U ovom predavanju p. Chad Ripperger govori o
povezanosti katoličke tradicije i liturgije, naglašavajući da liturgiju nije
moguće razumjeti izvan konteksta tradicije.
Dubina
tradicije Katoličke crkve veličanstveno se očituje u onome što Crkva naziva – spomenicima.
Spomenike ubrajamo među najbogatije aspekte naše katoličke tradicije. Oni čine
velik dio vidljivog aspekta crkvene tradicije i baštine.
Postoje
različite vrste tradicije, no sada se želim usredotočiti samo na spomenike jer
su iznimno važni u našoj percepciji katoličke vjere. Oni predstavljaju važan
izvor znanja o vjeri i našoj katoličkoj baštini. Spomenike su tijekom stoljeća
stvarali katolici radom svojih ruku. Oni proizlaze iz vjere i mogu sadržavati
božanski dano učenje. Kompozicija ili stvaranje nekih spomenika uživa vodstvo
Duha Svetoga. Drugim riječima, kada ljudi nešto stvaraju, u tom procesu mogu
uistinu biti vođeni Duhom Svetim. George Agius u svojoj knjizi – jednoj od
najboljih knjiga o katoličkoj tradiciji –
pod nazivom „Tradicija i Crkva“ piše: „Božanska
Providnost nije ostavila Crkvu bez neospornih dokumenata, odnosno dokumenata
koji bi zauvijek vrijedili i koje bi se zauvijek prenosilo na buduće
generacije. Još je više očito u drevnim kršćanskim spomenicima da je Providnost
htjela svijetu pokazati Crkvu kao najveće stvoreno djelo.“
Zato
što spomenici proizlaze iz katoličke vjere, i budući da ih je često sama Crkva
stvorila ili naručila, oni predstavljaju odraz crkvenog nauka. Stoga, mi katolici možemo promatrati te
spomenike kao znakove, ili u nekim slučajevima, kao stvarne formulacije u
riječima onoga u što vjerujemo.
Liturgije i obredi
Crkve
Prvi
tip spomenika čine razne liturgije i obredi koje je Crkva napisala,
promulgirala i odobrila. Tu su uključeni i razni misali i obredi sakramenata,
promulgirani od strane papa. U vezi s tim, svaki misal koji su ikada pape
promulgirali, predstavlja izvor znanja onoga u što mi kao katolici vjerujemo. Ti
misali također predstavljaju odraz vjere jer vjera odobrava specifične oblike
štovanja čije je određene elemente sam Bog predodredio, kao npr. riječi
Posvećenja u Svetoj Misi. U Starom zavjetu vidimo da je sam Bog napisao obredne
zakone, izravno ih predavši Mojsiju. Oni su bili zapisani upravo zato što je
Bog htio detaljne načine kako bismo ga trebali štovati. Štovanje Boga ne smije
biti ostavljeno hiru čovjeka, odnosno određenog pojedinca.
Slično
ovome, ako vas ja, na primjer, pozovem k sebi u goste, a nikada vas prije nisam
vidio, i onoga trena kada stupite u moj dom, počnem govoriti svima ostalima što
vi volite. Tijekom večere, ja vam kažem: „O, pa vi ne volite odrezak, vi biste
radije htjeli lignje.“ I ja vam i dalje govorim što vi volite. Na kraju biste
pomislili da nešto sa mnom nije u redu. Ja ne mogu znati što vi volite ako me
vi o tome ne obavijestite. Ista stvar je primjenjiva na Boga. Ne možemo znati
što je Bogu ugodno ako nam On to ne kaže. I zato je On u Starom zavjetu došao i
rekao nam što nam je činiti. Nakon toga je Krist izmijenio obredne zakone i
stari obred više nije bio na snazi. Tako da židovska religija više nije
učinkovita. Zapravo, više nema nijednog prakticirajućeg židova. Zašto? Zato da biste bili prakticirajući židov, morate moći prinositi
žrtve u hramu. No, hram za židove više ne postoji. Dakle, kada je Krist došao i
ustanovio katoličku vjeru, On je izmijenio obredne zakone i promulgirao ih,
naravno, na Posljednjoj večeri.
Ti
su spomenici, misali, od izuzetne važnosti. Oni su sveti objekti. Činjenica da
su određeni sveci, odnosno blagdani svetaca izbačeni iz liturgijskog kalendara,
velika je drskost prema spomeničkoj tradiciji Crkve.
Što je dulje taj blagdan bio u liturgijskom kalendaru, bila je veća sigurnost
da se određeni događaj povezan uz tog sveca uistinu dogodio. Izbacivanje
određenih blagdana nije nebitna stvar. Budući da je misal sveta stvar, kada
ljudi govore pogrdno o misalu, ili o staroj Misi, to je oblik svetogrđa zato
što profaniraju svetu stvar. Također i predavanje ovih spomenika od jednog naraštaja
drugom predstavlja svetu radnju. Radi se o nadnaravnoj stvari.
Uvijek
je prenošenje spomenika sljedećoj generaciji predstavljalo svetu i dobru stvar.
Čak i Drugi efeški koncil osuđuje one koji odbijaju crkvenu tradiciju, pod
kojom kasnije nabrajaju određene spomenike. Dakle, ako netko npr. odbaci misal,
ne može se niti smatrati katolikom.
S
druge strane, uništavanje spomenika ili njegova izmjena u prošlosti se dopuštala
kada se to radilo sa svrhom promulgiranja ili stvaranja savršenijeg spomenika. U
kontekstu liturgije, to je značilo da su misali obnavljani zbog povećanja
kalendara blagdana kako bi se smjestili novokanonizirani sveci, ili zbog
sitnih, neznatnih promjena u kultu Crkve s ciljem njegovog usavršavanja. No velike promjene u liturgiji u prošlosti su smatrane nedostatkom poštovanja. Poštovanje
ili pijetet je krepost kojom netko duboko poštuje svoje nadređene, svoje pretke
i sve one koji su u hijerarhiji iznad njega. Dakle, radi se o nedostatku poštovanja
kada netko onemogući ili spriječi usavršavanje oblika štovanja ili ukloni
blagdan nekog sveca, kada odbaci ono što su prethodni naraštaji smatrali
svetim, dobrim ili dragim. Radi se o
nedostatku poštovanja jer potpuna izmjena pretpostavlja da sveci u prošlosti
nisu bili adekvatno vođeni Duhom Svetim u sastavljanju molitava Mise.
Svaki
obred Mise, čak i u istočnim dijelovima Crkve, može se izravno pratiti sve do
vremena apostola, osim rimskog, odnosno tridentskog obreda. Najraniji spomen
tridentskog obreda odnosi se na razdoblje oko 180. do 200. godine poslije
Krista. Sve nakon toga je vrlo jasna linija, vidimo što se događalo. Mogući
razlog zašto ne postoji raniji dokaz postojanja tog obreda su progoni kršćana
za vrijeme kojih se sveta otajstva nisu zapisivala. No teolozi su sve više
uvjereni da je sam sveti Petar napisao neke dijelove Kanona koji se spominju u tridentskom
obredu. Tako da svi obredi Katoličke crkve proizlaze iz apostolske tradicije.
Svi osim Nove Mise.
Kada
govorimo o stvaranju obreda, ne govorimo o nepoznatim svecima, već o najvećim svecima
u povijesti. Ako netko spriječi prenošenje tradicije modificirajući ju tako da ukloni mnoge elemente tog spomenika, može se pretpostaviti da je onaj koji to čini
veći od svetaca poput svetog Grgura Velikog, svetog pape Pija V., i ostalih,
kao i da Bog nije vodio svece u povijesti kako treba. Odnositi se prema starom
obredu i misalu s omalovažavanjem u stvari znači zanijekati da Providnost vodi ljudsku
povijest, tj. da se Bog tijekom povijesti za nas brine. U tom se nijekanju
Božje brige također odražava nedostatak pijeteta. Dakle, umjerene promjene
usavršavaju spomenik i povećavaju baštinu članova Crkve, dok velike promjene
predstavljaju nijekanje naše baštine.
Ne
možemo tvrditi da je suvremeni čovjek nekako drugačiji od svojih predaka.
Zapravo, ljudska se narav uopće ne mijenja. Prošlo nam je stoljeće to zorno
pokazalo. Suvremeni je čovjek jednako grešan, razuzdan i barbarski nastrojen kao i ljudi prethodnih naraštaja, a u nekim
slučajevima čak i gori. Svaki naraštaj pati od istočnog i od osobnog grijeha, stoga,
svaki naraštaj, jer ima istu ljudsku prirodu i iste mane, treba isti lijek kao
i svi prethodni naraštaji.
Liturgija
je taj lijek potreban čovjeku, u kojem čovjek treba biti propisno usmjeren na
samog Boga, a ne na ljude. Zato bi svaka autentična liturgija trebala biti privlačna svakom naraštaju. Drugim riječima, autentična liturgija usmjerava čovjeka prema
njegovom konačnom cilju, a to je sam Bog. Svaki naraštaj, koji ima taj isti
cilj, kada ga prepozna u liturgiji, osjeća zadovoljstvo i harmoniju, i na taj
način prihvaća samu liturgiju. Osim ako ne pati od neke vrste pokvarenosti.
Također, kada osoba ima jaku vjeru, i vidi u određenom spomeniku, kao npr. u
liturgiji, nešto što izražava katoličku vjeru, javlja se određena rezonanca,
mir, i određeni duhovni užitak. Liturgija mora biti bezvremena. Zato je u prošlosti
bila mijenjala neznatno, jer je postojala svijest da se radi o potpunoj
organskoj stvari koja se prenosi s jednog naraštaja na drugi. Ne može se
pretpostaviti da je naš naraštaj nekako drugačiji, jer tu stvar ne trebamo samo
mi, već trebamo prenijeti tradiciju netaknutu onima koji dolaze poslije nas. To
je naša obveza. Činjenica je da mlađi naraštaji jednostavno ne smatraju ove moderne
liturgije zanimljivima ni uzbudljivima. Uvijek pitam ljude, ako nastojimo
modernizirati liturgiju, zašto smo još uvijek zapeli u šezdesetima? Zašto je
glazba još uvijek iz šezdesetih, zašto je liturgija još uvijek iz šezdesetih,
zašto je liturgijsko ruho još iz šezdesetih?
S
druge strane, tradicionalna latinska misa napisana je na način da nije vezana za
neku kulturu nekog određenog doba. Zato ima sposobnost privući svaki naraštaj. To
nam pokazuje da liturgija mora ostati bezvremena. I svaki naraštaj ju mora
ostaviti netaknutom tako da nedostaci i problemi tog određenog naraštaja ne
prodru u tradiciju i prenesu se i utječu na buduće naraštaje.
Drevne
svete knjige koje sadrže različite obrede Crkve za nas predstavljaju pravi
izvor znanja. Možemo učiti o vjeri, kao i molitve koje su sadržane u tim
obredima, a također i kako je Crkva shvaćala kako se treba odnositi prema
svetoj stvarnosti, poput sakramenata. Budući da sve to u različitom stupnju odražava
vjeru, ono predstavlja istinski oblik učenja za vjernike. Zato je promulgacija
obreda toliko bitna, kao što je očito iz izreke lex orandi, lex credendi. Način molitve će odrediti način na koji
čovjek vjeruje. Ako promijenite način na koji se ljudi mole, na kraju ćete
promijeniti i način na koji vjeruju. To je jednostavno neizbježno.
Novi
se obredi uvijek trebaju mjeriti prema drevnim obredima, zato što su drevni
obredi odraz vjere i predstavljaju crkveni moralni zakon u praksi. Budući da
svaki obred odražava vjeru Crkve, i bez obzira koliko bi moderni teolozi i
klerici htjeli da stara Misa nestane, činjenica je da čak i kad bi, Bože
sačuvaj, ona potpuno nestala, drevni bi obred Mise svejedno ostao načelo po
kojem bismo sudili ono u što moramo vjerovati u vezi s novijim obredima. Zašto?
Zato što obredi predstavljaju izraz vjere i kroz njih možemo učiti što naučava
vjera, i stoga nas oni uče što bismo trebali razumjeti u vezi novijih obreda.
Štoviše,
drevni obred Mise, taj liturgijski spomenik, utjecao je na i oblikovao kulturu
u kojoj danas živimo, stvorio je osnovu same kulture, budući da riječ kultura
dolazi od latinske riječi „cultus“, što znači štovati. Dakle, kultura je u
konačnici određena oblikom štovanja zato što kult određuje ponašanje koje je
prihvatljivo za ljude koji su dio tog oblika štovanja. Kada ljudi ne sudjeluju
u samom štovanju, ono ipak utječe na njihovo ponašanje izvan toga, i na taj
način oblikuje cijelu kulturu. Činjenica da je došlo do sloma u upotrebi
različitih obreda Crkve, sakramenata itd., izravni je uzrok sloma katoličke
kulture.
Kršćanska umjetnost
Još
jedna kategorija spomenika povezana s liturgijom je kršćanska umjetnost, koja
odražava slavu Boga i Katoličke crkve.
Postoje
razne vrste umjetnosti, među kojima su i crkvene građevine. Svakom je tradicionalnom
katoliku poznato iskustvo uzdizanja njegovih osjetila i uma prema Bogu pri
ulasku u veličanstvenu crkvu. Veličanstven (eng. magnificent) dolazi od dvije
latinske riječi: „magnus“ i „facere“, što doslovno znači „učiniti nešto
veliko“. Gradnja tih crkava bila je monumentalna, tj. predstavljala je velik
posao. Te crkve, njihov oblik i struktura, njihov tlocrt, govore nam nešto o
vjeri onih koji su ih gradili. U veličanstvenim crkvama svetište je jasno
odvojeno od ostatka crkve i uzdignuto kako bi se pokazalo prvenstvo njegovog
statusa. To je mjesto žrtve. A usmjerenje oltara nam govori o kome se u
liturgiji radi – o nama ili o Bogu. Svetište nam govori da se nalazimo na nebeskom
sudu. U trenutku kada Krist postane prisutan u Euharistiji, svetište postaje
nebeski sud Božji. Dok kao vjernici zauzimamo niže postavljeno mjesto u odnosu
na nebeski sud kojeg predstavlja svetište, mi također shvaćamo koje je naše
mjesto u odnosu na Boga.
Tradicija
spomenika koja se odnosi na crkve jako je važna za stabilnost katoličke vjere
onih koji dolaze na Misu u te crkve. Budući da spomenik često odražava neki
aspekt vjere, za izmjenu spomenika potrebna je velika briga tako da drugi ne bi
dobili dojam da se mijenja vjera. Izgradnja ovakve vrste spomenika odraz je pobožnosti,
milosrđa i vjere onih koji su ih izgradili, a to moramo poštovati. Takve se
stvari ne uništavaju. Sama liturgija često određuje konstrukciju same crkve,
budući da se crkva gradi zbog liturgije koja će se u njoj odvijati. Dakle,
različite liturgije stvaraju različite strukture crkava.
Iako
ponekad neke fizičke spomenike poput
crkava treba razmontirati zbog njihove starosti i lošeg stanja, to se treba
činiti samo onda kada je apsolutno nužno, i to s dubokim poštovanjem. Ako je
spomenik izgrađen u pravoj vjeri, nema razloga da ga se radikalno mijenja osim
ako se želi uvećati ljepota i slava Crkve, odnosno ako netko želi savršenije
izraziti ono u što Crkva vjeruje. To se ne čini pražnjenjem crkve, izbacivanjem
kipova, razbijanjem oltara i slično. Ovakvo je ponašanje u prošlosti Crkva
uvijek povezivala s herezom. To se također vidjelo tijekom protestantske
pobune, zbog njihovog gubitka vjere. To ne samo da je nepravedno prema Bogu, jer
te stvari odražavaju Božju slavu i njihovim se uništavanjem Bogu slava
uskraćuje, već je i grijeh protiv milosrđa prema našem bližnjem. Budući da
takvi spomenici predstavljaju zajedničku baštinu Crkve, oni na neki način
pripadaju svima nama. U konačnici oni pripadaju Bogu, no u određenom smislu oni
su i Božji dar i pripadaju svima nama. Iako su pod brigom određenih osoba, one ih
nemaju pravo uništiti jer su dio zajedničke baštine Crkve. Zbog toga su u Rimu
u jednom trenutku donijeli uredbu kojom se zabranjuje uklanjanje glavnih
oltara. To je svojevrsna pljačka u kojoj su buduće generacije uskraćene za
spomenike koji bi trebali oplemeniti njihov duh i uzdići njihove umove i srca
prema Bogu. To se ne odnosi samo na sakralne građevine, već na sve spomenike,
poput misala i slično. To je također i pljačka samoga Boga koji zaslužuje
štovanje u propisno opremljenim crkvama.
Spomenici
ove vrste svojim kipovima i svecima koji su prikazani u crkvama osnažuju vjeru onih koji ih vide i upućuju ih
u nauk Crkve. To nas dovodi do sljedećeg oblika kršćanske umjetnosti, a to je
skulptura i slike.
Skulptura i slike
Kršćanska
je umjetnost vidljivi znak vodstva Svetoga Duha kojim On pomaže Crkvi da čuva
netaknutim polog vjere i da ne upadne u zabludu. Polog vjere čine osnovni nauk
i elementi posvećenja koje je Krist dao Crkvi, a ovi spomenici pomažu u
prenošenju pologa vjere i čuvaju ga od zabluda i uništavanja. U katakombi svete
Priscile nalazi se poznata freska pod nazivom Fractio panis koja datira iz prve polovice drugog stoljeća. Ova
freska jasno prikazuje Misnu žrtvu, što upućuje na to da se Misa u Crkvi služila
jako rano.
Gospine
slike i kipovi Gospe jasno predstavljaju učenje Crkve, kao npr. ikone koje
sadrže riječi kao Theotokos, što je
grčka riječ za Bogorodicu (dosl. „ona koja je rodila Boga“), što upućuje na to
da je naša Gospa uistinu Majka Božja. Slike
i kipovi često sadrže simbole koji su također spomenici, budući da simboli
predstavljaju određenu duhovnu stvarnost. Dva ključa koja je Krist dao Petru
predstavljaju dva paralelna svijeta jurisdikcije. Tijara predstavlja vrhovnu
jurisdikciju pape nad cijelom Crkvom. No, ti su ključevi povezani crvenim
konopcem, što upućuje na to da ne smiju biti odvojeni jedan od drugoga, a to znači da upotreba sakramentalne vlasti koju
svećenik ima nikada ne bi trebala biti odvojena od prava Crkve da određuje tko
može pristupati sakramentima, a tko ne.
Crkva
često upotrebljava simbole kako bi usmjerila naš um prema Bogu i učila nas o
duhovnoj stvarnosti. Na primjer, IHS, simbol kojeg često vidimo, predstavlja
prva tri slova Isusovog imena na grčkom jeziku. Simbolizam na liturgijskim
predmetima obogaćuje liturgiju i doprinosi njenoj mističnosti. Uklanjanje
vjerskih simbola s liturgijskih predmeta u posljednjih je četrdeset godina
umanjilo ljepotu, sjaj i mističnost nekih obreda Crkve.
Ovo
je imalo izravan utjecaj na laike i njihov duhovni život na način da je
umanjilo doživljaj mističnosti u njihovim umovima i da je njihov odnos prema
liturgijskim predmetima postao manje pobožan.
Zbog toga je odbijanje tradicije uvreda za naraštaje koji su nam vjerno
i s poštovanjem prenijeli tradiciju. To je oblik nepoštovanja. U tom je smislu odbacivanje
tradicije kršenje četvrte Božje zapovijedi jer time ne poštujemo one od kojih
smo tradiciju primili.
Što sve ovo znači u
vezi između liturgije i tradicije?
Znači
da postoji neraskidiva veza između njih. Budući da je bit tradicije u tome da se
nauk Isusa Krista i sredstva posvećenja poput sakramenata, vlasti svećeničkog
reda, sakramentala ili obreda liturgije prenesu budućim naraštaja, i budući da
liturgija odražava nauk Crkve, onda je jedan od načina očuvanja tradicije
prenošenje liturgije, koja sadrži taj nauk Crkve. Dakle, nijedan budući naraštaj
ne može odbaciti nijednu zakonitu liturgiju Crkve, čak i ako se radi o obredu
koji trenutno nije na snazi, tj. u upotrebi. Svaki prijašnji obred još je uvijek
dio baštine za buduće naraštaje i na taj način za njih predstavlja izvor
znanja. Uči ih vjeri njihovih predaka, tj. vjeri u Isusa Krista.
Osnovna
je funkcija učiteljstva
Crkve (pape i biskupa) zaštita
i širenje tih spomenika, odnosno te tradicije, s
ciljem zaštite i širenja vjere kod onih koji su im povjereni. Radi se o
ozbiljnoj obvezi učiteljstva Crkve. Nije stvar samo u predaji nauka Isusa
Krista, već i u predaji potpune tradicije Crkve. Opet, manje promjene su moguće
kako bi se tradicija usavršila i učinila slavnijim i savršenijim odrazom vjere.
No, nijedna promjena ne smije umanjiti vjeru. Učiteljstvo ima obvezu predati
spomenike, čiji je liturgija dio, netaknute. A naša je obveza takve ih
prihvatiti.
Svećenik
nije tu da se igra s liturgijom. Njegova je svrha da bude posrednik tradicije. To
je jedna od njegovih bitnih funkcija – uzeti ono što mu je Crkva predala (nauk
Crkve, spomenike, potpunu baštinu Crkve) i predati netaknuto, bez zloupotreba,
budućim naraštajima.
Dakle, što nam je
činiti?
Kao
svećenici ne smijemo mijenjati tradiciju. Svrha svećenika nije prenijeti samoga
sebe svima drugima, već požrtvovno služiti u prenošenju budućim generacijama
onoga što mu je dano. Obveza vjernika je ponizno i radosno prihvatiti dobra
koja je Krist dao Crkvi – baštinu Crkve i spomenike.
Osnovna
obveza roditelja prema svojoj djeci je predati im baštinu Crkve, predati im ono
što je Crkva uvijek naučavala, učiti ih ono što je Crkva uvijek naučavala i
biti ponizan na način kako je Crkva uvijek naučavala.
Nemojte
zakazati u svojim obvezama u ovom pogledu.
p.
Chad Ripperger
hvala na ovom tekstu. ima li još što od istog autora prevedeno?
OdgovoriIzbriši