. Zašto? Zato da biste bili prakticirajući židov, morate moći prinositi žrtve u hramu. No, hram za židove više ne postoji. Dakle, kada je Krist došao i ustanovio katoličku vjeru, On je izmijenio obredne zakone i promulgirao ih, naravno, na Posljednjoj večeri.

Ti su spomenici, misali, od izuzetne važnosti. Oni su sveti objekti. Činjenica da su određeni sveci, odnosno blagdani svetaca izbačeni iz liturgijskog kalendara, velika je drskost prema spomeničkoj tradiciji Crkve. Što je dulje taj blagdan bio u liturgijskom kalendaru, bila je veća sigurnost da se određeni događaj povezan uz tog sveca uistinu dogodio. Izbacivanje određenih blagdana nije nebitna stvar. Budući da je misal sveta stvar, kada ljudi govore pogrdno o misalu, ili o staroj Misi, to je oblik svetogrđa zato što profaniraju svetu stvar. Također i predavanje ovih spomenika od jednog naraštaja drugom predstavlja svetu radnju. Radi se o nadnaravnoj stvari.

Uvijek je prenošenje spomenika sljedećoj generaciji predstavljalo svetu i dobru stvar. Čak i Drugi efeški koncil osuđuje one koji odbijaju crkvenu tradiciju, pod kojom kasnije nabrajaju određene spomenike. Dakle, ako netko npr. odbaci misal, ne može se niti smatrati katolikom.

S druge strane, uništavanje spomenika ili njegova izmjena u prošlosti se dopuštala kada se to radilo sa svrhom promulgiranja ili stvaranja savršenijeg spomenika. U kontekstu liturgije, to je značilo da su misali obnavljani zbog povećanja kalendara blagdana kako bi se smjestili novokanonizirani sveci, ili zbog sitnih, neznatnih promjena u kultu Crkve s ciljem njegovog usavršavanja. No velike promjene u liturgiji u prošlosti su smatrane nedostatkom poštovanja. Poštovanje ili pijetet je krepost kojom netko duboko poštuje svoje nadređene, svoje pretke i sve one koji su u hijerarhiji iznad njega. Dakle, radi se o nedostatku poštovanja kada netko onemogući ili spriječi usavršavanje oblika štovanja ili ukloni blagdan nekog sveca, kada odbaci ono što su prethodni naraštaji smatrali svetim, dobrim ili dragim. Radi se o nedostatku poštovanja jer potpuna izmjena pretpostavlja da sveci u prošlosti nisu bili adekvatno vođeni Duhom Svetim u sastavljanju molitava Mise.


Svaki obred Mise, čak i u istočnim dijelovima Crkve, može se izravno pratiti sve do vremena apostola, osim rimskog, odnosno tridentskog obreda. Najraniji spomen tridentskog obreda odnosi se na razdoblje oko 180. do 200. godine poslije Krista. Sve nakon toga je vrlo jasna linija, vidimo što se događalo. Mogući razlog zašto ne postoji raniji dokaz postojanja tog obreda su progoni kršćana za vrijeme kojih se sveta otajstva nisu zapisivala. No teolozi su sve više uvjereni da je sam sveti Petar napisao neke dijelove Kanona koji se spominju u tridentskom obredu. Tako da svi obredi Katoličke crkve proizlaze iz apostolske tradicije. Svi osim Nove Mise.

Kada govorimo o stvaranju obreda, ne govorimo o nepoznatim svecima, već o najvećim svecima u povijesti. Ako netko spriječi prenošenje tradicije modificirajući ju tako da ukloni mnoge elemente tog spomenika, može se pretpostaviti da je onaj koji to čini veći od svetaca poput svetog Grgura Velikog, svetog pape Pija V., i ostalih, kao i da Bog nije vodio svece u povijesti kako treba. Odnositi se prema starom obredu i misalu s omalovažavanjem u stvari znači zanijekati da Providnost vodi ljudsku povijest, tj. da se Bog tijekom povijesti za nas brine. U tom se nijekanju Božje brige također odražava nedostatak pijeteta. Dakle, umjerene promjene usavršavaju spomenik i povećavaju baštinu članova Crkve, dok velike promjene predstavljaju nijekanje naše baštine.

Ne možemo tvrditi da je suvremeni čovjek nekako drugačiji od svojih predaka. Zapravo, ljudska se narav uopće ne mijenja. Prošlo nam je stoljeće to zorno pokazalo. Suvremeni je čovjek jednako grešan, razuzdan i barbarski nastrojen  kao i ljudi prethodnih naraštaja, a u nekim slučajevima čak i gori. Svaki naraštaj pati od istočnog i od osobnog grijeha, stoga, svaki naraštaj, jer ima istu ljudsku prirodu i iste mane, treba isti lijek kao i svi prethodni naraštaji.

Liturgija je taj lijek potreban čovjeku, u kojem čovjek treba biti propisno usmjeren na samog Boga, a ne na ljude. Zato bi svaka autentična liturgija trebala biti privlačna svakom naraštaju. Drugim riječima, autentična liturgija usmjerava čovjeka prema njegovom konačnom cilju, a to je sam Bog. Svaki naraštaj, koji ima taj isti cilj, kada ga prepozna u liturgiji, osjeća zadovoljstvo i harmoniju, i na taj način prihvaća samu liturgiju. Osim ako ne pati od neke vrste pokvarenosti. Također, kada osoba ima jaku vjeru, i vidi u određenom spomeniku, kao npr. u liturgiji, nešto što izražava katoličku vjeru, javlja se određena rezonanca, mir, i određeni duhovni užitak. Liturgija mora biti bezvremena. Zato je u prošlosti bila mijenjala neznatno, jer je postojala svijest da se radi o potpunoj organskoj stvari koja se prenosi s jednog naraštaja na drugi. Ne može se pretpostaviti da je naš naraštaj nekako drugačiji, jer tu stvar ne trebamo samo mi, već trebamo prenijeti tradiciju netaknutu onima koji dolaze poslije nas. To je naša obveza. Činjenica je da mlađi naraštaji jednostavno ne smatraju ove moderne liturgije zanimljivima ni uzbudljivima. Uvijek pitam ljude, ako nastojimo modernizirati liturgiju, zašto smo još uvijek zapeli u šezdesetima? Zašto je glazba još uvijek iz šezdesetih, zašto je liturgija još uvijek iz šezdesetih, zašto je liturgijsko ruho još iz šezdesetih? 

S druge strane, tradicionalna latinska misa napisana je na način da nije vezana za neku kulturu nekog određenog doba. Zato ima sposobnost privući svaki naraštaj. To nam pokazuje da liturgija mora ostati bezvremena. I svaki naraštaj ju mora ostaviti netaknutom tako da nedostaci i problemi tog određenog naraštaja ne prodru u tradiciju i prenesu se i utječu na buduće naraštaje.

Drevne svete knjige koje sadrže različite obrede Crkve za nas predstavljaju pravi izvor znanja. Možemo učiti o vjeri, kao i molitve koje su sadržane u tim obredima, a također i kako je Crkva shvaćala kako se treba odnositi prema svetoj stvarnosti, poput sakramenata. Budući da sve to u različitom stupnju odražava vjeru, ono predstavlja istinski oblik učenja za vjernike. Zato je promulgacija obreda toliko bitna, kao što je očito iz izreke lex orandi, lex credendi. Način molitve će odrediti način na koji čovjek vjeruje. Ako promijenite način na koji se ljudi mole, na kraju ćete promijeniti i način na koji vjeruju. To je jednostavno neizbježno.

Novi se obredi uvijek trebaju mjeriti prema drevnim obredima, zato što su drevni obredi odraz vjere i predstavljaju crkveni moralni zakon u praksi. Budući da svaki obred odražava vjeru Crkve, i bez obzira koliko bi moderni teolozi i klerici htjeli da stara Misa nestane, činjenica je da čak i kad bi, Bože sačuvaj, ona potpuno nestala, drevni bi obred Mise svejedno ostao načelo po kojem bismo sudili ono u što moramo vjerovati u vezi s novijim obredima. Zašto? Zato što obredi predstavljaju izraz vjere i kroz njih možemo učiti što naučava vjera, i stoga nas oni uče što bismo trebali razumjeti u vezi novijih obreda.

Štoviše, drevni obred Mise, taj liturgijski spomenik, utjecao je na i oblikovao kulturu u kojoj danas živimo, stvorio je osnovu same kulture, budući da riječ kultura dolazi od latinske riječi „cultus“, što znači štovati. Dakle, kultura je u konačnici određena oblikom štovanja zato što kult određuje ponašanje koje je prihvatljivo za ljude koji su dio tog oblika štovanja. Kada ljudi ne sudjeluju u samom štovanju, ono ipak utječe na njihovo ponašanje izvan toga, i na taj način oblikuje cijelu kulturu. Činjenica da je došlo do sloma u upotrebi različitih obreda Crkve, sakramenata itd., izravni je uzrok sloma katoličke kulture.  

Kršćanska umjetnost

Još jedna kategorija spomenika povezana s liturgijom je kršćanska umjetnost, koja odražava slavu Boga i Katoličke crkve.

Postoje razne vrste umjetnosti, među kojima su i crkvene građevine. Svakom je tradicionalnom katoliku poznato iskustvo uzdizanja njegovih osjetila i uma prema Bogu pri ulasku u veličanstvenu crkvu. Veličanstven (eng. magnificent) dolazi od dvije latinske riječi: „magnus“ i „facere“, što doslovno znači „učiniti nešto veliko“. Gradnja tih crkava bila je monumentalna, tj. predstavljala je velik posao. Te crkve, njihov oblik i struktura, njihov tlocrt, govore nam nešto o vjeri onih koji su ih gradili. U veličanstvenim crkvama svetište je jasno odvojeno od ostatka crkve i uzdignuto kako bi se pokazalo prvenstvo njegovog statusa. To je mjesto žrtve. A usmjerenje oltara nam govori o kome se u liturgiji radi – o nama ili o Bogu. Svetište nam govori da se nalazimo na nebeskom sudu. U trenutku kada Krist postane prisutan u Euharistiji, svetište postaje nebeski sud Božji. Dok kao vjernici zauzimamo niže postavljeno mjesto u odnosu na nebeski sud kojeg predstavlja svetište, mi također shvaćamo koje je naše mjesto u odnosu na Boga.


Tradicija spomenika koja se odnosi na crkve jako je važna za stabilnost katoličke vjere onih koji dolaze na Misu u te crkve. Budući da spomenik često odražava neki aspekt vjere, za izmjenu spomenika potrebna je velika briga tako da drugi ne bi dobili dojam da se mijenja vjera. Izgradnja ovakve vrste spomenika odraz je pobožnosti, milosrđa i vjere onih koji su ih izgradili, a to moramo poštovati. Takve se stvari ne uništavaju. Sama liturgija često određuje konstrukciju same crkve, budući da se crkva gradi zbog liturgije koja će se u njoj odvijati. Dakle, različite liturgije stvaraju različite strukture crkava.

Iako ponekad  neke fizičke spomenike poput crkava treba razmontirati zbog njihove starosti i lošeg stanja, to se treba činiti samo onda kada je apsolutno nužno, i to s dubokim poštovanjem. Ako je spomenik izgrađen u pravoj vjeri, nema razloga da ga se radikalno mijenja osim ako se želi uvećati ljepota i slava Crkve, odnosno ako netko želi savršenije izraziti ono u što Crkva vjeruje. To se ne čini pražnjenjem crkve, izbacivanjem kipova, razbijanjem oltara i slično. Ovakvo je ponašanje u prošlosti Crkva uvijek povezivala s herezom. To se također vidjelo tijekom protestantske pobune, zbog njihovog gubitka vjere. To ne samo da je nepravedno prema Bogu, jer te stvari odražavaju Božju slavu i njihovim se uništavanjem Bogu slava uskraćuje, već je i grijeh protiv milosrđa prema našem bližnjem. Budući da takvi spomenici predstavljaju zajedničku baštinu Crkve, oni na neki način pripadaju svima nama. U konačnici oni pripadaju Bogu, no u određenom smislu oni su i Božji dar i pripadaju svima nama. Iako su pod brigom određenih osoba, one ih nemaju pravo uništiti jer su dio zajedničke baštine Crkve. Zbog toga su u Rimu u jednom trenutku donijeli uredbu kojom se zabranjuje uklanjanje glavnih oltara. To je svojevrsna pljačka u kojoj su buduće generacije uskraćene za spomenike koji bi trebali oplemeniti njihov duh i uzdići njihove umove i srca prema Bogu. To se ne odnosi samo na sakralne građevine, već na sve spomenike, poput misala i slično. To je također i pljačka samoga Boga koji zaslužuje štovanje u propisno opremljenim crkvama.   

Spomenici ove vrste svojim kipovima i svecima koji su prikazani u crkvama  osnažuju vjeru onih koji ih vide i upućuju ih u nauk Crkve. To nas dovodi do sljedećeg oblika kršćanske umjetnosti, a to je skulptura i slike.

Skulptura i slike

Kršćanska je umjetnost vidljivi znak vodstva Svetoga Duha kojim On pomaže Crkvi da čuva netaknutim polog vjere i da ne upadne u zabludu. Polog vjere čine osnovni nauk i elementi posvećenja koje je Krist dao Crkvi, a ovi spomenici pomažu u prenošenju pologa vjere i čuvaju ga od zabluda i uništavanja. U katakombi svete Priscile nalazi se poznata freska pod nazivom Fractio panis koja datira iz prve polovice drugog stoljeća. Ova freska jasno prikazuje Misnu žrtvu, što upućuje na to da se Misa u Crkvi služila jako rano.  

Gospine slike i kipovi Gospe jasno predstavljaju učenje Crkve, kao npr. ikone koje sadrže riječi kao Theotokos, što je grčka riječ za Bogorodicu (dosl. „ona koja je rodila Boga“), što upućuje na to da je naša Gospa uistinu Majka Božja. Slike i kipovi često sadrže simbole koji su također spomenici, budući da simboli predstavljaju određenu duhovnu stvarnost. Dva ključa koja je Krist dao Petru predstavljaju dva paralelna svijeta jurisdikcije. Tijara predstavlja vrhovnu jurisdikciju pape nad cijelom Crkvom. No, ti su ključevi povezani crvenim konopcem, što upućuje na to da ne smiju biti odvojeni jedan od drugoga, a to  znači da upotreba sakramentalne vlasti koju svećenik ima nikada ne bi trebala biti odvojena od prava Crkve da određuje tko može pristupati sakramentima, a tko ne.

Crkva često upotrebljava simbole kako bi usmjerila naš um prema Bogu i učila nas o duhovnoj stvarnosti. Na primjer, IHS, simbol kojeg često vidimo, predstavlja prva tri slova Isusovog imena na grčkom jeziku. Simbolizam na liturgijskim predmetima obogaćuje liturgiju i doprinosi njenoj mističnosti. Uklanjanje vjerskih simbola s liturgijskih predmeta u posljednjih je četrdeset godina umanjilo ljepotu, sjaj i mističnost nekih obreda Crkve.

Ovo je imalo izravan utjecaj na laike i njihov duhovni život na način da je umanjilo doživljaj mističnosti u njihovim umovima i da je njihov odnos prema liturgijskim predmetima postao manje pobožan.  Zbog toga je odbijanje tradicije uvreda za naraštaje koji su nam vjerno i s poštovanjem prenijeli tradiciju. To je oblik nepoštovanja. U tom je smislu odbacivanje tradicije kršenje četvrte Božje zapovijedi jer time ne poštujemo one od kojih smo tradiciju primili.

Što sve ovo znači u vezi između liturgije i tradicije?

Znači da postoji neraskidiva veza između njih. Budući da je bit tradicije u tome da se nauk Isusa Krista i sredstva posvećenja poput sakramenata, vlasti svećeničkog reda, sakramentala ili obreda liturgije prenesu budućim naraštaja, i budući da liturgija odražava nauk Crkve, onda je jedan od načina očuvanja tradicije prenošenje liturgije, koja sadrži taj nauk Crkve. Dakle, nijedan budući naraštaj ne može odbaciti nijednu zakonitu liturgiju Crkve, čak i ako se radi o obredu koji trenutno nije na snazi, tj. u upotrebi. Svaki prijašnji obred još je uvijek dio baštine za buduće naraštaje i na taj način za njih predstavlja izvor znanja. Uči ih vjeri njihovih predaka, tj. vjeri u Isusa Krista.


Osnovna je funkcija učiteljstva Crkve (pape i biskupa) zaštita i širenje tih spomenika, odnosno te tradicije, s ciljem zaštite i širenja vjere kod onih koji su im povjereni. Radi se o ozbiljnoj obvezi učiteljstva Crkve. Nije stvar samo u predaji nauka Isusa Krista, već i u predaji potpune tradicije Crkve. Opet, manje promjene su moguće kako bi se tradicija usavršila i učinila slavnijim i savršenijim odrazom vjere. No, nijedna promjena ne smije umanjiti vjeru. Učiteljstvo ima obvezu predati spomenike, čiji je liturgija dio, netaknute. A naša je obveza takve ih prihvatiti.

Svećenik nije tu da se igra s liturgijom. Njegova je svrha da bude posrednik tradicije. To je jedna od njegovih bitnih funkcija – uzeti ono što mu je Crkva predala (nauk Crkve, spomenike, potpunu baštinu Crkve) i predati netaknuto, bez zloupotreba, budućim naraštajima.

Dakle, što nam je činiti?

Kao svećenici ne smijemo mijenjati tradiciju. Svrha svećenika nije prenijeti samoga sebe svima drugima, već požrtvovno služiti u prenošenju budućim generacijama onoga što mu je dano. Obveza vjernika je ponizno i radosno prihvatiti dobra koja je Krist dao Crkvi – baštinu Crkve i spomenike.

Osnovna obveza roditelja prema svojoj djeci je predati im baštinu Crkve, predati im ono što je Crkva uvijek naučavala, učiti ih ono što je Crkva uvijek naučavala i biti ponizan na način kako je Crkva uvijek naučavala.

Nemojte zakazati u svojim obvezama u ovom pogledu.

p. Chad Ripperger

Primjedbe

  1. hvala na ovom tekstu. ima li još što od istog autora prevedeno?

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar