subota, 17. rujna 2016.

Smrt


U saveznoj državi Wyoming postoji jedan karmelićanski samostan u kojem se služi stari karmelićanski obred Svetoga Groba i karmelićani slijede drevne discipline koje su sastavni dio karmelićanskog života. Jedna od tih disciplina uključuje lubanju koja se nalazi na čelu stola za kojim redovnici jedu. Iako jedu, što ih održava na životu, prisutnost lubanje stalni je podsjetnik na neizbježnu smrt. Pored lubanje stoji natpis: Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris, što je latinska izreka za: „Spomeni se, čovječe, da si prah, i da ćeš se u prah pretvoriti.“

Svi ćemo mi jednoga dana umrijeti. To je nešto s čime se svi moramo suočiti. Crkva smrt definira kao odvajanje besmrtne duše od tijela. U ranoj Crkvi duša se definirala kao supstancijalna forma tijela. Što to znači? To znači da duša čini vaše tijelo ljudskim. Ne vaš DNK ni njegovi dijelovi, nego duša čini tijelo ljudskim, za razliku od npr. tijela psa. Naša duša može ostati u našem tijelu dokle god tijelo može održavati aktivnosti koje su svojstvene duši, poput razmišljanja ili jedenja, itd. No kada tijelo postane nesposobno za aktivnosti duše, tj. kada duša više ne može djelovati kroz tijelo, onda ga napušta. Smrt je Božja doza realnosti koja čovjeka suočava s njegovim stanjem. Može ju se tako nazvati jer suočava čovjeka s činjenicom da je grešan, da je obilježen istočnim i osobnim grijehom i zbog toga je njegova kazna - smrt. Smrt nas također čini budnima pred opijenošću stvarima ovoga svijeta i tupošću uma koje mogu zamagliti našu prosudbu i učiniti nas usredotočenima na ovaj svijet i užitke koji dolaze i prolaze. Misao o smrti nas odvaja od toga i pomaže nam zapamtiti da iako hrana ima dobar okus, ona pripada prolaznim stvarima ovoga svijeta. Prolazne i beznačajne, osim ako nekako nisu povezane s Onim koji donosi presudu za naše grijehe, tj. s Bogom. Ljudsko biće samo nema značenja ako to značenje nekako nije ukorijenjeno u Bogu. Sveti Pavao nam kaže da je plaća grijeha - smrt. To slijedi iz toga što nas grijeh odvraća od Boga koji je izvor života svih stvorenih stvari koje same od sebe ne mogu dati život. Stoga, kazna odgovara zločinu. Jer mi se okrećemo stvarima koje ne mogu dati život i kao rezultat slijedi smrt.

Kroz smrt saznajemo da mi nismo konačni suci dobra i zla, istine i laži, odnosno stvarnosti. Koliko god ljudi vole misliti da ne postoji objektivna istina, moraju priznati jednu istinu koja se odnosi na sve ljude i sve slučajeve, a to je da svi ljudi umiru. To je nešto što nitko ne može zanijekati. Ako to niječu, ili nisu mentalno zdravi ili nisu intelektualno iskreni. Smrt je način na koji nam Bog govori što trebamo činiti. Način na koji On to radi je da nam pokazuje da On ima moć nad našim životom i našom smrću. U Svetom pismu nam govori da je smrt kazna za grijehe, zbog toga što nismo činili ono što nam je On rekao. Mi možemo živjeti niječući stvarnost, no ostaje činjenica da svi moramo umrijeti.

Sveti Alfonz Liguori nam kaže da je smrt kraj svih stvari jer nas lišava svega. Bogoslovima obično govorim: kad umrete, sa sobom uzimate tri stvari. Prva su zasluge koje ste dobili na ovome svijetu čineći dobra djela u stanju Božje milosti. Ako niste u stanju posvetne Božje milosti kada učinite dobro djelo, ono u Božjim očima ne znači ništa. Što ne znači da ono nije dobro djelo, ali znači da zbog njega ne dobivate nikakvo više mjesto u Nebu. Morate biti u stanju Božje milosti da biste to zaslužili. Druga stvar koju nosite sa sobom je svoje stanje Božje milosti, ili odsutnost iste. Treća stvar su vaše kreposti i mane. Ako umrete s manama, morate ići u čistilište kako biste se tamo od njih očistili. Osim ako umrete kao mučenik. Mučenik se zbog Boga odriče svih stvari ovoga svijeta. On napušta sve stvari kojima su njegove mane podređene. Naše mane su usmjerene prema određenim stvorenim stvarima od kojih smo odrezani nakon smrti. Te stvari nosimo pred Boga na Posljednji sud. Ne nosimo svoj novac, ni svoju kuću, ništa osim tih stvari koje smo spomenuli.


Život je kratak i smrt dolazi brzo. Zato su sveci govorili da ne tratimo vrijeme. Ovo je mjesto na kojem imate mogućnost zaslužiti više mjesto u Nebu. Kako kaže sveti Pavao, trčite da biste osvojili nagradu. Time želi reći da trebate težiti za najvišim mjestom u Raju prije nego umrete. Smrt nam je znak da nemamo tako puno vremena za to. Imamo određeno vrijeme na raspolaganju. Čak su i neki sveci žalili što nisu imali više vremena u ovom životu kako bi zaslužili više mjesto u Nebu. Nakon što su određeni anđeli pali, u hijerarhiji milosti ostala je praznina koju su ljudi pozvani popuniti. Bog želi da ljudi u tome uspiju. A smrt nam treba služiti kao podsjetnik da imamo malo vremena da taj cilj dosegnemo. Većina ljudi zbog propusta u svom životu nikada ne dođe do te točke u životu. Sveci u tome uspiju jer su savršeni, ali mi koji nismo savršeni moramo činiti sve što možemo da se očistimo kako bismo zaslužili to mjesto u Raju.

Smrt je sigurna stvar, ali nije siguran čas i način naše smrti. Ispričat ću vam priču o jednom čovjeku iz Rusije koji je bio u prilično dobroj fizičkoj formi i jedne je večeri umjesto na ispovijed (na koju je mislio da mora ići jer je mislio da je u stanju smrtnoga grijeha) odlučio otići na plivanje, a sljedeći dan otići na ispovijed. I tako je došao na bazen koji je bio mračan jer svjetla nisu bila upaljena i taman kad se spremao skočiti u njega, došao je domar i upalio svjetlo, i čovjek je ispred sebe ugledao prazan bazen. Što je to značilo? Da je skočio prije nego je domar upalio svjetlo, bio bi mrtav. Završio bi u paklu jer je takva presuda za one koji nisu u stanju Božje milosti. Mi ne znamo ni dana ni časa kada ćemo umrijeti. Ako se nalazimo u stanju smrtnoga grijeha, samo čistom Božjom milošću dobivamo dodatno vrijeme za ponovni povratak Bogu. Jedna od stvari koju su sveci uvijek činili jest ta da su njegovali pobožnost u kojoj su s ljubavlju prihvaćali vrstu smrti koju je Bog za njih providio. Jer Bog ima posebnu vrstu smrti za svakoga, kroz koju želi da svi mi prođemo.

Smrt grješnika

Prema sv. Alfonzu Liguoriju, Sveto pismo je jasno u vezi smrti onih koji slijede svoju volju, odnosno čine ono što oni žele. Kad čitate to što su sveci pisali, da je grješnik osoba koja vrši svoju volju prije nego volju Božju, morate se zapitati o današnjoj kulturi u kojoj se sve bazira na izboru, a ne više na Istini... Smrt grješnika je najgora. Na latinskom ta fraza zvuči: „Mors peccatorum pessima“. Za one koji se u životu prepuštaju zlu, užicima i zadovoljenju svojih želja, smrt se čini kao najgora stvar koja im se može dogoditi jer Bog privodi kraju njihov grijeh. To je jedan od razloga zašto je u prošlosti Crkva smrtnu kaznu smatrala prihvatljivom, jer su neki ljudi toliko ogrezli u grijehu da im je smrtnom kaznom učinjena usluga kako ne bi kao rezultat grijeha završili na još nižem mjestu u paklu. Sv. Alfonz Liguori piše da je smrt grješnika praćena raznim nevoljama, da demoni dovode u iskušenje dušu na samrti grijesima iz njezine prošlosti i stvarima koje ranije nikada nije počinila. Demoni nastoje da se osoba usredotoči na svoju glavnu manu. Svatko od nas ima neku manu koja je najgora od svih. Sv. Terezija Avilska govorila je da trebamo raditi na toj posebnoj mani dok ju ne svladamo. Zatim krećete u borbu sa sljedećom manom dok ih ne pobijedite sve. No u posljednjim časovima života grješnika, demoni iskušavaju grješnika s njegovom glavnom manom. Ako je osoba imala problema sa šestom Božjom zapovijedi, demoni će ga iskušavati s nečistim mislima i nastojati da padne. Zato biste trebali iskorijeniti svoje glavne mane, kao i sve duhovne nesavršenosti koje imate jer ćete ih u protivnom odnijeti sa sobom u smrt i boriti se s time na kraju. U određenom smislu, sami smo sebi najgori neprijatelji. Jer ako smo savršeni, Sotona nema veliku sposobnost utjecati na nas. Ali ako imamo svakakve mane i nesavršenosti, može ih iskoristiti protiv nas.

Sv. Alfonz piše da demoni na samrti čovjeka koji je u smrtnom grijehu dolaze zahtijevati svoje vlasništvo. Ispričat ću vam o slučaju jedne žene koja je radila kao medicinska sestra u bolnici. Jednom prilikom zamijetila je muškarca koji je došao u bolnicu, a bio je izuzetno zao čovjek. Dok je ležao na samrti, s medicinskim sestrama pokraj njega, nešto mračno pojavilo se pred tim čovjekom koji je bio u potpunom strahu, jer je 'to' došlo sa zahtjevom da mu on pripada. Postoje nebrojeni primjeri o kojima su sveci pripovijedali o tome kako se demon uistinu pojavljuje pred osobom na samrti kako bi ju zahtijevao i natjerao u očaj. Grješnici osjećaju strah od pakla i suda, no njih to ne dovodi do kajanja jer su se kroz život navikli na zanemarivanje straha od vječnog prokletstva i čak se naviknu na ideju da će biti prokleti. Iako znaju da to dolazi i iako strahuju od toga, ne pokaju se. Sveti Toma Akvinski kaže jednu zanimljivu stvar: kad se čovjek susretne s nečim što je u skladu s njegovom raspoloživošću , ili, možemo reći, s njegovim manama, to mu daje određeni užitak, čak i ako govorimo o ljutnji, depresiji ili tuzi. Čini se nelogično, ali pravi lijek za depresiju je mrtvljenje. Jer osoba mora naučiti da ne smije udovoljavati tjelesnim sklonostima jer ih depresija na to tjera, već moraju težiti onome što Bog želi da čine.
Oni koji se naviknu na strah od prokletstva zapravo osjećaju određeno zadovoljstvo od njega. Zbog toga sv. Bonaventura kaže da grešnici koji umiru i koji će biti prokleti zapravo vole opasnost od prokletstva. Oni su svjesni da smrt dolazi, ali ju uvijek psihološki odgađaju, nikada nije shvaćena do kraja. To je razlika između istinskog katolika i svake druge vrste osobe na svijetu. Vjerni katolik, koji živi svetim životom, životom milosti, ima jasnu predodžbu o stvarnosti smrti, Posljednjeg suda i što on znači (da će morati stati pred Boga i biti suđen), o tome da će nakon toga ići u raj ili pakao. Oni koji imaju jaku vjeru imaju jasno razumijevanje o besmrtnosti ljudske duše. Iako tijelo umire, duša ne umire. Sv. Toma Akvinski kaže da je jedan od razloga zašto postoji uskrsnuće taj da kad je duša odvojena od tijela, ona se nalazi u neprirodnom stanju. Jer duša je ono što tijelo čini ljudskim, ona je stvorena tako da funkcionira kroz materiju, odnosno kroz tijelo. Katolici imaju jasno razumijevanje toga; njihovo će tijelo umrijeti, ali duša će živjeti zauvijek. Stoga moraju o njoj voditi brigu kako bi završila na pravom mjestu.

Grješnicima koji se odbijaju pokajati na samrti nije stalo do posljednjeg odredišta njihove duše. Za njih je smrt najgora stvar jer ih Bog odvaja od stvari u kojima najviše uživaju, koje se odnose na njihove mane i poroke, kao npr. hrana, grijesi protiv šeste i devete zapovijedi, itd. Ali ne i za vjernog katolika. Na sprovodima postoji kvalitativna razlika između vjernika koji imaju vrlo jaku i jasnu vjeru i razumijevanje činjenice da je duša besmrtna i da je njihov bližnji sada ili s Bogom ili u paklu, i između onih koji to ne razumiju. Za one koji to razumiju tu je, naravno, bol zbog smrti bližnjega, no s druge strane osjećaju i određeni mir jer znaju da je smrt samo prijelaz. U starom obredu Mise za pokojne, rekvijemu, govori se: „Bože, ti preoblikuješ život, a ne uzimaš ga.“ To znači da se život promijenio, ne da je uništen ili oduzet, odnosno da se duša promijenila jer više nije u tijelu. Oni koji to razumiju imaju mir, a koji ne razumiju nemaju taj mir. Ta kvalitativna razlika na sprovodima ne postoji samo među raznim vrstama katolika, već i među katolicima i protestantima. Jer protestanti nemaju toliko jasnu predodžbu o ovim stvarima, jer je njihovo učenje nejasnije od našeg i kao rezultat toga, kada se susretnu sa smrću, uhvati ih panika. Oni se ne pripremaju za smrt kao katolici. To je jedna od najvećih prednosti ako ste katolik. Ako niste katolik i umrete, vaš vjerski službenik za vas ne može učiniti ništa. Može se pomoliti za vas, ali ako on nije u stanju Božje milosti, i to je beskorisno. Ali kao katolik možete primiti sakramente i pripremiti se za smrt i na koncu imati mir. Katolička vjera je najteža vjera za živjeti. Ali je najlakša za umrijeti.


Grješnici koji gubitkom života više ne mogu griješiti osjećaju grižnju savjesti. Savjest nam govori tri stvari: govori nam je li ono što planiramo učiniti u budućnosti dobro ili loše, je li ono što smo učinili u prošlosti dobro ili loše, i također nas grize, prigovara nam . Naš Gospodin spominje crva savijesti, odnosno mjesto „gdje crv ne umire“, misleći na pakao (Ako te ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je! Bolje je za tebe, da uđeš sakat u život, negoli da s dvije ruke ideš u pakao, u oganj neugasivi, gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi.“ - Mk 9, 44). Time misli na to da ljudi u paklu pate od stalnog žaljenja, grižnje savjesti i tuge zbog grijeha koje su počinili i koji su bili uzrokom njihovog prokletstva. Grješnici na samrti prolaze kroz otprilike istu stvar. Zato što kroz grijeh počinjemo kročiti prema paklu, i što više griješimo, bliže smo paklu. Zato ljudi koji umiru, često osjećaju grižnju savjesti, osjećaju emocionalnu zbrku, intelektualno su zbunjeni, itd., dok je s pravednicima obrnuto. Mi umiremo onako kako smo živjeli. Ako griješimo tijekom života i to nam postane navika, naše navike nas neće ostaviti u trenutku smrti. Moj djed mi je ispričao priču kad sam bio prilično mlad, o čovjeku koji se za života konstantno vulgarno izražavao i proklinjao Božje ime, a tako je činio i na samrti. Koja je pouka priče? Ako ne želite odnijeti sa sobom svoje grijehe, pobrinite se da ih iskorijenite sada.

Smrt grješnika koji živi u smrtnom grijehu malo je drugačija od smrti mlakog katolika koji se tu i tamo malo potrudi u svom duhovnom životu, ali ne previše. Oni su često pri kraju života usredotočeni na svoje zdravlje i liječnike umjesto na stanje svoje duše. Ne brine ih toliko što se možda nalaze u stanju smrtnog grijeha, već su usredotočeni na svoje tijelo i na ono što se oko njih događa. Sv. Alfonz Liguori kaže da su i ti ljudi zbunjeni i u zabludi. To je djelomično zbog toga što nisu sigurni u ishod svoga života. Dok osoba koja postane sveta dolazi do točke na kojoj nema mana, što je moguće. Većina ljudi misli da je najviša točka u duhovnom životu život bez grijeha, ali to nije točno. Sveci nam jasno kažu da je to tek početak duhovnog života. To je prvi korak – prestati griješiti. Neki smatraju da je to nemoguće, no postoji Božja milost, i ako smo vjerni milosti, Bog će nas polako, ali sigurno izvesti iz grijeha i nećemo razviti te loše navike. No oni koji ne prestaju griješiti imaju određenu neizvjesnost u vezi ishoda njihovog života, hoće li na kraju biti u stanju boriti se protiv napada demona. Oni znaju imati sumnje u Božju milost i Providnost, i često pate od navezanosti na stvari ovoga svijeta koje im zaokupljaju pažnju na samrti dok bi se trebali usredotočiti na Boga i pripremati dušu za Božji sud. Mlaki katolik brine se za stanje materijalnih stvari koje ostavlja za sobom što mu također zaokuplja pažnju. Također im nedostaje revnosti kada umiru i brinu o tome da nisu učinili dovoljnu naknadu za grijehe.

Većina ljudi misli da kada odu na ispovijed, da se više ne moraju o tome brinuti. Tome nije tako, jer na našem sudu morat ćemo se suočiti sa svakim našim grijehom. To ne znači da ćemo biti okrivljeni za njih ako su nam kroz Božju milost u ispovijedi bili oprošteni. No postoje i drugi problemi koji proizlaze iz grijeha. Jedan od učinaka grijeha su mane i nesavršenosti. Svaki puta kada sagriješite, to ostavlja nered u vašoj duši. Kada odete na ispovijed i ispovjedite grijeh, on je oprošten i opet ste u stanju Božje milosti. Ali utjecaj grijeha se nastavlja. To znači da moramo djelovati kako bismo iskorijenili te nesavršenosti iz naše duše, kako bismo mogli biti savršeni. Ali to nije sve; budući da ste sagriješili, uzeli ste od Božje slave u ovome životu i to Mu morate nadoknaditi. To je poput krađe. Jer sve stvoreno, uključujući i nas same, je Božje vlasništvo koje je On stvorio za Sebe, na Svoju vlastitu slavu. I kada sagriješite, uzimate od Božje slave i na taj način činite krađu. I zato moramo činiti zadovoljštinu za grijehe koje činimo jer smo to dužni Bogu. Mlaki katolik na samrti shvaća da nije učinio dovoljnu zadovoljštinu za grijehe iz svoje prošlosti, dok je čovjek koji je savršen učinio dovoljno pokore za svoje grijehe iz prošlosti. Jedan je svećenik na smrtnoj postelji rekao: „Bojim se da nisam učinio dovoljno.“ Možda je on kao svećenik bio mlak i tek je na kraju shvatio da nije učinio sve što je trebao.

Smrt pravednika

Smrt je također čin Božje milosti, na dva načina. Za one koji žive u Božjoj milosti smrt je oslobođenje od patnji i meteža ovoga života. U nekim slučajevima sveci za njome čeznu. Sv. Tereza Avilska kaže da postoji devet razina molitve. Na posljednjoj razini osoba je u neprestanom stanju mistične kontemplacije. To se stanje zove preobražujuće jedinstvo, a ponekad se naziva mistični brak. Kada se osoba nalazi u tom stanju, više ne priželjkuje smrt jer osjeća stalnu Božju prisutnost. Osoba ima neku vrstu stalne intelektualne vizije Boga, iako može normalno obavljati svakodnevne poslove svoga staleža. Prije toga, kako osoba doseže sve veće razine savršenosti, postoji želja za smrću. Sveta Tereza to naziva sklanjanje vela, jer želite da veo bude skinut tako da možete vidjeti Boga. Jer smrt stoji pred vama i sprječava vas da vidite Boga. No kada dosegnete najvišu razinu, onda samo želite izvršavati Božju volju, i ako vas Bog sada želi tu na Zemlji, onda to prihvaćate. Većina ljudi čežnju za smrću ne može shvatiti drugačije nego kao nešto morbidno. Ali zapravo je suprotno. Jer ako osoba teži za savršenstvom, ona je u cijelosti usmjerena prema Bogu.


U prvom pitanju Baltimorskog katekizma piše: „Bog me stvorio da Ga volim, da Mu služim u ovom životu i da budem sretan s Njim u sljedećem životu.“ To znači da smo mi stvoreni tako da budemo savršeno sjedinjeni s Bogom. Što smo više usmjereni prema Bogu, postajemo više ispravno usmjereni i imamo više mira. Za svetu i pravednu osobu smrt je zapravo radosna stvar jer ostavlja za sobom ovaj život i ide prema cilju prema kojem je usmjerila cijeli svoj život. Za takvu je osobu smrt velika milost jer to znači da više neće griješiti, jer za nju je grijeh bolan i žalostan. Osobe koje ne teže savršenstvu ponekad vole svoj grijeh, iako se i kaju za njega, a za osobu koja teži za savršenstvom svaka nesavršenost je bolna i njezina želja za smrću povezana je s time što više neće morati griješiti niti se boriti s neredima proizašlima iz istočnoga grijeha. Sveti Ambrozije smrt naziva pokopom mana . On želi reći da kada čovjek umre, više ne može griješiti. Pravedan čovjek će stoga biti sretan ako može otići iz ove doline suza. On neće osjećati grižnju savjesti zbog zla u kojem je ustrajao. U Svetom pismu čitamo: „Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pravednika Njegovih.“ (Ps 116,15) Smrt pravedne osobe nešto je Bogu ugodno. Jer osoba će sada doseći cilj kojem je cijeli život težila.

Smrt je povezana s patnjom. Smrt sveca je u Božjim očima dragocjenija jer takva osoba prikazuje Bogu svoju patnju čak i u trenutku smrti. Kad je osoba nesavršena, ona nema niti savršenu žrtvu koju Bogu može prikazati. Njoj je teško patiti jer nije razvila savršeno mrtvljenje. Svete osobe nemaju razloga za strah pred smrću jer nema potrebe za zadovoljštinom za njihove grijehe. Oni ne trebaju niti strahovati pred svojim Sudom jer znaju da su činili ono što je trebalo činiti. Svaku patnju i bol koje dolaze sa smrću oni ne samo da prikazuju, nego i prihvaćaju. Žele prihvatiti patnje svoje smrti kako bi mogli dati veću slavu Bogu. Smrt pravednika je pobjeda. Demoni ga mogu kušati, ali uzalud. To samo dodaje njegovim zaslugama koje će dobiti u raju. Sv. Alfonz Liguori nam kaže da pravednici umiru s predokusom božanske radosti. To se vidi na svetim ljudima koje u trenutku smrti obuzima nevjerojatan mir.

Dakle, što možemo učiniti kako bismo se pripremili za smrt?

Prvo što znamo jest da smrt dolazi i da na raspolaganju imamo određenu količinu vremena. Stoga, nemojte čekati posljednju minutu kako biste se pripremili za smrt. Većina ljudi to čini. Započnite raditi na svojim nesavršenostima i grijesima sada. Sljedeće, molite se za posljednje pokajanje . Postoji često krivo shvaćanje da Bog ljudima na samrti daje mnoštvo milosti kako bi se spasili. To jednostavno nije točno. Sv. Alfonz Liguori piše da je Bog predodredio da će određeni broj smrtnih grijeha biti toleriran u životu svakog pojedinca i da nakon što je osoba dosegla taj broj grijeha, Bog ga odbacuje . To znači da ta osoba neće biti spašena. Neki kažu da je tu uvijek Božja milost. Ne baš... Nitko se ne može pokajati za svoje grijehe bez milosti. A jednom kad ih Bog odbaci, to je to. Gotovo je. No, moguće je da se netko moli za tu osobu i da mu Bog dade još jednu priliku. No, poanta je da ne smijemo nastaviti živjeti u grijehu, već moramo svoje duše dovesti u red. I nemojte činiti grijeh uznositosti misleći da ćete nakon počinjenog smrtnog grijeha jednostavno otići na ispovijed. Vi to ne znate. Možete umrijeti na putu do ispovijedi. Možete počiniti smrtni grijeh i Bog može povući svoju milost, a vi možete zbog toga odlučiti da želite trajno ostati u svom grijehu. To se može dogoditi. To se ljudima događa. Milost spasenja možda neće doći na vašoj samrti, možda dođe ranije u vašem životu. Bog može naumiti da za određenog pojedinca milost njegovog spasenja dođe u dobi od 14 godina, iako će umrijeti u dobi od 80 godina. Stoga, on mora biti vjeran toj milosti i držati je se. Ne dopustiti da ju išta dotakne, odnosno ne smije si dopustiti da padne u smrtni grijeh. To je jedna od priprema koju morate učiniti prije smrti.

Molite za posljednje pokajanje! U starim molitvenicima možete pronaći molitve za posljednje pokajanje u kojima molite Boga da na vašoj samrti primite milost pokajanja za grijehe iz vaše prošlosti. Možete svakodnevno moliti krunicu, jer oni koji to čine neće umrijeti lošom smrću, neće biti izgubljeni i primit će milosti na samrti. To su neka od Gospinih obećanja za one koji svakodnevno mole krunicu. Ako molite krunicu svaki dan, to je znak predodređenja , kao i znak nade. Nemojte pretpostavljati da ćete se izvući s ''mea culpa'' (''moj grijeh'') na kraju, jer možda neće biti vremena, a možda neće biti ni milosti. Nemojte odgađati te stvari, dovedite svoj život u red sada.


Idite često na ispovijed i često činite djela pokore. Neka vam žaljenje za vaše grijehe uđe u naviku. Sjetite se što će biti s vama na samrti. Vaše navike. Ako steknete naviku žaljenja zbog počinjenih grijeha, onda ćete na samrti biti usmjereni prema tom žaljenju. Stoga je jako važno steći tu naviku. Nemojte se navezivati na stvari, održavajte savjest čistom, nemojte ulaziti u određene kompleksnosti, npr. dopuštati si da upadnete u neke lake grijehe misleći da je to u redu, jer vam život postaje kompliciraniji. Ako sagriješite, otiđite na ispovijed i očistite savjest. Duhovno profitirajte za ovo vrijeme koje ćete provesti na zemlji, ne tratite vrijeme.

Izbjegavajte duhovnu tromost. Nju sv. Toma Akvinski definira kao određenu tugu ili odbojnost prema svetim stvarima, odnosno prema duhovnim stvarima. To osjećamo kada nemamo volje za molitvom i to moramo pobijediti zato da kada budemo na samrti ne budemo svladani duhovnom tromošću. Stoga, njegujte sklonost prema svetim stvarima . Često razmatrajte o prolaznosti ovoga svijeta i potrebi spasenja, činite djela milosrđa kako biste imali duboku ljubav prema Bogu i umrli ljubeći Ga. Pobuđujte čin ufanja tako da ovisite o Božjoj Providnosti za vaše spasenje. To je iznimno važno kako ne biste očajavali na samrti.

Stvorite naviku molitve. To je teško postići. Tu je prvenstveno stvar u volji, no također trebamo imati i našu maštu pod kontrolom. Mnogi ljudi kada mole, misle na nešto drugo i rastreseni su. To je znak da niste savršeni. Čak su se i sveci koji su brzo duhovno napredovali žalili na to i uspjeli su se toga riješiti tek na višim stupnjevima savršenstva. No nastavite raditi na tome jer je manja vjerojatnost da ćete biti rastreseni u posljednjim trenucima. Steknite naviku izbjegavanja smrtnoga grijeha i ostajanja u stanju Božje milosti, tako da u smrtnom času budete u stanju milosti.

Gajite snažnu pobožnost Presvetom Srcu Isusovom. Naš Gospodin kaže da će oni koji razviju snažnu pobožnost Presvetom Srcu u Njemu naći sigurno utočište tijekom života i osobito u času smrti. Dakle, ako imate tu pobožnost, Krist će vam pomoći u posljednjoj borbi. Možete gajiti i pobožnost prvih petaka što je oblik pobožnosti Presvetom Srcu. I to možete prikazati za milost zadobivanja posljednjeg pokajanja. Krist to i obećaje onima koji gaje tu pobožnost. Ako imate zbilja snažnu pobožnost prema Srcu Isusovu, On će vas u posljednjim danima obavijestiti da je On tu i da vam pomaže. Imajte jaku pobožnost prema Božjem milosrđu. I činite zadovoljštinu za grijehe vaše prošlosti. Tako se nećete morati bojati Suda koji stoji između vas i raja, i moguće pakla.

Stoga, učinite sve što možete kako biste se pripremili za smrt jer ona dolazi. Bog zna točan trenutak, točan sat i minutu kada će vaša duša napustiti vaše tijelo. Bog želi da steknete čim više zasluga kako biste zaslužili mjesto u raju. Nemojte tratiti vrijeme. Pripremite se za smrt tako da nemate straha pred svojim sudom.

p. Chad Ripperger

4 komentara:

  1. Lijepo . Koliki će samo preskočiti ovaj tekst zbog samog naslova. Tako misle izbjeći neizbježno. No , ako naš Gospodin pohita i dođe prije nego umremo , prvo će biti suđeni oni koji se zateknu živi . Na žalost moći će tada samo na dvije strane jer čistilišta više neće biti. Henok , Ilija, vjerojatno ni Mojsije nisu umrli nego su uzneseni na Nebo. Vjerujem da ni Bezgrješna Djevica Marija nije tijelom umrla. Jer ako je plača grijeha smrt , a svi se slažemo da Majka Božja nije imala ni sjene grijeha i da je Bezgrješno začeće, bilo bi nepravedno da umre kao svaki grješnik. Već za života trebamo umrijeti sebi da bi živjeli Bogu . Koliki su danas već mrtvi a misle da su živi. Žive mrtvace susrećemo svaki dan koji ne žive nego bez Boga samo životare. Sam ih Gospodin upozorava u Otkrivenju treće poglavlje: ,, Poznam tvoja djela . Kažu da si živ , a mrtav si. Budi uvijek budan i ojačaj ostatke koji već leže u smrti! Nisam , zapravo , pronašao savršenim tvoja djela pred licem moga Boga. Prema tome, sjeti se kako si primio i čuo riječ; vrši je i obrati se! Ne budeš li bdio ,doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću te čas iznenaditi." I upravo mi dođe Božja Riječ za one koji se u posljednje vrijeme pozivaju na Božje milosrđe , a u gornjem je tekstu odlično objašnjeno . ,, Milost je umrijeti u milosti. Amen."
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
  2. PREDAJEM TI SE, PREDAJEM TI SVE! 21.07.14.
    O ,kako će to biti
    kad će grobni humak mene skriti?
    Daj mi Bože dušu ispovjediti,
    Tebe za put, jesti piti.
    O, kako će to biti?
    Hoću li se od Te kriti
    il Ti u susret poletiti?
    Hoćeš li me prepoznati
    svojim moje ime zvati?
    O, kako će to biti?
    Kog ću smrću ucviliti,
    hoću l kome pofaliti?
    O, kako će to biti?
    Sve ću morat ostaviti,
    gol sam došo, gol otići.
    O vi koji još ostaste
    Isusu sada život dajte.
    To je želja i oporuka moja
    jedino vrijedno ljudskog boja.
    Zato necvilite, neplačite
    život po Kristu udesite.
    Jer sve vas čeka smrtna raka
    tika, taka, tika,taka.
    Požurite, mili rode
    da u pako tko ne ode.
    Na mom grobu zemlja friška
    umro je za Isusa Krista.
    S njim sam umro
    s Njim uskrsno,
    da s Njim živim.
    O, kako će to biti
    Bože, Bože, Oče moj...?
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
  3. Hvala !
    Doista mi je ovo trebalo !
    Cesto razmisljam o smrti , ali nevolim ici na pogrebe i neidem osim u rijetkim prilikama gdje osjetim da trebam . Razlog je , jer smrt ljudi gledaju uglavnom kao kraj .
    Sama sam dozivjela , kako kazu klinicku ??
    Zapravo to je duhom i dusom prisustvo predi u blazenstvu gledanje vjecne ljubavi , bez ogranicenja , jer vrijeme ne stanuje u vjecnosti , a duh i dusa postaju sastavni dio blazenstva ljubavi vjecne gdje neposoji sila teznje , gdje je sve ljubav vjecna milina i njeznost , zapravo se neda vjerodostojno opisat , sto ljudsko uho necuje , niti ljudsko nevidi niti moze zamisliti , niti ima zidova niti predzida , beskonacno prostranstvo , koga nitko nemoze okom dokucit , samo radost sto jesi tu , sila i snaga nad svim silama , moc i slava , a ti neznatna mrvica utopljena nestajes ponizno i radosno jesi tu , dio mal manji od najmanjeg truna , ah tko to moze objasnit , tkoli , samo to zelim , samo to hocu ! Sto je smrt tjelesna , sto drugo , o kada ce doci taj dan radosti kad svi tereti teretu se vracaju , zelja , ceznja sad o jos sam tu dok voda iz tvog boka pere moju cud , o jos sam tu jer ljubav tvoja Boze hoce , da jos sam tu da kazem svima , stijena si cvrsta mimo koje nitko proci nece dok ponizno ne prigne koljena pred Kristom . Ljubav si i vrata za ponizne i male sto tebe slave , sto dobro znaju da malo su nista !

    OdgovoriIzbriši