Donosimo četvrti
i posljednji dio opsežnog odgovora C. Jacksona na napade M. Vorisa
protiv Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Na sljedećim poveznicama
možete pogledati: prvi, drugi i treći dio cijelog teksta
Vodi li CMTV
ili Bratstvo u sedisvakantizam?
„Klerici Bratstva
ne predstavljaju nijednu školu teološke misli. Umjesto toga oni su
domaćini cijelog spektra vjerovanja; od katolika koji su jednostavno
zabrinuti zbog stanja u Crkvi do potpunih sedevakantista.“
Zaista? Je li Voris
spreman imenovati koji je klerik u FSSPX-u „potpuni
sedisvakantist“? Razmislimo o tome što
Voris ovdje tvrdi. On tvrdi da postoje svećenici FSSPX-a koji
vjeruju da su svi pape, kojima su nadbiskup Lefebvre i sada biskup
Fellay posvetili svoje vrijeme da pregovaraju, od ranih 1970-ih
bili protupape. Pa opet ti sedisvakantistički svećenici ostaju u
organizaciji koja ima sliku pape u svakoj svojoj kapelici i koji mole
za papu na svakoj Misi. Ima li to smisla? NE. To je samo još jedan
dokaz da Voris ne poznaje dobro tu temu. Pa opet on propovijeda
javnosti kao da je neki autoritet. Čak i tvrda linija svećenika
tzv. 'Otpora' koji su napustili Bratstvo zbog pomirbenog pristupa
biskupa Fellaya prema Rimu nisu sedisvakantisti.
Zatim Voris optužuje
nadbiskupa Lefebvrea zbog dvosmislenog komentara u korist
sedisvakantista što je ,,zbunilo njegove sljedbenike“. Da, Voris
bi trebao ponešto znati o dvosmislenim izjavama, poput onih koje se
mogu naći na Drugom vatikanskom koncilu, kojeg on propušta
kritizirati. Voris opet citira nadbiskupa, navodno iz intervjua za Le
Figaro od 4. kolovoza 1976., ali koji je vrlo vjerojatno
kopirao/zalijepio sa stranice p. Cekade (gdje se to može naći od
riječi do riječi), govoreći:
„Dok
smo sigurni da vjera koju je Crkva naučavala dvadeset stoljeća ne
može sadržavati pogrešku, mi smo puno dalje od apsolutne
sigurnosti da je papa zaista papa.“
Prvo, ironično je
da čovjek koji se žali da tradicionalisti uzimaju riječi pape
Franje izvan konteksta i da izvrću njegove riječi, daje citat
vezano za nadbiskupa izvan konteksta sa sedisvakantističke stranice
i temelji svoj slučaj na njemu. Hajdemo kopati dublje i staviti prvo
citat u kontekst. Ja sam našao taj citat u kontekstu na katoličkom
forumu. Ne mogu garantirati njegovu autentičnost, no tamo tvrde da
je to doslovan intervju gdje se točno te riječi koriste.
Pretpostavimo da je to tako:
„S
druge strane, ako nam se čini sigurnim da vjera koju je naša Crkva
naučavala dvadeset stoljeća ne može sadržavati zablude, možemo
imati puno manju sigurnost da je papa zaista papa. Krivovjerje,
raskol, ipso facto izopćenje i nevaljan izbor su neki od razloga
zbog kojih se može dogoditi da papa nikad nije to bio ili da je
prestao to biti. U tom očito vrlo iznimnom slučaju, Crkva bi bila u
situaciji sličnoj onoj koja se dogodi nakon smrti vrhovnog
svećenika.
Jer
zaista je ozbiljan problem postavljen savjesti i vjeri svih katolika
od početka pontifikata Pavla VI. Kako to da papa, pravi nasljednik
Petrov, kojemu je zajamčena pomoć Duha Svetoga, može upravljati
uništenjem Crkve, najvećem i najraširenijem u povijesti koje se
dogodilo u tako kratkom razdoblju, nešto što nijedan krivovjernik
nikada prije nije uspio učiniti?
Na
to pitanje će jednog dana trebati dati odgovoriti, ali ostavljajući
taj problem teolozima i povjesničarima, stvarnost nas prisiljava na
praktični odgovor, prema savjetu svetog Vinka Lerintskog: 'Što da
čini katolik kršćanin ako bi se dio Crkve odvojio od zajedništva
s općim zakonom? Na koju drugu stranu može prijeći osim one gdje
će umjesto gangrenoznog i korumpiranog dijela
odabrati tijelo koje je u cijelosti zdravo? I ako bi neka zaraza
otrovala ne samo mali dio Crkve već cijelu Crkvu u isto vrijeme! I
onda bi njegova velika zadaća bila da ostane uz one koji su protiv,
koji se, naravno, više ne mogu zavarati nikakvom lažnom
novotarijom!'
Zbog
toga smo mi čvrsto odlučili nastaviti svoje djelo obnavljanja
katoličkog svećenstva bez obzira što se dogodilo, uvjereni da ne
možemo bolje služiti Crkvi, Papi, biskupima i vjernicima. Neka nam
dopuste da iskušamo ili iskusimo (kao što kažu) Tradiciju.“
To zvuči malo
drugačije kada se stavi u kontekst, zar ne? Daleko od toga da navodi
svoje sljedbenike na sedisvakantizam, Nadbiskup jednostavno
raspravlja o krizi u Crkvi koja je uzrokovana djelima Pavla VI. i
odgovarajućem smjeru djelovanja kao odgovoru na to. Da je Voris
posvetio malo više vremena istraživanju, a ne težeći za
senzacionalizmom ,
možda bi naišao na sljedeću Nadbiskupovu izjavu od 8. studenog
1979. gdje je ponovio tvrdnje koje je navodno rekao za Le Figaro
godinu ranije, ali onda je dublje objasnio svoje vlastito stajalište
i ono Bratstva.
„Vidljivost
Crkve je previše potrebna njezinom postojanju da bi bilo moguće da
Bog dopusti
da vidljivost nestane na nekoliko desetljeća. Obrazloženje onih
koji negiraju da imamo papu stavlja Crkvu u zamršenu situaciju. Tko
će nam reći tko će biti budući papa? Kako, ako nema kardinala,
kako će on biti izabran? Taj duh je raskolnički za barem većinu
njih koji se pridruže određenim raskolničkim sektama poput Palmar
de Troya, Eglise Latine de Toulouse, i druge.
Naše
Bratstvo apsolutno odbija pristati na takvo mišljenje.
Mi
želimo ostati povezani s
Rimom i
Petrovim
nasljednikom,
dok odbijamo njegov liberalizam vjernošću njegovim prethodnicima.
Mi se ne bojimo s njime
razgovarati, s poštovanjem, ali odlučno, kao što je sv.
Pavao razgovarao
sa sv.
Petrom.
Također,
daleko od toga da odbijamo moliti za papu, mi udvostručujemo svoje
molitve i molbe da mu Duh Sveti udijeli svjetlo i snagu u svojim
potvrdama u
obrani vjere.
Tako ja nikada nisam odbio otići u Rim na njegov zahtjev ili zahtjev
njegovih predstavnika. Istina mora biti potvđena u Rimu iznad svih
drugih mjesta. On je od Boga, i On će osigurati naposljetku njegovu
pobjedu.
Prema
tome, Bratstvo sv. Pija X., njegovi svećenici, časna
braća, sestre, oblate,
ne mogu tolerirati među sobom one članove koji odbijaju moliti za
papu ili koji tvrde da je Novus Ordo Missae nevaljan per se.
Zasigurno, mi patimo zbog te neprekidne neusklađenosti koja se
sastoji u tome da se hvale sve liberalne struje Drugog vatikanskog
koncila dok se u isto vrijeme naprežu da ublaže njihove posljedice.
Ali sve to nas treba navesti na molitvu i čvrsto držanje uz
Tradiciju umjesto da tvrdimo da Papa nije papa...“
Voris zatim
očigledno opet citira sa stranice o. Cekade budući da se citat
podudara od riječi do riječi:
„Moguće
je da smo obvezni vjerovati da ovaj papa nije papa. Mgr. De Castro
Mayer i ja smo radije čekali dvadeset godina.“ (Razgovor od
30. ožujka i 18. travnja 1986. objavljen u Angelusu,
srpanj 1986.)
Nadbiskup Lefebvre
ovdje govori o potencijalnim krivovjerničkim djelima koje bi Papa
mogao izvršiti u budućnosti na molitvenom skupu u Asizu. Nema ništa
krivo u ovoj izjavi. Za razliku od Vorisa, koji bi slijedio papu
Franju naglavačke u krivovjerje da odluči tamo odvesti Crkvu,
nadbiskup je bio svjestan katoličkog nauka koji kaže da ako papa
postane očigledan krivovjernik, on gubi svoju službu. Kada je
nadbiskup vidio kako papa širi sablazan, spominje tu mogućnost u
slučaju da papa nastavi do kraja na tom putu indiferentizma kojim je
krenuo.
Kao što svatko može
vidjeti, nadbiskup razmišlja na glas u ovom razgovoru, razmatra,
nabraja mogućnosti. Molitveni skup u Asizu se još nije dogodio u
vrijeme tih razgovora. Iako je nadbiskup s pravom udario na Asiz
nakon što se dogodio (čak je i kardinal Ratzinger bio rezerviran u
vezi Asiza), očito je da nadbiskup nikad nije mislio da je Ivan
Pavao II. dostigao onu točku da bi u Asizu postao javni krivovjernik
jer ga je uvijek priznavao za papu za njegova života. Nadbiskup je
uvijek djelovao razborito i strpljivo u vezi tako ozbiljnih pitanja.
Evo tog citata u kontekstu:
„...Što
ćemo morati zaključiti za nekoliko mjeseci ako ćemo se morati
suočiti s tim ponovljenim sudjelovanjima u lažnom bogoštovlju? Ne
znam. Pitam se. Ali mislim da Papa ne može učiniti ništa gore od
toga da sazove sastanak svih religija, kada znamo da postoji samo
jedna prava religija i da sve druge pripadaju đavlu. Tako da ćemo
nakon tog poznatog susreta u Asizu možda moći reći da je
Papa krivovjernik, da je otpadnik od vjere. Sada ja to ne želim reći
formalno i svečano, ali čini se na prvi pogled nemogućim da Papa
bude javno i formalno krivovjeran. Naš Gospodin je obećao da će
biti s njim, da će održati njegovu vjeru, da će ga uzdržati
u vjeri. Kako bi u isto vrijeme mogao biti javni krivovjernik i
doslovno otpasti od vjere?Tako da je moguće da smo obvezni vjerovati
da ovaj Papa nije papa.
Msgr.
De Castro Mayer i ja smo radije čekali dvadeset godina: rekli smo da
je razboritije i više u skladu s Providnošću čekati jer je to
tako važno, tako tragično kad se ne radi samo o biskupu, nadbiskupu
ili kardinalu već o čovjeku na
Petrovoj stolici. To je tako važno, tako ozbiljno, tako tužno, da
radije čekamo dok nam Providnost ne da takav dokaz, da se više ne
može odbiti reći da je Papa krivovjernik...“
Iako bi sljedeća
misao vrlo vjerojatno uzrokovala neokatoličke konvulzije kod Vorisa,
mislim da su mnogi katolici spremni čekati isto kao što je to
nadbiskup pronicljivo odlučio i primijeniti to na papu Franju,
pogotovo zbog nadolazeće Sinode.
Smiješna je stvar u
vezi optužbe protiv nadbiskupa da vodi katolike u sedevakantizam ta
da je on zapravo umjesto toga pružio alternativu na sedevakantizam.
Da je svaki katolik prihvatio Vorisov savjet i podvrgnuo se Novus
ordo Misi nakon 1969., katolici bi bili prisiljeni izabrati između
ostajanja u svojim ludim Novus ordo župama, napuštanja vjere i toga
da postanu sedisvakantisti. Umjesto toga nadbiskup im je pružio
opciju da se drže Tradicije Crkve u bogoštovlju i nauku i također
da ostanu u Crkvi, priznajući papu. Tako da je Vorisova optužba
potpuno neprimjerena.
Nadalje, kako sam
već prije istaknuo, Voris smatra da je u redu nazivati vjernike
sedisvakantistima, dok god može zadobiti nekoliko retoričkih bodova
u raspravi protiv Bratstva. Ironično je da se on zapravo ponaša kao
da nemamo papu jer ima već uobičajenu praksu ignorirati skoro svaku
skandaloznu i kontroverznu stvar koju Papa kaže ili napravi. Na
primjer, nakon što je cijeli tjedan radio protiv FSSPX-a,
Voris je potpuno nijem u vezi cijelog Papinog posjeta SAD-u kod kojeg
je propustio priliku za prilikom da osudi Planned Parenthood ili
odluku Vrhovnog suda koja predstavlja napad na brak. Voris je odbio
braniti ili posvetiti pažnju Papinom skandaloznom ponašanju, pa
opet ga katolici vide i čuju. Što bi onda njegovi čitatelji
trebali učiniti? Pretpostavimo da sami odluče kako reagirati na
Papinu sablazan. Spojimo to s Vorisovom retorikom o privatnom
prosuđivanju o tome jesu li katolici u raskolu, koristeći svoju
vlastitu definiciju, to sve vodi u privatno prosuđivanje o tome je
li papa javni krivovjernik, što vodi u sedevakantizam. Kao što sam
prije rekao:
Opasnost
u novopronađenom Vorisovom argumentu pokušavajući zaobići
nedostatak formalne objave raskola iz Crkve (da bi izjavio da je
Bratstvo u ,,materijalnom raskolu“ ili ,,raskolu pred Bogom“), je
u tome da on još to pogoršava. Kao što su to protestanti radili,
Voris preuzima na sebe, pod krinkom “objektivnih moralnih pitanja“
privatno prosuđivanje (samo on i njegov kodeks kanonskog prava) i
onda izrekne tu prosudbu
pred javnošću kao
činjenicu. Sedisvakantisti
rade istu stvar s papom. Oni se odnose prema pitanju imamo li papu
kao da se radi o privatnoj prosudbi
(samo ja i moje knjige moralne teologije od prije Drugog vatikanskog
koncila), i zovu svoje subjektivne zaključke ,,objektivnima“ i
,,očitima“ i očekuju da i drugi katolici to prihvate. Uskoro će
CMTV-ove
pristaše izjavljivati da su razni biskupi i svećenici
,,krivovjernici pred Bogom“. I ako to naprave, što će ih
spriječiti da i papu Franju ne prepoznaju kao jednog od njih? I
zatim, kao ironija svih ironija, imat ćete Vorisa i CMTV, koji već
dugo blate
The Remnant,
CFN i FSSPX jer kritiziraju Papu, iz straha da bi to čitatelje moglo
odvesti u sedevakantizam, nesvjesno ohrabrujući svoje vlastite
čitatelje upravo na sedisvakantizam
mijenjajući definiciju raskola....
(Usput, Voris tada
krivo predstavlja da je jedan svećenik FSSPX-a, o. Laguerie, izbačen
iz Bratstva zbog toga što je napisao članak u kojem poziva na
pomirenje s Rimom. O tome možete više pročitati ovdje,
ako vas zanima ta tema).
Vorisovo
ignoriranje Pape samo vodi u licemjerje i neučinkovitost
Voris još kaže da
svećenici FSSPX-a „bezobzirno napadaju Papu
u svakoj prilici. Svaka prividna pogreška ili dvosmislena izjava se
stalno ponavlja da bi opravdali svoju pobunu.“ Ozbiljno?
Voris se ponaša kao da živimo u 1988. Nisam siguran gdje je Michael
bio zadnjih osam godina, ali od Summorum Pontificuma postoji jedan
puno pomirljiviji ton s obje strane i Bratstva i Rima. Zapravo, ton
je tako pomirljiv da su mnogi svećenici FSSPX-a javno kritizirali
biskupa Fellaya zbog toga, što je rezultiralo njihovim napuštanjem
Bratstva. Tako Voris o njima pravi sliku jednog preuveličanog
strašila koja nije utemeljena u stvarnosti. Zapravo, Vorisove riječi
puno bolje opisuju njegove vlastite napade protiv biskupa nego
FSSPX-ove napade na Papu.
Zatim, u pokušaju
da prekore FSSPX primjerom iz Svetog pisma, (zašto ne bi probao sa
Svetim pismom kada nije uspio s kanonskim pravom, Tradicijom i
Učiteljstvom ) Voris tada spominje
primjer Hama i Noe te Davida i Šaula da bi pokazao kako bi se FSSPX
trebao i ne bi trebao ponašati prema Papi. Zanimljivo je, pak, da
Voris ne spominje dio Novog zavjeta koji nam daje savršeni primjer
što učiniti kada papa uzrokuje sablazan među vjernicima:
„A
kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je
bio zavrijedio ukor. Jer prije, dok ne dođoše neki od Jakova, jeo
je s neznabošcima; a kad dođoše, povukao se i odvajao bojeći se
onih, koji su bili iz obrezanja. I pretvaranju njegovu priključili
se ostali Židovi, tako da je i Barnaba bio od njih zaveden u isto
pretvaranje. A kad vidjeh, da ne idu pravo prema istini evanđelja,
rekoh Kefi pred svima: „Kad ti, koji si Židov, živiš
neznabožački, a ne židovski, zašto neznabošce siliš, da drže
običaje židovske?“ (Gal 2,
11-14)
Voris zatim kaže da
FSSPX-ova „konstruktivna
kritika zapravo ništa ne pridonosi,
već šteti Papinoj vjerodostojnosti.“
Ne slažem se s tim. Same Papine riječi i djela čine štetu
njegovoj vjerodostojnosti. FSSPX-ova ,,konstruktivna kritika“
služi tome da pokušava od-sablazniti vjernike
neprestanim ponavljanjem katoličkog nauka protiv kojeg ratuju Papine
riječi. Voris se ponaša kao da će u Crkvi cvasti ruže samo da
svaki katolik zašuti o Papi. Ta ideja je bedasta
jer Papa javno uzrokuje sablazan. Ako katolici ignoriraju sablazan,
ili još gore ako ga pokušaju opravdati, to bi samo dalo dojam da to
katolici odobravaju i da nema u tome ništa loše.
Na kraju, mislim da
iz toga što katolici odbijaju šutjeti i
podčiniti se sablazni proizlazi Vorisovo neprijateljstvo prema
Bratstvu. Bratstvo i drugi tradicionalisti poput Remnanta i Catholic
Family News jednostavno neće šutjeti o skoro svakodnevnim
sablaznima u Crkvi izazvanima Papinim riječima. Kada bi Voris mogao
staviti ogromnu brnjicu na sve nas, on bi to napravio. Na nesreću za
njega, on to ne može učiniti.
Vorisu nijedno
Papino djelo, bez obzira kako strašno bilo, ne bi nikada moglo
opravdati nijednu riječ kritike ili bratskog ispravka prema našem
Svetom Ocu. Koji je nevjerojatan nedostatak ljubavi u tom stajalištu!
Jedno od duhovnih djela milosrđa je prekoriti grješnika. Sv. Toma
Akvinski kaže da ako je pogreška javna i ako se radi o vjeri, da i
podanik ima pravo ispraviti nadređenoga, čak i javno. Ali osim
toga, sam papa Franjo je rekao da rado prihvaća kritiku! Tako ako ga
odbijamo kritizirati, ironično je da je Voris neposlušan Papinoj
volji.
Vorisovo čudno
stajalište je u suprotnosti s učenjima Tome Akvinskog, Belarmina i
sv. Pavla, da nabrojimo samo neke. Zapravo, da katolički laici,
svećenici i biskupi prihvate Vorisov pristup, oni bi besposleno
sjedili da su živjeli u vrijeme kada je Ivan XXII. službeno
kanonizirao krivovjerje 1300. godine. Samo zahvaljujući onima koji
,,su prepoznali i suprotstavili se“, koje Voris ponižava, je Crkva
bila spašena od potencijalno krivovjernog čina ovoga Pape. (O tome
možete više pročitati
ovdje.)
Voris kasnije daje
nevjerojatnu tvrdnju da su Summorum Pontificum i Ecclesia Dei učinili
FSSPX sada nevažnim. Da, to je točno. Svaki pojedini svećenik sada
ima pristup savršeno valjanoj katoličkoj župi s tradicionalnim
latinskim Misama redovito služenima, pravovjerne svećenike za
ispovijed, tradicionalne katoličke škole, duhovne obnove itd. I ako
vjerujete Vorisu, sama kriza o kojoj on stalno jadikuje
je odjednom nestala, ali samo ona koja se odnosi na FSSPX. U
stvarnosti, većina biskupija danas su duhovne pustinje gdje su
kapele FSSPX-a jedne od nekoliko mjesta katoličkog razuma u blizini.
Ponavljam, do onda kada više neće biti potrebe za CMTV-ovim
konstantnim mrmljanjem protiv stanja u Crkvi, do tada će postojati
potreba za Bratstvom.
Tko je učinio
više za Crkvu, FSSPX ili CMTV?
Voris potom
napadački izjavljuje da vojujuća Crkva „treba
katolike na prvim linijama, a ne da se odvajaju u lokalne nedopuštene
kapelice s njihovim lažnim sakramentima.“ To nije ništa
drugo nego javna kleveta protiv Bratstva i njihovih vjernika. Rim
potpuno priznaje valjanost Misa, ređenja, posljednje pomasti,
krštenja, i potvrda kod Bratstva i jedino još nije zauzela javno
stajalište u vezi njihovih vjenčanja ili ispovijedi.
Pa opet on
nastavlja:
Oni
(FSSPX i njihovi vjernici) trebaju biti u rovovima boreći se protiv
modernista u svakoj biskupiji na nišanu. Ako ne prenesemo
borbu u neprijateljski tabor,
kako ćemo ikada očekivati pobjedu? Prihvaćajući ,,čekaj i vidi“
pristup dok ste sakriveni u vašim izoliranim
zajednicama je gubitnički stav. FSSPX
se voli prikazivati kao pobjednik
Crkve. U stvarnosti oni umjesto borbe podučavaju napuštanje.
Kukavički je okrenuti se i pobjeći iz borbe u te „sigurne luke“
kada ima toliko posla za napraviti da bi se obnovila Crkva.
Zar ne bi prava
kukavička pozicija bila ignorirati ogromna sablažnjujuća papinska
djela i riječi samo da od sebe ne učiniš metu za neokatolike? Zar
onda nije kukavički napadati te dobre i vjerne katolike koji ističu
i osuđuju sablazan koju je ovaj Papa uzrokovao? Jer nije potrebna
apsolutno nikakava hrabrost da bi se napalo Bratstvo ili
tradicionalisti. Samo će te pohvaliti svijet, neokatolici i
liberali. Prava hrabrost je umjesto toga potrebna da bi se javno
govorila istina o sablažnjivim djelima i riječima koje dolaze od
našeg Pape i od autoriteta i da bi se bilo spremno zbog toga
podnositi napade, klevete, a čak i nepravedne crkvene kazne sa
strane autoriteta.
Uz to, kakvi su za
Vorisa i CMTV rezultati rovovske borbe s modernistima? Što su
postigli? Skoro ništa, po mom mišljenju, osim što prodaju
pretplate, nazivaju tradicionalne izdavače ,,duhovnom pornografijom“
i gube čitatelje zbog stalnog vrijeđanja katolika koji bi inače
bili uz njih.
Za usporedbu, što
je FSSPX postigao? Stotine svetih svećenika, škola, kapelica koje
nude tradicionalnu Misu onima u liturgijskoj pustoši, nudeći i sve
druge tradicionalne sakramente, propovijedi i duhovne obnove
neokaljane neomodernizmom oko nas. Bratstvo je spasilo katoličku
vjeru nebrojenima koji bi inače napustili Crkvu. Također su
spriječili da veliki broj nezadovoljnih katolika postanu
sedisvakantisti. Oni su često bili osamljeni glas koji vapi u
pustinji protiv papinih katastrofa poput skupova u Asizu. Oni su
govorili protiv nebrojenih koncilskih novotarija, liturgijskih i
drugih, gdje su Voris i društvo onda kada papa na njih pristane
licemjerno prihvatili same prakse koje su nekada osuđivali.
Bratstvo je
pobudilo više zvanja po broju katolika nego
„Novus ordo Crkva“. Oni su skoro sami odgovorni za oslobađanje
tradicionalne Mise i uspjeli su da im se dignu izopćenja, a da nisu
promijenili svoje stajalište. Njima samima (ne FSSP-u, itd.)
odobrene su doktrinarne rasprave s Rimom o Drugom vatikanskom koncilu
i baš nedavno Rim im je dao potpuno priznanje njihovih ispovijedi
kao dio papinske godine milosrđa. Ironično je da samom Bratstvu
moramo zahvaliti odobrenje kanonskog statusa FSSP-a i drugih
tradicionalnih katoličkih redova. Da ponovimo, što je Michael Voris
postigao u usporedbi s Nadbiskupom, kojeg čak papa Benedikt zove
“velikim čovjekom opće Crkve“?
Druga stvar koju
vrijedi spomenuti je da FSSPX nije nikada „napustio Crkvu“. Možda
Voris to ne shvaća, ali svaki put kad se katolički svećenik stavi
na „prvu liniju“ ili ode „u rovove“ boreći se protiv
modernizma, njih pošalju ili u Mongoliju, ili ih kazne, progone,
suspendiraju, izbace ili ekskomuniciraju. Voris to opisuje kao da su
se svećenici Bratstva spakirali, napustili Crkvu i da su sretni
skrivati se u ,,nevaljanim kapelicama“. U stvarnosti, svatko s
imalo razuma zna da su bili izbačeni i da oni nisu odabrali otići.
To je još jedan znak krize. Jer ako neki katolički svećenik svrne
pozornost da postoji kriza u Crkvi i ako je zaista iskren o njenim
uzrocima (Drugi vatikanski sabor, nova Misa, vjerske sloboda,
ekumenizam, kolegijalnost) i da su pokoncilski pape pridonijeli toj
destrukciji, njih se izbacuje. Tako se pravi katolici, alarmirani
krizom i pokušavajući se boriti protiv nje, često nađu da ih ne
gledaju više kao prijatelje u njihovim župama kao i među
prijateljima neokatolicima, svećenicima i biskupima, jer se zalažu
za vjeru. Vjeruje li zaista Voris da će prigovaranje u vezi biskupa
riješiti krizu? Zna li on tko je postavio te grozne biskupe i tko
ima moć kazniti sve i svakoga od njih?
Sudjelovanje
na svetogrdnim Misama ne pomaže u borbi protiv krize
Voris tada preklinje
da svi vjernici FSSPX-a napuste njihove kapelice i “postanu
svjetlo“ tamo u svojim biskupijama za bližnje katolike. Nažalost,
to tako ne funkcionira. U mnogim su slučajevima svetogrdne Mise,
neutemeljni nauk, nečedni župljani i rock glazba tipični na
biskupijskim župnim Misama. Zar mi zaista mislimo da jedna FSSPX-ova
obitelj koja sudjeluje na svojoj lokalnoj Misi prepunoj zloupotreba
može promijeniti župu? Ne. Vrlo vjerojatno će župa promijeniti
obitelj. Bit će izloženi raznim stupnjevima nedostojanstvenosti,
bogohulstava, svetogrđa, nemorala i krivovjerja. Zapravo, u mnogim
slučajevima bio bi grijeh izložiti djecu stvarima koje prolaze na
“Misi“ u mnogim “katoličkim župama“.
Obitelji vjerne
Bratstvu ne bi davale dobar primjer da pohađaju te Mise. Najbolji
primjer koji mogu dati je da odbiju ići na njih. Jer sama njihova
prisutnost na tim Misama signalizira odobravanje ostatku zajednice i
utvrđuje ih u njihovom tamošnjem prisutstvu. Umjesto toga oni bi
trebali uvjeravati župljane u mnogim takvim župama da pronađu
Tradiciju.
Kao primjer, misli
li itko da je ,,trpljenje“ FSSPX vjernika, ili nekih drugih
katolika, zajedno s Vorisom, na Misama poput ove u videu niže ključ
za rješavanje krize? Kako bi nam to pomoglo? S druge strane, što
ako bi svi vjerni katolici odbili sudjelovati na takvoj Misi i
išetali iz svojih župa?
Nadalje, razlog
zašto ti dobri katolici jesu u tim kapelicama je taj što njihovi
lokalni svećenici i biskupi imaju naviku davati kamenje umjesto
kruha. Baš se zbog tih ludosti koje dopuštaju i nespremnosti da
itko (svećenik, biskup ili papa) poslušaju žalbe onih sablažnjenih
vjernika osjećaju obveznim zbog svoje vjere i obitelji prihvatiti
prednost jedne od tih „sigurnih luka“ koje je nadbiskup omogućio.
Voris potom citira
Pija X. govoreći da ne napadamo hijerarhiju, nesvjestan toga da je
sam sebe osudio tim citatom jer osuđuje biskupe kad god može. Iako
Voris misli da je to dovitljivo, mi znamo da je Pio X. osudio
moderniste koji su tvrdili da vole Crkvu dok su u isto vrijeme
uništavali vjeru i bili neposlušni svojim zaista katoličkim
biskupima i Papi. Da je Pio X. danas živ, bi li on zahtijevao
poslušnost kardinalu Marxu i o. Kriegelu i tražio od nas da ugasimo
klima uređaje i oplakujemo izumrle vrste jer je tako rekao Franjo?
Teško. Pa opet Voris traži da živimo u bajci gdje bi Pio X. tražio
poslušnost ljudima koji uništavaju sve za što se on zalagao.
Upravo suprotno, Pio X. bi bio taj koji predvodi otpor protiv tih
ljudi. One iste vrste ljudi koje je više puta osuđivao za vrijeme
svoga pontifikata.
FSSPX je u
,,materijalnom potpunom zajedništvu“, a ne u ,,materijalnom
raskolu“
Na kraju, prava
ironija Vorisove pozicije izmišljenog ,,materijalnog raskola“ je
ta da je stvarnost potpuno suprotna. Objektivno, čini se da je
Bratstvo u ,,materijalnom potpunom zajedništvu“ čak iako to Rim
formalno ne priznaje. Kao što je Brian McCall izjavio nakon što je
prisustvovao konferenciji biskupa Fellaya 2010.:
„Vatikanska
politika izgleda kao
kontradiktorna politika koja se koleba između ,,osude i divljenja“.
Preuzvišeni (mons. Fellay)
je to primijetio.
On izgleda uvjeren da kad se radi o osobnim osjećajima samog
Benedikta XVI., da je divljenje prema FSSPX-u pravi izraz. Objasnio
je da je na prvom susretu
s papom Benediktom XVI., Njegova Svetost dva puta govorila o
nadbiskupu Lefebvreu - prvi puta kao o ,,časnom
nadbiskupu Lefebvreu“ i kasnije u razgovoru kao „nadbiskupu
Lefebvreu, velikom čovjeku opće
Crkve.“
Pa
zar bi mi trebali vjerovati da Papa vjeruje da je raskolnički
izopćenik častan
i veliki čovjek opće
Crkve? To bi bilo besmisleno. Jedino logično objašnjenje je da Papa
prepoznaje nadbiskupa kao vjernog sina Crkve kao što to i jest.
Preuzvišeni
također naglašava da je kardinal Castrillon Hoyos izrazio isti stav
u odnosu na rad Bratstva. Uzoriti
je rekao da
„su plodovi dobri i da je zato Duh Sveti tamo“.
Sada
znamo da nam je Gospodin rekao da bismo razlikovali tko je u Crkvi, a
tko nije - „prepoznajte ih
prema njihovim plodovima“. Duh Sveti ne može može biti izvan
Crkve, tako da ako je s Bratstvom, Bratstvo je u Crkvi. Logika je
neoboriva.
Kako
može biti da Papa i Vatikan imaju tu politiku da govore jedno, a
rade drugo? Kako mogu dopustiti
klericima tvrditi da su ispovijedi kod svećenika Bratstva nevaljane,
a onda jasno dati do znanja svojim djelima da su ispovijedi kod
Bratstva „sve dobre i valjane“? Kako
Bratstvo može biti zakonski priznato dva tjedna i onda prestati biti
priznato nakon tog vremena? Zar to ne pokazuje vatikansko
zanemarivanje
ozbiljnosti problema FSSPX-ovog zakonskog priznanja?
Odgovor
na koji nas je Preuzvišeni naveo
da vidimo je taj da zbog političkih razloga, Benedikt XVI. osjeća
da, zbog situacije u Crkvi i „vukova“ u njoj, on ne može
priznati
Bratsvo de jure.
Pa opet, budući da on zna da su oni „unutar Crkve“ i „donose
dobre plodove“, on će priznati njihovu zakonitost de
facto koliko god je to moguće. Kao
što je p.
Scott Gardner primijetio na svojoj konferenciji na početku dana,
zabluda
kolegijalnosti sprječava ispravljanje pogrešaka i zloupotreba koje
je Koncil proizveo. P.
Gardner je izvijestio da mu je visokopozicionirani kardinal priznao
da je kolegijalost bila efikasna u tome da učini nemogućim
„vladanje“ Crkvom.
...Očito
je Papa zaključio da pod cijenu izazivanja neposluha i pobune od
svjetskih biskupa, davanje de jure
priznanja Bratstvu nije toga vrijedno. Jedino rješenje je bilo
odobriti de facto
priznanje, dok se razgovori između Rima i Bratstva nastavljaju.
...Vjernici
mogu još nešto učiniti. Moliti za ovog Papu. Moliti da bude
hrabar i ne uzmakne
od straha pred
vukovima
kao što nas je molio da učinimo u svojim prvim riječima koje je
izrekao kao Papa. On je već pod snažnim napadom zbog svojeg de
facto priznanja
Bratstva. Očito je da treba naše molitve više nego ikada da bi
mogao to napraviti de jure.
Zaključak
Kao zaključak,
nadam se da je ovaj odgovor na video pomogao barem nekima od vas da
vidite drugu stranu priče u vezi FSSPX-a. A što se tiče velikog
nadbiskupa Lefebvrea, čovjeka kojeg papa Benedikt XVI. zove „časni
nadbiskup Lefebvre“ i „taj veliki
čovjek opće
Crkve“, ako ste našli sat vremena da pogledate ovaj Vorisov
film, onda iz čiste pravednosti vas potičem da pogledate sljedeći
dokumentarac o njegovom životu. Ne smijemo zaboraviti da je Ivana
Orleanska bila ekskomunicirana i spaljena na lomači od zakonitih
crkvenih vlasti prije nego što je bila proglašena svetom. Drugim
riječima velikog kardinala Ottavianija:
“Vidjet ćete, vidjet ćete, sve će se vratiti
nesretnom Msgr.
Lefebfreu!“ Doista,
kardinale, doista.
Merci, Marcel!
Primjedbe
Objavi komentar