utorak, 25. listopada 2016.

FSSPX nije u raskolu: odgovor točku po točku na CMTV-ov videozapis ‘Katolički raskol’ (IV.)


Donosimo četvrti i posljednji dio opsežnog odgovora C. Jacksona na napade M. Vorisa protiv Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Na sljedećim poveznicama možete pogledati: prvi, drugi i treći dio cijelog teksta

Vodi li CMTV ili Bratstvo u sedisvakantizam?

Klerici Bratstva ne predstavljaju nijednu školu teološke misli. Umjesto toga oni su domaćini cijelog spektra vjerovanja; od katolika koji su jednostavno zabrinuti zbog stanja u Crkvi do potpunih sedevakantista.“

Zaista? Je li Voris spreman imenovati koji je klerik u FSSPX-u „potpuni sedisvakantist“? Razmislimo o tome što Voris ovdje tvrdi. On tvrdi da postoje svećenici FSSPX-a koji vjeruju da su svi pape, kojima su nadbiskup Lefebvre i sada biskup Fellay posvetili svoje vrijeme da pregovaraju, od ranih 1970-ih bili protupape. Pa opet ti sedisvakantistički svećenici ostaju u organizaciji koja ima sliku pape u svakoj svojoj kapelici i koji mole za papu na svakoj Misi. Ima li to smisla? NE. To je samo još jedan dokaz da Voris ne poznaje dobro tu temu. Pa opet on propovijeda javnosti kao da je neki autoritet. Čak i tvrda linija svećenika tzv. 'Otpora' koji su napustili Bratstvo zbog pomirbenog pristupa biskupa Fellaya prema Rimu nisu sedisvakantisti.

Zatim Voris optužuje nadbiskupa Lefebvrea zbog dvosmislenog komentara u korist sedisvakantista što je ,,zbunilo njegove sljedbenike“. Da, Voris bi trebao ponešto znati o dvosmislenim izjavama, poput onih koje se mogu naći na Drugom vatikanskom koncilu, kojeg on propušta kritizirati. Voris opet citira nadbiskupa, navodno iz intervjua za Le Figaro od 4. kolovoza 1976., ali koji je vrlo vjerojatno kopirao/zalijepio sa stranice p. Cekade (gdje se to može naći od riječi do riječi), govoreći:

Dok smo sigurni da vjera koju je Crkva naučavala dvadeset stoljeća ne može sadržavati pogrešku, mi smo puno dalje od apsolutne sigurnosti da je papa zaista papa.“

Prvo, ironično je da čovjek koji se žali da tradicionalisti uzimaju riječi pape Franje izvan konteksta i da izvrću njegove riječi, daje citat vezano za nadbiskupa izvan konteksta sa sedisvakantističke stranice i temelji svoj slučaj na njemu. Hajdemo kopati dublje i staviti prvo citat u kontekst. Ja sam našao taj citat u kontekstu na katoličkom forumu. Ne mogu garantirati njegovu autentičnost, no tamo tvrde da je to doslovan intervju gdje se točno te riječi koriste. Pretpostavimo da je to tako:

S druge strane, ako nam se čini sigurnim da vjera koju je naša Crkva naučavala dvadeset stoljeća ne može sadržavati zablude, možemo imati puno manju sigurnost da je papa zaista papa. Krivovjerje, raskol, ipso facto izopćenje i nevaljan izbor su neki od razloga zbog kojih se može dogoditi da papa nikad nije to bio ili da je prestao to biti. U tom očito vrlo iznimnom slučaju, Crkva bi bila u situaciji sličnoj onoj koja se dogodi nakon smrti vrhovnog svećenika.

Jer zaista je ozbiljan problem postavljen savjesti i vjeri svih katolika od početka pontifikata Pavla VI. Kako to da papa, pravi nasljednik Petrov, kojemu je zajamčena pomoć Duha Svetoga, može upravljati uništenjem Crkve, najvećem i najraširenijem u povijesti koje se dogodilo u tako kratkom razdoblju, nešto što nijedan krivovjernik nikada prije nije uspio učiniti?

Na to pitanje će jednog dana trebati dati odgovoriti, ali ostavljajući taj problem teolozima i povjesničarima, stvarnost nas prisiljava na praktični odgovor, prema savjetu svetog Vinka Lerintskog: 'Što da čini katolik kršćanin ako bi se dio Crkve odvojio od zajedništva s općim zakonom? Na koju drugu stranu može prijeći osim one gdje će umjesto gangrenoznog i korumpiranog dijela odabrati tijelo koje je u cijelosti zdravo? I ako bi neka zaraza otrovala ne samo mali dio Crkve već cijelu Crkvu u isto vrijeme! I onda bi njegova velika zadaća bila da ostane uz one koji su protiv, koji se, naravno, više ne mogu zavarati nikakvom lažnom novotarijom!'

Zbog toga smo mi čvrsto odlučili nastaviti svoje djelo obnavljanja katoličkog svećenstva bez obzira što se dogodilo, uvjereni da ne možemo bolje služiti Crkvi, Papi, biskupima i vjernicima. Neka nam dopuste da iskušamo ili iskusimo (kao što kažu) Tradiciju.“

To zvuči malo drugačije kada se stavi u kontekst, zar ne? Daleko od toga da navodi svoje sljedbenike na sedisvakantizam, Nadbiskup jednostavno raspravlja o krizi u Crkvi koja je uzrokovana djelima Pavla VI. i odgovarajućem smjeru djelovanja kao odgovoru na to. Da je Voris posvetio malo više vremena istraživanju, a ne težeći za senzacionalizmom , možda bi naišao na sljedeću Nadbiskupovu izjavu od 8. studenog 1979. gdje je ponovio tvrdnje koje je navodno rekao za Le Figaro godinu ranije, ali onda je dublje objasnio svoje vlastito stajalište i ono Bratstva.

Vidljivost Crkve je previše potrebna njezinom postojanju da bi bilo moguće da Bog dopusti da vidljivost nestane na nekoliko desetljeća. Obrazloženje onih koji negiraju da imamo papu stavlja Crkvu u zamršenu situaciju. Tko će nam reći tko će biti budući papa? Kako, ako nema kardinala, kako će on biti izabran? Taj duh je raskolnički za barem većinu njih koji se pridruže određenim raskolničkim sektama poput Palmar de Troya, Eglise Latine de Toulouse, i druge.

Naše Bratstvo apsolutno odbija pristati na takvo mišljenje.
Mi želimo ostati povezani s Rimom i Petrovim nasljednikom, dok odbijamo njegov liberalizam vjernošću njegovim prethodnicima. Mi se ne bojimo s njime razgovarati, s poštovanjem, ali odlučno, kao što je sv. Pavao razgovarao sa sv. Petrom.

Također, daleko od toga da odbijamo moliti za papu, mi udvostručujemo svoje molitve i molbe da mu Duh Sveti udijeli svjetlo i snagu u svojim potvrdama u obrani vjere. Tako ja nikada nisam odbio otići u Rim na njegov zahtjev ili zahtjev njegovih predstavnika. Istina mora biti potvđena u Rimu iznad svih drugih mjesta. On je od Boga, i On će osigurati naposljetku njegovu pobjedu.

Prema tome, Bratstvo sv. Pija X., njegovi svećenici, časna braća, sestre, oblate, ne mogu tolerirati među sobom one članove koji odbijaju moliti za papu ili koji tvrde da je Novus Ordo Missae nevaljan per se. Zasigurno, mi patimo zbog te neprekidne neusklađenosti koja se sastoji u tome da se hvale sve liberalne struje Drugog vatikanskog koncila dok se u isto vrijeme naprežu da ublaže njihove posljedice. Ali sve to nas treba navesti na molitvu i čvrsto držanje uz Tradiciju umjesto da tvrdimo da Papa nije papa...“

Voris zatim očigledno opet citira sa stranice o. Cekade budući da se citat podudara od riječi do riječi:

Moguće je da smo obvezni vjerovati da ovaj papa nije papa. Mgr. De Castro Mayer i ja smo radije čekali dvadeset godina.“ (Razgovor od 30. ožujka i 18. travnja 1986. objavljen u Angelusu, srpanj 1986.)

Nadbiskup Lefebvre ovdje govori o potencijalnim krivovjerničkim djelima koje bi Papa mogao izvršiti u budućnosti na molitvenom skupu u Asizu. Nema ništa krivo u ovoj izjavi. Za razliku od Vorisa, koji bi slijedio papu Franju naglavačke u krivovjerje da odluči tamo odvesti Crkvu, nadbiskup je bio svjestan katoličkog nauka koji kaže da ako papa postane očigledan krivovjernik, on gubi svoju službu. Kada je nadbiskup vidio kako papa širi sablazan, spominje tu mogućnost u slučaju da papa nastavi do kraja na tom putu indiferentizma kojim je krenuo.

Kao što svatko može vidjeti, nadbiskup razmišlja na glas u ovom razgovoru, razmatra, nabraja mogućnosti. Molitveni skup u Asizu se još nije dogodio u vrijeme tih razgovora. Iako je nadbiskup s pravom udario na Asiz nakon što se dogodio (čak je i kardinal Ratzinger bio rezerviran u vezi Asiza), očito je da nadbiskup nikad nije mislio da je Ivan Pavao II. dostigao onu točku da bi u Asizu postao javni krivovjernik jer ga je uvijek priznavao za papu za njegova života. Nadbiskup je uvijek djelovao razborito i strpljivo u vezi tako ozbiljnih pitanja. Evo tog citata u kontekstu:

...Što ćemo morati zaključiti za nekoliko mjeseci ako ćemo se morati suočiti s tim ponovljenim sudjelovanjima u lažnom bogoštovlju? Ne znam. Pitam se. Ali mislim da Papa ne može učiniti ništa gore od toga da sazove sastanak svih religija, kada znamo da postoji samo jedna prava religija i da sve druge pripadaju đavlu. Tako da ćemo nakon tog poznatog susreta u Asizu možda moći reći da je Papa krivovjernik, da je otpadnik od vjere. Sada ja to ne želim reći formalno i svečano, ali čini se na prvi pogled nemogućim da Papa bude javno i formalno krivovjeran. Naš Gospodin je obećao da će biti s njim, da će održati njegovu vjeru, da će ga uzdržati u vjeri. Kako bi u isto vrijeme mogao biti javni krivovjernik i doslovno otpasti od vjere?Tako da je moguće da smo obvezni vjerovati da ovaj Papa nije papa.

Msgr. De Castro Mayer i ja smo radije čekali dvadeset godina: rekli smo da je razboritije i više u skladu s Providnošću čekati jer je to tako važno, tako tragično kad se ne radi samo o biskupu, nadbiskupu ili kardinalu već o čovjeku na Petrovoj stolici. To je tako važno, tako ozbiljno, tako tužno, da radije čekamo dok nam Providnost ne da takav dokaz, da se više ne može odbiti reći da je Papa krivovjernik...“

Iako bi sljedeća misao vrlo vjerojatno uzrokovala neokatoličke konvulzije kod Vorisa, mislim da su mnogi katolici spremni čekati isto kao što je to nadbiskup pronicljivo odlučio i primijeniti to na papu Franju, pogotovo zbog nadolazeće Sinode.

Smiješna je stvar u vezi optužbe protiv nadbiskupa da vodi katolike u sedevakantizam ta da je on zapravo umjesto toga pružio alternativu na sedevakantizam. Da je svaki katolik prihvatio Vorisov savjet i podvrgnuo se Novus ordo Misi nakon 1969., katolici bi bili prisiljeni izabrati između ostajanja u svojim ludim Novus ordo župama, napuštanja vjere i toga da postanu sedisvakantisti. Umjesto toga nadbiskup im je pružio opciju da se drže Tradicije Crkve u bogoštovlju i nauku i također da ostanu u Crkvi, priznajući papu. Tako da je Vorisova optužba potpuno neprimjerena.

Nadalje, kako sam već prije istaknuo, Voris smatra da je u redu nazivati vjernike sedisvakantistima, dok god može zadobiti nekoliko retoričkih bodova u raspravi protiv Bratstva. Ironično je da se on zapravo ponaša kao da nemamo papu jer ima već uobičajenu praksu ignorirati skoro svaku skandaloznu i kontroverznu stvar koju Papa kaže ili napravi. Na primjer, nakon što je cijeli tjedan radio protiv FSSPX-a, Voris je potpuno nijem u vezi cijelog Papinog posjeta SAD-u kod kojeg je propustio priliku za prilikom da osudi Planned Parenthood ili odluku Vrhovnog suda koja predstavlja napad na brak. Voris je odbio braniti ili posvetiti pažnju Papinom skandaloznom ponašanju, pa opet ga katolici vide i čuju. Što bi onda njegovi čitatelji trebali učiniti? Pretpostavimo da sami odluče kako reagirati na Papinu sablazan. Spojimo to s Vorisovom retorikom o privatnom prosuđivanju o tome jesu li katolici u raskolu, koristeći svoju vlastitu definiciju, to sve vodi u privatno prosuđivanje o tome je li papa javni krivovjernik, što vodi u sedevakantizam. Kao što sam prije rekao:

Opasnost u novopronađenom Vorisovom argumentu pokušavajući zaobići nedostatak formalne objave raskola iz Crkve (da bi izjavio da je Bratstvo u ,,materijalnom raskolu“ ili ,,raskolu pred Bogom“), je u tome da on još to pogoršava. Kao što su to protestanti radili, Voris preuzima na sebe, pod krinkom “objektivnih moralnih pitanja“ privatno prosuđivanje (samo on i njegov kodeks kanonskog prava) i onda izrekne tu prosudbu pred javnošću kao činjenicu. Sedisvakantisti rade istu stvar s papom. Oni se odnose prema pitanju imamo li papu kao da se radi o privatnoj prosudbi (samo ja i moje knjige moralne teologije od prije Drugog vatikanskog koncila), i zovu svoje subjektivne zaključke ,,objektivnima“ i ,,očitima“ i očekuju da i drugi katolici to prihvate. Uskoro će CMTV-ove pristaše izjavljivati da su razni biskupi i svećenici ,,krivovjernici pred Bogom“. I ako to naprave, što će ih spriječiti da i papu Franju ne prepoznaju kao jednog od njih? I zatim, kao ironija svih ironija, imat ćete Vorisa i CMTV, koji već dugo blate The Remnant, CFN i FSSPX jer kritiziraju Papu, iz straha da bi to čitatelje moglo odvesti u sedevakantizam, nesvjesno ohrabrujući svoje vlastite čitatelje upravo na sedisvakantizam mijenjajući definiciju raskola....

(Usput, Voris tada krivo predstavlja da je jedan svećenik FSSPX-a, o. Laguerie, izbačen iz Bratstva zbog toga što je napisao članak u kojem poziva na pomirenje s Rimom. O tome možete više pročitati ovdje, ako vas zanima ta tema).

Vorisovo ignoriranje Pape samo vodi u licemjerje i neučinkovitost

Voris još kaže da svećenici FSSPX-a „bezobzirno napadaju Papu u svakoj prilici. Svaka prividna pogreška ili dvosmislena izjava se stalno ponavlja da bi opravdali svoju pobunu.“ Ozbiljno? Voris se ponaša kao da živimo u 1988. Nisam siguran gdje je Michael bio zadnjih osam godina, ali od Summorum Pontificuma postoji jedan puno pomirljiviji ton s obje strane i Bratstva i Rima. Zapravo, ton je tako pomirljiv da su mnogi svećenici FSSPX-a javno kritizirali biskupa Fellaya zbog toga, što je rezultiralo njihovim napuštanjem Bratstva. Tako Voris o njima pravi sliku jednog preuveličanog strašila koja nije utemeljena u stvarnosti. Zapravo, Vorisove riječi puno bolje opisuju njegove vlastite napade protiv biskupa nego FSSPX-ove napade na Papu.

Zatim, u pokušaju da prekore FSSPX primjerom iz Svetog pisma, (zašto ne bi probao sa Svetim pismom kada nije uspio s kanonskim pravom, Tradicijom i Učiteljstvom ) Voris tada spominje primjer Hama i Noe te Davida i Šaula da bi pokazao kako bi se FSSPX trebao i ne bi trebao ponašati prema Papi. Zanimljivo je, pak, da Voris ne spominje dio Novog zavjeta koji nam daje savršeni primjer što učiniti kada papa uzrokuje sablazan među vjernicima:

A kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je bio zavrijedio ukor. Jer prije, dok ne dođoše neki od Jakova, jeo je s neznabošcima; a kad dođoše, povukao se i odvajao bojeći se onih, koji su bili iz obrezanja. I pretvaranju njegovu priključili se ostali Židovi, tako da je i Barnaba bio od njih zaveden u isto pretvaranje. A kad vidjeh, da ne idu pravo prema istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: „Kad ti, koji si Židov, živiš neznabožački, a ne židovski, zašto neznabošce siliš, da drže običaje židovske?“ (Gal 2, 11-14)

Voris zatim kaže da FSSPX-ova „konstruktivna kritika zapravo ništa ne pridonosi, već šteti Papinoj vjerodostojnosti.“ Ne slažem se s tim. Same Papine riječi i djela čine štetu njegovoj vjerodostojnosti. FSSPX-ova ,,konstruktivna kritika“ služi tome da pokušava od-sablazniti vjernike neprestanim ponavljanjem katoličkog nauka protiv kojeg ratuju Papine riječi. Voris se ponaša kao da će u Crkvi cvasti ruže samo da svaki katolik zašuti o Papi. Ta ideja je bedasta jer Papa javno uzrokuje sablazan. Ako katolici ignoriraju sablazan, ili još gore ako ga pokušaju opravdati, to bi samo dalo dojam da to katolici odobravaju i da nema u tome ništa loše.

Na kraju, mislim da iz toga što katolici odbijaju šutjeti i podčiniti se sablazni proizlazi Vorisovo neprijateljstvo prema Bratstvu. Bratstvo i drugi tradicionalisti poput Remnanta i Catholic Family News jednostavno neće šutjeti o skoro svakodnevnim sablaznima u Crkvi izazvanima Papinim riječima. Kada bi Voris mogao staviti ogromnu brnjicu na sve nas, on bi to napravio. Na nesreću za njega, on to ne može učiniti.

Vorisu nijedno Papino djelo, bez obzira kako strašno bilo, ne bi nikada moglo opravdati nijednu riječ kritike ili bratskog ispravka prema našem Svetom Ocu. Koji je nevjerojatan nedostatak ljubavi u tom stajalištu! Jedno od duhovnih djela milosrđa je prekoriti grješnika. Sv. Toma Akvinski kaže da ako je pogreška javna i ako se radi o vjeri, da i podanik ima pravo ispraviti nadređenoga, čak i javno. Ali osim toga, sam papa Franjo je rekao da rado prihvaća kritiku! Tako ako ga odbijamo kritizirati, ironično je da je Voris neposlušan Papinoj volji.

Vorisovo čudno stajalište je u suprotnosti s učenjima Tome Akvinskog, Belarmina i sv. Pavla, da nabrojimo samo neke. Zapravo, da katolički laici, svećenici i biskupi prihvate Vorisov pristup, oni bi besposleno sjedili da su živjeli u vrijeme kada je Ivan XXII. službeno kanonizirao krivovjerje 1300. godine. Samo zahvaljujući onima koji ,,su prepoznali i suprotstavili se“, koje Voris ponižava, je Crkva bila spašena od potencijalno krivovjernog čina ovoga Pape. (O tome možete više pročitati ovdje.)

Voris kasnije daje nevjerojatnu tvrdnju da su Summorum Pontificum i Ecclesia Dei učinili FSSPX sada nevažnim. Da, to je točno. Svaki pojedini svećenik sada ima pristup savršeno valjanoj katoličkoj župi s tradicionalnim latinskim Misama redovito služenima, pravovjerne svećenike za ispovijed, tradicionalne katoličke škole, duhovne obnove itd. I ako vjerujete Vorisu, sama kriza o kojoj on stalno jadikuje je odjednom nestala, ali samo ona koja se odnosi na FSSPX. U stvarnosti, većina biskupija danas su duhovne pustinje gdje su kapele FSSPX-a jedne od nekoliko mjesta katoličkog razuma u blizini. Ponavljam, do onda kada više neće biti potrebe za CMTV-ovim konstantnim mrmljanjem protiv stanja u Crkvi, do tada će postojati potreba za Bratstvom.

Tko je učinio više za Crkvu, FSSPX ili CMTV?

Voris potom napadački izjavljuje da vojujuća Crkva „treba katolike na prvim linijama, a ne da se odvajaju u lokalne nedopuštene kapelice s njihovim lažnim sakramentima.“ To nije ništa drugo nego javna kleveta protiv Bratstva i njihovih vjernika. Rim potpuno priznaje valjanost Misa, ređenja, posljednje pomasti, krštenja, i potvrda kod Bratstva i jedino još nije zauzela javno stajalište u vezi njihovih vjenčanja ili ispovijedi.

Pa opet on nastavlja:

Oni (FSSPX i njihovi vjernici) trebaju biti u rovovima boreći se protiv modernista u svakoj biskupiji na nišanu. Ako ne prenesemo borbu u neprijateljski tabor, kako ćemo ikada očekivati pobjedu? Prihvaćajući ,,čekaj i vidi“ pristup dok ste sakriveni u vašim izoliranim zajednicama je gubitnički stav. FSSPX se voli prikazivati kao pobjednik Crkve. U stvarnosti oni umjesto borbe podučavaju napuštanje. Kukavički je okrenuti se i pobjeći iz borbe u te „sigurne luke“ kada ima toliko posla za napraviti da bi se obnovila Crkva.

Zar ne bi prava kukavička pozicija bila ignorirati ogromna sablažnjujuća papinska djela i riječi samo da od sebe ne učiniš metu za neokatolike? Zar onda nije kukavički napadati te dobre i vjerne katolike koji ističu i osuđuju sablazan koju je ovaj Papa uzrokovao? Jer nije potrebna apsolutno nikakava hrabrost da bi se napalo Bratstvo ili tradicionalisti. Samo će te pohvaliti svijet, neokatolici i liberali. Prava hrabrost je umjesto toga potrebna da bi se javno govorila istina o sablažnjivim djelima i riječima koje dolaze od našeg Pape i od autoriteta i da bi se bilo spremno zbog toga podnositi napade, klevete, a čak i nepravedne crkvene kazne sa strane autoriteta.

Uz to, kakvi su za Vorisa i CMTV rezultati rovovske borbe s modernistima? Što su postigli? Skoro ništa, po mom mišljenju, osim što prodaju pretplate, nazivaju tradicionalne izdavače ,,duhovnom pornografijom“ i gube čitatelje zbog stalnog vrijeđanja katolika koji bi inače bili uz njih.

Za usporedbu, što je FSSPX postigao? Stotine svetih svećenika, škola, kapelica koje nude tradicionalnu Misu onima u liturgijskoj pustoši, nudeći i sve druge tradicionalne sakramente, propovijedi i duhovne obnove neokaljane neomodernizmom oko nas. Bratstvo je spasilo katoličku vjeru nebrojenima koji bi inače napustili Crkvu. Također su spriječili da veliki broj nezadovoljnih katolika postanu sedisvakantisti. Oni su često bili osamljeni glas koji vapi u pustinji protiv papinih katastrofa poput skupova u Asizu. Oni su govorili protiv nebrojenih koncilskih novotarija, liturgijskih i drugih, gdje su Voris i društvo onda kada papa na njih pristane licemjerno prihvatili same prakse koje su nekada osuđivali.

Bratstvo je pobudilo više zvanja po broju katolika nego „Novus ordo Crkva“. Oni su skoro sami odgovorni za oslobađanje tradicionalne Mise i uspjeli su da im se dignu izopćenja, a da nisu promijenili svoje stajalište. Njima samima (ne FSSP-u, itd.) odobrene su doktrinarne rasprave s Rimom o Drugom vatikanskom koncilu i baš nedavno Rim im je dao potpuno priznanje njihovih ispovijedi kao dio papinske godine milosrđa. Ironično je da samom Bratstvu moramo zahvaliti odobrenje kanonskog statusa FSSP-a i drugih tradicionalnih katoličkih redova. Da ponovimo, što je Michael Voris postigao u usporedbi s Nadbiskupom, kojeg čak papa Benedikt zove “velikim čovjekom opće Crkve“?

Druga stvar koju vrijedi spomenuti je da FSSPX nije nikada „napustio Crkvu“. Možda Voris to ne shvaća, ali svaki put kad se katolički svećenik stavi na „prvu liniju“ ili ode „u rovove“ boreći se protiv modernizma, njih pošalju ili u Mongoliju, ili ih kazne, progone, suspendiraju, izbace ili ekskomuniciraju. Voris to opisuje kao da su se svećenici Bratstva spakirali, napustili Crkvu i da su sretni skrivati se u ,,nevaljanim kapelicama“. U stvarnosti, svatko s imalo razuma zna da su bili izbačeni i da oni nisu odabrali otići. To je još jedan znak krize. Jer ako neki katolički svećenik svrne pozornost da postoji kriza u Crkvi i ako je zaista iskren o njenim uzrocima (Drugi vatikanski sabor, nova Misa, vjerske sloboda, ekumenizam, kolegijalnost) i da su pokoncilski pape pridonijeli toj destrukciji, njih se izbacuje. Tako se pravi katolici, alarmirani krizom i pokušavajući se boriti protiv nje, često nađu da ih ne gledaju više kao prijatelje u njihovim župama kao i među prijateljima neokatolicima, svećenicima i biskupima, jer se zalažu za vjeru. Vjeruje li zaista Voris da će prigovaranje u vezi biskupa riješiti krizu? Zna li on tko je postavio te grozne biskupe i tko ima moć kazniti sve i svakoga od njih?

Sudjelovanje na svetogrdnim Misama ne pomaže u borbi protiv krize

Voris tada preklinje da svi vjernici FSSPX-a napuste njihove kapelice i “postanu svjetlo“ tamo u svojim biskupijama za bližnje katolike. Nažalost, to tako ne funkcionira. U mnogim su slučajevima svetogrdne Mise, neutemeljni nauk, nečedni župljani i rock glazba tipični na biskupijskim župnim Misama. Zar mi zaista mislimo da jedna FSSPX-ova obitelj koja sudjeluje na svojoj lokalnoj Misi prepunoj zloupotreba može promijeniti župu? Ne. Vrlo vjerojatno će župa promijeniti obitelj. Bit će izloženi raznim stupnjevima nedostojanstvenosti, bogohulstava, svetogrđa, nemorala i krivovjerja. Zapravo, u mnogim slučajevima bio bi grijeh izložiti djecu stvarima koje prolaze na “Misi“ u mnogim “katoličkim župama“.

Obitelji vjerne Bratstvu ne bi davale dobar primjer da pohađaju te Mise. Najbolji primjer koji mogu dati je da odbiju ići na njih. Jer sama njihova prisutnost na tim Misama signalizira odobravanje ostatku zajednice i utvrđuje ih u njihovom tamošnjem prisutstvu. Umjesto toga oni bi trebali uvjeravati župljane u mnogim takvim župama da pronađu Tradiciju.

Kao primjer, misli li itko da je ,,trpljenje“ FSSPX vjernika, ili nekih drugih katolika, zajedno s Vorisom, na Misama poput ove u videu niže ključ za rješavanje krize? Kako bi nam to pomoglo? S druge strane, što ako bi svi vjerni katolici odbili sudjelovati na takvoj Misi i išetali iz svojih župa?


Nadalje, razlog zašto ti dobri katolici jesu u tim kapelicama je taj što njihovi lokalni svećenici i biskupi imaju naviku davati kamenje umjesto kruha. Baš se zbog tih ludosti koje dopuštaju i nespremnosti da itko (svećenik, biskup ili papa) poslušaju žalbe onih sablažnjenih vjernika osjećaju obveznim zbog svoje vjere i obitelji prihvatiti prednost jedne od tih „sigurnih luka“ koje je nadbiskup omogućio.

Voris potom citira Pija X. govoreći da ne napadamo hijerarhiju, nesvjestan toga da je sam sebe osudio tim citatom jer osuđuje biskupe kad god može. Iako Voris misli da je to dovitljivo, mi znamo da je Pio X. osudio moderniste koji su tvrdili da vole Crkvu dok su u isto vrijeme uništavali vjeru i bili neposlušni svojim zaista katoličkim biskupima i Papi. Da je Pio X. danas živ, bi li on zahtijevao poslušnost kardinalu Marxu i o. Kriegelu i tražio od nas da ugasimo klima uređaje i oplakujemo izumrle vrste jer je tako rekao Franjo? Teško. Pa opet Voris traži da živimo u bajci gdje bi Pio X. tražio poslušnost ljudima koji uništavaju sve za što se on zalagao. Upravo suprotno, Pio X. bi bio taj koji predvodi otpor protiv tih ljudi. One iste vrste ljudi koje je više puta osuđivao za vrijeme svoga pontifikata.

FSSPX je u ,,materijalnom potpunom zajedništvu“, a ne u ,,materijalnom raskolu“

Na kraju, prava ironija Vorisove pozicije izmišljenog ,,materijalnog raskola“ je ta da je stvarnost potpuno suprotna. Objektivno, čini se da je Bratstvo u ,,materijalnom potpunom zajedništvu“ čak iako to Rim formalno ne priznaje. Kao što je Brian McCall izjavio nakon što je prisustvovao konferenciji biskupa Fellaya 2010.:

Vatikanska politika izgleda kao kontradiktorna politika koja se koleba između ,,osude i divljenja“. Preuzvišeni (mons. Fellay) je to primijetio. On izgleda uvjeren da kad se radi o osobnim osjećajima samog Benedikta XVI., da je divljenje prema FSSPX-u pravi izraz. Objasnio je da je na prvom susretu s papom Benediktom XVI., Njegova Svetost dva puta govorila o nadbiskupu Lefebvreu - prvi puta kao o ,,časnom nadbiskupu Lefebvreu“ i kasnije u razgovoru kao „nadbiskupu Lefebvreu, velikom čovjeku opće Crkve.“

Pa zar bi mi trebali vjerovati da Papa vjeruje da je raskolnički izopćenik častan i veliki čovjek opće Crkve? To bi bilo besmisleno. Jedino logično objašnjenje je da Papa prepoznaje nadbiskupa kao vjernog sina Crkve kao što to i jest. Preuzvišeni također naglašava da je kardinal Castrillon Hoyos izrazio isti stav u odnosu na rad Bratstva. Uzoriti je rekao da „su plodovi dobri i da je zato Duh Sveti tamo“.

Sada znamo da nam je Gospodin rekao da bismo razlikovali tko je u Crkvi, a tko nije - „prepoznajte ih prema njihovim plodovima“. Duh Sveti ne može može biti izvan Crkve, tako da ako je s Bratstvom, Bratstvo je u Crkvi. Logika je neoboriva.

Kako može biti da Papa i Vatikan imaju tu politiku da govore jedno, a rade drugo? Kako mogu dopustiti klericima tvrditi da su ispovijedi kod svećenika Bratstva nevaljane, a onda jasno dati do znanja svojim djelima da su ispovijedi kod Bratstva „sve dobre i valjane“? Kako Bratstvo može biti zakonski priznato dva tjedna i onda prestati biti priznato nakon tog vremena? Zar to ne pokazuje vatikansko zanemarivanje ozbiljnosti problema FSSPX-ovog zakonskog priznanja?

Odgovor na koji nas je Preuzvišeni naveo da vidimo je taj da zbog političkih razloga, Benedikt XVI. osjeća da, zbog situacije u Crkvi i „vukova“ u njoj, on ne može priznati Bratsvo de jure. Pa opet, budući da on zna da su oni „unutar Crkve“ i „donose dobre plodove“, on će priznati njihovu zakonitost de facto koliko god je to moguće. Kao što je p. Scott Gardner primijetio na svojoj konferenciji na početku dana, zabluda kolegijalnosti sprječava ispravljanje pogrešaka i zloupotreba koje je Koncil proizveo. P. Gardner je izvijestio da mu je visokopozicionirani kardinal priznao da je kolegijalost bila efikasna u tome da učini nemogućim „vladanje“ Crkvom.

...Očito je Papa zaključio da pod cijenu izazivanja neposluha i pobune od svjetskih biskupa, davanje de jure priznanja Bratstvu nije toga vrijedno. Jedino rješenje je bilo odobriti de facto priznanje, dok se razgovori između Rima i Bratstva nastavljaju.

...Vjernici mogu još nešto učiniti. Moliti za ovog Papu. Moliti da bude hrabar i ne uzmakne od straha pred vukovima kao što nas je molio da učinimo u svojim prvim riječima koje je izrekao kao Papa. On je već pod snažnim napadom zbog svojeg de facto priznanja Bratstva. Očito je da treba naše molitve više nego ikada da bi mogao to napraviti de jure.

Zaključak

Kao zaključak, nadam se da je ovaj odgovor na video pomogao barem nekima od vas da vidite drugu stranu priče u vezi FSSPX-a. A što se tiče velikog nadbiskupa Lefebvrea, čovjeka kojeg papa Benedikt XVI. zove časni nadbiskup Lefebvre“ i „taj veliki čovjek opće Crkve“, ako ste našli sat vremena da pogledate ovaj Vorisov film, onda iz čiste pravednosti vas potičem da pogledate sljedeći dokumentarac o njegovom životu. Ne smijemo zaboraviti da je Ivana Orleanska bila ekskomunicirana i spaljena na lomači od zakonitih crkvenih vlasti prije nego što je bila proglašena svetom. Drugim riječima velikog kardinala Ottavianija: “Vidjet ćete, vidjet ćete, sve će se vratiti nesretnom Msgr. Lefebfreu!“ Doista, kardinale, doista.


Merci, Marcel!


Nema komentara:

Objavi komentar